DRAŽEN MUŽINIĆ danas slavi 68. rođendan. Riječ je o bivšem reprezentativcu Jugoslavije koji je za Hajduk odigrao 354 službene utakmice u kojima je postigao 17 golova. Za splitski klub je debitirao 1970. godine na gostovanju protiv Čelika u Zenici, a boravak u klubu pamtit će po četiri naslova Jugoslavije i pet titula za prvaka Kupa bivše države.

Mužinić je igrao na poziciji veznog igrača i bio je poznat kao veliki borac na terenu. On je 1977. godine službeno bio proglašen za najboljeg igrača Jugoslavije. Iz Hajduka je 1980. godine otišao u engleski Norwich gdje je proveo dvije godine. Za reprezentaciju Jugoslavije odigrao je 32 utakmice i postigao jedan gol. U suradnji s Yugopapirom donosimo intervju koji je s Mužinićem 1985. godine uradio novinar Damir Strugar.

Početi priču o nekadašnjem nogometnom reprezentativcu i prvotimcu Hajduka Draženu Mužiniću, a ne kazati da je on bio i ostao kontroverzna ličnost, ne bi valjalo. Jer Frfu navijači su ili voljeli ili nisu, tvrdeći da je velika prznica i prgavko. No nitko mu nije osporavao nogometno znanje, hajdučko srce i stalnu želju da se bori do posljednje kapi znoja, bez obzira na to radi li se o običnoj prvenstvenoj utakmici ili nastupu u reprezentativnom dresu na svjetskom prvenstvu.

Uostalom, Dražen Mužinić je nanizao blistavih 36 nastupa u plavom dresu s državnim grbom i više od 400 utakmica (tijekom 10 godina) za splitske Bile, čime je postao i Hajdukov rekorder.

Treba spomenuti i dvije prvenstvene sezone odigrane u Engleskoj kako bi Mužinićeva karijera bila zaokružena. No ipak, kada se to od njega najmanje očekivalo, po povratku iz nogometne pečalbe, negdje prije tri godine, Mužinić je okačio kopačke o klin. Od tada se potpuno povukao iz vidokruga javnosti, izbjegavao je novinare i nakon tri godine, kako veli, "samo zbog upornosti autora ovih redaka", riješio je da za Tempo otvori srce i rasplete svoj pričljivi jezik.

"Kada povučem crtu, sasvim sam zadovoljan svojom nogometnom karijerom", priča nam Frfa u ugodnom ambijentu svog stana u najnovijem dijelu Splita. 

"U deset godina osvojio sam u dresu Hajduka pet kupova i četiri prvenstva. Za reprezentaciju sam nastupao na prvenstvu Europe i na Svjetskom prvenstvu u SR Njemačkoj. Kada pogledam unatrag, čini mi se da je reprezentacija u tom vremenu bila zaista velika stvar i da se u nju nije ulazilo tako lako kao danas... Kasnije sam otišao na dvije godine u Englesku i potom je uslijedio moj povratak", govori Mužinić.

Koji nije bio baš slavan!

Točno! Vratio sam se u 29. godini, ali moja generacija u Hajduku više nije bila poželjna! Tog momenta sam bio najspremniji u životu i da mi je u Hajduku pružena šansa, ponovno bih se vratio u reprezentaciju!

Do toga, nažalost, nije došlo. Zbog čega?

Tada nisam želio da stvaram aferu jer nisam htio da radim protiv Hajduka! Bio sam u životnoj formi, ali nisam dobio priliku da se dokažem. Nije mi čak pružena ni oproštajna utakmica, a ja smatram da sam je u 10 godina uspješnih nastupa za Hajduk i kao rekorder po broju odigranih utakmica itekako zaslužio. 

No da se vratim na tadašnju situaciju. Čim sam se vratio u Hajduk, regulirao sam sve obaveze prema Englezima i od Hajduka sam za igranje tražio samo socijalno osiguranje za mene i moju obitelj. Čekao sam šansu da igram, ali je nisam dočekao...

Je li tome kriv tadašnji trener Hajduka Pero Nadoveza?

Djelomično! Ustvari, Nadoveza je samo izvršavao naređenja od ljudi koji su tada vodili Hajduk i koji ga i dan-danas vode. Nadovezi je bilo potpuno svejedno da li sam dolazio na trening, da li sam dobro trenirao ili nisam. Njemu je bilo svejedno hoću li uopće doći i na utakmicu. Sa mnom u ta tri mjeseca nije progovorio ni nekoliko riječi...

Ali zašto, Mužiniću?

Zato što su mi odgovorni iz Uprave Hajduka čim sam došao rekli da su protiv toga! Nije mi jasno zbog čega? Oni su me proglasili starcem u 29. godini! Bojali su se, valjda, da ja za sobom ne povučem Jerkovića, Buljana, Šurjaka... Bojali su se da ne izgube svoje fotelje!

Na koga to mislite?

Na koga? Na Antu Žaju i njegovu kompaniju! Za njih je moja generacija, koja je bila neprikosnovena u jugoslavenskom nogometu i koja je osvojila devet trofeja, nepoželjna u Hajduku! Pa da pustimo na trenutak mene. Zar je moguće da Hajduku nisu potrebni diplomirani ekonomist i diplomirani pravnik Šime Luketin i Iko Buljan? 

Eto, oni su se bojali da ja tim ljudima ne otvorim vrata i zato su me se na perfidan način otarasili! I ja, eto, već tri godine ne idem u Hajduk i uopće ne odlazim na utakmice! Zakleo sam se samom sebi: "Nikad više u Hajduk dok su Ante Žaja i kompanija u upravnim foteljama!"

Izgledate ogorčeni!

Pa slušajte, kako ne bih bio! Krv nije voda! Ja bih život za Hajduk dao! Ja ne mogu ništa reći protiv Hajduka, ali ti ljudi rade na njegovu štetu. Oni rade za svoj lični interes. Pa gdje su ti Hajdukovi rezultati u posljednjih nekoliko godina? U moje vrijeme svake godine Hajduk je osvajao ili prvenstvo ili kup. A sada? Nema ničega! A Hajduk je klub koji mora osvajati trofeje. Ali kako kada se uz nadležnost takve kvazi-uprave svake godine mijenja ekipa! Stalno se ubacuju mladi.

Vi ste protiv mladih?

Nikako! Ali sam za pet mladih i šest iskusnih igrača. Pa ne može sad Hajduk da očekuje čuda od jednog Andrijaševića, Asanovića ili Španjića! Danas Hajduk nema vođu i danas Hajduk kupuje trećerazredne igrače, a svoje prodaje na tzv. kaljenje u druge klubove. Tako se to ne radi! 

U moje vrijeme Hajduk je kupovao kvalitetne igrače poput Oblaka, Holcera, Meškovića, a svoje je itekako čuvao. Mi smo bili spoj iskustva i mladosti. A današnjoj je Upravi najvažnije da dobro proda igrače. Ja sam na svoje uši slušao Nadovezu kada je govorio: "Da nam je prodati Cukrova, Simovića i Pešića - stali bismo na prave noge!" 

Oni su jedva čekali da prodaju starije igrače i onda su u ekipu ubacivali juniore. Tako su pojedinci financijski dobro prolazili, a nedostatak dobrih rezultata pravdali igranjem neiskusnih omladinaca.

Kakva je situacija u Hajduku danas?

Ništa bolja! Jedva čekaju da ih prodaju, a onda će se pravdati da ih nisu mogli zadržati zbog nedostatka financijskih sredstava! Nije nego! Zar je to nekakva politika? Što će onda dogodine s omladincima uopće da izlaze u Europu? Nemaju nikakve šanse protiv starih i iskusnih vukova. Europa traži iskustvo! Evo, pogledajte Peruzovića koji s 34 godine igra u jednom svjetskom klubu kao što je Anderlecht! Ili, ipak, pogledajte Zajeca, Nenada Stojkovića, Halilhodžića, Sušića...

Čekajte, oni su "stranci", oni nisu dobri ni za našeg saveznog selektora!

Ja mislim da svi Jugoslaveni koji imaju naš pasoš ne mogu biti stranci! Smatram da oni u interesu jugoslavenskog nogometa treba da igraju za našu reprezentaciju. A taj termin "stranci" zvuči veoma uvredljivo! Oni isto tako vole grb, zemlju i reprezentaciju kao i nogometaši u zemlji. A to bi trebalo iskoristiti, jer njima je čast doći i igrati za reprezentaciju. Oni žele da se pokažu i dokažu!

Kako gledate na današnju reprezentaciju? Na početku razgovora rekoste da se danas lako postaje reprezentativac!

Meni se tako čini! Odigraš dvije, tri utakmice dobro i odmah si reprezentativac. U moje vrijeme, kod Miljana i kod Biće Mladinića, teško se ulazilo u državnu momčad. Možda nije uputno uspoređivati, ali meni se čini da je teško bilo igrati u momčadi rame uz rame s Džajićem, Aćimovićem, Karasijem, Oblakom, Katalinskim, Bogićevićem. Ja sam se tada itekako trudio da se dokažem. Danas, čini mi se, to nije tako!

Je li to krivica selektora?

Ma nije! Mi Balkanci sve svaljujemo na jednog čovjeka. Krivica je u našem mentalitetu, u našem odnosu prema igri, u našem stanju u nogometu. A pošto tu sve stvari nisu čiste, to je i razlog što se vječito vrtimo u osrednjosti. Mi imamo iznenadne bljeskove, ali duže periode dobre igre nemamo. 

S nama nikad ne znaš na čemu si! Mi možemo u Parizu Francusku pobijediti sa 6:0, ali isto tako možemo i izgubiti sa 6:0! Kod nas je nekako sve čudno!

I naopako, ako smijemo nadodati!

Jeste, u pravu ste! Kod nas više zarađuju nogometaši momčadi koji se bore za ostanak nego onih koji se bore za titulu! Nama je svaka reprezentativna utakmica odlučujuća i za nas uvijek netko drugi treba da igra, pa kada on pobijedi, da onda i mi pobijedimo njega. Mi se cijeli život pravdamo i zato nam nogomet čami u nekakvoj osrednjosti!

Kada već spominjete devijacije našeg nogometa, moram vas kao poštenog igrača i velikog borca zapitati ima li u našem nogometu namještaljki?

Namještanja je uvijek bilo i bit će! Ja ne znam kako je sada, ali mogu reći da Bjeković onom prilikom nije dao gol za Partizan u Ljubljani, sudac Maksimović ne bi svirao kraj utakmice do dan-danas. Ha, ha, ha - pojeo vuk magare...

Možete li se osvrnuti na svoju aferu prilikom odlaska u inostranstvo?

Ja sam to sve raščistio! Da sam uistinu bio kriv, kako su neki tvrdili, onda bih i odgovarao! A ja sam svima dokazao da sam čist! No to su rane koje su ostale. Ja sam tu najviše izgubio. Čini mi se kao da su pojedinci htjeli da me vide na prosjačkom štapu. Takvi su, eto, neki ljudi - ljubomorni i zavidni! Sada se potpuna istina zna, ali kakve meni sada od toga koristi? Ja sam najteže u Engleskoj preživio!

Danas živite sasvim mirnim obiteljskim životom. Glavna briga vam je, kažu, kafić Frfa u Supetru na Braču?

Jaooj, nemojte o kafiću jer u njemu ništa ne radim! Živim, eto, mirnim obiteljskim životom uz suprugu Silviju i kćerke Anu i Marinu. Družim se sa svojim prijateljima, a potpuno sam se posvetio sportskom ribolovu. To mi je najljepše! Zaronim s puškom i onda se dokazujem! Nema namještanja, nema sudaca, nema grube igre i ofsajda. 

Dobro mi ide, bez lažne hvale! Uostalom, evo mog trofeja - lubina od osam kilograma. Pa sad, ako je neki nogometaš uhvatio većeg, neka mi se slobodno javi. Vrlo rado ću ga počastiti kao boljeg ribolovca!

I na kraju, Frfa, još jedno pitanje za vas. Tko će biti novi nogometni prvak Jugoslavije?

Kakvo pitanje. Pa zna se - Hajduk! Realno gledajući, sve osim prvog mjesta bila bi katastrofa! Vjerujem u Špacu Poklepovića i Krešića jer su to veliki radnici. Samo i njima treba podrška. Uostalom, koji klub ima kvalitetnije igraće od braće Vujović, Sliškovića, Gudelja i Deverića, koji se uskoro vraća? 

Nema tu dileme, Hajduk je bolji i od razbuđenog Dinama, i od uvijek opasne Zvezde i od favoriziranog Partizana! Ma nema od Hajduka boljeg kluba na svijetu!