NEKOLIKO desetljeća nakon što su državne i mnoge lokalne vlasti ustanovile slavljenje zločinaca kao standard, Hrvati su u šoku jer među njima postoje osobe koje slave zločinca.

Euforija kojom je dio korisnika društvenih mreža popratio neljudski, brutalni i zločinački pohod dvadesetdvogodišnjeg Danijela Bezuka - on je, ako je netko propustio, u ponedjeljak ujutro ranio policajca na ulazu u Banske dvore, a potom se ubio - potaknula je psihijatre, sociologe, političare i mudrace opće prakse da javnosti isporuče najnoviju pošiljku zabrinutosti i dilema o tome što nam se događa, zašto nam se događa, otkad nam se događa i dokad će nam se događati. Spominju se teške situacije, nezacijeljene traume, ratne rane koje se prenose s generacije na generaciju, poput boje očiju, kose ili nekretnina, izriču se važna upozorenja i apeli.

Istodobno, vlada pod vodstvom Andreja Plenkovića i njegova prvog pendreka Davora Božinovića donosi mjere za što efikasniju samozaštitu. Vlada, naime, sada prigodno ne voli one koji "uzimaju pravdu u svoje ruke", a bezumni Bezukov čin koristi kao povod za dokidanje slobode kretanja po Markovu trgu.

Uzimanje pravde

Vlada i vladajuća stranka, međutim, nemaju uvijek i svuda problem s "uzimanjem pravde u svoje ruke" i počiniteljima nedjela.

Prije dvije godine u Gospiću, na obilježavanju 25. godišnjice akcije Medački džep, tadašnji ministar obrane Damir Krstičević pozdravio je Mirka Norca. "Na akciju Medački džep moramo biti ponosni, a što se tiče Mirka Norca, bio je rat, bio je zapovjednik Zbornog područja Gospić i zbog onoga što se tu dogodilo nosi svoj križ, a meni je drago što je danas ovdje s nama", izjavio je Krstičević koji više nije ministar, jer mu se nije dalo, ali jest premijerov posebni savjetnik.

Medvedova potpora zločincu

Dan kasnije, nakon što su ne baš brojni mediji zapazili kako možda nije lijepo da jedan od važnijih ljudi u izvršnoj vlasti pozdravlja Norca, oglasio se Tomo Medved, ministar hrvatskih branitelja. On je za N1 primijetio kako se treba vratiti u povijest, u vrijeme te akcije, a o Norcu je izgovorio sljedeće: "Ono što se stavljalo na teret, odnosno presuda, on je izdržao svoju kaznu, ali nemojmo zanemariti doprinos koji je dao. Svakome treba odati počast i poštovanje za ono što je činio u obrani domovine... Svi koji su dali doprinos obrani domovine imaju svoje mjesto u povijesti“, ustvrdio je Medved koji je, u međuvremenu, postao jedan od najbližih Plenkovićevih suradnika te dokaz ideološke pravovjernosti aktualnog kabineta i privrženosti onome što se popularno naziva vrijednostima Domovinskog rata.

Mirko Norac pravomoćno je osuđeni ratni zločinac. Zbog ratnih zločina u Gospiću, gdje je osobno ubio nepoznatu žensku osobu, i u Medačkom džepu osuđen je na 15 godina zatvora. Nije se kajao, na slobodu je pušten u studenome 2011. godine.

Neupućenom bi se promatraču moglo učiniti kako u ponašanju istaknutih predstavnika hrvatske vlasti ima proturječja jer ubojicu obasipaju toplim razumijevanjem, pohvalama i pozdravima, dok u luđačkom pohodu ubojice u pokušaju nalaze poticaj da dodatno pojačaju vlastitu sigurnost. Neupućeni promatrač – izmišljen za potrebe ovoga teksta – bio bi talac vlastite nesposobnosti razumijevanja specifičnog hrvatskog odnosa prema zločinima i zločincima: nije problem u samom činu, nego u motivu i s njim povezanom žrtvom. Norac je likvidirao one za koje se pretpostavlja da ih treba likvidirati, teret sigurnosne prijetnje u kolektivnoj je svijesti navaljen na pleća njegovih žrtava. U Bezukovu je slučaju to nemoguće: mladi ekstremni desničar nišanio je u one koji pozdravljaju Norca. Žanr bi se mogao nazvati tragedijom zabune.

Neizmjerno razumijevanje za ubojice

Između Norčevog i Bezukovog krvavog pohoda proteklo je nekoliko desetljeća novije hrvatske povijesti obilježene, uz ostalo, neizmjernim razumijevanjem za ubojice čijoj je krvoločnosti pripisana pravilna ideološka motivacija. Ulice u ovoj zemlji nazivane su po Miru Barešiću čije je životno nedjelo likvidacija jugoslavenskog ambasadora Vladimira Rolovića 1971. godine u Švedskoj. Zvonko Bušić je prije sedam godina tragično stradao od vlastite ruke ostavivši iza sebe patetično oproštajno pismo i status terorista stečen otmicom aviona 1976. godine u Americi te postavljanjem eksplozivne naprave koja je ubila njujorškog policajca. Sve to, dakako, "za Hrvatsku".

Slavljenje Bugojanske skupine i sličnih propuha ili spuštanje zastave na pola koplja na zgradi splitske gradske vlasti nakon samoubojstva Slobodana Praljka u Haagu ovdje nećemo nadugo spominjati. Tek ćemo zapaziti kako se počasti Praljku, Barešiću i sličnima gotovo bez izuzetka događaju u sredinama kojima vlada HDZ. Pravila su jasna, dopušteno je, pa i poželjno, slaviti zločince čija nedjela država certificira kao domoljubne. Glorificiranje onih izvan liste smatra se devijantnim ponašanjem.

Uglavnom, razumijevanje Bezuka, kao i ne tako davno idoliziranje splitskog trostrukog ubojice Filipa Zavadlava, jest opak simptom duboke društvene patologije potaknute postupcima vlasti koja sada njezine posljedice pokušava izbjeći jačanjem vlastite zaštite.

Život u Hrvatskoj je opasan i tvrd.