NAJVEĆI olimpijac svih vremena i jedan od najboljih sportaša u povijesti Michael Phelps godinama vodi bitku protiv akutne depresije, a sad je u razgovoru za ESPN progovorio o unutarnjim demonima protiv kojih se bori iz dana u dan.

Podsjetimo, prije nekoliko godina Phelps je priznao da je u jednom trenutku svog života ozbiljno razmišljao o samoubojstvu.

''Nakon Igara u Londonu 2012. nisam se više htio baviti sportom. Zapravo, nisam više uopće htio biti među živima'', pričao je Phelps prije nekoliko godina. Sad je u razgovoru za ESPN objasnio kako mu izgleda svakodnevni život.

''Kako si? Koliko puta čujemo to pitanje svakog dana i koliko puta odgovorimo 'dobro' i nastavimo dalje, a koliko često zaista priznamo istinu, sebi i drugima? Znate kako sam ja? Recimo to ovako: još uvijek dišem. Moji osjećaji su posljednjih mjeseci neprestano skakali gore, dolje i opet ispočetka. Za mene osobno ova je pandemija bila najstrašnije razdoblje koje sam ikad prošao'', počeo je Metak iz Baltimorea svoju priču.

''Vrištao sam''

Objasnio je i zašto je pandemija koronavirusa bila poseban izazov za njega.

''Sva ta nesigurnost, zatvorenost u kuću na koju nisam navikao, toliko pitanja bez odgovora. Sve me je to činilo ludim. Uvijek sam na rubu, uvijek u defenzivi, svaka sitnica je okidač. Postoje trenuci kad se osjećam potpuno bezvrijedno, kad se potpuno isključim, ali u meni buja bijes koji samo čeka da izbije van. Iskreno, ne jednom sam vrištao 'volio bih da ja nisam ja'. Ponekad postoji samo taj osjećaj koji me preplavljuje, osjećaj da se više ne mogu nositi s time. Ne želim više biti ja. Postoje dani kad bih želio biti neki Johnny Johnson, neka obična osoba.''

''Nikad neću biti izliječen, ova bolest neće nestati''

Nakon Igara u Riju 2016. prvi je put javno progovorio o borbi s depresijom. Kaže da mu je to spasilo život.

''Nije bilo lako priznati da nisam savršen, ali to priznanje mi je olakšalo život i želim i dalje o tome otvoreno pričati jer hoću da ljudi koji se bore s istim stvarima shvate da nisu sami. Svi koji se bore s ovim jako dobro znaju da to nikad ne prestaje. Imaš dobre i imaš loše dane, ali u ovoj utrci nema ciljne linije'', kazao je veliki plivač pa je priznao da nikad neće biti potpuno izliječen:

''Dao sam toliko intervjua nakon Rija i priča je u osnovi bila ista: 'Phelps je otvoreno progovorio o depresiji, potražio je stručnu pomoć, osvojio je zlato na svojim posljednjim Igrama i sad je sve bolje.' Volio bih da je to istina. Volio bih da je tako jednostavno. Ali prava istina je to da ja nikad neću biti izliječen. Ovo nikada neće nestati i ja to moram prihvatiti. I da, puno je lakše to reći nego napraviti.''

Phelps je otkrio kako se bori s teškom bolešću.

''Svakog dana odmah ujutro vježbam nekoliko sati. Budim se između 5:15 i 7 i ne treba mi alarm. Naravno da ima dana kad mi se to ne radi, ali se i tada natjeram jer znam da je to bitno za moje duševno zdravlje jednako kao i za fizičko. Ako propustim samo jedan dan, to je katastrofa. Tada uđem u negativan obrazac razmišljanja i kada se to dogodi, jedini mogu to zaustaviti. A obično se to ne događa brzo. Kao da kažnjavam sam sebe. Također, ručak svakog dana mora biti u 17 sati, to je moja odgovornost, obožavam kuhati, a na neki način mi i pomaže. Postoje ti neki trenuci kad sam potpuno zarobljen u vlastitoj glavi, kad mislim da ne može biti gore i onda Boomer, moj 4-godišnji sin, dođe do mene, zagrli me i kaži mi da me voli. Kad najmanje očekuješ. I to je doslovno najbolji osjećaj na svijetu'', rekao je.

Rekao je da je nekad bilo lakše pronaći izlaz.

''Dok sam plivao, bazen je bio moj bijeg. Iskoristio bih svu ljutnju koja je postojala u meni i pretvorio bih je u motivaciju. Ali sad tog bijega više nema i naučio sam da je u tim situacijama važno napraviti korak unazad. Duboko udahnuti i zapitati se odakle dolaze ti osjećaji, zašto sam toliko ljutit. To je ono što sam naučio tijekom liječenja. Ali kada si u tom raspoloženju, ne želiš uvijek napraviti ono što znaš da je dobro'', zaključio je vlasnik 23 olimpijska zlata.