Prije 21 godinu Ankica Lepej razotkrila je istinu o novcu Tuđmanovih
JEDAN od najvećih skandala poznog perioda vladavine Franje Tuđmana je otkriće da njegova supruga Ankica u Zagrebačkoj banci ima 210 tisuća maraka i 15 tisuća dolara koje tadašnji predsjednik RH nije naveo u svojoj imovinskoj kartici.
Hrvatska javnost to je saznala prije 21 godinu, 17. listopada 1998. u Jutarnjem listu koji je priču o tome objavio zahvaljujući informacijama službenice Zagrebačke banke Ankice Lepej, jedne od prvih hrvatskih zviždačica. Lepej je bila obična građanka koja je spletom okolnosti na svom radnom mjestu saznala za neprijavljenu ušteđevinu Tuđmanovih te je odlučila da bi javnost trebala znati istinu.
Vođena isključivo javnim interesom
Odvjetnica Ankice Lepej u tom slučaju bila je Vesna Alaburić kojoj smo se obratili za prisjećanje o tome kako je cijela stvar izgledala te kakve je učinke imala na hrvatsko društvo, ali i na život prve hrvatske zviždačice.
“Iz Jutarnjeg lista, koji sam te 1998. zastupala su me nazvali i rekli mi da me gospođa Lepej želi za odvjetnicu. Otišla sam u redakciju i tamo smo se upoznali, bio je tu i njezin suprug. Bila je to nedjelja i dogovorili smo se da ćemo sljedeći dan otići u Zagrebačku banku i reći im da je gospođa Lepej dala novinarki Jutarnjeg lista Orlandi Obad te podatke o novcu na računu”, prisjeća se Alaburić svojeg prvog susreta s danas 71-godišnjom Ankicom Lepej.
Pitali smo Alaburić o tome kako je procijenila motive Ankice Lepej da javnosti otkrije podatke o ušteđevini Tuđmanovih.
“Moj dojam je bio da je ona bila vođena isključivo činjenicom da u imovinskoj kartici predsjednika države nisu bili točni podaci i da je to željela otkriti javnosti u ime javnog interesa. Bila je potpuno spremna preuzeti sve posljedice svog čina, smatrala je da je postupila ispravno i u interesu građana Hrvatske”, odgovara Alaburić.
Tada je nastala čuvena tvrdnja Smiljka Sokola prema kojoj "novac nije imovina"
Poznata odvjetnica ističe da je Ankici Lepej “bilo jako važno da nitko od njenih suradnika u Zagrebačkoj banci ne snosi nikakve posljedice, jer je nakon objave članka u banci krenula istraga”. “Ona je htjela to što prije razriješiti i preuzeti odgovornost za ono što je napravila”, naglašava Alaburić.
“Kontekst je bio taj da su svi dužnosnici, što uključuje i predsjednika države, trebaju ispuniti imovinske kartice. Ne mogu reći da je predsjednik Tuđman namjerno zatajio taj novac s obzirom na to da je njemu bilo rečeno da u imovinsku karticu ne treba prijavljivati novac. Tako je nastala i čuvena tvrdnja Smiljka Sokola (tadašnjeg suca Ustavnog suda, op.a.) da novac nije imovina. Tuđman dakle nije prijavio što članovi njegove obitelji imaju u štednim ulozima, nego samo nekretnine. Dakle, predsjednik Tuđman u imovinskoj kartici nije naveo podatak o štednom ulogu na računu njegove supruge, a Ankica Lepej je kao radnica Zagrebačke banke znala da imovinska kartica nije točna te je zaključila da bi javnost trebala biti informirana o tom važnom podatku. Tako je postala i jedan od prvih zviždača u Hrvatskoj”, prisjeća se Alaburić kako je sve to izgledalo te 1998.
Podrška javnosti
Reakcije javnosti je bila apsolutna podrška Ankici Lepej, napominje Alaburić. “Ljudi su bili konsternirani kada se saznalo za taj novac na računu Ankice Tuđman. No, tu nije bio spektakularan sam taj iznos, nego što nije naveden u imovinskoj kartici. Što se tiče vlade, oni se nisu o tome pretjerano izjašnjavali”, kaže ova odvjetnica.
Alaburić je u cijelu stvar bila uključena kao pravnica, pa dodaje kako je za nju najvažnije bilo da se na sudu može dokazati kako su objavljeni podaci točni.
“Krucijalni moment za Jutarnji list i Ankicu Lepej je bilo kad je Zagrebačka banka te subote, nakon što je članak objavljen, nazvala Jutarnji list i tražila da se objavi oglas u kojemu oni nude milijun kuna za informacije o tome tko je dostavio podatke listu. Nazvao me je urednik Jutarnjeg lista da pita u vezi tog oglasa, no meni je pao kamen sa srca jer je to bio dokaz da je točno ono što je objavljeno. Kada sam tog jutra čitala članak u Jutarnjem, najviše sam se bojala situacije u kojoj se ne može do kraja dokazati točnost informacija koje su objavljene, taj oglas je dokazao da se radi o istinitoj informaciji od javnog interesa. U takvoj situaciji i mediji i njihov izvor moraju pobijediti”, objašnjava Alaburić.
Što se tiče Ankice Lepej, ona je ubrzo ostala bez posla u Zagrebačkoj banci, a pokrenut je kazneni postupak protiv nje. Bila je pod velikim pritiskom, ali se s time dobro nosila, kaže Alaburić.
“Toliko ljudi u zemlji, među njima i mnogi poznati, javili su joj se i pružili podršku. Ta velika simpatija javnosti joj je pomogla da prebrodi tu tešku situaciju. Ne treba zaboraviti ni da su joj velika podrška bili suprug i djeca, a nadam se da sam joj i ja uspjela malo pomoći u svemu tome”, smatra Alaburić.
Što smo naučili iz primjera Ankice Lepej?
Lepej je kasnije napisala i knjigu o onome što je preživjela, pod naslovom “Istina - savjest iznad bankarske tajne”. Danas se bori s karcinomom i uživa u svojim unucima.
Za kraj pitamo Vesnu Alaburić o tome kako joj se iz današnje perspektive čini taj čin građanske hrabrosti i odgovornosti koji je povukla Ankica Lepej.
“Takva se situacija kasnije nije ponovila, ali to je sve imalo jako dobre posljedice za hrvatsko društvo i javnost. Ljudi su tako shvatili što znači pojam općeg dobra i javnog interesa. Vrijedi podsjetiti i da supruga predsjednika Tuđmana nakon njegove smrti nije htjela nastaviti kazneni progon Ankice Lepej, što je sigurno bilo i pod dojmom stava javnosti”, kaže Alaburić.
Postali smo svjesni toga da političari moraju govoriti istinu i da ako to ne čine, narod ima pravo da ih proziva zbog toga, dodaje ova odvjetnica i zaključuje: “Sveukupni saldo te odluke Ankice Lepej je za Hrvatsku itekako pozitivan.”
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati