U SJENI borbe za naslov prvaka između Reala i Barcelone i kaosa nastalog zbog pandemije koronavirusa, nekako se tiho i nenametljivo provukla informacija da je prije nekoliko dana u treći razred španjolskog nogometa ispao Deportivo La Coruna.

Deportivo je u zadnjem kolu Segunde tražio bodove spasa protiv Fuenlabrade, ali kako je čak 12 igrača te momčadi bilo pozitivno na covid-19, španjolske nogometne vlasti otkazale su utakmicu i kultni klub s početka milenija gurnuli su u poluamaterizam.

Klub koji je prije točno 20 godina šokirao Španjolsku kad je osvojio naslov prvaka bio je jedan od posljednjih bastiona nogometne romantike. U tih desetak godina, koliko je bio u vrhu, Deportivo je promijenio zaostalu paradigmu kako jedino velikani mogu osvajati titule samo zato što su velikani. Bili su momčad karaktera, ekipa s mudima i srcem, družina koje je igrala po načelu ''svi za jednoga, jedan za sve''. Nitko nije bio veći od momčadi, a to su fanovi znali prepoznati.

Moćna momčad iz Galicije danas je dotaknula samo dno, a na sam vrh trebala se popeti još 1994. u možda i najuzbudljivijoj završnici La Lige u povijesti. Cijela ta sezona svela se na kazneni udarac u zadnjoj minuti jedne utakmice.

Tog 14. svibnja 1994. u La Coruni bilo je prohladno, ali stadion Riazor bio je užaren. Na tribine nije mogla stati ni igla, 34.600 gledatelja došlo je iz prve ruke svjedočiti kako se na samoj obali Atlantika piše nogometna povijest.

Depor je uoči zadnjeg kola imao bod više od Barcelone i za naslov je igrao doma protiv Valencije, dok je Barca Johana Cruyffa igrala kod kuće protiv Seville. Naravno, obje utakmice počele su u isto vrijeme.

Bio je to dvoboj dviju sasvim oprečnih nogometnih filozofija i bilo je jako malo sličnosti između dviju momčadi koje su vodile mrtvu trku za prvaka.

Borba dviju oprečnih nogometnih filozofija svela se na jedan kazneni udarac u zadnjoj minuti zadnjeg kola 

Barcelona je bila razorna napadačka sila koja je razbijala sve svoje rivale na pogon tada najboljeg napadačkog tandema svijeta - Romarija i Stoičkova. S paklenim duom u navali i Michaelom Laudrupom, glavnom kreativnom snagom momčadi, Barcelona je postigla 91 gol u La Ligi, najviše u posljednjih 35 godina. Za usporedbu, Deportivo je postigao 54, čak 37 manje.

S druge strane, Deportivo je te sezone imao nevjerojatnu obranu, primili su samo 18 golova u cijelom prvenstvu, 24 manje od prve iduće ekipe s najmanje primljenih pogodaka, a u čak 26 utakmica sačuvali su mrežu čistom. Uoči posljednje utakmice momčad iz La Corune čak 600 minuta nije primila gol.

Na Camp Nouu je počelo po željama navijača Deportiva. Sevilla je povela 1:0. Ipak, Barca je preko Stoičkova brzo izjednačila, a onda odmah i povela, no za novi šok 90 tisuća gledatelja na Camp Nouu bio je zaslužan Davor Šuker koji je zabio za 2:2.

Dok su u Barceloni golovi padali kao na traci, na Riazoru se osim inicijative Deportiva nije dogodilo još ništa. Ali 25 minuta prija kraja Deportivo je bio prvak.

Situacija se promijenila u 68. minuti kad je Romario zabio treći gol za Barcelonu. Da će Barcelona slaviti, postalo je jasno nakon asistencije Stoičkova za Laudrupa. Kad je Barca preko Bakera zabila i peti gol, više nitko nije pratio događanja na Camp Nouu. Bilo je bitno samo ono što se događalo na Riazoru. 

Barcelona je dala igračima Valencije svakom po 25 tisuća maraka da za nju ginu na Riazoru

Minute su curile, a nervoza na stadionu u La Coruni došla je do usijanja. Deportivo je napadao, ali Valencia se fanatično branila, premda joj ta utakmica rezultatski ništa nije značila. Četiri godine kasnije dokazano je da je uprava Barcelone platila premije igračima Valencije, svakom igraču po 25 tisuća maraka, da ne izgube u La Coruni. Šišmiši su zaista ginuli na terenu.

Na krcati Riazor spustila se jeziva tišina. Četrdeset tisuća ljudi u šoku je gledalo kako se najljepša bajka pretvara u najužasniju noćnu moru. Deportivo je u posljednjim minutama kampirao na polovici protivnika, igrala se viktorija pred vratima Joséa Luisa Gonzáleza Vázqueza, ali gola vrijednog titule nije bilo.

Trenutak koji je obilježio povijest jednog grada, karijeru jednog igrača i sudbinu čitave lige 

A onda, u sudačkoj nadoknadi, dogodio se trenutak koji je obilježio povijest jednog kluba, karijeru jednog igrača i sudbinu čitave lige.

Deportivo je imao zadnji napad, bivši nogometaš Valencije Nando ušao je u kazneni prostor gdje ga je sapleo Jose Perez Serer. Sudac Antonio Jesús López Nieto bez razmišljanja je pokazao na bijelu točku. Bio je to penal za Deportivo. Meč-lopta za povijesni naslov prvaka, prvi u 88 godina dugoj povijesti kluba.

Utihnuli Riazor je eruptirao. Navijači, igrači, treneri, dječaci koji skupljaju lopte, svi, cijela Galicija je u tom trenutku bila u ekstazi. Utakmica još nije bila gotova, ali čitava klupa Deportiva uletjela je u teren i slavila. Ipak, trebalo je potvrditi pobjedu i šutirati penal za titulu.

Najvažniji penal u povijesti španjolskog nogometa 

Bio je to najznačajniji šut u povijesti Deportiva, možda čak najvažniji i u cijeloj povijesti španjolskog nogometa. Nikad prije utrka za naslov nije dosegla tako dramatičan vrhunac. Cijela Španjolska, osim, naravno, Katalonije, navijala je za Depor. Svi su željeli da David sruši Golijata. Čekao se samo taj jedan udarac da mali klub iz La Corune postane tek devet prvak u povijesti.

Međutim, postojao je problem. Bebeto je bio zadužen za izvođenje penala, ali slavni Brazilac je promašio posljednja tri i nije želio prihvatiti odgovornost. Rezervni izvođač Donato izašao je iz igre i Depor je odjednom bio u nevolji. Početnu euforiju zamijenili su strah i nervoza. Nitko nije želio preuzeti odgovornost, sve dok loptu u ruke nije uzeo Miroslav Đukić, 28-godišnji branič koji je na Riazor stigao četiri godine ranije iz beogradskog Rada. Đukić je u četiri sezone igranja za Deportivo zabio samo pet golova, ali svejedno je on odlučio biti taj koji će šutirati najvažniji penal u povijesti španjolskog nogometa.

Osam mjeseci nogometa i 38 odigranih kola svelo se na jedan jedini udarac s 11 metara.

Đukić je duboko udahnuo, zaletio se i šutirao. Napravio je to jako loše, traljavo i slabo. González je uhvatio živu loptu i slavio je kao da je tom obranom donio svojoj momčadi naslov prvaka. Oko njega igrači Deportiva su popadali po travi. Šok, nevjerica, suze i očaj ispunili su Riazor.

Nekoliko stotina kilometara južnije, na Camp Nouu, vladalo je sasvim drugačije raspoloženje.

Iako se na Camp Nouu i dalje igralo, svi su pratili samo ono što se događalo na Riazoru. Kad je Nieto dosudio penal za Deportivo, pola klupe Barcelone i svi Cruyffovi pomoćnici otišli su u svlačionicu na TV-u pogledati šokantan kraj utakmice u La Coruni.

Barcelona je danima slavila i tako mamurnu i pijanu četiri dana kasnije, u finalu Lige prvaka, uništio je Dejan Savićević

Kad je stigla informacija da je Đukić promašio penal, hladnom Nizozemcu oteo se smiješak zadovoljstva, loža Camp Noua je u pijanom deliriju slavila, navijači su uletjeli na teren, a obuzet emocijama Hristo Stoičkov srušio se na travnjak. Samo četiri dana kasnije u Ateni Barcelona i Milan igrali su finale Lige prvaka. Katalonski Dream Team bio je apsolutni favorit, oslabljenom Milanu nitko ozbiljan nije davao ni grama šanse. Završilo je 4:0 za Talijane. Savićević je uništio Blaugranu, a Barcelona, stroj za golove te sezone, u 90 minuta nije zapucala na vrata Milana. Mnogi će i danas tvrditi da su igrači Barce u Atenu došli mamurni od trodnevnog slavlja i da je fotofiniš La Lige uništio šanse Katalonaca da nakon 1992. dođu do druge Lige prvaka.

Tuga, očaj, ali i ponos na Riazoru. Depor je prestao biti mali i provincijski klub

U isto vrijeme u La Coruni navijači su također provalili na travnjak, ali za razliku od Barcinih, nisu bili sigurni na koji način trebaju kanalizirati emocije. Tuga, očaj, razočaranje, ponos, svi ti osjećaji bili su pomiješani, ali bijesa nije bilo. Plakali su, ali bilo im je jasno da je njihov klub, koji je samo tri godine ranije tavorio u Segundi, držao možda najbolju momčad svih vremena na koljenima do zadnje sekunde. Cijeli grad je stao iza Đukića. Nitko tragičaru nije uputio nijedan krivi pogled, a kamoli ružnu riječ. Ponos je nadvladao, a svih skoro 40 tisuća uplakanih navijača kao da je bilo svjesno da se te noći na pepelu šokantnog poraza rodila nova sila, ne samo španjolskog već i europskog nogometa sljedećih dvadeset godina.

''Oni su mali, ali su veliki, odnosno, hoću reći, nisu više mali, ali su dosta veliki da ne budu mali'', slavna je rečenica Ilije Ivezića iz legendarnih Smogovaca. Teško da možemo pronaći točniji opis za ono što je u to vrijeme predstavljala hrabra četa iz La Corune. 

Na temeljima tragedije 14. svibnja 1994. stvorena je nova sila španjolskog nogometa

Deportivo je na temeljima tragedije 14. svibnja 1994. postao kultni klub, širom svijeta omiljena nogometna družina koja se bezobrazno drznula poremetiti španjolski nogometni poredak u čijim je nepisanim pravilima stajalo da samo Barca i Real mogu biti na vrhu. Depor nakon te mučne noći nije potonuo, nije se raspao. Iz sezone u sezonu bio je sve bolji i jači te je postao konstanta. Već iduće sezone je osvojio Kup kralja. Igrom sudbine, u tom je finalu srušio upravo Valenciju s 2:1. Šest godina nakon Đukićevog promašaja Deportivo je postao prvak.

Miroslav Đukić je 1997. godine iz Deportiva prešao upravo u Valenciju, a kad je 2000. titula stigla na Riazor, Srbin je bio vjerojatno najsretniji čovjek na svijetu. Kletva je bila skinuta i napokon je mogao početi živjeti bez duhova prošlosti.

''Bog postoji. Ako je netko zaslužio biti prvak, onda je to Deportivo. Sad mi je napokon duša mirna'', kazao je Đukić.

Kultni klub za koji su igrale same nogometne ikone od iduće sezone igrat će po španjolskim selima 

Nažalost, voljeni klub, za koji su igrale ikone poput Diega Tristana, Roya Makaaya, Bebeta, Valerona, Maura Silve, Waltera Pandianija, Alberta Luquea, Manuela Pabla, Noureddinea Naybeta, Victora, Pedra Paulete, Donata, Lionela Scalonija, Djalminhe i Rivalda, postao je trećeligaš.

Klub koji je prije 16 godina igrao polufinale Lige prvaka iduće će sezone igrati po španjolskim selima i to je tragična vijest za sve koji su nogometno odrastali na prijelazu u novi milenij. Deportivo je tada bio klub koji su simpatizirali nogometni fanovi cijelog svijeta.

Bio je to klub s dušom. U Deportivu su u to vrijeme igrali veliki igrači, no forte momčad s Riazora nije bila individualna kvaliteta, već su igra i momčad izbacivali pojedince. Osim Rivalda nitko od gore navedenih igrača nije bio megazvijezda, kapacitet Zlatne lopte. Zato je Brazilac u La Coruni i ostao samo jednu sezonu. Premda je igrao fantastično, odskakao je od ostatka momčadi i njegov transfer u Barcelonu nije bio tragedija za Depor. Rivaldo je bio prevelika zvijezda, njegova klasa je tražila sjajnije reflektore od onih što je nudio Riazor, a za u to vrijeme astronomskih 26 milijuna dolara uprava Deportiva mudro je slagala momčad koja će La Coruni donijeti 2000. ono što joj je sudbina uzela 14. svibnja 1994.

Da nije bilo Deportiva, možda ne bi bilo ni tiki-take ni Galacticosa

Sezona u kojoj je Deportivo osvojio naslov prvaka umnogome je utjecala na španjolski nogomet kakav danas poznajemo. Takozvani manji klubovi su nakon toga počeli vjerovati da mogu, ohrabrili su se jer im je Depor pokazao put i način. Valencia je uzela dva naslova prvaka u iduće tri godine, Barcelona je počela tonuti, bezglavo je glavinjala u svojim lutanjima i tek je 2005. uzela svoj novi naslov, a Realovu najgoru sezonu u La Ligi od 1985. (peto mjesto) spasila je osvojena Liga prvaka. Ipak, ni to nije bilo dovoljno da predsjednik Lorenzo Sanz ostane na čelu kluba. Florentino Perez je krenuo u žestoku kampanju i obećavši dolazak Luisa Figa iz Barcelone, preuzeo je klub. Sve ostalo je povijest.

A ništa od svega toga, od Galacticosa do tiki-take, možda se nikad ne bi dogodilo da nije bilo Deportiva. Jer baš je mali, ali veliki klub iz La Corune natjerao gigante da se probude i pronađu izgubljeni identitet.

''Bili su veliki. Neko vrijeme bili su među najvećima. Kako brzo zaboravljamo neke stvari. Bili su Super Depor, danas su samo običan stari Depor'', 2011., kad je Depor ispao u Segundu, napisao je engleski novinar Sid Lowe, inače stručnjak za španjolski nogomet.

Kad je igrač Valencije (a koga drugoga?) Soldado te noći 2011. zabio gol kojim je Depor izbacio u drugu ligu prvi put od 1991., Juan Carlos Valeron i veteran Manuel Pablo u očaju su promatrali krah slavnog kluba, kao da su znali da se Depor više nikad neće vratiti i da je bajka gotova.

Super Depor, koji je prije 16 godina protiv strašnog Milana pokazao što znači nogometno savršenstvo, danas je opet postao stari, obični Depor

Sedam godina ranije Deportivo je u prvoj utakmici četvrtfinala Lige prvaka na San Siru izgubio od Milana 4:1. Uzvrat je trebao biti tek formalnost, ali nogometni svijet svjedočio je jednoj od najluđih utakmica u povijesti. Moćni, strašni Milan s Didom, Cafuom, Maldinijem, Seedorfom, Nestom, Kakom i Ševčenkom potučen je do nogu. Milan je te večeri doživio možda i najteži poraz u svojoj povijesti. Pandiani, Valeron, Luque i Fran zabili su četiri gola i ispisali su nogometnu povijest. Nakon te utakmice armija navijača Depora dobila je nove regrute. Nitko nije mogao ostati hladan na ono što se te noći dogodilo na Riazoru. To što je odigrao Deportivo bila je čista nogometna esencija.

U polufinalu ih je čekao Porto, dosadni Mourinhov Porto. Nakon 0:0 na Riazoru u uzvratu na Dragaou gol iz penala Derleija odveo je Porto u finale, kasnije do naslova prvaka Europe. A Deportivo se polako počeo urušavati. Prestao je biti Super Depor i polako, ali sigurno tonuo je u prosječnost, sve dok 2011. nije ispao iz lige.

''Najveća greška koju sam napravio bila je ta što nisam prodao najbolje igrače kad sam mogao, kad sam trebao. Međutim, morate me razumjeti. Nakon osvajanja naslova 2000. živio sam u iluziji da možemo to opet napraviti. Nisam mogao zaboraviti da je Deportivo bio prvak jer je to bila najbolja stvar koja mi se ikad dogodila u životu'', 2009. rekao je Augusto César Lendoiro, direktor Deportiva, koji je u klub došao 1988. i iz bespuća Segunde u samo nekoliko godina odveo ga na vrh.

Barcelona i Real su se dizali, opet su počeli dominirati, u međuvremenu se pojavio Atletico Diega Simeonea, a Deportivo je zaostajao boreći se s financijskim dubiozama i apatijom koja je zahvatila klub. Kako je i sam priznao, Lendoiro nije želio prodavati najveće zvijezde kad su one imale najveću cijenu na tržištu. Novca je bilo sve manje, momčad je bila sve starija, igrači su postali zasićeni jedni drugih i motiv je nestajao. Jedino Lendoiro toga nije bio svjestan na vrijeme. Kad je shvatio, bilo je prekasno.

''Naravno da sam tijekom ovih godina rada u klubu napravio pogreške. Nikad to nisam negirao. Ispričavam se za to, ali uvjeravam vas da sam sve radio samo s ciljem da Deportivo bude što bolji'', kazao je nakon ostavke 2014.

Deportivo je nestao jer čovjek koji ga je odveo u visine nije na vrijeme shvatio da ideali i nogometna romantika više ne postoje

''Nije sporno da je Deportivo bio sjajan, da je letio jako visoko. Međutim, problem je bio taj što je, poput Ikara, zalutao malo previsoko i sunce mu je spržilo krila'', napisao je Sid Lowe.

Deportivo je platio ceh nerazumijevanja stanja u modernom nogometu i neprihvaćanja pravila koje danas važe. Nogometna romantika je na umoru, nema je više i sve je manje klubova koji ne pripadaju uskom krugu najvećih, odnosno najbogatijih, a da nisu prisiljeni prodavati sve najbolje što imaju kako bi opstali. Čovjek koji je od malog, nebitnog provincijskog kluba stvorio europsku silu uništio je vlastito dijete jer je naivno želio još jednom, po svaku cijenu, osjetiti ono što je osjetio u svibnju 2000. Bila je to kobna pogreška.

Nakon što je ispao 2011., Deportivo je postao tipičan jo-jo klub. Odmah se vratio u Primeru, da bi iduće sezone opet ispao, pa se ekspresno opet vratio. Četiri godine je životario u elitnom razredu grčevito se svake sezone boreći za ostanak. Prije dvije godine opet je ispao i to je bio kraj.

Super Depor danas je obični stari Depor. Šteta, jer bili su ekipa koju se moralo voljeti. Kakav Real, kakva Barca. Tko ne vjeruje, neka pogleda onu utakmicu protiv Milana.