U SRBIJI se obilježava 23. godišnjica početka NATO-ovog bombardiranja uz uobičajene sentimente koje je možda najbolje izrazio predsjednik Aleksandar Vučić.

>> Vučić poručio NATO-u: Ušutite bar danas

"Ta mala zemlja nikoga nije napala, nije ugrozila teritorij druge zemlje. Ta mala zemlja i njen veliki narod htjeli su samo biti svoj na svome, čuvati svoja ognjišta i ništa više. Ali neki drugi, njih 19 velikih, najvećih, moćnih, najmoćnijih, jakih, najjačih, silnih, najsilnijih su svu svoju bahatost i aroganciju željeli pokazati na jednom malom slobodarskom narodu - srpskom narodu. Nije im bilo dovoljno ono što su činili prije toga", rekao je Vučić.

Vučićeva licemjerna žalopojka

Dodao je da su željeli ubiti duh i dušu srpskog naroda.

"Zamislite junake koji vas napadaju 19 na 1. Zamislite kakva je to hrabrost i junaštvo. Kad kažu da su branili svijet i mir, pa što niste dobili zeleno svjetlo od UN-a, od svijeta? Što niste legalizirali svoju siledžijsku odluku?" nastavio je Vučić.

"Sada hoćete da klečimo pred vama i da vam se ispričamo što ste nas tukli i što ste ubijali našu djecu. Nećemo klečati i nećemo moliti. Hoćemo čuvati sjećanje na naše stradale i nikada vam nećemo zaboraviti ono što ste radili. Predsjednik Dodik kaže da ne može oprostiti, ali moramo razgovarati i gledati u budućnost, ali kako da zaboravimo?" pitao je Vučić.

Dodao je da "nikad više neće kriti da je NATO-ovo bombardiranje SRJ bila agresija na suverenu državu".

Samo još fale violine u pozadini i patetika je zaokružena.

Ignoriranje uzroka i posljedica

Riječ je o prevladavajućem narativu u Srbiji, u kojem je NATO jednog dana iz čista mira odlučio napasti “malu zemlju i njen veliki narod”. Sve ostalo što se događalo u 1990-ima oko Srbije i zahvaljujući Srbiji je iz tog narativa uklonjeno, kao i ono što se događalo na Kosovu. Ono što smo čuli od Vučića možemo čuti i od većine opozicijskih predsjedničkih kandidata.

Ratovi u Hrvatskoj i BiH, genocid u Srebrenici, Miloševićeva vladavina koja je Srbiju dovela pod brutalne sankcije, dugogodišnji teror nad kosovskim Albancima koji je onda prerastao u otvoreno ubijanje civila i etničko čišćenje - svega toga nema nigdje u priči kako je uopće došlo do NATO-ove kampanje.

U takvoj verziji povijesti, bez uzroka i posljedica, moguće je onda uspoređivati i aktualnu rusku invaziju Ukrajine s kampanjom NATO-a protiv tadašnje Savezne Republike Jugoslavije, naročito Srbije. Neke sličnosti postoje, no razlike su daleko veće.

Sličnost je, primjerice, u skoro pa jednoglasnoj osudi ponašanje Rusije u UN-u danas, kao nekoć Srbije. Naravno, NATO-ova kampanja nije imala odobrenje UN-a baš zbog ruskog veta (sa sankcijama nisu imali problema) te je predstavljala problematičan potez u kontekstu međunarodnog prava, ali je bila daleko od pokušaja da se osvoji jedna suverena država, kao što to Rusija sada pokušava s Ukrajinom. 

NATO je htio zaustaviti etničko čišćenje Albanaca s Kosova

NATO-bombardiranje Srbije bio je pokušaj da se Srbiju zaustavi u još jednom genocidu i etničkom čišćenju, ovaj put nad Albancima na Kosovu koji su formalno bili njezini građani. Bila je to humanitarna misija koja nije bila lišena svojih mana i uvijek problematične kolateralne štete, ali ni približno “iskazivanje arogancije na jednom malom slobodarskom narodu”, kako sada govori Vučić.

NATO nije imao namjeru poslati kopnene trupe u Srbiju i okupirati je, već je zaustaviti u zločinima koje su državne strukture činile nad vlastitim stanovništvom. Utoliko je pogođenija usporedba ona sa Sadamom Huseinom, koji je kemijskim oružjem ubijao Kurde, građane Iraka, dok je Slobodan Milošević masovno protjerivao i ubijao Albance, (tada) građane Srbije i Kosova.

Nadalje, ono što je Srbija kao država tada radila Albancima na Kosovu nikako se ne može usporediti s ponašanjem ukrajinskih vlasti, koje unatoč neuvjerljivoj propagandi Kremlja, nisu provodile sustavni teror na svojim građanima ruske nacionalnosti.

Povrh toga, cilj NATO-ove operacije nije bilo rušenje Slobodana Miloševića s vlasti, već zaustavljanje terora na Kosovu. Javno deklarirani cilj Vladimira Putina je pak promijeniti demokratski izabranu vlast u Ukrajini, počevši s predsjednikom Volodimirom Zelenskim.

Usporedbe čiji je cilj trenutni politički profit

Otkako je počela Putinova invazija na Ukrajinu, nastale su razne usporedbe aktualnog europskog rata s proteklih ratnim sukobima u Europi. Neki u Hrvatskoj tako Rusiju vide kao Srbiju, a Hrvatsku kao Ukrajinu. U Srbiji je pak službeni narativ da je ruska invazija Ukrajine poput NATO-bombardiranja Srbije. Sve to je nategnuto i više pokazuje jednu provincijalnu perspektivu kojoj cilj nije razumjeti što se trenutno događa u Ukrajini, već politički profitirati u domaćem kontekstu od ove ili one usporedbe.

Naravno da oni koji to čine stvari nisu domislili do kraja. Jer u usporedbi NATO-ove kampanje bombardiranja Srbije i Putinove invazije na Ukrajinu Putin ispada onaj koji “svoju bahatost i aroganciju pokazuje na jednom malom slobodarskom narodu”, on je onaj koji je donio “siledžijsku odluku”. Ako je sve to isto za Aleksandra Vučića, što onda čeka s uvođenjem sankcija Rusiji? Kada će Putina nazvati bahatim siledžijom?

Sve u svemu, Putinova invazija na Ukrajinu je priča za sebe. Nema sumnje tko je započeo taj rat (Vladimir Putin), kao ni tko je u njemu dosad najviše nastradao (građani Ukrajine). 

No kao i svaki rat, i ovaj je na površinu doveo lovce u mutnom i raznolike ratne profitere, od političkih do financijskih. To je onda i jedini odgovarajući kontekst za sve one koji rusku invaziju na Ukrajinu izjednačavaju s NATO-ovim bombardiranjem Srbije. Nažalost, nitko nije politički propao podcjenjujući spremnost glasača da popuše najveće gluposti.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala