PLAVOOKA i bijele kože, visoka oko 165, teška šezdesetak kilograma, lijepog nosića, tamne kose – takvom opisuju Mariju oni koji tvrde da im se osobno ukazala u Međugorju. Ne znam koga su oni tamo vidjeli – ako uopće išta i ikoga – ali to definitivno nije bila Mirjam, Židovka iz prvog stoljeća, majka rabija Jošue.

Promašili izgled

Antropolozi su odavno rekonstruirali izgled tadašnjih Židova – tamnije kože i crne kose i očiju, puno sličniji današnjim Arapima, s kojima definitivno dijele podrijetlo. I utvrđeno je da su imali širu nosnu kost, pa zaboravite na nekakve seksi špicaste nosiće. 

O Mirjam ne znamo gotovo ništa. Svakako da je rabi Jošua imao majku, a znakovito je to što je pod istim imenom spominju sva četiri novozavjetna Evanđelja, kao i brojna druga koja nisu ušla u popis svetih spisa. 

Ako prihvatimo da je Jošua, nama poznatiji pod heleniziranim imenom Isus, rođen par godina prije Krista (djeluje blesavo, ali tako je), onda bi se rođenje Mirjam, čije je ime helenizirano u Marija, moglo smjestiti u otprilike 20. godinu prije nove ere. Bila je iz Nazareta, zaostalog galilejskog mjestašca, i poput svih žena onoga vremena bila je neobrazovana i nepismena. Udali su je za Josipa, koji je radio sasvim solidno plaćen tesarski zanat, pa su se takvi računali u neku srednju klasu. 

Majka Jošue, ali i Jakova

Postoji i konsenzus povjesničara i teologa da je Mirjam bila dio pokreta koji je započeo njezin sin, na čijem se čelu nakon Isusovog raspeća našao još jedan njezin sin – Jakov zvani Pravedni. Zanimljivo je vidjeti da Djela Apostolska u nabrajanju nekako razdvajaju Isusove apostole od Marije i Isusove braće (koje također Evanđelja poimence spominju). 

U svakom slučaju, njezino mjesto u ranoj zajednici nije bilo beznačajno s obzirom na ključne uloge njezinih sinova. Značenje Isusa za taj pokret već znamo, ali u Evanđelju po Tomi, možda i najranije napisanom, o drugom Marijinom sinu Jakovu Pravednom piše da su zbog njega nastali nebo i zemlja. Kod Luke imamo naznaku da su nju smatrali proročicom, što ne znači da je najavljivala buduće događaje, nego da je vjerno prenosila riječi koje je govorio njezin sin.

Prilično je jasno i to da je Mirjam spadala u skupinu židovskih kršćana, koji su načelno držali da sljedbenici Isusa trebaju poštovati Mojsijev zakon po onim tumačenjima kakva je ostavio Isus. Možete se slobodno kladiti da nije svetkovala nedjelju, već subotu, te da je izbjegavala jesti svinjetinu i ostalu "nečistu" hranu. 

Novi Zavjet ne spominje njezinu smrt jer im očito to nije bilo bitno. Bizantski povjesničar Hipolit iz Tebe stoljećima kasnije prenosi priču da je Mirjam umrla nekih 10 godina nakon svojega sina. U svakom slučaju, nije doživjela odvajanje Crkve od židovstva i sav kasniji animozitet koji je nova religija pokazala prema onima od kojih je sama nastala. Kao ni radikalnu promjenu svog izgleda.

Rađanje jednog mita 

I onda slijedi da su svi spisi koji spominju Mirjam nastali barem dvadesetak godina nakon njezine smrti. Znakovito je vidjeti da ni Tomino Evanđelje ne daje Mariji neko posebno uzvišeno mjesto. Na jednom mjestu, u tekstu koji nije potpuno sačuvan, Isus enigmatično napominje da mu ona nije prava majka (ni Josip pravi otac). Nema tu ni opisa ni kakve naznake djevičanskog rođenja; nema ga ni u najranijem novozavjetnom Evanđelju, onome koje je napisao Marko.

Marija će se pojaviti u Evanđeljima kao osoba vjerna Isusu, ali koja nije najbolje shvatila njegovu misiju, pa je on mora i javno opomenuti. 

Tek Matej i Luka počinju Isusovu titulu "Sin Božji" – što je već stoljećima bila fraza kojom se nazivao budući Mesija – razumijevati prilično doslovno, pa onda kreće mitologija o rođenju od Djevice. Sama činjenica da o tome ne znaju ništa ni Pavao, ni Marko, ni Toma (tko god on već bio) jasno govori da to nije priča u koju se vjerovalo za Mirjaminog života. Još kad shvatite da se Matej i Luka razilaze u brojnim detaljima, očito je da pred sobom imate nabožnu legendu, nipošto povijest. 

Svećenici kao talibani

No to je tek bio uvod u ono što slijedi. Kršćani iz poganstva u sljedećim stoljećima napisat će brojna svoja Evanđelja, u kojima Marija sada postaje jedinstvena osoba nevjerojatne biografije. Tu "saznajemo" da je i ona sama čudesno rođena pa se s tri godine preselila u jeruzalemski Hram – i to u samu svetinju nad svetinjama, mjesto na koje nikada nije kročila ženska noga (žene su smjele stajati samo u predvorju Hrama). 

A neke priče o Mariji prelaze i granice morala – tako čitamo legendu da se među hramskim svećenicima jednim magijskim obredom odlučivalo tko će oženiti dvanaestogodišnju Mariju. Danas se zgražamo na vijesti o tome kako talibani žene djevojčice u toj dobi, ali taj "lijepi" narodni običaj nisu izmislili talibani, evo ga još u drevnim kršćanskim spisima. Priča dalje veli da je ona pripala starom Josipu, prestarom da bi se uopće upuštao u kakve spolne odnose s djevojčicom, pa je ona, eto čuda, ostala djevica. 

Mirjam u Međugorju

I sad zamislite da se umjesto djevojke bijele puti i lijepog nosića Vicki i ekipi objavila tamnoputa Židovka širokog nosa. I onda progovorila svojim materinskim aramejskim, a ne hrvatskim jezikom hercegovačkog krša.

- Slijedite Jošuu, slušajte sve zapovijedi što ih je Moše dobio od Adonaja, svetkujte šabat i jedite samo košer. 

- Ajoj, Gospo moja, pa šta je ovo? - povikala bi međugorska djeca i razbježala se. 

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala