KOLIKO god se sport u ovom mileniju promijenio, ubrzao, komercijalizirao, pa čak i usavršio, prošla je godina na primjerima Posljednjeg plesa s Michaelom Jordanom i povratka Mikea Tysona pokazala da se ljudi i dalje rado prisjećaju davnih era. Zato se u novoj Indexovoj rubrici Retrosportiva vraćamo u prošlost i podsjećamo na sportaše, klubove i događaje koji su fascinirali svijet prije 20, 30 ili 50 godina.

Danas odlazimo u prošlost dalje nego obično i prisjećamo se Georgea Mikana, unuka hrvatskog imigranta u SAD, koji je zaslužan za revoluciju košarke u jedan od najpopularnijih sportova na svijetu te općenito percepciju visokih ljudi u tom sportu.

KAO DIJETE, početkom 1930-ih, tako je strašno smrskao koljeno da je više od godinu dana bio prikovan za krevet. Nosio je naočale. Bio je visok i nezgrapan. Organiziranom košarkom nije se bavio sve do sveučilišta. Tko bi rekao da će taj mladić hrvatskog podrijetla postati prva košarkaška superzvijezda u povijesti?

George Mikan toliko je dominirao američkim profesionalnim ligama da su zbog njega mijenjali pravila, ali i način na koji se gleda na visoke ljude u košarci. Svojom dominacijom krajem 40-ih i u 50-im godinama prošlog stoljeća postavio je standarde i otvorio vrata idućim generacijama velikih centara, kao što su Bill Russell, Wilt Chamberlain, Kareem Abdul-Jabbar, Hakeem Olajuwon i Shaquille O'Neal.

A to je tek djelić njegove ostavštine košarci. Iako je svaka nova generacija sklona omalovažavanju svojih prethodnika, a on je bio pionir, bez ikakvih je polemika uvršten na popise najboljih NBA igrača svih vremena, pa tako i na ovaj nedavni povodom 75. godišnjice.

Podrijetlom iz Vivodine pokraj Ozlja

"Da nije bilo njega, ne bi bilo ni mene", bez ustručavanja je rekao Shaq, čija se dominacija danas uzima za primjer kad se mlađim generacijama pokušava objasniti kakav je igrač bio Mikan.

Njegov djed Juraj emigrirao je početkom 20. stoljeća u Pittsburgh iz Vivodine pokraj Ozlja i za tri tjedna u čeličani zaradio dovoljno da pošalje novac za put i supruzi Mariji. Uskoro su se preselili u Joliet u Illinoisu, gdje su otvorili gostionicu, obiteljski biznis koji je kasnije vodio njihov sin Joseph, a njegova djeca uključila su se čim su izrasla dovoljno da vide preko šanka.

"Mama je bila kuharica, a njena pržena piletina bila je najpopularnija u gradu. Mi klinci smo radili sve što smo stigli, od konobarenja do čišćenja ribe za naše poznate Riblje večeri petkom", prisjetio se svojedobno George, koji je dobio ime po djedu Juraju. Ali njegova budućnost, ispostavit će se, nije bila u gostionici.

Jednostavno, ne možeš igrati košarku s naočalama

Mikanovi su bili vrlo pobožna obitelj, a mama i baka željele su da George postane svećenik. Išao je u lokalnu katoličku školu i počeo se baviti košarkom kad je s 11 godina izrastao preko 180 centimetara. No kao dječačić teško je ozlijedio koljeno i doslovno preležao godinu dana. U to vrijeme medicina nije bila tako razvijena, pa tko zna kako mu je to koljeno zaraslo, ali zbog posljedica je čudno trčao. Kad se tome doda i slabovidnost, nije ni čudno što ga, unatoč visini, nisu primili u školsku momčad. "Jednostavno, ne možeš igrati košarku s naočalama", poručio mu je trener.

Tako je uglavnom igrao u dvorištu s braćom, a sudila je baka. "Nije znala košarkaška pravila, ali je znala kad nešto nije u redu. Sve razmirice rješavala je drškom metle", pričao je Mikan.

Sa 16 godina dosegnuo je dva metra. Kad je došlo vrijeme za odlazak na sveučilište, otišao je na probu u poznati Notre Dame. Nije prošao.

"Trener mu je rekao da nije izgledao dobro, da nije u rangu ostalih momaka i da pokuša na manjem sveučilištu", rekao je Ray Meyer, ondašnji pomoćnik na Notre Dameu, a kasnije legendarni košarkaški trener sveučilišta DePaul, na kojem je radio više od 40 godina.

Ali Meyer je vidio nešto u njemu i kada je godinu dana poslije dobio posao na DePaulu, uzeo je tog nezgrapnog, visokog, kratkovidnog klinca pod svoje i odlučio od njega napraviti košarkaša. Osmislio mu je posebne vježbe i metode treninga. Među ostalim, i "Mikanove vježbe", koje su danas sastavni dio treninga i u mlađim kategorijama, pri kojima stoji ispod koša i ubacuje loptu kroz obruč naizmjenično desnom i lijevom rukom, bez da je ispusti na pod.

Izgledao je kao slon koji naganja muhu

"Gledali smo boksačke treninge na kojima su preskakali uže, pa smo mu dali uže. Doveli smo mu djevojku da ga uči plesati. Stavili smo ga pred dječaka od 165 cm i rekli mu da ga pokuša čuvati. Izgledao je kao slon koji naganja muhu, ali nakon tjedan dana uspijevao ga je blokirati", objašnjavao je Meyer kako je Mikanu poboljšavao pokretljivost i koordinaciju.

Naime, dok je danas prva fizička asocijacija na košarku visina, tada su (pre)visoke ljude smatrali prenezgrapnima za bavljenje tim sportom i bili su izuzetna rijetkost, pa je Meyer procijenio da će imati ogromnu prednost ako usavrši čovjeka koji već ima prirodnu fizičku karakteristiku kakvu se ne može ni naučiti ni utrenirati.

Uskoro je Mikan postao atrakcija koja je punila i najveće dvorane, poput Madison Square Gardena. Košarkaška pravila tada su bila znatno drukčija i omogućavala mu da dominira sa svojih 208 centimetara. Kada bi primio loptu blizu koša, nitko mu nije mogao ništa. A na drugoj strani terena bez problema je dosezao rukama iznad obruča i poput golmana zaustavljao lopte, pa je zbog njega uvedeno pravilo silazne putanje. U četiri godine na DePaulu dvaput je proglašen najboljim sveučilišnim igračem, a triput uvršten u idealnu petorku sezone.

Kada je došlo vrijeme za odlazak u profesionalce, NBA liga još nije osnovana. Paralelno je postojalo nekoliko liga, a Mikan je potpisao za Chicago American Gearse iz NBL-a te u prvoj sezoni osvojio naslov prvaka i titulu najboljeg igrača. Vlasnik kluba tada je povukao momčad iz natjecanja i pokrenuo svoju ligu, ali ona se raspala nakon samo mjesec dana. Igrači su se raspodijelili među ostalim klubovima NBL-a, a George je potpisao za Minneapolis Lakerse, iako u startu nije bio oduševljen tom idejom.

"Platili smo mu let da dođe na pregovore, ali nije želio potpisati. Mene su poslali da ga odvezem natrag na aerodrom, ali umjesto na jug, ja sam krenuo na sjever i tip je propustio let. Dan poslije je potpisao za nas", ispričao je za LA Times Sid Hartman, dugogodišnji novinar u Minneapolisu, koji je u to vrijeme pomagao Upravi Lakersa.

Bio je točno ono što je trebalo košarci da privuče publiku sa stadiona u dvorane

Mikan je odmah postao jedini igrač s više od 1000 poena (1195) u sezoni NBL-a, proglašen je MVP-jem, a Lakersi su osvojili titulu i iduće sezone prešli u BAA, koja će se, pak, godinu poslije spojiti s NBL-om i stvoriti današnju NBA ligu.

Bez obzira na to za koji klub igrao i kako se liga zvala, Mikan je dominirao i pobjeđivao. U osam godina osvojio je sedam naslova prvaka, od kojih šest s Lakersima, a pet u sustavu današnje NBA lige. Postao je prvi igrač koji je u njoj premašio 10.000 poena.

Bio je točno ono što je trebalo košarci, atrakcija i zaštitno lice koje će joj pomoći da privuče publiku iz bejzbola i američkog nogometa. Bio je na naslovnicama časopisa, a na gostovanja je odlazio dan-dva prije ostatka momčadi kako bi promovirao utakmicu brojnim intervjuima i javnim pojavljivanjima. Njegovi dolasci u grad nisu se reklamirali kao gostovanja Lakersa, nego jednostavno, na primjer, "Geo Mikan protiv Knicksa".

"Odveli bi me u hotel, gdje bih imao intervju za intervjuom, pokušavao bih napumpati biznis i prodati što više ulaznica. Nije mi smetalo. Kad pogledaš, nije to bilo loše za velikog klinca s naočalama za kojeg su rekli da ne zna igrati", prisjetio se Mikan 1997. na okupljanju najvećih 50 NBA košarkaša svih vremena.

U prve tri NBA sezone postizao je 28 koševa u prosjeku i bio prvi strijelac lige. U trećoj su prvi put počeli brojiti skokove i u tome je bio drugi. Protivnici su morali početi osmišljavati posebne taktike da ga zaustave, a liga mijenjati pravila da ublaži njegovu dominaciju i da ostalim klubovima priliku za titulu.

Silazna putanja, širenje reketa, ograničenje napada... Sve je to uzrokovao Mikan

Tako su se ondašnji Fort Wayne Pistonsi sjetili da ih Mikan ne može pobijediti ako nema loptu u rukama. Kad su poveli 19:18, do kraja su se samo dodavali bez namjere da postignu koš. Taj je utakmica, naravno, ostala ona s najmanje poena u NBA povijesti. Mikan je postigao 15 od 18 poena Lakersa, što je 83.3% i djeluje kao nedostižan rekord.

Ta je utakmica bila velik argument kad je četiri godine poslije NBA uvela ograničenje trajanja napada. Ali prethodno je promijenila drugo pravilo sa specifičnim ciljem limitiranja Mikana. U sezoni 1951./52. udvostručila je širinu reketa, prostora u kojem se napadač ne smije zadržavati dulje od tri sekunde, sa šest na 12 stopa (3.66 m), čime mu je poziciju na kojoj prima loptu znatno udaljila od obruča. 

I zaista, limitirali su ga, ali ne i zaustavili. U idućoj sezoni prosjek mu je pao za skoro pet poena, a nastavio je padati i u narednim sezonama, ali i dalje je bio najbolji igrač momčadi koja je redovito osvajala titulu. Izmaknula im je samo 1951., kada je Mikan slomio nogu, ali imobilizirao ju je, zalijepio i skakutao na drugoj nozi po cijelu utakmicu. I takav je zabijao 20-ak koševa, ali Lakersi su izgubili finale Zapada od Rochester Royalsa 3:1.

Deset puta je lomio kosti

Znao se koristiti laktovima, ali puno više udaraca je primio, iz protivničke nemoći da ga drukčije zaustavi. Tijekom karijere ukupno je 10 puta lomio neku kost i ozljede su ga natjerale u mirovinu već 1954., s nepunih 30 godina.

Vidjevši da se bez njega Lakersi nisu uspjeli ni plasirati u finale, vratio se usred sezone 1955./56., ali duga stanka ostavila je traga, Mikan je postizao samo 10.5 poena u prosjeku, a nakon ispadanja u prvom krugu doigravanja definitivno se oprostio. Iako je povratak ispao debakl, zabio je dovoljno koševa da postane prvi igrač koji je u NBA ligi probio barijeru od 10.000.

Nakon košarke okušao se u politici i kandidirao za kongres u Minnesoti te izgubio od protukandidata s 15 godina iskustva u najtjesnijoj utrci u povijesti te savezne države. A bilo je to samo jedno poglavlje u karijeri poslije igračke.

Legendarni trener John Kundla 1957. je unaprijeđen u generalnog menadžera Lakersa te je pozvao Mikana da ga zamijeni na klupi, što je ovaj prihvatio, ali odustao je nakon samo devet pobjeda iz 39 utakmica u jednoj od najgorih sezona u bogatoj klupskoj povijesti.

Dvije godine kasnije franšiza se iz neuglednog i hladnog Minneapolisa preselila u puno glamurozniji Los Angeles i započela novi život, ali zadržala je ime u čast države s 10.000 jezera, u kojoj je nastala, kako bi sačuvala uspomenu na bogato naslijeđe, za koje je zaslužan upravo Mikan.

Kao čelnik konkurentske lige uveo je tricu još 1967. godine

Od košarkaške karijere nije puno zaradio, a nakon slabo prometnog pravnog obrta morao je povući novac iz životnog osiguranja. Poslije je otvorio turističku agenciju, a 1967. se vratio košarci kao prvi čelnik ABA lige, konkurentske NBA-u. Odlučio je da se igra prepoznatljivom crveno-bijelo-plavom loptom, za koju je smatrao da je patriotskija i televizičnija od standardne smeđe. Kao i igrač, i u tom je poslu bio čovjek ispred svog vremena, i to zato što je uveo liniju za tricu, punih 12 godina prije nego što će, uz veliku skepsu javnosti, to učiniti i NBA liga.

Iz ABA lige je otišao 1969., a u svijetu košarke opet se pojavio sredinom '80-ih kao predvodnik inicijative za povratak profesionalne košarke u Minneapolis. Tako su nastali i 1989. NBA-u priključeni Minnesota Timberwolvesi. U predvorju njihove dvorane od 2001. stoji njegov trometarski brončani kip u pozi šutiranja "udice", njegova trademark-poteza, koji će kasnije usavršiti i proslaviti Kareem Abdul-Jabbar.

Mikan je preminuo 2005., nekoliko tjedana prije 81. rođendana. Posljednjih godina života zdravlje mu se znatno pogoršalo, imao je dijabetes i probleme s bubrezima, zbog kojih je pet godina triput tjedno odlazio na dijalizu, a desna noga amputirana mu je ispod koljena. Kad su mu ukinuli zdravstveno osiguranje, našao se u ozbiljnim financijskim problemima i borio se da NBA prizna i omogući sportsku mirovinu od 1700 dolara i igračima umirovljenima prije 1965. 

Ta ga je borba, kažu, držala na životu i želio je dočekati novi kolektivni ugovor kako bi dobio satisfakciju, ali preminuo je pet godina prerano. Troškove sprovoda platio je Shaquille O'Neal, jedna od centarskih legendi koja spremno priznaje da bez Mikana ne bi bilo ni njega.

Šezdesetih godina 20. stoljeća najveće su košarkaške zvijezde bile Wilt Chamberlain i Bill Russell, zatim Kareem Abdul-Jabbar, a tek je Michael Jordan promijenio paradigmu da je centar obavezno najbolji igrač. Shaq je bio posljednji centar koji je košarkom dominirao kao nekad taj nezgrapni Hrvat s naočalama koji je smiješno trčao. I promijenio igru.