PRIJE tek nešto više od četiri godine Zlatko Dalić preuzeo je kormilo reprezentacije u iznimno teškoj situaciji: Hrvatska je upravo, uz vrlo slabu igru, odigrala remi protiv Finske te joj je bila potrebna pobjeda u gostima kod Ukrajine kako bi si dala šansa kroz dodatne kvalifikacije proći do Svjetskog prvenstva u Rusiji.

Sada, četiri godine kasnije, Zlatko Dalić postao je prvi hrvatski izbornik koji je reprezentaciju odveo do tri velika natjecanja, a u međuvremenu je dakako postao i svjetski viceprvak. Koliko god mu se u međuvremenu uputilo i opravdanih kritika, jedna stvar sada je neosporna - Zlatko Dalić je najuspješniji, a time i najveći hrvatski izbornik. 

Njegov je uspjeh utoliko veći ako se zna u kakvom je trenutku preuzeo reprezentaciju, kakve su slijedile okolnosti te koliko je zapravo uvijek bio u ulozi autsajdera.

Tko je uopće konkurencija?

Otkada samostalno nastupa u UEFA-inim i FIFA-inim natjecanjima, Hrvatska je propustila samo dva velika natjecanja, Euro 2000. te Svjetsko prvenstvo 2010. Na ta su se prvenstva propustili kvalificirati Miroslav Blažević i Slaven Bilić, jedina dva izbornika čiji je uzorak utakmica na kormilu reprezentacije usporediv s onim kakvog ima Zlatko Dalić. Uostalom, upravo su njih trojica jedini izbornici koji su vodili reprezentaciju u više od 50 utakmica. Zanimljivo, nijedan drugi izbornik na klupi nije izdržao više od 25 utakmica, što samo svjedoči o tome koliko je hrvatska klupa zapravo zapaljiva.

Usporedba spomenuta tri trenera prilično je jasna: po karizmi, medijskom prihvaćanju te kompletnoj pojavi u svijetu nogometa, Zlatko Dalić prema drugoj dvojici djeluje kao liliputanac. Ćiro Blažević, po priznanju svih nogometnih djelatnika, bio je jedini čovjek koji je mogao uspješno voditi reprezentaciju u '90-ima, a svojim je rezultatima te pojavnošću zaradio nadimak Trener svih trenera. 

S druge strane, Slaven Bilić je napravio najveću kako taktičku tako i kadrovsku revoluciju u povijesti reprezentacije. Osim toga, s 42 pobjede u 65 utakmica daleko je najuspješniji izbornik što se omjera pobjeda i poraza tiče, a gotovo da vlada unisono razmišljanje kako se u njegovoj eri na terenu igrao najbolji nogomet. Iako na drugačiji način, Slaven Bilić sa svojim je rockerskim imidžem bio medijima također atraktivan poput Ćire Blaževića, a zbog svoje elokvencije te dobrih odnosa s medijima možda i šire prihvaćen. Uostalom, njegove su taktičke preinake i ideje dobro koristili i njegovi nasljednici.

Pa ipak, nakon pobjede protiv Rusije Zlatko Dalić ne samo da se plasirao na treću veliku smotru u nizu nego je po drugi put pokazao kako mu za takvo postignuće nisu potrebne dodatne kvalifikacije. Nakon slabijeg početka dvaput u nizu je pokazao kako nije bila potrebna smjena izbornika da bi podigao reprezentaciju u ključnim trenucima kvalifikacija. To je dobar dio razloga zašto je danas ispred kako Blaževića tako i Bilića…

Dalić vs. Blažević

Kada je generacija predvođena Šukerom i Bobanom polako dolazila svome kraju, Ćiro Blažević tome se nije uspio prilagoditi. Uz slabu i neuvjerljivu igru u ključnim utakmicama Hrvatska se nije uspjela kvalificirati na Euro 2000., a posebno u pamćenju ostaje da Blaževićevi izabranici nisu uspjeli doći do pobjede protiv Jugoslavije, iako su cijelo poluvrijeme igrali s igračem više. Ćiro Blažević tako je postao žrtva vlastitog uspjeha, ali još više uspjeha jedne grupe. Tu grupu nije uspio promijeniti i uvesti nova lica kako bi stvar postala dugoročno održiva.

To je ispit koji je položio Zlatko Dalić. Reprezentacija koja je ostvarila povijesni uspjeh u Rusiji nije ni iz bliza ista kao ova koja je kao prvoplasirana prošla do Katara. Nova lica poput Livakovića, Grbića, Barišića, Sose, Gvardiola, Ćalete-Cara, Juranovića, Vlašića, Livaje, Oršića, Ivanušeca i još ponekih su bilo debitirali ili stekli značajniji status u reprezentaciji baš tijekom Dalićeve ere. Osim toga, znao je izdržati i krize nastale u situacijama poput one s Rakitićem ili Rebićem, a na kraju bez cijene po rezultat. 

Čini se da je reprezentacija po pitanju kvalitete izvedbe rasla kako su kvalifikacije išle dalje. Na račun toga, uvođenja novih snaga, snalaženja s novim igračima te pronalaskom novih rješenja kad je teško, Zlatko Dalić se probio ispred Blaževića te postigao ono što Ćiro nije uspio.

Dalić vs. Bilić

Slaven Bilić doista je bio jedinstvena i dotad neviđena pojava u hrvatskom nogometu. Kada je preuzeo reprezentaciju poslije Zlatka Kranjčara, vladala je velika neizvjesnost. Tada je bilo potrebno napraviti ne samo smjenu generacije nego i smjenu igračkog mentaliteta, uvesti momčad u suvremeno taktičko doba te prebroditi kritike koje su ga snašle guranjem u glavnu rolu Eduarda, momka kojeg su mnogi smatrali Brazilcem.

Bilić je imao kako hrabrosti tako i znanja, a bio je i općeprihvaćen među igračima i javnosti kao nijedan izbornik bilo prije ili poslije njega. Međutim, kada se pogledaju rezultati, njegovo će izborničko doba biti upamćeno kao doba peha. Bilo da je riječ o posljednjim reakcijama u utakmici protiv Turske, vratnicama protiv Ukrajine ili o skupini smrti sa Španjolskom ili Italijom, generacija je to kada rezultat na velikim natjecanjima nije ispratio kvalitetu izvedbe i estetiku na terenu. Osim toga, Hrvatska se usred Bilićeve ere nije plasirala na SP 2010., jedini Mundijal koji ostaje propušten.

Po pitanju karizme, odnosa prema medijima, trenerske reputacije na široj europskoj karti ili po estetici igre, Slaven Bilić je ispred Zlatka Dalića. Uostalom, Bilićeva je Hrvatska pobijedila u 65 posto susreta, dok je Dalićeva i dalje na ispod 50 posto. Pa ipak, sve to nije bitno. Ono što će povijest pamtiti su ona najvažnija postignuća: plasman na velika natjecanja i rezultat na njima. Dalić je sada odveo Hrvatsku na jedno natjecanje više od Bilića, a pritom je bio i u finalu Svjetskog prvenstva, što je vrlo vjerojatno najveći sportski rezultat u povijesti Hrvatske. Bilić tome zapravo nije ni blizu.

Dao bi se izvesti argument da ono što zapravo njih dvojicu razdvaja je samo poneki sretni trenutak, ali to je već pitanje sudbine. Je li riječ o kakvoj pravoj riječi ili odluci u pravo vrijeme ili su jednostavno kotači sudbine na strani Zlatka Dalića, ne možemo znati. Ono što znamo je konačni rezultat, a on je uvjerljivo na strani Zlatka Dalića, koliko god dojam govorio drugačije.

Pobjeda autsajdera

Od samih početaka svojeg izborničkog mandata Zlatko Dalić gotovo da je bio osuđen na neuspjeh. Što zbog činjenice da nije bio ni blizu trenersko ime poput nekih bivših izbornika, što zbog činjenice da često nije imao ni jasnu podršku samog HNS-a, dugo se stjecao dojam da je riječ tek o nekom privremenom rješenju. 

Tijekom Dalićeve ere Hrvatska je doživjela i mnogo neugodnih trenutaka. Od rekordnog poraza 6:0 protiv Španjolske do one utakmice u Portugalu, kada je mogla kasirati i 10 pogodaka u prvom poluvremenu. Osim toga, lako se sjetiti i strašno loših utakmica protiv značajno slabijih protivnika, poput Slovenije, Mađarske ili Azerbajdžana. Osim samih rezultata, Dalić sada već poslovično loše reagira na medijske reakcije na te poraze te se čini da često traži neprijatelje tamo gdje ih nema. 

Međutim, uvijek se treba vratiti na isto. Osnovni kriterij za uspješnost nekog izbornika su plasmani na velika natjecanja i rezultati na njima. Dalić je prvo Hrvatsku u teškoj situaciji odveo na Svjetsko prvenstvo i tamo došao do finala, a nakon toga izborio plasman na dva velika natjecanja završivši prvi u skupini kvalifikacija. 

Takve vrhunce i kontinuitet nije pokazao nitko prije njega i zato je presuda jasna: što se hrvatske reprezentacije i njezinih izbornika tiče, Zlatko Dalić sada je sam na vrhu!