"U ŠIBENKI sam se dokazivao. Želio sam i dres reprezentacije i u tom sam nastojanju uspio. Otišao sam u vojsku i u njoj, kao svaki mladi čovjek, štošta shvatio, ponajprije da je svaki korak poslije vojske hodanje u daljnje dokazivanje i potvrđivanje. Ti koraci neusporedivo su teži jer afirmacija nalaže čovjeku da riješi i sve ostalo što prati karijeru", rekao je Dražen Petrović o svojim iskustvima u vojsci.

> Tko bi pobijedio jedan na jedan, Dražen ili Jordan? Evo što je Dražen odgovorio

"Mentalno je bio nemoguće jak. Vojska, godina neigranja, svakog je udarala u psihu, a Dražen je izišao čvršći. Svako ljeto, dok su se drugi kupali, Dražen je radio i radio", rekao je njegov brat Aleksandar Petrović.

Priču o neponovljivoj košarkaškoj priči iz Pule skoro tri desetljeća poslije detaljno iznosi košarkaški entuzijast, gospodin Slobodan Jovanović, čovjek koji je osmislio, formirao i organizirao košarkaški program pulskog garnizona za koji se pročulo diljem bivše Jugoslavije.

Košarkaši su ciljano dolazili služiti vojni rok u Pulu

"Ovdje u garnizonu Pula bio je Mornarički nastavni centar u koji su dolazili mornarički regruti iz cijele bivše Jugoslavije. To je, naravno, bila prednost, uz odlične uvjete. Vrijedi spomenuti da sam ja, osim što sam bio aktivni starješina, kroz svojih pola stoljeća bavljenja košarkom, nakon što sam u razdoblju od 1962. do 1983. nastupao za drugoligaša Istra Građevini, bio čak i kapetan ekipe, radio i kao savezni sudac i kao trener i kao delegat.

U to vrijeme bio sam dobar sa svim klubovima u bivšoj Jugoslaviji, tako da su njihovi igrači ciljano dolazili u Pulu na služenje vojnog roka. To je počelo negdje 1978. godine i među prvima je u Pulu došao kasnije svjetski poznati trener Svetislav Pešić. Od ostalih poznatih trenerskih imena u Puli su vojni rok služili Grdović, Trifunović, Prelević, Tabak, Vranković, Anzulović, Marković, Perasović... Znači čitava jedna plejada budućih trenera koji su, naravno, tada bili mladi i aktivno su igrali košarku.

Od igrača je prvi došao vrsni šuter Dragan Arsić (Borac Čačak) te Branko Macura (Jugoplastika Split). Bili su to začeci programa kroz koji smo aktivnim sportašima pokušavali olakšati vojni život, a onda smo 1983. isposlovali da u Pulu dođe još veći broj vrsnih košarkaša koji bi radili po programu."

Nakon što je KSJ administrativnim činom Šibenčanima oduzeo toliko željeni naslov prvaka, njihov najbolji igrač okrenuo se sljedećem koraku u životu – odsluženju vojnog roka.

U vojsci je Dražen istrenirao šut do razine po kojoj ga je svijet poznavao

Faruk Kulenović se prisjeća: "U to je vrijeme krenula priča da ‘Dražen nema šuta, da sve rješava driblingom i prodorom’ i to ga je poprilično smetalo. Kada je došao u vojsku u Pulu, postavio je standard. Jovanović mu je kao ispomoć na raspolaganje dao dva vojnika i dok ne bi zabio 500 šutova, trening ne bi bio gotov! To je činio cijeli vojni rok, a tog se ‘pulskog’ standarda pridržavao tijekom cijele svoje karijere!"

Tako se rodila ideja da pulski garnizon formira snažnu ekipu predvođenu Draženom. Radi ostvarenja tog nauma, prema kazivanju Gorana Radmana, vojnici su dobili zadaću da od raspoloživog građevinskog materijala sagrade po dva košarkaška igrališta.

Upravo na tim košarkaškim igralištima Dražen je provodio većinu slobodnog vremena u Puli neumorno usavršavajući tehniku šuta te svakodnevno ubacujući i po nekoliko stotina šutova s distance. Preostali dio slobodnog vremena koristio je za čitanje knjiga te za izlaske u grad. Izlaganje o toj fazi svog životnog košarkaškog projekta nastavlja Slobodan Jovanović:

Svi klubovi željeli su se okušati protiv garnizona iz Pule

"Tako smo već tijekom 1983./1984. odigrali mnogo utakmica s prvoligaškim ekipama, bilo da smo gostovali ili da smo igrali u Puli. U toj su generaciji igrali Furčić i Slavica (Šibenka), Mohorović, Ivković, Petrović, Oštrić, Perasović, Blažević, Dukan, Paravinja, Čarapić, Stanković.

Bilo je važno da imaju jedan solidan trening svakog dana, što smo im omogućili. Ja sam imao dugogodišnji igrački staž u Istra Građevini. Tako sam ujutro bio na poslu s njima u vojsci, gdje su oni ispunjavali sve vojničke obaveze, a poslijepodne su imali trening.

Cilj svega bio je da oni, kada iziđu iz vojske, budu ili isti ili bolji košarkaši nego što su bili prije vojske.

Osim Rabotničkog iz Skopja i Borca iz Čačka, igrali smo sa svim klubovima bivše Jugoslavije! Kada je Šibenki oduzet naslov nakon one utakmice s Bosnom, Dražen je nakon nekoliko mjeseci došao u Pulu te je kod nas proveo osam mjeseci.

Mi smo za Novu godinu 1984. igrali utakmicu sa Šibenkom i dobili smo ih s dvadesetak razlike pred prepunom dvoranom na Baldekinu. Gostovali smo i u Zagrebu, Ljubljani, Rijeci. Sve ekipe koje su bile na pripremama u Istri ili koje su putovale u Italiju, poput Jugoplastike i Partizana, obavezno bi se zaustavile u Puli da odmjere snage s našim sastavom.

Zanimljivo je da Dražen nije bio raspoređen u ratnu mornaricu već u jednu jedinicu koja je osiguravala brijunski otok Katarina, koju smo mi nazivali Brijunska jedinica. Bila je to dosta stroga jedinica. Isprva je kao regrut prošao obuku, da bi zatim najnormalnije izvršavao sve vojničke obaveze. Nije bilo privilegiranih.

Ja sam razgovarao o potencijalnim pogodnostima s njegovim nadređenima. S nama je prošao pripreme u trajanju mjesec dana te smo ga obukli u mornara i praktički švercali kao mornara. On je bio u pješaštvu."

Goran Radman se prisjeća: "Beretka mu nikako nije pasala jer je imao vrlo oštru kosu kad su ga ošišali, pa mu je stajala nekako šlampavo. Ali bio je vrlo uredan, nije glumio zvijezdu ni izbjegavao vojničke obveze poput čišćenja zahoda."

Ivica Dukan se jasno prisjeća:

"Mi smo spavali u centralnoj kasarni u Puli. Lopta se mogla čuti prije jutarnje trube. Dražen bi već bio na vanjskom košu, neumorno bi driblao i šutirao. Često bi i znao zaigrati s drugim vojnicima.

Ponavljao, ponavljao, ponavljao dok to nije bilo dio njega. On u Šibenki nije bio šuter, ali je bilo evidentno da mu se lopta lijepi za ruku. U Puli je šut doveo do perfekcije dnevno šutiravši čak i po 1000 lopti. Šutirao je kad god je uhvatio vremena, najmanje dva puta dnevno.

Sigurno je izišao zreliji. Što se tiče košarke, nije mu to bilo potrebno jer je bio košarkaški fanatik u pozitivnom smislu, ali je još uvijek bio dijete. Vojska mu je dala životnu zrelost.

Bila je golema navala na njega – dolazio je Mirko, dolazili su iz Beograda, i tu je bila stalna promenada. Bilo je sigurno da odlazi iz Šibenke i svi su na neki način licitirali."

Dražen je imao otvoren račun u restoranu. Plaćali su - klubovi koji su ga željeli dovesti

Tog, gotovo svakodnevnog, licitiranja prisjećaju se i Slavica i Kulenović i Radman:

"Koliko su ga tada mnogi jugoslavenski klubovi željeli vidjeti u svojem dresu, govori i činjenica da su mu u apsolutno svim restoranima preko puta vojarne u Puli ponudili otvoreni račun, što smo svi zajedno iz ekipe, naravno, često koristili", rekao je Nenad Slavica.

"U to sam vrijeme bio trener KK Kvarner. Jedanput nam je poštom na adresu kluba došao račun iz jednog pulskog restorana te nas je od cifre na njemu sve zaboljela glava, a račun su napravili Dražen i njegovi prijatelji koji su jeli na račun Cibone, Zvezde i Partizana!" kaže Faruk Kulenović.

"Sjećam se da je puno jeo. Uz redovitu hranu, nabavljali smo mu raznim kanalima ono što mu je kao sportašu trebalo, velike doze voća... Nije volio tešku vojničku hranu ‘žlicom’, preferirao je slatko, trusio napolitanke. Često sam mu ostavljao svoj kolač, a znali smo odlaziti u grad u slastičarnicu jer je imao potrebu za slatkišima. No držao se podalje od alkohola, napio bi se od jednog piva. Jedanput nam je pobjegao zadnji autobus pa smo ga morali nositi u vojarnu, a to nije bilo nimalo lako jer je imao veliku mišićnu masu", rekao je Goran Radman.

O Americi u to vrijeme nije previše razmišljao, iako su njegove košarkaške ambicije sigurno bile predodređene za Ameriku, iako o tome nije pričao. To je sve bilo u smjeru očekivanja da će postati zvijezda i svakako da je Amerika bila njegov krajnji cilj. On bi trenirao ujutro, popodne, uvečer – za njega ništa drugo nije postojalo osim košarke!

U svemu što je bilo u vezi s košarkom bio je number one, tu nema nikakve dileme. Onda je imao 18 godina, ali što se tiče života, bio je poput petnaestogodišnjaka, dok je u košarci bio poput tridesetogodišnjaka. Bio je dječak koji je igrao košarku i to je činio na vrhunski način.

U Draženovo vrijeme igrali smo s Jugoplastikom 1/16 finala Kupa u Puli. Dražen i Dukan igrali su za nas, vodili smo cijelu utakmicu, a na kraju smo izgubili sa 4-5 poena zaostatka.

U Kupu ih je zaustavila tek Jugoplastika

Ivica Dukan se prisjeća: "Mi smo bili jedna klapa. Kad si u vojsci, kada ti je teško, a imaš priliku baviti se nečim što voliš i za što živiš, to je velika stvar. Stoga smo to vidjeli kao šansu da ostanemo u nekoj formi, da igramo, da treniramo, a druga stvar je u tome što smo stvorili neku ekipu, neku kemiju između nas i htjeli smo vidjeti dokle možemo. Naravno da smo mi mislili da možemo do kraja i ja vjerujem da smo mogli uz malo sreće jer smo izgubili od Jugoplastike u osmini finala u gustoj utakmici. Jednostavno su bili bolja ekipa, preveliki zalogaj za nas. Recimo, Šibenku smo u prijateljskoj utakmici dobili s dvadeset razlike.

Otišao je odslužiti zadnja dva mjeseca vojnog roka u Beograd vjerojatno zbog Partizana, koji je imao doticaja s mnogo većim činovima u vojsci koji su odlučivali o tome. Premjestili su ga u Beograd u nadi da će doći u Partizan. Sigurno mu nije bilo dobro kao u Puli. Bilo nam je žao jer smo s njime bili hit kamogod smo došli."

Neven Spahija se prisjeća: "Dražen je zapravo iz Pule došao kao još bolji igrač.

Nakon te generacije godinu dana kasnije u jesen 1984. došli su nam Knego, Mutapčić, Benaček i Vranković. Nazivao sam tu ekipu ‘malom reprezentacijom’. Zanimljivo je da sam s tom ekipom igrao s Cibonom, istina pojačanom Draženom Petrovićem i doživio izuzetno uvjerljiv poraz!

Poslije Dražena je došao Perasović – izvanredan dečko i veliki radnik koji je poput Dražena rano ujutro odlazio na igralište. S njime je redovito radio pokojni Joža Sever, jedan vrstan trener i pedagog mladih igrača – svi koji su u Puli igrali košarku prošli su kroz njegove ruke. On je bio košarkaški fanatik koji je baš poput Ace Nikolića stvarao košarku, jer mu je zanimanje bilo učitelj košarke. On je s njima svako jutro radio treninge.

Oni su bili mladi i željni rada – ništa im nije bilo teško. Jedini problem je bio koliko dnevno vremena mogu odvojiti za taj trening. To je funkcioniralo cijelo vrijeme dok su boravili u Puli. Uz te treninge odigrali su masu utakmica, igrali smo dvostruko više utakmica od ondašnjih prvoligaša, tako da nije bilo slučajno to što su odlazili bolji nego što su bili."

Ekstremni treninzi s Perasovićem

Profesor Dragan Milanović se prisjeća: "Kada je pak otišao u vojsku u Pulu, tamo je s Perasovićem radio ekstremne treninge. Njih su dvojica trenirala po cijele dane.

Godine 1986. imali smo ponajbolju ekipu: Šarić, Petranović, Arapović, Poljak, Žurić, Popović, Anzulović, Grbić, Antić, Kostić. Bili smo izuzetno jaki na centrima.

Zadar smo 1986. unazadili pet godina kada smo ih pobijedili, a bili su idući prvaci Jugoslavije. Naša Kup utakmica prenošena je na televiziji, a komentirao ju je Vladimir Anzulović. Poslije je ocijenjena kao najbolji sportski događaj godine. Dobili smo ih s devetnaest poena razlike!

Kroz košarkaški program pulskog garnizona tih je godina prošlo čak 57 prvoligaških igrača iz cijele Jugoslavije. Jedan od ambicioznih planova za budućnost bio je da u Pulu dovedem Kukoča i Rađu!"

Goran Radman se prisjeća: "Pula je bila tada visoko mobilizirana, i civilno i vojno uspjehom ekipe pa su utakmice bile vrlo posjećene."

Za razgovor uvijek raspoloženi Jovanović svoje izlaganje zaključuje sljedećim riječima:

"Vođa nam i dalje ne fali, ali pravih učitelja itekako fali."

Ovaj tekst uz dozvolu autora smo preuzeli iz knjige ''Godine zmaja – nikad ispričana priča'' (2005.) autorskog dvojca Marjana Crnogaja i Vlade Radičevića. Marjan Crnogaj je inače jedan od najvećih košarkaških fanatika u Hrvatskoj, entuzijast i publicist koji je prije tri godine uz skupinu koautora objavio i knjigu Most generacija, priču o povijesti košarke u Jugoslaviji. 

Odlomci iz teksta su iz hrvatskog izdanja knjige "Dražen - Godine Zmaja", čije je 2. izdanje u pripremi za drugu polovinu 2020. Globalno izdanje knjige na engleskom dostupno je na Amazonu na ovom linku.