PREDSJEDNIK Sindikata zaposlenika u hrvatskom školstvu Preporod Željko Stipić na stranicama spomenutog sindikata objavio je tekst u kojem žestoko napada zahtjeve poduzetnika. Stipić, podsjetimo, predstavlja tisuće učitelja. Sindikat Preporod je 2016. godine brojao oko 6300 članova.

U tekstu, koji nosi naslov "Učiteljima uzmite, dajte ugostiteljima", on iznosi prilično teške optužbe na račun privatnog sektora stavljajući poseban naglasak na ugostitelje. Tako, primjerice, piše kako sad oni koji su godinama mizerno plaćali radnike iste masovno otpuštaju. Nadalje, među ostalim, govoreći o vlasnicima firmi u privatnom sektoru, Stipić piše da su se bogatili na neplaćanju radnika i varanju države. Dodaje da ti ljudi, koje ne imenuje pojedinačno, nisu štedjeli za crne dane. Tako sada, smatraju u sindikatu učitelja, svjedočimo moljakanju države.

Priopćenje pročitajte u nastavku.

"U romanu Gospođica Ivo Andrić je zapisao: „Na ovim prostorima svakih 50 godina dođe vrijeme kada pametni zašute, budale progovore, a fukara se obogati.“ Slušajući ovih dana „ugostiteljske“ žalopojke o potrebi da im država dokine obvezu plaćanja dospjelih računa, te da ta ista država osigura novac za plaće njihovim radnicima, jer će se zbog Koronavirusa sunovratiti u bezdan „perjanica“ nacionalnog gospodarstva, došlo mi je da iskočim iz vlastite kože i vrisnem, poput Mladena Delića  osamdesettreće na Poljudu: „Ljudi moji, je li to moguće?“

Nevjerici i zgražanju dodatno je pridonijela činjenica da su u televizijskom prenemaganju prednjačili vlasnici prestižnih restorana. Neki su od njih, valja još dok je Korona carevala samo u Wuhanu, započeli, zlu ne trebalo, otpuštati konobare i kuhare.

Premda u ovom ludilu svjedočimo, prisjetimo se opet Andrića, primjerima kako šutnje „pametnih“  koji se „ne bi šteli nikome zameriti“ tako i verbalnim eskapadama raznoraznih izbavitelja – posebno bi nas trebalo zabrinuti ponašanje onih koji u nevolji sviju nastoje prigrabiti nešto za sebe. Naša bi briga nad ovom opasnom pojavom trebala biti to veća jer se premijer, njegov ministar gospodarstva i pojedini saborski zastupnici nadmeću oko toga tko će više doprinijeti preusmjeravanju proračunskog novca prema posrnulim „gazdama“. A kako se ne može nekome dati nešto što nije prethodno nekom oduzeto, odnosno da bi se dalo privatnom sektoru, treba uzeti javnom, ministar gospodarstva Darko Horvat, višekratno najavljuje mogućnost smanjenja radnicima u javnom sektoru. To što Andrej Plenković zasad ignorira izjave svoga ministra, po svemu sudeći znači tek da je ministar dobio zadatak govoriti o onom o čemu premijer zasad mudro šuti.

Zahtjevi ugostitelja

Kako će, i to po svoj prilici vrlo skoro, biti povoda i za raščlambu ovog aspekta Koronakrize, zadržimo se mi tek na zahtjevima pristiglim iz redova ugostiteljske branše. U svakoj krizi postoje pojedinci koji pokušavaju profitirati.

Njihov konkretan uspjeh ne ovisi samo o njihovu, nego i o znanju i sposobnosti onih čija je uloga suprotstaviti se njihovu kvarnom naumu. Po beskrupuloznosti i glasnosti onih koji pomoć države zazivaju, kao i po konkretnim potezima, među kojima je otpuštanje radnika, zasad najočitiji –  može se zaključiti kako „poduzetnici“ procjenjuju da su oni koji bi im se trebali ispriječiti na putu, dakle vlast, prilično nejaki i da redistribucija proračunskog novca “prolazi”.

Otpuštanjem radnika prijete, i to masovno provode, oni isti koji su desetljećima radnike mizerno plaćali, bezobzirno otpuštali one koji bi se usudili usprotiviti kršenju radničkih prava, javno se hvastali kako njihovim radnicima nikakvi sindikati nisu potrebni…

Tek kad su zbog odlaska radnika u inozemstvo počeli ostajati bez radne snage te nakon što Vlada ipak nije u cijelosti udovoljila zahtjevu za neograničenim uvozom jeftinijih radnika, naše su gazde radnicima na kapaljku počeli dizati plaću. Novac zarađen na neplaćanju radnika i varanju države pretvoren je u osobnu imovinu i obiteljsko vlasništvo. Naravno da se pritom nije računalo s krizom niti se odvajao čak ni dio basnoslovne zarade za crne dane. Stoga danas, kad su crni dani nastupili, svjedočimo neumjesnim moljakanjima pomoći od države, ali i ucjenjivanju te iste države prijetnjama, uvelike i sebičnom provedbom masovnog otpuštanja radnika!

Problemi i prilike

Naravno da među poduzetnicima, pa i među ugostiteljima, ima onih kojima, što svojom krivnjom, što krivnjom drugih, ne cvjetaju ruže. Njima naravno treba pomoći, ali tek nakon što se prethodno odvoji “žito od kukolja”. Kukolj su, treba biti precizan, svi oni kojima se utvrdi nerazmjer iskazanih prihoda i stečene imovine. Njih bi trebalo sankcionirati oduzimanjem svega što su nezakonito stekli. Kako do toga ne bi došlo, pojedinci iz poduzetničkih krugova, potpomognuti značajnim dijelom kontroliranih medija, odbacuju svaki prijedlog utemeljen na selektivnosti. Majstori su to hvatanja u mutnom. Uostalom, oni smisao svoga “poduzetništva” vide upravo u zaobilaženju propisa, oni to smatraju snalažljivošću. Znaju pojedinci jako dobro, premda možda nikada nisu čuli za Naomi Klein i “Doktrinu šoka”, da nešto što je prije krize bilo nezamislivo u kriznim okolnostima postaje neizbježno.

Pomagati onima koji imaju i istodobno uzimati onima koji nemaju, činiti to načinom i razmjerima donedavno nezamislivim, moguće je samo u posebnim okolnostima, kakve su nas upravo zadesile.

Svaka kriza donosi probleme, ali i prilike.

Ni ova, izazvana planetarnom pandemijom, nije iznimka. Maske, dakako ne one “donirane” iz Abu Dhabija, pale su već na početku. Sebičnost bogatih na vidjelo je izašla i prije nego što je COVID-19 odnio prvu žrtvu.

Ako Vlada ponizno, a stvari se odvijaju u tom smjeru, bez ikakve provjere, udovolji svim zahtjevima poduzetnika, bespovratno ćemo se, kao država i društvo, sunovratiti. Od Vlade se ne očekuje samo da svojim potezima i teškim odlukama pridonese očuvanju zdravlja i života građana nego i da spriječi daljnje produbljivanje društvene nejednakosti.

Ako Vlada u ovome uspije, unatoč svim posljedicama koje su teško sagledive, benefiti će nadmašiti čak i svu štetu koju će koronavirus ostaviti iza sebe", piše Stipić.