U POTRAZI za odgovorom na ovo vječno pitanje vraćamo se daleko u prošlost.

U suradnji s Yugopapirom donosimo članak iz 1965. godine iz Vjesnikovog izbora, a koji se bavi ovom temom. Sada, s vremenskim odmakom dužim od pola stoljeća, zanimljivo je vidjeti kako se nekada gledalo na ovu temu. Jednako ili potpuno drukčije?

Lipanj 1965: Milijuni žena danas u svijetu imaju vozačku dozvolu. One voze obiteljske i brze sportske automobile, a u nekim zemljama i taksije. Koliko ima istine u čestim podrugljivim primjedbama da žene voze lošije od svojih muških partnera? Kako se one snalaze u sve većem kaosu prometa? "Prave" li one više nesreća od muškaraca? Koliko se žena razumije u automobil? O tome nam govore učitelji vožnje, suci za prekršaje, tehničari, psiholozi, auto-trkači i konačno - same žene...

U Saveznoj Republici Njemačkoj danas ima vozačku dozvolu preko tri milijuna žena. Godine 1950. tek je svaka dvadeset i prva žena znala voziti automobil; godine 1958. svaka peta žena već je posjedovala vozačku dozvolu, a 1963. svaka treća! Danas već anketa u vozačkim školama pokazuje da je stanje pola-pola između muških i ženskih učenika. A kad sam nedavno posjetio večernji teoretski tečaj jedne škole, rekla mi je nastavnica vožnje: "Imamo još nekoliko muškaraca, ali oni često izostaju. Vrlo su lijeni u učenju teorije."

Žena za volanom u očiglednom je nadiranju. Što to znači? Po mišljenju mnogih, veoma mnogih muškaraca - nimalo dobro.

Otpor zbog povrijeđenog ega

Skoro 65% do 70% svih muškaraca samouvjereno tvrdi da žene voze lošije od njih. Jesu li oni zaista u to i uvjereni?

Jedan mehaničar iznio mi je najčešći prigovor: "Vidite, jedan čovjek koji ne poznaje tehnički i suštinski stroj, ne može nikada njime posve ovladati."

Postoji mnogo šala o tehničkom neznanju žena. Malo ima u tome istine, ali, radi informacije, evo ipak jedne: jedna su kola dopremljena u radionicu jer su im se zaribali klipovi zbog gubitka ulja. Pitanje vlasnici: "Zar se na vozačkoj ploči nije upalilo zeleno svjetlo za opomenu?"

- "Da, ali ja sam mislila da to znači slobodna vožnja."

Priča se i to kako je neka žena, želeći ostaviti auto dulje vremena da stoji, sasvim ozbiljno pitala ne bi li trebalo ispustiti benzin. Zašto?

- "Pa zar se benzin ne zgruša kad dugo stoji?"

Treći slučaj. U servis dolazi nov automobil. Prednja lijeva guma mu je prazna. Iz auta izlazi sva bijesna jedna žena i uzrujano protestira: "Moj volan je pokvaren, stalno vuče ulijevo."

No, moram reći da ovo nisu bile šale, da se to stvarno i dogodilo. Za utjehu čitateljicama (i da im omogućim da zalede smijeh muškarcima) moram dodati i to da su se sva ta tri slučaja dogodila - muškarcima!

Svaki servis, svaki mehaničar - svi će potvrditi da se i muškarci veoma slabo razumiju u tehniku auta koji voze. Oni se prave važni samo s nekoliko stručnih izraza, i to je sve.

Žene - pasionirani vozači

Time dakako još uvijek nije dobiven odgovor na naše pitanje tko bolje vozi.

Kad bi strast za vožnjom bila mjerilo, onda bismo lako dobili odgovor. Jer, od 100 anketiranih žena koje redovito voze, 92 su odgovorile da voze vrlo rado ("ludo rado").

Te 92 vozačice na pitanje sjednu li često u auto i bez cilja da voze, odgovorile su ovako:

72 žene: "Da."

20 žena: "Vrlo rado, samo kad bih imala vremena za to."

Od 72 žene koje voze bez cilja, samo da se voze, 49 njih je priznalo da pred muževima ili roditeljima izmisle potrebu nekog posjeta samo da bi mogle zadovoljiti svoju strast za vožnjom.

Muškarci nisu toliko domišljati. Oni svoju želju za slobodnom vožnjom pokrivaju izmišljenim potrebama iz poslovnih razloga.

Žene otvoreno priznaju svoju sklonost ka vožnji. Ali do kojih granica ide ženska opijenost automobilom?

Odabrao sam dva slučaja, dviju poznatih žena

Francuska književnica Françoise Sagan godinama je bila poznata po svojim divljim jurnjavama preko 200 kilometara na sat. Auto je vozila bosa, jer je tako "bolje osjećala mašinu kao neku živu životinju". Kad je 1957. godine doživjela tešku nesreću i jedva ostala živa, počela je voziti opreznije i više ne vozi bosa.

Američka filmska glumica njemačkog porijekla, Hildegarde Kneff, vozila je na isti način kao i Sagan, samo s malo više sreće. Ovih dana, prilikom gostovanja u Hamburgu, rekla mi je da više uopće ne vozi. Već četiri godine. Zašto? "Prvo, jer se nema gdje parkirati. Drugo, danas ima previše vozača koji te mogu svaki čas udesiti. A osim toga, malo sam kratkovidna, a naočale mi loše stoje." Malo je zastala, a onda rekla i četvrti dio istine: "Prije sam vozila da dokažem svoju neovisnost. Fućkam na to sada. Moj muž ne voli kad vozim, jer on vozi bolje od mene."

Čini mi se da ta dva primjera dobro pokazuju granice ženske opijenosti vožnjom. Žene poštivaju prirodne granice. Psiholozi to nazivaju prijemljivošću za mitologiju saobraćaja. Muškarci, opijeni vožnjom, nikad dugo ne miruju, dok se konačno na groblju ne smire.

Žene su opreznije. To se vidi i iz podataka mnogih autoškola. Dok muškarcima treba prosječno 12 sati vožnje za ispit, ženama je potrebno oko 20, ali zato sve bolje pamte i promatraju. "Kad moram promijeniti kola za vožnju (tip ostaje isti), to sve učenice primijete. Učenici - gotovo nijedan. Muškarci u školi pokušavaju svoju nervozu prikriti drskošću, žene tabletama za umirenje.

Kako polažu ispite? I tu ankete govore o ravnopravnosti spolova. Otprilike 20% uvijek pada na ispitu. Podjednako su zastupljeni muškarci i žene. Ako koja grupa i prevagne što se tiče pada, to su muškarci.

To je možda i pravedno, jer muškarci to ne uzimaju odviše srcu, dok sam kod žena naišao i na nekoliko slučajeva pokušaja samoubojstva zbog nepoloženog ispita.

Žene - virtuozi vožnje

Voziti auto ne znači znati samo staviti kola u pokret i održavati ih na cesti. U današnjem vrtoglavom prometu treba mnogo virtuoznosti i osjećaja za prostor i brzinu, pa da se uspješno vozi, i što je još važnije, da se čovjek vrati živ i zdrav kući.

Jesu li žene "građene" za takav komplicirani tip vožnje, kako se one uopće snalaze u silnoj lavini prometa?

Dopustite da vam navedem jedan primjer koji me je i ponukao na ova razmatranja.

Jednom prilikom bio sam posve zaboravio na neki važan sastanak na drugom kraju grada. Preostalo mi svega deset minuta. Nisam se odvažio da sam vozim. Uzeo sam radije taksi. Kad mi je taksi prišao, razočarano sam odužio lice: za volanom je bila jedna žena. Istina, vrlo zgodna, ali to uopće nije bilo važno. Apatično sam sjeo u kola i prepustio se sudbini.

Za osam minuta bili smo na cilju! Za tih osam minuta srušio se čitav jedan svijet u meni. Do tada sam mislio da sam dobar vozač, da poznajem sve tajne automobilistike. Sada mi je bilo jasno da to znam samo polovično. Jer ta žena - taksistica - vozila je s toliko umješnosti, s toliko je spretnosti ulijetala u krkljanac! Upravljala je kolima samo dodavanjem i oduzimanjem gasa, gotovo ne upotrebljavajući kočnice. Preostale dvije minute upotrijebio sam za kratak intervju u kojem sam doznao da ona vozi tek od 1961. i da je čak pala na prvom ispitu.

To je naravno samo jedan osobni doživljaj. U Rurskoj oblasti postoji jedan veliki taksi-poduzetnik koji drži 102 kola sa 170 šofera, među kojima su i 34 žene, dakle ravno 20 posto. Njegovo veoma određeno mišljenje: "Kad bi ih samo mogao dobiti, zaposlio bih još i više žena." Objašnjenje je jednostavno: u njegov poslovni rizik ulaze i karamboli. U 1964. imala su njegova kola 302 nezgode. Prema omjeru muških i ženskih vozača, žene bi morale imati 60 nezgoda. Imale su ih samo 11! Pet puta manje nego muškarci, iako je relativni količnik broja prijeđenih kilometara bio potpuno jednak. Može li se to nazvati slučajem?

Broj žena-taksista u Saveznoj Republici u stalnom je porastu. Poduzetnici kažu da su žene prilježnije na poslu, poštenije, čišće, ne simuliraju oboljenja i ne igraju karata.

Zato je tim čudniji propis kojim je u Zapadnoj Njemačkoj zabranjeno ženama voziti autobuse. U Švedskoj nema tih predrasuda. Tamo već godinama mnoge žene voze goleme "Volvo" autobuse.

Liječnici i psiholozi o razlikama muških i ženskih vozača

Docent, dr. Lewerenz, šef Psihološkog instituta u Hamburgu: "Psihofizička ispitivanja daju isti prosjek dispozicija kod muškaraca i žena. Prigovori o periodičnim poteškoćama kod žena čista su izmišljotina. Upravo obratno, muškarci su skloniji tome da svoje tegobe prilikom promjene vremena više podvlače. Kod teških opterećenja žene su mnogo stabilnije."

I slučajevi s alkoholom u krvi pokazuju da se žene uz mnogo veći promil alkohola u krvi još uvijek normalnije ponašaju od muškaraca u istom stanju. Treba reći da se broj pijanih vozača prilično rijetko pojavljuje među ženama, mnogo rjeđe nego među muškarcima. Leži li tajna možda u tome što se žene od rane mladosti mnogo više discipliniraju i obuzdavaju, vode više kontrole o svom ponašanju nego njihovi muški partneri?

Psihijatar profesor Bürger-Prinz, poznati njemački stručnjak i sudski vještak u mnogim procesima zbog automobilskih nesreća, kaže o problemu tko je bolji vozač, muškarac ili žena:

"To je besmisleno pitanje. Ne postoji bolje ili gore u odnosu na vožnju žena. One jednostavno voze drukčije. Jedan dvadesetogodišnji mladić sjedne u kola i prepusti se jurnjavi, gubeći pritom svako razumno rasuđivanje, opija se brzinom, ne vodeći računa o svijetu oko sebe. Kad izađe iz kola, on je ponovno pristojan mladić kao i prije. Takav način vožnje vrlo se rijetko zapaža kod žena.

Žene imaju drukčije fundiran svoj emotivni odnos prema svijetu oko sebe. One su po prirodi opreznije. Naravno, u naše vrijeme sve veće neutralizacije spolova i žene počinju poprimati neke značajke muškaraca. Trebam li vam govoriti o onom bezobzirnom tipu žena koje bijesno jure svojim sportskim kolima, o takozvanim sportskim vozačicama?"

Žene-vozači u drugim zemljama

Predrasuda protiv žena-vozača ima vrlo mnogo u Saveznoj Republici Njemačkoj. Zanimalo nas je kako stoji stvar u nekim drugim visoko automobiliziranim zemljama Europe i Amerike.

Klasična zemlja žene-vozača su Sjedinjene Američke Države. "Lady-drivers" su tamo odavno uobičajena pojava i odavno su prevladani svi pokušaji ignoriranja i omalovažavanja žena za volanom. Tome je svakako pridonijela i općenita društvena struktura Amerike i idolatrijski položaj žene.

Velika automobilska industrija obraća se gotovo isključivo u svim svojim propagandističkim nastojanjima upravo ženi. Žena odlučuje kad će se i koja marka kola kupiti. Industrijski psiholozi vode mnogo računa o njihovu ukusu prilikom planiranja novih serija automobila. Boje, ukrasi, unutrašnja dekoracija - sve to kao da je namijenjeno samo jednom: da odgovori ukusu žene-vozača.

I u drugom pogledu američke su žene otišle daleko ispred svojih europskih sestara. One se sve brže razvijaju u obiteljskog "šefa-šofera". Statistički, to izgleda ovako: među 95 milijuna vozačkih dozvola, koliko ih je postojalo 1963. u SAD, 35 milijuna su imale žene. Taj broj je u stalnom porastu.

Tip žene-vozača o kojem je govorio profesor Bürger-Prinz, žene u sportskim kolima koja manje miriše na parfem, a više na benzin, taj tip koji se u Europi tek razvija, u Americi je gotovo posve nestao. Domaćice-vozači preuzele su vodeću ulogu.

U Švedskoj, žena-vozač je također prilično emancipirana. Rekli su mi: "Ne, tako strašno konzervativni muškarci nisu kod nas u Švedskoj kao kod vas. Istina, žena se treba izboriti za dnevnu upotrebu kola, pa makar se radilo i o izletima, ali zato može biti sigurna da će joj na večer njezin muž, prepun alkoholnih promila, gurnuti ključeve u ruku i moliti je da ona vozi." No, zar je to nešto bolje nego u Njemačkoj?

Kako stoji stvar u Francuskoj, klasičnoj zemlji udvornosti prema ženama?

Tamo postoji možda jedina autoškola namijenjena isključivo ženama - "Madame á volant". Njezin voditelj, Henry Dubois, vrlo elegantni 38-godišnjak, izjavio mi je: "Žene zavređuju poseban, individualan, pažljiv odnos. Prvih sati učenja, one često padaju u paniku, ali nikada učitelj ne smije s njima postupati osorno, s njima treba imati mnogo strpljenja i stalno ih treba bodriti."

Toj kurtoaziji, primijenjenoj na automobilizam, Dubois zahvaljuje veliki broj svojih učenica, u dobi između osamnaeste i sedamdesete godine života.

Slaba strana žena - bijeg s mjesta nezgode

Ali, ima i loših podataka o ženama. Tako postoje mnogi primjeri žena koje su nakon izazvane saobraćajne nesreće - jednostavno pobjegle. Često se radi o sasvim beznačajnim svotama, ali te žene-vozači nisu mogle da se odupru iznenadnom osjećaju užasnog straha.

Ima i pojava da žene u situacijama kad je sve izgubljeno gube nenadano hrabrost i pokrivaju rukama oči umjesto da pokušaju i nemoguće kako bi se izvukle iz nezgode.

Prema engleskim podacima bijeg žena-vozača s mjesta nesreće odnosi se na preko polovinu svih takvih prekršaja. I njemačka statistika pokazuje da bijeg zauzima 8 do 9 desetina u svim nesrećama koje su izazvale žene.

Ali oprez! Radi se samo o beznačajnim stvarima, materijalnim štetama. Ako ima ranjenih, žene u pravilu ne bježe nego ih stavljaju u kola i voze u bolnicu.

Bježe li žene iz nemarnosti prema "sitnicama" ili iz straha pred svojim muževima? Teško je to reći. Ali trgovci starim dijelovima kola daju zanimljiv podatak, kako žene uvijek radije kupuju neki stari dio negoli novi kako bi "uštedjele", pogotovo ako se radi o dijelu koji nije na vidljivom mjestu!

I konačno: Žene o ženama za volanom

Većina žena s čuđenjem je odgovorila na pitanje: "Postoji li uopće neka razlika između njih i muškaraca kao vozača?" Njih su više preokupirali neki drugi problemi.

Neke su mi navodile primjere odnosa među vozačima. Tako je jedna podvukla kako nije rijetkost da žena preuzima na sebe krivicu muža, dok se zna za velik broj primjera obrnutog odnosa.

Žene se tuže i na nepristojnost muškaraca kad same voze kola i negdje zastanu. Mnogi se smatraju pozvanim da pokušaju s otvorenim udvaranjem koje zna prijeći i u nepristojnost.

Ima zamjerki i na podcjenjivački odnos muškaraca prema njihovu znanju vožnje.

No najneugodniju primjedbu iznijela je jedna žena koja se odazvala na oglas da se "traži obrazovana žena s poznavanjem financijske problematike i koja posjeduje kola". Pozvali su je u neko veliko financijsko poduzeće. Rekli su joj: "Radimo na jednom velikom projektu izvan grada." I dodali su kao da se radi o najnormalnijoj stvari na svijetu: "Vi ne trebate raditi drugo nego odvesti tamo mušteriju i... ako on osim toga pokaže još neke želje, nemojte biti lažno stidljivi."

Ali da ne bismo potpuno ocrnili muškarce, navedimo i njima u prilog nešto na kraju.

"Jedne noći - priča neka lijepa vlasnica kola - zastala sam sama nasred ceste. Kola nisu mogla dalje. Pojavio se jedan mladić i htio mi pomoći. Čitala sam mu na svjetlu baterije štampano uputstvo za popravak, a on je radio. Nakon završenog popravka uljudno me pozdravio i odvezao se svojim kolima. Saznala sam njegovu adresu i poslala mu šal, jer ga te hladne noći nije imao. Odgovorio je poštanskom razglednicom da mu je neizmjerno žao što se nije odvažio da se te noći upozna sa mnom."

Govoreći o savjesnosti u vožnji, mnoge su mi žene rekle: "Da, istina, mi vozimo opreznije, ali nema
razlike između nas i muškaraca. Žene nisu toliko plašljive da bi sada trebalo praviti posebno žensko pitanje u saobraćaju."

Ali zato žene koje voze rutinirano poput muškaraca i koje su vezane profesijom za kola odgovaraju vrlo zlobno: "Žene zaista voze užasno!" One su još oštrije nego muškarci u iznošenju drugih pojedinosti.

No to i ne treba tako ozbiljno uzimati. Jer, uvijek postoji zloba profesionalaca prema amaterima.

Tekst: Pal von Janko (Welt am Sonntag / Vjesnikov Izbor, 1965.)