U UTORAK je američki ministar financija Steve Mnuchin na sastanku s republikanskim senatorima upozorio da će se SAD suočiti s golemim ekonomskim posljedicama pandemije koronavirusa ako Kongres ne poduzme neke mjere. Nezaposlenost u SAD-u mogla bi dosegnuti i 20 posto, što bi značilo da će 32 milijuna Amerikanaca ostati bez posla, za CNN analizira Chris Cillizza.

Iako je Mnuchin jasno stavio do znanja da je ovo samo jedan od brojnih mogućih scenarija, a Kongres se doima spremnim svakog trenutka donijeti sveobuhvatne mjere poticaja, vrijedi razmisliti o političkim posljedicama nezaposlenosti od 20 posto, piše Cillizza.

Politička promišljanja očito nije prvo što bi bilo kome palo na pamet kad bi se nezaposlenost približila takvim razinama. Razgovaralo bi se o ljudima koji su ostali bez posla i kako ih vratiti na radna mjesta. Ali takva dramatična promjena na tržištu rada, ističe Cillizza, svakako bi imala velike političke posljedice.

Velika Depresija

CNN-ov analitičar potom donosi povijesni pregled visokih stopa nezaposlenosti i njihovih političkih reperkusija. Jedino razdoblje u modernoj američkoj povijesti kad je stopa nezaposlenosti bila viša od 20 posto bilo je četverogodišnje razdoblje od 1932. do 1935., odnosno u vrijeme Velike depresije.

Tijekom tog razdoblja, nezaposlenost je 1933. dosegnula najvišu stopu od 24,9 posto. Na predsjedničkim izborima 1932. godine, javnost se snažno okrenula protiv predsjednika Herberta Hoovera, što je omogućilo nadmoćnu pobjedu njegova izazivača Franklina Roosevelta. Demokrati su pritom osvojili i gotovo 100 mjesta u Predstavničkom domu i preuzeli kontrolu nad Senatom, jer su birači Hoovera i Republikance okrivili za Veliku depresiju.

Demokrati su pobijedili i na izborima za Kongres 1934. godine, na krilima uspjeha Rooseveltove politike New Deala. Dvije godine kasnije Roosevelt je uvjerljivo osvojio i drugi predsjednički mandat, a njegova stranka zadržala kontrolu u Predstavničkom domu i Senatu. Do prosinca 1936. godine, stopa nezaposlenosti pala je na 16,9 posto, piše Cillizza.

Nakon godina jednoznamenkaste nezaposlenosti, stopa je ponovno porasla 1982. godine i u prosincu te godine dosegnula 10,8 posto. Bilo je to usred recesije koja je započela još 1981. godine. Predsjednika Ronalda Reagana čekali su izbori za Kongres nakon što je 1980. ušao u Bijelu kuću, 1982. godine popularnost mu je prilično opala zbog stanja u gospodarstvu. Demokrati su osvojili 27 mjesta više u Predstavničkom domu, ali samo jedan mandat više u Senatu.

Do 1984. godine, međutim, recesija je završila, nastavlja Cillizza, nezaposlenost je u prosincu pala je 7,3 posto i Reagan je, baš kao i Roosevelt 1936. godine, slavio uvjerljivu pobjedu na predsjedničkim izborima, pobijedivši protukandidata, senatora iz Minnesote Waltera Mondalea, u svim saveznim državama osim u njegovom matičnoj.

Kriza 2008.

Zatim je uslijedila financijska kriza 2008. godine. Nezaposlenost u prosincu te godine iznosila je 7,3 posto, ali propast velikih banaka s Wall Streeta te jeseni sugerirala je veliku volatilnost na tržištu rada. Barack Obama nudio je u svojoj predsjedničkoj kampanji poruke nade i promjene, te bez problema pobijedio Johna McCaina, koji je usred kolapsa rekao kako su „temelji naše ekonomije snažni“.

Demokrati su pritom dobili i osam mjesta više u Senatu i dvadesetak mandata više u Predstavničkom
domu. Cillizza objašnjava kako je do 2009. godine stopa nezaposlenosti porasla na 9,9 posto, a ljutiti birači, nezadovoljni izostankom boljitka, kaznili su Obaminu stranku, koja je na izborima za Kongres 2010. pretrpjela pravu katastrofu. Republikanci su osvojili čak 63 mjesta više u Predstavničkom domu, a preuzeli su i kontrolu nad Senatom. No, do prosinca 2012. godine, nezaposlenost je pala ispod 8 posto, Obama je izborio još jedan predsjednički mandat, a Demokrati su se oporavili u oba doma Kongresa.

Što nam sve ovo govori?

Kakve bi bile posljedice rastuće nezaposlenosti, čak i ako ne dosegne Mnuchinova zlosretna predviđanja od 20 posto, po izbore 2020. godine, pita se Cillizza. Najkraći odgovorio bio bi – velike – i to ponajprije po Republikance u Bijeloj kući i Senatu.

Ali iznimno je važno istaknuti da je izazov koji predstavlja koronavirus sasvim različit od prijašnjih gospodarskih neprilika. U prošlosti se krivnja zbog provođenja (ili neprovođenja) nekih politika, koje su dovele do visoke nezaposlenosti, mogla svaliti na stanara Bijele kuće, ali kudikamo je teže optužiti vladajuću administraciju za pandemiju.

Znači li to da će birači imati razumijevanja? Ne, birači i ljudi nisu previše racionalni, objašnjava Cillizza. Ako do studenoga stopa nezaposlenosti bude dvoznamenkasta, birači bi mogli okrenuti leđa Trumpu samo kako bi izazvali neku promjenu, čak i ako ne misle da je on posebno odgovoran za ono što se dogodilo.

Na zahtjev da komentira Mnuchinovu izjavu, Trump je u srijedu rekao: „Ne, ne slažem se s tim. To je apsolutno najgori scenarij“. Jednostavna povijesna lekcija glasi – ako stopa nezaposlenosti bude makar i blizu onoga o čemu je Mnuchin govorio, možemo očekivati velike potrese na političkoj sceni, zaključio je CNN-ov analitičar.