ČOVJEČANSTVO se u 21. stoljeću suočilo s dva velika globalna problema - s rastućom prijetnjom klimatskih promjena i s prijetnjama pandemija zaraznih bolesti, sadašnje i mogućih budućih.

Oba problema najviše pogađaju najsiromašnije. Oni najviše stradavaju, ostaju bez domova i poslova, umiru u većem postotku od bogatih, teže dolaze do kvalitetne zdravstvene i socijalne zaštite, teže nabavljaju cjepiva i sl. Brojni analitičari iz različitih područja znanosti stoga postavljaju pitanje mogu li i hoće li ovi izazovi potaknuti neke društvene promjene koje bi smanjile vulnerabilnost suvremenih društava na njih.

Na prvi pogled čini se da pandemija i klimatske promjene mogu samo povećati nejednakosti i ekstremno siromaštvo koje su treći problem s kojim se suočava suvremeni svijet. Međutim, to ne mora nužno biti tako. Ako ništa drugo, ti izazovi mogu potaknuti stručnjake na traženje odgovarajućih inovativnih rješenja. U prilog tome govore dva nova rada objavljena u prestižnim znanstvenim časopisima.

Prvi, predstavljen u časopisu Nature Communications, pokazuje kako je, suprotno uvriježenom mišljenju, moguće istovremeno rješavati probleme ekstremnog siromaštva i klimatskih promjena.

Drugi, objavljen kao analiza u časopisu Nature, pokazuje kako s porastom nejednakosti raste i ranjivost društva na bolesti generalno, a osobito na pandemije, što znači da je u interesu svih pronaći mehanizme kojima bi se ona mogla smanjiti.

Usporavanje klimatskih promjena košta

Ambiciozni planovi potrebni za prelazak na čišće izvore energije uglavnom se doživljavaju kao skup luksuz koji si mogu priuštiti samo najrazvijenije zemlje. Prema Svjetskoj banci, prvih 40 najzelenijih zemalja svijeta su one koje spadaju u kategoriju zemalja s visokim osobnim dohotkom. Najzelenije zemlje svijeta, poput Norveške, Švicarske, Islanda, Danske i Švedske, ujedno imaju i velik BDP.

>Ovo je nova karta najzelenijih zemalja svijeta. Hrvatska je na njoj, ali je na dnu EU

Ključni razlog tome su visoki troškovi infrastrukture, potrebni da bi zemlja bila zelena. Sve, od smanjenja onečišćenja zraka i obrade otpadnih voda, preko nadzora nad opasnim otpadom do ublažavanja krize javnog zdravstva, skupo je (primjerice, pročistači zraka i vode ili sustavi za recikliranje otpada), no istovremeno ima ogroman potencijalni utjecaj na kvalitetu života građana.

Golem novac troši se na subvencije za fosilna goriva

Međutim, znanstvenici iz Instituta za istraživanje utjecaja klimatskih promjena Potsdam (PIK) u Njemačkoj u svojem su novom istraživanju pokazali da je nužnost biranja između zaustavljanja klimatskih promjena i smanjenja ekstremnog siromaštva zapravo lažan izbor. Oni tvrde da bi klimatske politike koje idu za smanjenjem emisija stakleničkih plinova mogle istovremeno smanjiti ekstremno siromaštvo u zemljama u razvoju kada bi se svjetski čelnici uspjeli dogovoriti da se uvedu ujednačeni porezi na najveće zagađivače koji bi se pravedno distribuirali među svjetskom populacijom, što bi bilo pravedno.

Prije svega treba imati na umu da fosilna goriva u mnogim zemljama svijeta dobivaju goleme subvencije. Budući da se fosilna goriva i poljoprivredne kemikalije, poput umjetnih gnojiva, vrlo snažno subvencioniraju, svaki pokušaj uklanjanja potpore poreznih obveznika tim neodrživim praksama često izaziva strah da će rezultat biti porast cijena niza proizvoda i usluga za potrošače.

Unatoč dogovoru zemalja G20 iz 2009. godine o odustajanju od subvencija za fosilna goriva, samo SAD, Kina i Rusija u 2017. godini potrošili su na njih oko 909 milijardi američkih dolara, što je gotovo 40% više nego 2009. godine. Globalno subvencije za fosilna goriva dostižu nevjerojatnih 5.2 bilijuna dolara godišnje, odnosno oko 6.5% ukupne svjetske ekonomije.

Većina ljudi na svijetu živi u siromaštvu

Istovremeno studija njemačkog tima pokazala je da će do 2030. u svijetu biti oko 350 milijuna ljudi koji će živjeti u ekstremnom siromaštvu, što znači s manje od 1.90 američkih dolara dnevno. Iz toga proizlazi da UN-ov cilj da se do kraja desetljeća u svijetu iskorijeni ekstremno siromaštvo neće biti ostvaren.

Većina ljudi na svijetu danas živi u siromaštvu: oko 85% živi s manje od 30 dolara dnevno, dvije trećine žive s manje od 10 dolara dnevno, a svaka deseta osoba živi s manje od 1.90 dolara. Ovi podaci dobiveni su tako da su prihodi usklađeni s kupovnom moći. Za ilustraciju, to je protuvrijednost od 1.00 američkog dolara dnevno u američkim cijenama iz 1996. godine, pa otuda dolazi široko korišten izraz "živjeti s manje od jednog dolara dnevno". Broj ljudi koji žive u ekstremnom siromaštvu postojano pada, tako da je s 1.9 milijardi u 1990-ima pao na 734 milijuna u 2015.

Pravedna raspodjela tereta - od najbogatijih najsiromašnijima

Autori iz PIK-a svoj model, kojim su istraživali utjecaje smanjenja emisija CO2 na klimatske promjene i siromaštvo, napravili su na temelju ambicioznog cilja iz Pariškog klimatskog sporazuma prema kojem bi globalni porast prosječne temperature trebalo zadržati ispod 1.5°C u odnosu na predindustrijsku. Do danas ona je već porasla za 1°C. Model je očekivano pokazao da bi ostvarenje tog cilja rezultiralo porastom broja ekstremno siromašnih za dodatnih 50-ak milijuna.

Međutim, kada su znanstvenici u model ubacili uređenje tržišta CO2, odnosno pravednu preraspodjelu nacionalnih prihoda od oporezivanja emisija CO2, koji bi iz ruku najvećih onečišćivača, uglavnom bogatijih, odlazili ljudima koji uzrokuju manja onečišćenja, uglavnom siromašnijima, pokazalo se da bi to moglo kompenzirati neželjene učinke napora na ublažavanju klimatskih promjena. Štoviše, pokazalo se da bi takav model čak mogao malo smanjiti broj ljudi koji bi živjeli u ekstremnom siromaštvu - za oko 6 milijuna do 2030. godine.

"Klimatske politike štite ljude od utjecaja klimatskih promjena poput ekstremnih vremenskih prilika ili propadanja usjeva", rekao je Bjoern Soergel, istraživač PIK-a i vodeći autor studije.

"Ipak, one također mogu podrazumijevati porast cijena energije i hrane. To bi moglo rezultirati dodatnim teretom, posebno za najsiromašnije u svijetu, koji su već osjetljiviji na klimatske utjecaje", dodao je.

"Klimatska dividenda"

Soergel tumači da bi vlade mogle kombinirati oporezivanje emisija s međunarodnom preraspodjelom prihoda koje su generirale oporezivanjem - svojevrsnom "klimatskom dividendom".

"Prihodi bi se jednako vraćali svim građanima, što bi siromašna kućanstva s tipično manjim emisijama pretvorilo u neto korisnike", rekao je.

Autori su predložili shemu međunarodnih transfera financiranja smanjenja emisija CO2 iz zemalja s visokim dohotkom u zemlje s niskim prihodima kako bi se umanjio dodatni teret s kojim se siromašne države suočavaju u nastojanju da ograniče klimatske promjene.

Prema njemačkoj studiji, već bi 5% prihoda od poreza na emisije iz industrijaliziranih zemalja bilo dovoljno da više nego nadoknade nuspojave politike ublažavanja klimatskih promjena u siromašnoj subsaharskoj Africi,.

"Kombinacija nacionalne preraspodjele prihoda od cijena emisija s međunarodnim financijskim transferima mogla bi tako pružiti važnu ulaznu točku prema poštenoj i pravednoj klimatskoj politici u zemljama u razvoju", rekao je koautor Elmar Kriegler.

Nejednakost u svijetu uglavnom raste

Pandemija covida-19 ponovno je u fokus dovela problem nejednakosti u svijetu jer je na više načina najteže pogodila najsiromašnije.

Poznato je da se u nekim razvijenim državama, poput SAD-a, od 1970-ih na ovamo bilježi značajan porast nejednakosti. Njemu je u velikoj mjeri pridonijela globalizacija, a najviše su profitirale bogate zemlje i 1% najbogatijih ljudi (grafikon dolje).

Rast/pad nejednakosti izražen u indeksu Gini

Dok SAD i Velika Britanija spadaju među razvijene zemlje s većim nejednakostima, na suprotnoj strani su skandinavske zemlje i neke bivše socijalističke države, poput Slovenije i Češke. Najveće nejednakosti bilježe se u afričkim zemljama, osobito u Južnoafričkoj Republici i Namibiji. U nekim razvijenim zemljama, osobito europskim, poput Francuske, bilježi se pad nejednakosti.

Nejednakost u svijetu uzrokuje više negativnih trendova, među ostalim političku polarizaciju i destabilizaciju te jačanje ekstremizama i populizama.

No ona također uzrokuje i povećanje jaza u dostupnosti zdravstvenih usluga. U časopisu Nature Amy Maxmen, koja je istraživala utjecaj nejednakosti na zdravlje, navodi rezultate studije koji su pokazali da je rizik od umiranja u 2020. godini među poljoprivrednim radnicima u Kaliforniji bio gotovo 40% povećan u usporedbi s općom populacijom u toj državi. Posebno je indikativno to što je taj rizik među latinoameričkim radnicima bio gotovo 60% veći u odnosu na ranije godine, dok je kod bijelih radnika skočio samo za 16%.

Maxmen navodi poznatu činjenicu da je očekivano trajanje života gotovo redovno kraće u zemljama u kojima je nejednakost veća. Također ističe da se u nekim bogatijim zemljama s izraženijom nejednakosti prvi put nakon mnogo desetljeća bilježi skraćenje očekivanog trajanja života.

Očekivano trajanje života u SAD-u povećavalo se tijekom većeg dijela proteklih 60 godina, no stopa rasta s vremenom se usporavala, a nakon 2014. godine ono se počelo smanjivati, unatoč tome što SAD ima najskuplji zdravstveni sustav na svijetu. Prema časopisu JAMA razlozi za to su brojni. Amerikanci imaju veće stope smrtnosti od pušenja, pretilosti, ubojstava, predoziranja opioidima, samoubojstava, prometnih nesreća i smrti novorođenčadi od stanovnika brojnih razvijenih zemalja. Mnogi od ovih problema povezani su s lošijim socijalnim statusom i marginalizacijom. No, uz to, siromaštvo u SAD-u također podrazumijeva slabiji pristup zdravstvenoj i socijalnoj zaštiti, što pak znači da Amerikanci s nižim primanjima umiru u mlađoj dobi od siromašnih u drugim bogatim zemljama.

2014. godine 1% najbogatijih muškaraca u Sjedinjenim Državama živjelo je u prosjeku 15 godina duže od 1% najsiromašnijih. Prema analizi predstavljenoj u časopisu The Lancet u veljači, te će nejednakosti vjerojatno nastaviti rasti. Izvještaj napominje da je bivši američki predsjednik Donald Trump donio zakon o smanjenju poreza u iznosu od bilijun dolara za korporacije i osobe s visokim prihodima, dok je istovremeno oslabio zaštitu na radu, zdravstvenu zaštitu i propise o okolišu.

Marry T. Bassett, autorica izvještaja u Lancetu, ističe:

"Imali smo sve razloge da se pripremimo za lošu epidemiju kad je covid stigao do nas jer je ova zemlja puna rupa."

Među problemima SAD-a Bassett je navela nekoliko koje smatra ključnima - nedostatak univerzalnog zdravstvenog osiguranja i obaveznog plaćenog bolovanja (oko pola američkih saveznih država nema ozakonjenu tu obavezu), u SAD-u je minimalna plaća manja od sredstava nužnih za život, SAD se oslanja na radnu snagu imigranata, od kojih mnogi nemaju reguliran pravni status.

Karta nejednakosti prema indeksu Gini (tamnije nijanse predstavljaju manje nejednakosti)

Siromašni su u pandemiji izbjegavali testiranje i bolovanje

Rezultat je taj da su mnogi radnici, osobito slabo plaćeni imigranti, bili prisiljeni izbjegavati testiranja na covid-19 ili skrivati da su oboljeli kako ne bi ostali bez posla i prihoda nužnih za život. Istovremeno nisu imali odgovarajuće prilike za održavanje fizičke distance. Slabo plaćeni poslovi uglavnom se ne mogu obavljati od kuće, a siromašni radnici na posao uglavnom dolaze u nakrcanim kombijima ili u javnom prijevozu.

Nejednakost je globalni problem

Da nejednakost nije lokalni, već globalni problem, pokazuje eksplozija covida-19 u Indiji. Naime, ta zemlja, iako je najveći proizvođač cjepiva, zbog problema s nabavom sirovina, zbog poteškoća s distribucijom cjepiva, zbog širenja novih sojeva i zbog golemog broja stanovnika, koji su se previše opustili zbog lažnih izjava političara o pobjedi nad koronom, posljednjih se tjedana suočava s naglim porastom novooboljelih i umrlih te s kolapsom zdravstvenog sustava.

Deepa Ollapally, pomoćna direktorica i znanstvenica u Sigur Center for Asian Studies na Sveučilištu George Washington u SAD-u, u srijedu je upozorila da svijet mora obratiti pozornost na ono što se zbiva u Indiji. Istaknula je da u uzajamno povezanom svijetu zemlje koje gomilaju cjepiva to čine na vlastiti rizik.

"Pandemija nam pokazuje koliko su zdravstveni sustavi pojedinačnih zemalja važni za globalnu dobrobit - koliko je to stvarno međusobno povezano. To je poprilično zapanjujuće... Tko bi očekivao da će to biti lekcija koju ćemo učiti u 2021.", rekla je Ollapally.

Kada se pogleda kako su se do sada dijelila cjepiva, "otkriva se ozbiljan problem nejednakosti".

"Ako je itko u svijetu nezaštićen, to predstavlja rizik za svakoga", poručila je, aludirajući na razvoj novih varijanti virusa u velikim žarištima.

Moguća rješenja za smanjenje nejednakosti

Autori izvještaja u Lancetu naveli su moguća rješenja za ove probleme u SAD-u, poput povećanja plaća i imigracijskih reformi. Također su razradili tehnike kojima bi se znanstvenici mogli zalagati za odgovarajuće politike uobličavanjem argumenata za privlačenje široke podrške, korištenjem hashtagova na društvenim mrežama i stvaranjem neobičnih saveza, primjerice s aktivističkim skupinama.

Postoje brojna različita rješenja za smanjivanje nejednakosti, od progresivnog oporezivanja do tzv. preddistribucije (povećanja jednakosti prije oporezivanja, a ne nakon oporezivanja i redistribucije).

Neki ekonomisti i političari zalažu se za uvođenje univerzalnog temeljnog dohotka, no neki drugi tvrde da bi usmjerenija potrošnja na najpotrebitije bila učinkovitije rješenje.

Mnogi se zalažu za poboljšanje financiranja obrazovanja i zdravstvenih usluga. Veća potrošnja na zdravstvo i obrazovanje može ublažiti nejednakosti u dohocima kroz generacije, te dugoročno povećati stope produktivnosti, zaposlenosti i zarade.

Francuski ekonomist Thomas Piketty, svjetski stručnjak za nejednakost, pozvao je na globalni porez na bogatstvo, dok je Organizacija za ekonomsku suradnju i razvoj predložila upotrebu većih poreza na nasljedstvo kako bi se ublažila ekstremna koncentracija bogatstva.

No, porezi na bogatstvo i nasljedstvo politički su osjetljivi i često se mogu zaobići, osobito u globaliziranom svijetu, u kojem kapital može teći preko granica i u porezne oaze. Podizanje poreza na bogatstvo često dovodi do prijetnji da bi gospodarstvo moglo izgubiti ulaganja bogatih koji traže rješenja seljenjem kapitala u druge države.

Neki ekonomisti stoga sugeriraju da bi porast nejednakosti mogla spriječiti veća demokratizacija vlasništva, koja bi uključivala napore da više radnika postaje dioničarima kompanija u kojima rade te da ih se više postavlja u odbore kompanija.

Pandemija je razotkrila problem nejednakosti

Pandemija covida-19 povećala je postojeće nejednakosti jer su bez posla, naknada i zdravstvene zaštite uglavnom ostali upravo najslabije plaćeni. No, istovremeno ona je razotkrila svu krhkost društava koja pogoduju nejednakosti.

Ako je suditi po ključnim potezima koje je u prvih 100 dana na vlasti najavio novi američki predsjednik Joe Biden, jedan od njegovih važnih ciljeva bit će upravo smanjenje nejednakosti u SAD-u.