NAJVEĆI hrvatski borac Mirko Filipović gostovao je u emisiji HRT-a "U svom filmu" koju uređuje i vodi Tončica Čeljuska.

Cro Cop je pričao o brojnim temama, od samih početaka, ratnih godina u Varaždinu, svijetu slobodne borbe i životu u borilačkoj mirovini.

Donosimo najzanimljivije dijelove razgovora.

Kada ste zavoljeli borilačke sportove?

Bila je to dječačka strast. Jednostavno sam to volio, zbog filmova također, gledao sam Van Damma i Bruce Leeja. Imao sam veliku glad i od malih nogu sam volio borilačke sportove. Nisam razmišljao kao klinac da ću živjeti od borilačkih sportova te osigurati sebi i obitelji egzistenciju. To je jednostavno bilo nešto što sam obožavao.

Tijekom rata morali ste s obitelji otići u Varaždin, kako je to bilo?

To mi je bio najljepši dio života iako je bio rat. Bio sam treći srednje, napunio tek 17. godina, ali imam prekrasna sjećanja na Varaždin i Ludbreg.

Kada ste shvatili da se fizički i talentom razlikujete od ostalih vršnjaka?

U trećem razredu srednje škole se vidjela razlika. Trenirao sam u karate u Varaždinu, sa starijim dečkima sam trenirao, stalno dobivao batine, ali sam svejedno dolazio na treninge. Tu su me dva gospodina prepoznala i sve je krenulo.

Je li teško djetinjstvo i odrastanje razlog vašeg uspjeha? Mogu li uspjeti djeca koja odrastu "sa zlatnom žlicom" u ustima?

Rijetki takvi uspiju. Morate biti gladni novca ili uspjeha. Novac u smislu da želite osigurati sebi i svojim voljenima egzistenciju. Djeca koja odrastu sa zlatnom žlicom u ustima teško uspiju. Cristiano Ronaldo je također primjer teškog odrastanja, Luka Modrić, on je ovce čuvao, imao je jako teško djetinjstvo. Kasnije je prošao bosansku ligu, to je bio masakr kakav se nogomet tamo igrao. Sve je to bilo potrebno da ostvari u životu sve što je ostvario. Sve je to rezultat teškog života, traume i trnovitog puta. Djeca koja odrastu u vilama s bazenom to ne mogu, ne kažem da nema takvih primjera, ali rijetki su.

Razmišljate li ikada o fizičkim posljedicama vaše karijere?

Ne, najgore je iza mene, tromboza i desetak operacija. Trajne posljedice ostaju, naravno, više ne mogu trčati recimo. Radim vijaču, hod na traci, uglavnom treniram i to me čini sretnim. Moje tijelo je u savršenom stanju unatoč moždanom udaru, treniram punom parom jedino se više neću boriti.

Ulazak u MMA?

Bez slobodne borbe možda ničeg ne bi bilo. U kikboksu je neusporedivo manji novac. Danas je MMA najpopularniji i najzahtjevniji borilački sport jer kombinira više borilačkih vještina. Bio sam sretan jer sam ušao kao autsajder u taj sport. Nisam znao ništa u borbi u parteru i hrvanju, a to je bio ogromni hendikep. Nikada nisam bio ofenzivan u tim segmentima, više sam gledao na obranu. Tek kasnije u karijeri sam mogao biti ofenzivan jer su ti potrebne godine da savladaš zahvate na podu. Dovodio sam majstore poput Werduma da me uče o tome, ulagao sam u sebe.

Oni koji tvrde da su MMA i boks prenasilni i ne bi trebali biti sportovi?

To je apsurdno i neargumentirano. Puno više ima smrtnih slučajeva u nogometu recimo, ljudima stane srce tijekom treninga. Nitko ljude ne tjera na takve stvari, dolaze dobrovoljno. U svakom sportu postoji neki rizik.

Jeste li ikada imali strah prije ili tijekom borbi?

Svaki borac se boji, svaki pravi borac se boji, ali govorim o strahu od poraza. Najgore je izgubiti u borilačkim sportovima nego u ostalim jer ne možeš biti drugi ili treći. Pobijediš, ili te netko prebije pred tvojom publikom i ostaneš ponižen.

Koga vidite kao nasljednika?

Želim svima najbolje, tko god napravi uspjeh zaslužuje poštovanje jer je to jako teško i naporno. Ako netko ima šansu uspjeti, to je Ante Delija. Ima jaku psihu, strahovito je uporan i gladan uspjeha. Ima srce kao lav, ne boji se ničega. Moram ga nekada smirivati, on bi stalno trenirao. On ima veliki fizički potencijal, dva metra i 113 kilograma, u najboljim je godinama i sada ide u UFC. Vjerujem da je jako lijepa karijera ispred njega.

Incident u Kaštelima?

To je nezapamćena sramota. Jadno i bijedno. Može ih biti sram i neka u pod gledaju svaki puta kada prođu u tom dijelu grada. Uhićeni su, završili u zatvoru, cviljeli i plakali. Zasluženo su javno poniženi.