"Kada sam potpisao za Hajduk, dočekalo me nekoliko tisuća ljudi na Rivi. Neopisivo"
ZNATE LI što povezuje Asima Ferhatovića, Peru Nadovezu, Juru Jerkovića, Dušana Bajevića, Vahida Halihodžića, Paula Breitnera, Branka Zebeca, Franza Beckenbauera, Felixa Magatha i Ernsta Happela? Pored statusa nogometnih legendi, to je i Aleksandar Ristić, Sarajlija koji je, što na travnjaku što na klupi, surađivao sa svima na listi.
U karijeri pomoćnog i glavnog trenera bio je dio trofejne supermomčadi HSV-a koja je osvajala Bundesligu i Ligu prvaka, a najveći uspjeh igračke karijere došao je u dresu Hajduka 1967. kada je Aco podigao prvi Kup u klupskoj povijesti.
Bijelima je trebalo pedeset i šest godina od osnutka 1911. da skinu ‘prokletstvo’ i osvoje Kup koji je na Stari plac stigao u Ristićevoj debitantskoj sezoni. Bio je to jedini trofej u inače rezultatski lošim šezdesetima.
Između slavnih generacija Barba Luke i Tomislava Ivića smjestilo se razdoblje u kojem je klub tavorio i spašavao se ispadanja u niži rang pa je Kup 1967. ostao upamćen kao važan prvijenac i simbolički početak nekih sretnijih vremena.
Ristić penzionerske dane provodi u Dubrovniku, a kada sam ga zamolio za razgovor povodom aktualnih Kup izazova koji očekuju hajdukovce, momentalno je pristao. Intervju smo obavili kroz tri telefonska razgovora.
Prvi su nam prekinuli tehnički problemi na Acinom mobitelu, a treći sam inicirao kada sam naknadno iskopao još neke detalje o njegovoj karijeri, pošto se moj skromni sugovornik nije samoinicijativno hvalio svojim uspjesima.
Krenuli smo od samih početaka, što u Acinom slučaju znači – iz bosanskih šuma.
Jedan ste od hajdukovaca svoje generacije koji je ratno dijete i imate zanimljivo mjesto rođenja. Bukle je rođen kao izbjeglica u El Shattu, Holcer kao zarobljenik u logoru, a vi u šumi?
Tako je. Rođen sam u šumi. Familija je živjela u selu Dobromerovići kraj Rogatice u istočnoj Bosni. Nijemci su nas bombardirali, a od njihovih 'Štuka' aviona najlakše se moglo sakriti u šumu. Sva familija bila je u zbjegu, skupa sa susjedima i drugim ljudima.
Bacali su bombe i u šumu, ali smo preživjeli, majka je bila trudna i tako sam se rodio. U Dobromerovićima su nam suradnici okupatora zapalili kuću i ubili mog oca. Kad sam imao tri mjeseca, majka je nas sedmero djece dovela u Sarajevo.
Kako je izgledao život velike obitelji u tako teškom vremenu?
Ušli smo u neku napuštenu straćaru koja nije imala vrata ni prozore, majka nas je tu smjestila. Ja sam bio beba, najmlađi. Neki ljudi su nam pomogli, obnovili kuću, majka je kasnije krenula raditi, a i ljudi su nam nastavili pomagati. Tako je počeo naš život u Sarajevu.
A prvi kontakt s nogometom?
To je, naravno, bilo na ulici. Moj dio Sarajeva zvao se Dolac Malta. Blizu je prolazila glavna ulica prema Ilidži na kojoj se u stara vremena naplaćivala maltarina – porez na put. Odatle ime kvarta. Mi djeca smo igrali po dvorištima, cestama, svuda. Šoferi koji su voljeli nogomet znali bi stati i gledati nas, a oni drugi bi se ljutili i trubili.
Igrao sam i za mali klub koji se zvao Elektra i imao je odbojkaški teren, ali mi bi na njemu igrali nogomet. Teren smo pravili gdje god, trebala bi nam samo četiri kamena. Postoji dio grada koji se zove Marindvor, tamo je kasnije sagrađena željeznička stanica.
U moje vrijeme na Marindvoru su bila pusta igrališta koja su pravila djeca. Svaki dan su se igrale utakmice, kvartovi protiv kvartova, cijeli grad bi se skupio, bilo je tu strašno talentiranih igrača.
Kada ste krenuli ozbiljnije igrati?
U juniorima Željezničara. Kao juniorska reprezentacija Bosne i Hercegovine išli smo u Beograd na turnire. Trener juniora Franjo Lovrić iz FK Sarajeva me pitao bih li došao i onda sam prešao u Sarajevo sa šesnaest i po godina. Nakon nekog vremena prebacili su me na lijevo krilo, povremeno i beka.
U prvu ekipu probili ste se u vrijeme Asima Ferhatovića, legendarnog Haseta. Kako biste ga opisali nama mlađima koji ga znamo uglavnom po pjesmi Zabranjenog pušenja?
On je prije svega bio odličan čovjek. Krasilo ga je poštenje u svakom pogledu. Ja sam stigao iz velikog gradskog rivala Željezničara, to suparništvo bilo je na razini Zvezde i Partizana, ali Hase me prihvatio, a volio je i sve druge mlade igrače poput Džemaludina Mušovića. Bio nam je savjetnik i uvijek smo mu se mogli obratiti za bilo kakvu pomoć.
Navijači su ga obožavali i treba priznati, bio je daleko najbolji igrač Sarajeva. Rekli bi mu ‘sagni glavu na centru, kreni i kad te zaustavi mreža, stani.’ Imao je odlične lažnjake i driblinge, radio bi slalome kroz obranu, a znao je i posluživati suigrače.
Prelazio bi protivnike i dodavao slobodnom igraču. Bio je i gol-igrač, jednostavno svjetska klasa. Tada smo imali veliku četvorku među klubovima i uvjeren sam da je mogao igrati u svakome od njih, ali on je htio samo Sarajevo.
Kao 22-godišnjak, tj. 1966. godine prelazite u Hajduk. Kako je to izgledalo?
Sve je bilo u tajnosti. Mušović koji je bio reprezentativac i ja smo zajedno prešli u Hajduk, što je bio veliki udarac za Sarajevo, jer su oni računali da ćemo mi kao mladi i nadareni igrači produžiti ugovore.
Imao sam stipendijski ugovor uz koji sam se i školovao na DIF-u. Što je zanimljivo, Hajduk je te godine bio pri dnu ljestvice, skoro je ispao iz lige prije nego što smo došli. Da je ispao, Mušović i ja ne bismo odlazili u Drugu ligu, naravno.
Hajduk se spasio ispadanja, ali je svejedno bio u rasulu, barem rezultatski. Početkom šezdesetih je redovno mijenjao trenere i nalazio se u donjem dijelu tablice, oduzimani su mu bodovi zbog namještanja utakmica... Što vas je privuklo u Split, je li konačna odluka bila vaša?
Jest, odluka je bila moja. Ugovor nam je istjecao. Mislio sam da imam ugovor na četiri godine pa sam već sezonu prije došao kod klupskog tajnika, ali mi je on rekao 'pa šta ti je, Aco, još imaš godinu dana ugovora'. Bio sam malo ljut, ali nitko mi nije bio kriv jer nisam dobro gledao kad sam potpisivao. Strpio sam se još godinu. Mušović i ja smo htjeli promijeniti sredinu pa smo tako i učinili.
Hajduk je imao veliku tradiciju. Klub je prije tog doba bio strašno jak s Vukasom, Matošićem i Bearom, to je bio stup reprezentacije. Bili su vrlo popularni. Publika im je bila stvarno dobra. To nas je privuklo, ali i druge stvari - financijski uslovi su bili veoma povoljni, to je isto utjecalo na prijelaz.
Momčad na Marjanu šezdesetih godina. Ristić stoji pored klupske legende Bajde Vukasa desno (Hajduk.hr)
Kako ste dočekani u Splitu?
To kako nas je Split dočekao je nešto posebno, trebalo bi mi pet sati da vam u tančine objasnim. Meni je to bio filmski scenarij. Nekoliko tisuća ljudi dočekalo nas je na Rivi. Napravili su nam špalir do prostorija u kojima smo potpisali ugovore.
Podaci kažu da je prosjek gledatelja na Starom placu u vašoj prvoj sezoni bio devetnaest tisuća. Kako su izgledale domaće utakmice?
Svaki put je bila ludnica. Malo i opterećenje za nas kao ekipu, jer navijači su tražili i više nego što bi mi mogli u određenom momentu pružit, ali to je normalno. Hajduk je takav, navijači su živjeli za njega. Kad bi se napunile tribine na igralištu pored stare plinare, ne bi mog'o cigaret-papir stat između ljudi.
Bilo bi i puno vojske koja bi često navijala za protivnike, jer su vojsku uglavnom služili ljudi iz drugih krajeva. Sve skupa interesantno i smiješno. Ali publika je bila stvarno super i mogu reć da su mi ti ljudi, Splićani, ostali uvijek u srcu, jer su pružili puno osjećaja prema nama. Tamo sam upoznao i svoju ženu koja je bila na studiju, inače Dubrovčanka.
Priča se da ste pri početku sezone izgubili od Sarajeva na Starom placu pa su izbili veliki neredi nezadovoljne publike?
To je normalno. Kada bi Hajduk izgubio, a naročito doma, atmosfera poslije utakmice bi bila k'o na sprovodu. Navijači su nam nakratko zamjerili , ali su vidjeli da je Sarajevo bilo sjajno. Stigao im je veliki i iskusni trener Miroslav Brozović koji je složio ekipu i od samog početka nizao uspjehe i na kraju osvojio prvenstvo, a mogli su i Kup, da su pobijedili nas u Splitu.
Što se tiče finala Kupa protiv Sarajeva, vaš pokojni suigrač Ivica Hlevnjak Bukle ispričao je poznatu anegdotu o navodnoj 'furbariji' Hajdukovog vodstva kojom je namješten ždrijeb o domaćinstvu finala Kupa. Tvrdio je da je u obje kuglice prilikom izvlačenja pisalo 'Split'. Znate li vi nešto o tome?
To je samo priča. Hlevnjak je bio odličan igrač i dobar čovjek. Volio je šalu i viceve. Družio se s ljudima koji su bili veseli, voljeli nekad popit i zapjevat. On je bio zabavljač i imao je viceva u rukavu.
Mi smo svi mislili da će finale biti u Beogradu, kao uvijek do tada. Međutim nešto se izmijenilo i rekli su da će se ždrijebom odlučiti igra li se u Sarajevu ili u Splitu. Izvučen je Split, a onda su nastali ti vicevi i priče.
Dakle, pošten ždrijeb?
Sto posto, ljudi koji su ždrijebali bili su neutralni i bilo im je svejedno igra li se u Splitu ili Sarajevu. U tom momentu namještanja nije bilo.
Kako je izgledala sama utakmica, koliko je iznenađujuća bila pobjeda Hajduka?
Imali smo sreće što smo dobili domaćinstvo, ali naša pobjeda je bila veliko iznenađenje. Sarajevo je bilo najbolja momčad u Jugoslaviji. Imali su četiri-pet odličnih pojedinaca, ali bili smo optimistični jer smo mislili da će nas publika nositi i tako je i bilo, ali rezultat je bio knap, 2:1.
Sjećate li se samog trenutka pobjede? Kako su izgledali prvi sati poslije osvajanja trofeja? Televizijske reportaže govore da su "cijeli Split i Dalmacija plamtjeli od radosti"?
To su dani i dani, nisu to bili sati. Publika je poslije utakmice ušla na teren i nosila nas na ramenima. Slavili smo. Hajduk s Vukasom, Matošićem, Bearom i onim svim velikanima nikad nije osvojio Kup i onda je osvojen u našoj prvoj godini u Splitu.
Vaša generacija je Hajduk podigla s dna, osvojila trofej i vratila ga prema vrhu, a poslije su došle sedamdesete i Zlatna generacija...
Tako je. Moram spomenuti Biću Mladinića. Kad sam došao u klub, bio je trener juniora. On je stvarno bio veliki trener, naročito u pogledu rada s mladima, a onda je te mladiće prepustio Tomislavu Iviću. Neki od njih već su trenirali s nama u prvoj ekipi, Jure Jerković, Ivica Šurjak, Luka Peruzović, Iko Buljan... Ivić je nastavio Mladinićev dobar rad, a poslije je i promijenio neke stvari.
Što je Ivić mijenjao, koje su bile specifičnosti njegovog rada?
Recimo, rekao je 'treba mi hala, zatvoren prostor u kojem sam blizu igračima da ih mogu uhvatit i posavjetovat'. Nekad je bio malo nervozan, ali ja mislim da su treneri njegovog tipa to činili namjerno, kako bi ono što traže djelovalo čim uvjerljivije. Često je prekidao treninge i raspoređivao igrače po terenu.
Iz Hajduka ste otišli nakon četiri godine, u Velež?
Htio sam vanka, ali odjednom se uvelo da igrači ne smiju u inozemstvo prije 28. godine. Razmišljao sam i otišao u Velež, ustvari zvao me pokojni trener Sulejman Rebac. Dogovarao sam se s Hajdukom s kojim mi je istjecao ugovor, ali prevagnuo je Velež. Nisam se pokajao, jer mislim da je Velež tri-četiri godine igrao najbolji nogomet u Jugoslaviji.
Tu ste bili vi, Dušan Bajević, mladi Vahid Halihodžić?
To su sve bili klasni igrači. Naročito Bajević, Marić i Vladić, poznati BMV. Bila je dobra ekipa, ali i dobar trener. Vodio je većinu tih igrača u juniorima i uveo ih u seniore. Ja sam došao kao jedan iskusniji igrač s osam godina prvoligaškog staža. Trenirali smo do iznemoglosti, ali sve se isplatilo na terenu.
Najbolja sezona u Veležu bila vam je 1974./1975. kada ste imali isti broj bodova kao Hajduk, bili ste bolji u međusobnim ogledima, ali Hajduk je postao prvak zbog gol-razlike?
Jest, natjecali smo se do zadnjeg kola i oni su postali prvaci iako smo ih tukli u Splitu, ali svi su pisali da Velež igra najljepše. Igra je kretala od golmana Marića, preko mene, preko Vladića i Čolića koji je igrao u sredini.
Ja bih u završnici došao na poziciju desnog krila, Vladić bi mi prebacio loptu dijagonalom, a meni nije bilo teško. Bajević i Halihodžić su bili sjajni, svatko bi išao na jednu stativu, a ja bih ubacio loptu na jednu ili drugu. To je bilo milina gledat i na treningu.
Fotografija Ace u dresu Hajduka u domu njegove obitelji u Bosni (Screenshot: YouTube)
Napokon ste otišli u inozemstvo u Eintracht Braunschweig gdje ste igrali pod legendarnim Brankom Zebecom i kao suigrač Paulu Breitneru, to vam je posljednja stanica igračke karijere?
Menadžer mi je rekao da idem u njemački klub, mislio sam da se radi o Eintracht Frankfurtu, ali ispao je Braunschweig. Taman su se vratili u Bundesligu i u prvoj sezoni smo bili treći.
Zebec vas je htio jer vas je znao od ranije?
Da, htio me vratiti u Hajduk još 1973. godine kada je i on osvojio Kup, ali bilo mi je predobro u Mostaru. Rekao sam 'ne bih, hvala'. Velež je bio ekipa snova, da je klub bio financijski jači, mislim da bi dogurali i do Europe.
Kada ste počeli razmišljati o trenerskoj karijeri?
Nisam baš razmišljao o tome. U Njemačkoj mi je Zebec uvijek na treningu govorio 'zagrij mi Nijemce da vidimo šta mogu'. Imao je asistenta, ali je imao dosta povjerenja u mene, često smo razgovarali o nogometu. Mislio sam se umiroviti, ali Zebec me nagovorio da ostanem.
Onda je dobio poziv od HSV-a i pozvao me da mu se pridružim kao asistent. Direktno sam rekao da ne bih, jer je on kao trener bio malo težak, ustvari ne malo, nego puno. Činilo mi se da traži previše od igrača, ali nisam to shvaćao. Tek poslije sam vidio da je to bilo dobro. Ne treba govorit koliki je nogometni znalac bio Zebec, a i igrački svjetska klasa.
Na kraju ste ipak prihvatili njegov poziv?
Nagovarala me i njegova žena, uvjeravala da me Branko cijeni, tako da sam pristao. Pokazalo se kao odlična odluka. Zebec mi je još u Braunschweigu prepustio omladinsku školu, a ja sam je nastojao ustrojiti prema onome što sam vidio u Splitu i Mostaru.
Branko i ja smo u HSV-ovu omladinsku školu htjeli dovesti Đalmu Markovića, trenera Dinamovih omladinaca. Bio je na nekoj turneji u Francuskoj i rekli smo mu 'dođi kod nas, bit će ti odriješene ruke da napraviš koncept rada s mladima'. On je bio odličan, strašno uspješan i kao trener mlade reprezentacije. Pristao je doći, međutim bio je zagriženi dinamovac.
Desilo se da mu je taman ponuđeno mjesto glavnog trenera pa nas je nazvao i rekao 'Ne mogu. To je moj život, ne mogu propustiti priliku da treniram Dinamo, žao mi je'. Tako da smo se ipak morali snaći bez njega.
U tadašnjem HSV-u imali ste pravu supermomčad, nešto nalik današnjem PSG-u, kako je izgledao rad u takvoj okolini, je li bilo izazovno kontrolirati svlačionicu u kojoj je bio dobitnik Zlatne lopte Kevin Keegan i brojne druge zvijezde?
Došao je i Beckenbauer na jednu sezonu, a mnogi su s uspjehom Hamburga postali reprezentativci Njemačke - Kaltz, Hrubesch, Magath. Moram zasluge pripisati Zebecu, nikakvih problema s disciplinom nije bilo. Bio je k'o sablja, presjekao bi i bilo bi kako kaže. Igrači su prema njemu imali strah, ali i poštovanje. Nisu ga voljeli, ali su ga cijenili jer je imao rezultate, već u prvoj sezoni smo osvojili Bundesligu.
Nakon te sezone 1980. ste kao protivnik sudjelovali u jednom od najtužnijih trenutaka u Hajdukovoj povijesti, zbog gola u gostima HSV je prošao dalje u četvrtfinalu Kupa, odnosno današnje Lige prvaka...
Hajduk je stvarno bio jak pod Ivićem koji je igru organizirao po uzoru na Nizozemce. Igrao je na offside zamke, duge lopte od golmana Pudara na Đorđevića, a ako bi ovaj prebacio loptu, znalo se - Šurjak dolazi u posjed i gađa Vujovića centaršutom. To su mogli odigrati zatvorenih očiju. Prvu utakmicu je Hajduk izgubio od nas 1:0, ali pobijedili smo zahvaljujući sucu.
Vujović je dva puta bio sam pred našim golom i promašio. Mi skoro da nismo imali šansu. Zabili smo nakon što je Pudar obranio nečiji šut, a Hrubesch se zaletio i šutirao po lopti dok je golmanova ruka još bila na njoj. Da nije bio sudac Englez, mislim da bi svirao faul u napadu i ne bi priznao naš gol.
Hajduk je u uzvratu na Poljudu pobijedio s 3:2, ali presudio je gol u gostima...
Zasluženo, po igri je trebao ići dalje, ali to je tako. Nekad veće ekipe imaju sreće pa zabijaju iz polušansi, a manja ekipa ne iskoristi svoje najbolje. Faktor iskustva i odigranih internacionalnih utakmica je također vrlo važan.
Prošli ste dalje, pregazili Real Madrid, ali ste zaustavljeni u finalu?
Da, od Nottingham Foresta, izgubili smo isto kao i Hajduk protiv nas, nezasluženo, primili smo slučajan gol, a imali smo dosta šansi iz kojih nismo zabili. Forest je bio dobar protivnik koji je to znao iskoristit, tada su postali prvaci Europe drugi put u nizu.
Mislite li da bi Ivićev Hajduk mogao postati prvak Europe da su vam zabili jedan gol više?
Vjerujem da bi. Da su bili umjesto nas u finalu, vjerujem da bi osvojili Ligu prvaka protiv Nottinghama. Ivićev Hajduk bi bio jako nezgodan za Engleze.
Branko Zebec je uskoro napustio HSV, a vi ste preuzeli momčad jednu polusezonu, dok nije stigao legendarni Austrijanac Ernst Happel. On je već postao prvak Europe s Feyenoordom, a 1983. ste zajedno pokorili Europu. Kako je izgledala suradnja s prvim trenerom u povijesti nogometa koji je tako nešto napravio s dva različita kluba?
U trenutku kad sam preuzeo klub, imali smo bod više od Bayerna. Kada smo igrali protiv njih, poveli smo, ali bili smo malo preofenzivni i oni su preokrenuli utakmicu. Na kraju sezone bili smo samo drugi. Da je Branko ostao, sigurno bi opet bili prvaci, ali neću sad sebe previše kuditi.
Na ljeto 1981. došao je Happel. Ljudi iz kluba i ja sastali smo se s njim i pitali ga bi li došao. Rekao je da mu se sviđa način na koji sam samostalno vodio ekipu, navodio je neke primjere izmjena za koje je rekao da sam reagirao bolje od mnogih iskusnijih trenera i pitao me zašto ne nastavim samostalno. Rekao sam da sam tek završio trenersku školu i da bih volio nastaviti kao njegov asistent, što je prihvatio.
Happel je kao i Zebec bio odličan igrač, a kao trener odlično taktički potkovan. Poznavao je način igre svih protivnika. Naučio je ekipu da igra na offside zamke, a ne samo na duele kako su Nijemci bili naviknuti. U Ateni smo 1983. osvojili Ligu prvaka protiv Juventusa koji je imao Platinija.
Sigurno. Mladinić je bio kompletan, nije mogao biti kompletniji, samo nije htio ići daleko od Splita, jedino do Beograda kada je vodio Partizan i reprezentaciju. Imao je nevjerojatnu kvalitetu jer je i on imao velikog učitelja - Luku Kaliternu. Bio sam mali kad je Kaliterna trenirao, ali slušao sam puno o njemu od Vukasa, Matošića, a naročito od Biće Mladinića koji je jednostavno bio nogometni genij.
Samostalno ste vodili Braunschweig, u Fortuni Düsseldorf ste legenda kluba jer ste u tri godine došli iz treće lige do statusa stabilnog bundesligaša i navijači su vas zvali König Aleks. U Bundesligu ste uspješno vratili i Schalke devedesetih, a vodili ste još par klubova uključujući Union Berlin. U kojem ste svom klubu, bilo kao igrač ili trener, imali najvatrenije navijače?
Najžešći navijači su bili u Schalkeu, oni su još žešći od Splićana koji su im blizu. Düsseldorf je imao dobre navijače koji su uvijek stajali iza ekipe, a Hamburg je gospodski grad, oni su se malo drugačije ponašali.
Biste li voljeli da Hajduk ove sezone osvoji Kup? Klub je u sličnoj situaciji kao kada ste ga Vi osvojili, trofeja nema dugo vremena...
Sigurno da bih volio i želim im to. Kup je lakše osvojiti nego prvenstvo, nadam se da će se momčad uskoro dodatno stabilizirati. Doveden je Kalinić, možda on neće zabiti golova koliko ljudi očekuju, ali će drugima biti malo lakše.
Možda rastereti malo Livaju, suparničke obrane sada moraju obratiti pažnju na dva dobra napadača. Jako će važan biti zaostali derbi s Dinamom. Hajdukovcima svakako želim da dožive što i ja 1967. godine.
Ljubitelj ste malog nogometa, na dubrovačkoj plaži Danče igrali ste od šezdesetih i izjavljivali da se niste bojali ozljeda. Livaja je poznat po istim sklonostima. Da ste mu Vi trener, biste li mu to branili?
Ne bih. Ozlijediti se može i u kući ako padne niza skale. Mali nogomet je sjajna vještina. Treneri poput Zebeca su uvježbavali brzinu i donošenje odluka na malom prostoru. Mi smo to zvali ‘ševe’, a Guardiola danas kaže ‘rondo’.
Na Dančama bi s Dubrovčanima igrao po cijele dane. Najčešća ozljeda su bile opekline, jer bi igrali bosi po najjačem suncu koje bi ugrijalo cement od kojeg je izliven teren i stijene pa bi nam na tabanima izašli plikovi, ali poslije umočiš noge u more i sve bude dobro, isto tako ako opališ nogom u stijenu pa se malo raskrvariš. Uostalom, najbolji igrači su obično spretni i znaju izbjeći ozljede.
Na što ste najponosniji u svojoj dugoj karijeri i životu?
Ponosan sam što sam 'vako bezbolno doživio starost. Sada uživam sa ženom u Dubrovniku, idemo u šetnje po đardinu, kako to oni ovdje kažu. Najveći trijumf u nogometu mi je pokal prvaka Europe u Ateni, naravno bio sam samo dio Happelovog stožera. U igračkoj karijeri najponosniji sam na Kup s Hajdukom.
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati