NA DANAŠNJI dan 1984. godine otvorene su Zimske olimpijske igre u Sarajevu. Tim povodom, u suradnji s Yugo Papirom, prenosimo dojmove najuglednijih svjetskih medija o organizaciji i provedbi samih Igara, ali i njihov pogled na tadašnji život u Jugoslaviji i posljedice tako velikog sportskog događaja na njega. Tekstove je probrao Maroje Mihovilović za časopis Start u veljači 1984. godine, a mi prenosimo njegove dijelove.

U OVE dvije-tri godine u svjetskoj štampi nikad Jugoslavija nije imala toliko publiciteta kao posljednjih dana. Razlog je, naravno, Olimpijada, zbog koje je u našu zemlju došlo nekoliko tisuća stranih novinara, i to ne samo sportskih. Premda je većina došla ponajprije iz sportskih razloga, mnogi su pisali i potpuno "nesportske" članke.

Sarajevo jest bilo u središtu njihova zanimanja, ali često ne kao poprište Olimpijade nego i po onome što se vidi izvan sportskih borilišta. Opisivali su novinari ono što su zapazili u organizaciji Olimpijskih igara, ono što su saznali o ukupnoj strategiji Jugoslavije prema Olimpijadi, o umješnosti organizatora, stavljajući sve to u kontekst jugoslavenske ekonomske i političke situacije.

Olimpijada je, po njihovoj ocjeni, uspješno organizirana i završena. Svi strani novinari pričaju o Sarajevu u superlativima. Taj izvanredni organizacijski pothvat, naravno, nije mogao ostati i bez odjeka u inozemstvu. Ne treba tajiti da je prije Olimpijade u nekim zemljama bilo i onih koji su zlurado pisali o predstojećoj sportskoj priredbi. Sportski bi novinari za ono što se dogodilo upotrijebili olinjalu frazu da je "Sarajevo razuvjerilo skeptike".

Za Jugoslaviju to nije nevažna stvar: uspješno organiziranje Olimpijade pred znatiželjnim pogledima tisuća stranih novinara i sportaša te stotina milijuna gledatelja televizije u svijetu - sve je to stvorilo izvanredno važan političko-poslovni kapital, koji će sigurno davati konkretne profite u povećanom turizmu (o čemu već sad postoje opipljivi dokazi u usporedbi ovogodišnjeg stanja bookinga za iduću turističku sezonu prema lanjskom stanju), povećanim ekonomskim odnosima u svijetu, povećanom povjerenju u cijelu jugoslavensku privredu, pa i u cijelo društvo.

Kad smo završavali ovaj broj, do nas su došle svjetske novine koje su izašle prije Olimpijade ili za njezinih prvih dana. Iz njih smo izabrali nekoliko najkarakterističnijih članaka koji pokazuju kako se pisalo o Olimpijadi, Sarajevu, Jugoslaviji, te kakvu će sliku o nama steći čitaoci tih listova...

The Sunday Times: Stisnimo palčeve

Britanski tjednik The Sunday Times pisao je 22. siječnja: "Zimska se mećava proširila središnjim planinama Jugoslavije. Snježni zastori zakriljuju vrhove planine Bjelašnice, a kad se razmaknu, s vremena na vrijeme, vide se male figure u kaki-uniformama kako se spuštaju niz padine. Dolaze u valovima jugoslavenski vojnici uređujući stazu za spust za muškarce za zimsku Olimpijadu. Ta slika podsjeća na lanjske događaje, za vrijeme predolimpijskih natjecanja u spustu i slalomu, kad su prvo jugoslavenski vojnici bili pozvani da urede blatnu stazu za spust, a potom, nakon iznenadne mećave, da očiste od suvišnog snijega pistu za slalom na Jahorini.

Spust za muškarce, sa startom na najvišem katu posebno izgrađenog restorana, da bi pista bila dovoljno dugačka, vodio je skijaše preko velikih jama na padini. Bilo je to opasno. Trebalo je nešto poduzeti i poduzeto je. Ljetos su vojnici, zajedno s dobrovoljcima, "napali" padine Bjelašnice s lopatama i pijucima i izravnali te paklenske jame.

I snijeg je pao. Čitav metar, kao posljedica sudara hladnoga kontinentalnog vjetra s toplim jugom s Mediterana. "Jugo je donijelo povoljnu promjenu vremena", kaže Vojislav Tomić, šef za alpska olimpijska borilišta, i to na srpskohrvatskom, koji zvuči poput bodljikave žice. U njegovoj kolibi na stazi nalazi se veliki portret predsjednika Tita. "Planine su bogate snijegom. Znači, sve je spremno."

Sve je spremno. Tu frazu Jugoslaveni često izgovaraju, kao i svoju zdravicu "Živjeli" nakon šljivovice, a posebno je često izgovara Pavle Lukač, bivši dopisnik iz Londona i Bijele kuće partijskog lista Politika, spretan čovjek u ružičastoj košulji i s leptiricom. On je prijateljski raspoložen, velikodušan i vrlo uvjerljiv. Njegov je posao da prodaje Igre.

Dan prije sreli smo se u Sarajevu (450.000 stanovnika), glavnom gradu Bosne i Hercegovine. To je tmuran industrijski grad na rijeci Miljacki okružen s devet planina iz Dinarida, planinskog spleta koji označuje kralježnicu Jugoslavije. Lukačevim uredom dominira velika punjena igračka Vučko, maskota sarajevskih igara. U trenutku nadahnuća, Lukač je svinuo Vučkove prste u znak sreće.

"Željeli smo Igre jer ovdje postoji snažna skijaška tradicija", kaže on priznajući, ipak, da najviše te tradicije otpada na slovenski sjever, uz granicu s Italijom i Austrijom. "Sarajevo je u središtu Jugoslavije, na raskršću Istoka i Zapada, važno povijesno mjesto, jer ne treba zaboraviti što se dogodilo 1914. Uvijek je to bilo mjesto gdje su se ljudi mogli sastajati i izmjenjivati dobra, gdje su se miješale kulture, a to se događa i na olimpijadama."

Može li to Jugoslavija sebi priuštiti? "Da", odgovara Lukač odlučno. "Kad smo dobili Igre, računali smo na troškove od 105 milijuna dolara, ali smo taj budžet smanjili odričući se luksuza koji arhitekti svugdje ugrađuju, čak i ovdje u Jugoslaviji. Nadamo se profitu koji će nas dovesti na pozitivnu nulu."

Telefon je zazvonio. Dok Lukač razgovara, ima vremena da se prisjetimo komentara ove Olimpijade sa svih strana, komentare stranih diplomata, MOK-a, sportaša, trenera te skeptičnih Sarajlija. Svi ti komentari daju nešto tamniju sliku od one koju smo dosad čuli. Neki ljudi misle da bi bilo bolje da su se investicije usmjerile na nešto drugo, a i neki ljudi koji rade za Olimpijadu nisu jako entuzijastični. Lukač priznaje: "Jugoslaveni su spremni umrijeti za svoju zemlju, ali nisu uvijek spremni i raditi za nju."

Sarajevo, uza sve svoje nedostatke, lijep je grad, konglomerat Muslimana, Turaka, Židova, Albanaca, Srba i Hrvata. Teška austrijska i gruba socijalistička arhitektura podjednako depresivne, stoje uz prekrasne džamije, uz sinagogu, Baš-Čaršiju. Taksisti neće da prime napojnicu, a Sarajlija, ponosan na svoj grad, zaboravit će vlastiti posao da vas provede kroz uske, vijugave ulice...

U.S. News and World Report: Pobjednik je Sarajevo

Američki tjednik U. S. News and World Report, u broju od 13. veljače, posvetio je jednu stranicu otvaranju Olimpijade u Sarajevu i napisao:

Paljenje olimpijske vatre 8. veljače u Sarajevu nije označilo samo početak 14. Zimskih olimpijskih igara, nego i početak bolje budućnosti za taj industrijski grad u planinama Jugoslavije. Rijetko je kad jedan grad, jedna zemlja, mogao tako mnogo dobiti, pa zato ljudi ovdje pucaju od ponosa i optimizma jer su domaćini ovog 12 dana dugog natjecanja.
Jedna sredovječna žena rekla je posjetitelju: "Samo jedna generacija dobiva priliku da bude domaćin Olimpijade u svojoj zemlji. Sretna sam što pripadam toj generaciji u svojoj zemlji."

Za Sarajevo i Jugoslaviju Igre znače i turističke dolare potrebne za pomlađivanje stagnirajuće privrede, koja je u lošem stanju zbog velike nezaposlenosti i 50-postotne inflacije. Osim što će ekonomski dobiti grad se nada da će steći povoljniji image. Dosad je Sarajevo, grad od oko 500.000 ljudi, bilo poznato samo po tome što se ovdje zbio događaj koji je bio povod Prvoga svjetskog rata. Zimske igre sigurno će pojačati i ekonomske veze između zapadnoeuropskih zemalja i Jugoslavije, samosvojne komunističke zemlje, koju je predsjednik Josip Broz Tito izvukao iz sovjetske orbite nakon Drugoga svjetskog rata.

Još dok je 1437 sportaša iz 49 zemalja stizalo na Igre, Sarajevo je već uživalo plodove svojih velikih olimpijskih investicija. Posjetitelji se kreću moderniziranim cestama, uživaju u razgledanju džamija sagrađenih za 400 godina turske vladavine i prekrasnih zgrada podignutih za austro-ugarske vlasti prije Prvoga svjetskog rata. Okupljaju se u prodavaonicama suvenira, u hotelima i restoranima, trošeći prve od milijuna dolara i drugih valuta koji će pomoći jugoslavenskoj privredi.

Mnogo prije nego što je prvi put izbačen pak na prvom olimpijskom sportskom događaju, meču između američkih i kanadskih hokejaša, Igre su unijele značajne promjene u svakidašnji život Sarajeva. Školski su praznici počeli ranije; u dane prije početka Igara tisuće Sarajlija čistile su ulice i fasade od posljedica dima od ugljena, glavnog goriva za grijanje 80 posto ovdašnjih kuća.

Ulice u centru grada zatvorene su za promet oko 90.000 privatnih vozila da bi se olakšao promet 1000 autobusa za sportaše i posjetitelje. Mnogi su se stanovnici preselili k rođacima da bi se našao smještaj za oko 50.000 posjetitelja, za koje je pripremljeno i 2600 novih stanova, 10 novih hotela i stotine privatnih kuća. Jugoslaveni su bili spremni i na ta preseljenja i zbog visokih cijena iznajmljivanja kuća: osamnaestodnevni boravak u vili od sedam soba stajao je 19.800 dolara.

Jugoslavija je uložila stotinu milijuna dolara u nove građevine da bi mogla prihvatiti turističke horde. No, investicije su donijele Sarajevu nove stambene komplekse, novi tramvajski sistem i kilometre novih cesta. Hoteli i drugi objekti modernizirani su, aerodromska je pista produžena da bi mogla prihvatiti velike putničke avione.

Priprema objekata za same Zimske igre imala je znatno manju cijenu. Oko 140 milijuna troškova pokriveno je, najvećim dijelom, prihodima od prodaje televizijskih prava kompaniji ABC za 91.5 milijuna dolara. Olimpijske igre stvorile su oko 11.000 privremenih radnih mjesta, što je pomoglo da se smanji velika nezaposlenost među omladinom. Da bi se smanjile inflacijske posljedice dodatnih prihoda, uvedena je kontrola cijena, koja će trajati šest mjeseci.

Oko 4000 stalnih radnih mjesta stvorit će se u snažnoj zimsko-turističkoj aktivnosti koja će se razviti nakon Igara. U posljednjih pet mjeseci 23 planine na tom području osposobljene su za skijanje. Turizam će ove godine porasti za 20 posto i donijet će oko 40 milijuna dolara.

Rukovoditelji se nadaju da će iskustvo s Igrama povećati radnu efikasnost u Sarajevu, gradu starom 740 godina, gdje riječ "sutra" kao da odražava opći pristup poslu. Na primjer, jednom je posjetitelju trebalo 18 minuta da zamijeni pet dolarskih novčanica u dinare. Oko 7000 novinara prilično se namučilo da postignu da im se obavi sve što su tražili, pa su zato prepravili poslovičnu jugoslavensku frazu "nema problema" u "name a problem" ("imenuj problem").
Gradonačelnik Uglješa Uzelac govori o "obnovi svijesti" kao posljedici Igara.

"Došlo je do promjena ne samo u fasadama kuća nego i u glavama ljudi", kaže. Sa svim parama i publicitetom koje je Olimpijada donijela Sarajevu Uzelac, očito, ima pravo. Neki natjecatelji napuštaju Sarajevo kao šampioni, drugi kao zaboravljeni i razočarani gubitnici. No, nakon gašenja olimpijskog plamena Sarajevo, sigurno, ostaje među pobjednicima.

Time: Najbolja Olimpijada dosad održana

Američki tjednik Time vrlo je mnogo pisao o sarajevskoj Olimpijadi iz tjedna u tjedan. Tako je 13. veljače objavio članak na dvije stranice pod naslovom "Slatka scena u Sarajevu: čini se da su to najbolje Igre do sada":

Na vrhu stare Bjelašnice, cijele pokrivene bijelim snijegom, radnici okreću kotač koji vuče skijaški lift. Vjetar je snažan, pa se lica sjaje kao palačinke. Snijeg koji pršti na suncu se doimlje kao fina prašina. Da bi se produžila staza za spust, ona počinje u jednom restoranu, smještenom odmah uz meteorološku stanicu, čije zamrznute antene podsjećaju na tornjiće nekoga zaleđenog dvorca. Iz stanice izlazi otresit čovjek, vjerojatno čuvar, njegova žena bez zubi i rumenih obraza. S njima su i dva psa, bijela kao snijeg. Čovjek izgleda poput svjetioničara čiji je osamljeni otok upravo pretvoren u marinu.

No, on je jedini ovdje koji ne dijeli viziju o Sarajevu kao o zimskom igralištu, što je glavni motiv organizatora Olimpijade. Planine, koliko pogled seže, izgledaju divno. No, grad, koji bi trebao biti pokriven snijegom, izgleda blatno. Na planini Igmanu, gdje će se nadmetati skijaši, nekoliko dana prije početka natjecanja nije baš bilo osobito mnogo snijega. Mala četa vojnika raspršila se po šumi, vadila snijeg iz rupa i odnosila ga u nečemu što je sličilo narančastim padobranima i stavljala ga onamo gdje ga nije bilo dovoljno. Vojnici su se znojili.

"Uvjeravam vas da će, kad počnu natjecanja, biti dovoljno snijega", kaže Juan Antonio Samaranch, španjolski predsjednik Međunarodnog olimpijskog komiteta. "Mi očekujemo ne da će to biti ne jedna od najboljih nego, sasvim sigurno, najbolja zimska Olimpijada koja je ikad održana."

Doista, objekti su izvanredni. Mike Moran, predstavnik za štampu američkog Olimpijskog odbora, kaže: "Olimpijsko selo najljepše je koje sam ikad u životu vidio, bilo na ljetnim, bilo na zimskim Igrama."

U Lake Placidu olimpijsko je selo pretvoreno nakon Igara u zatvor, a za to nije trebalo mnogo preinaka. Sportsko selo u Sarajevu nalik je na gradić, koji čak ima i prekrasan trg. Stanovi su maleni, ali ugodni. Drveni podovi raznih zajedničkih prostorija - gdje se može igrati šah, biljar, videoigre, gdje se može gledati televizija ili plesati - daju cijelom prostoru miris koji je ugodan kad se miješa s mirisom izgorjelog ugljena. Jedna od spomenutih igara posebno veseli Amerikance.

Postoji mehanički hokej, gdje s jedne strane igraju mali američki čovječuljci, s druge sovjetski: aparat ne radi ni na rublje, ni na dinare, nego samo na četvrtine dolara.

Oko olimpijskog sela razmješteni su stražari, prilično daleko i diskretno skriveni u okolišu. I ovdje, kao i na drugim sličnim svjetskim događajima, mogu se vidjeti stražari s automatima. Tu su i aparati za otkrivanje metala, kakve imaju svi aerodromi. Moran kaže: "Sportaši se nadaju da nemaju ovdje i aparate za otkrivanje deka." Lovci na suvenire, naime, zagledali su se u prekrasne deke na krevetima koje su ljepše nego same zgrade.

No, kuće su tople, a i ljudi su takvi. Žena u svakodnevnom radnom odijelu, trenutak pošto povješa rublje da se suši (to je jugoslavenska vrsta pranja rublja; ono se može vidjeti svagdje), opet se pojavljuje u prekrasnoj crvenoj haljini i nudi posjetitelju kavu i šljivovicu. Čizme ostaju pred vratima, a u kući već čekaju papuče. Njen šogor, više-manje simetričan div po imenu Momo, nalijeva taj čudesni napitak od šljiva dok neko dijete melje kavu. Iako ne razumije mnogo o čemu se govori, obitelj uživa u razgovoru gostiju, koji odlaze na spavanje pjevajući, a ujutro se bude držeći se rukama za glavu.

Ljudi ovdje izmjenjuju olimpijske značke, ali, istodobno, i pričice o ljubaznosti lokalnih ljudi. "Kad se naš avion spustio u Zagreb", priča Sandra Knapp iz Indianapolisa, "nas osmero iz američkog Olimpijskog odbora pošli smo promijeniti novac, a službenica u banci pozvala nas je da uđemo u njen ured da pojedemo malo sira i popijemo rakiju. Muškarci su vrlo zgodni. Reći ću vam nešto. Nema ovdje još feminizma pa se nikad nisam više osjećala kao žena."

Šofer Aleksa, crne brade, pomaže nekoj Engleskinji da nosi robu s tržnice i kaže: "Nikad to ne bih napravio vlastitoj ženi."

Iako mnogo automobila ima po ulicama gdje često moraju zaobilaziti konjske zaprege sa sijenom ili krave, nismo vidjeli ni jedan automobil kojim bi upravljala žena.

Mračna prijetnja terorizma koja je bila prisutna na svim posljednjim olimpijskim okupljalištima kao da je malo splasnula. Ne treba zaboraviti da su se Jugoslaveni suprotstavili Hitleru bez mnogo strane pomoći. Prije četiri godine, u Lake Placidu, tadašnji predsjednik MOK-a lord Killanin pesimistički je govorio o budućnosti Olimpijskih igara. Čak se postavilo pitanje hoće li ih uopće i biti.

Tko je god te mamutske igre promatrao samo kao zaklonište od muka koje opterećuju čovječanstvo, kao da nije dovoljno pazio što se stvarno zbiva. Prošlo je nekoliko godina i čini se kao da je Samaranchu mnogo lakše. Los Angeles bez poteškoća organizira iduće ljetne Igre, a postoje već kandidati za Igre 1992., Brisbane, New Delhi, Paris, Amsterdam, Barcelona i Stockholm. Olimpijski duh opet se razgorio. Samo da bude i snijega.

The Times: Jugoslaveni su prihvatili olimpijski duh

Na kraju dio teksta iz najuglednijeg britanskog dnevnika The Times objavljenog dan nakon završetka Olimpijade, u ponedjeljak, 20. veljače, pod naslovom "Jugoslaveni su zavrijedili zlatnu medalju", autor David Miller piše:

Najveća ironija Sarajeva jest da su Jugoslaveni prihvatili olimpijski duh više nego bilo koji drugi narod koji sam upoznao. Oni su, u to nema nikakve sumnje, svojom individualnom i kolektivnom velikodušnošću i ljubaznošću, strpljivošću i humorom, učinili ove Igre zadovoljstvom i za sudionike i za štampu, a da ne govorimo o gledateljima...

Jugoslaveni su prigrlili desetke tisuća došljaka spontanom gostoljubivošću koja je te Igre pretvorila u jedinstven događaj. Nikada, u moderno doba, nije jedna zemlja domaćin tako malo financijski opteretila goste, iako treba reći i da je pad dinara u odnosu na zapadne valute u tome pomogao...

Od Organizacijskog odbora sve do najskromnijeg pomagača u garderobi (koji su vrlo često radili i po 18 sati sasvim besplatno) radili su vjerujući u jednu olimpijsku ideologiju koja još snažno živi.