RUSIJA neće odmah zahtijevati da kupci plaćaju njezin izvoz plina i nafte u rubljima, rekao je Kremlj u srijedu, dva dana prije datuma od kojeg su prije tvrdili da će prihvaćati plaćanja samo u ruskoj nacionalnoj valuti za naftu i plin, 1. travnja. Najavljen je postupni prijelaz na plaćanje u rubljima i proširenje proizvoda za koje će se zahtijevati plaćanje u rubljima.

Odluka je uslijedila nakon što je predsjednik Rusije Vladimir Putin izdao prošlog tjedna naredbu da se ruski plin, koji pokriva 45 posto potreba EU, plaća u rubljima umjesto u dolarima ili eurima. Naredba je bila upućena vladi, Središnjoj banci Rusije i državnoj kompaniji Gazprom, a prijedlozi za promjenu su trebali biti izneseni do četvrtka, 31.3.2022.

Predsjednik ruskog parlamenta Dume Vjačeslav Volodin rekao je da će EU morati plaćati u rubljima ako želi ruski plin i da će izvoz nafte, žitarica, metala, gnojiva, ugljena i drvne građe biti naplaćen na isti način. Ali očito je ta odluka odgođena.

"Kao što smo već spomenuli, plaćanja i dostava su dugotrajan proces... To ne znači da se sutrašnja isporuka treba platiti (u rubljima). S tehnološke točke gledišta, ovo je dugotrajniji proces", rekao je.

Prema izvorima njemačkog medija Tagesspiegela iz krugova bliskih vladi, njemački kancelar Olaf Scholz je u telefonskom razgovoru s Putinom dogovorio da će se plaćanje plina nastaviti odvijati u dolarima i eurima, kao i do sada. To znači da povlačenje ruskog zahtjeva za plaćanje u rubljima nije samo privremeno odgođeno nego za stalno. 

Rusija ovisi o EU podjednako kao EU o njoj

Radi se o očitom ublažavanju retorike i izričitog stava da će plaćanje u rubljima početi točno 1.4.2022. Ranije je otvoreno rečeno u nekoliko navrata da se ne odustaje od plaćanja plina i nafte u rubljima, a glasnogovornik Kremlja je u odgovorima na novinarska pitanja naglašavao kako Rusija "očito neće isporučivati plin besplatno", pokazujući time čvrst stav.

Ako je informacija o telefonskom razgovoru između Scholza i Putina istinita, to znači da je Rusija do daljnjega odustala od inzistiranja na plaćanju plina i nafte u rubljima, umjesto kao do sada eurima i dolarima. 

EU i ostale "neprijateljske zemlje", kako ih Rusija naziva, čvrsto su odbile ruski zahtjev, unatoč velikoj ovisnosti EU o uvozu iz Rusije. Oko 40% plina EU uvozi iz Rusije, a posebno je o njemu ovisna Njemačka, koja je htjela jeftinim ruskim plinom osigurati energetske izvore za svoju golemu industriju. Energetska ovisnost EU o Rusiji se povećava godinama, a sagrađeni su brojni plinovodi i cjevovodi da se olakša tranzit tih energenata iz Rusije.

Ali i Rusija podjednako ovisi o EU. 2021. je izvezla 36% prirodnog plina koji je proizvela, od čega 84 posto plinovodom, a ostatak je isporučen kao ukapljeni prirodni plin (LNG). Većina toga je otišla u Europu, čineći gotovo 75% ukupnog ruskog izvoza prirodnog plina. Osim zemalja EU, i sve ostale države Europe su na listi "neprijateljskih zemalja" Rusije, s iznimkom Srbije, BiH, Moldavije i Bjelorusije.

Od 10.1 milijuna barela dnevno sirove nafte koju je Rusija proizvela 2021., izvezla je više od 45% ili 4.7 milijuna barela dnevno. Većina ruskog izvoza sirove nafte je također otišla u EU.

Rusija podjednako ovisi o EU kao što EU ovisi o njoj. Čak i više, jer EU kroz duže razdoblje može zamijeniti uvoz energenata iz Rusije drugim izvorima. Osim plina iz SAD-a, koji u Europu stiže pomorskim LNG prometom, potencijalno se plin može kupovati u sjevernoj Africi. I, naravno, može se postupno smanjivati korištenje plina za dobivanje električne energije i industriju, zamjenjujući ga drugim izvorima, poput nuklearne energije i obnovljivih izvora.

EU lakše može zamijeniti Rusiju nego Rusija EU

Mogu se potražiti alternativna tržišta, primjerice Kina i Indija, ali ne postoje ni izbliza izgrađeni dovoljni kapaciteti da se taj plin preveze toliko brzo i efikasno kao što se može prevoziti u Europu. Između Europe i Rusije postoji cijela mreža naftovoda i plinovoda koja bi se morala izgraditi u slučaju da Rusija želi prebaciti sav izvoz iz Europe u Aziju.

Udaljenosti na kojima bi se morali graditi ti plinovodi i naftovodi su daleko veće nego udaljenosti prema EU i ostatku Europe. Neki već postoje, ili se planira njihova gradnja, ali će proći još godine prije nego što se izgrade dovoljni kapaciteti da Azija i teoretski može zamijeniti Europu u izvozu ruskog plina i nafte.

Činjenica je da su u kratkom i srednjem roku Rusija i EU osuđene jedna na drugu. EU ne može toliko brzo zamijeniti uvoz energenata iz Rusije, a Rusija ne može toliko brzo pronaći druga tržišta za njih. EU ne može dovoljno brzo pronaći alternativne dobavljače, a Rusija alternativne kupce.

Kada bi Rusija stopirala isporuke zbog toga što EU odbija plaćati u rubljima, to bi dovelo do međusobnog ekonomskog uništenja. Toga je svjesna Rusija, ali i EU. Situacija je bila relativno jednostavna: netko je morao popustiti i otkriti svoj blef. Očito je prva "trznula" Rusija.

Do rata u Ukrajini je situacija bila stabilna za obje strane. EU je kupovala velike količine ruskog plina za potrebe svoje industrije i stanovništva, a plaćala u eurima i dolarima kojih je bilo u izobilju u EU zbog toga što EU naveliko trguje s SAD-om.

Rusija je nesmetano izvozila svoje sirovine, što joj je glavni oslonac državnog proračuna i cijelog gospodarstva, a zauzvrat je dobivala eure i dolare kojima je mogla platiti uvoz proizvoda iz EU, SAD-a, ali i iz Kine, s kojom je također trgovala primarno u eurima i dolarima.

Ekonomski rat EU i Rusije

Uvođenjem sankcija, posebno zamrzavanjem inozemnih rezervi Središnje banke Rusije, EU i SAD objavljuju ekonomski rat Rusiji. Prekid gospodarskih veza, izbacivanje iz SWIFT sustava, zabrana poslovanja s ruskim bankama itd. naglo su stavili veliki pritisak na ruski rubalj i on brzo gubi na vrijednosti.

No izvoz nafte i plina, glavni izvor eura i dolara za Rusiju i jedini način na koji može održavati tečaj rublja stabilnim, nije stao. Kada se vidjelo da EU neće ići toliko daleko da zaustavi uvoz plina i nafte iz Rusije, počeo se oporavljati i rubalj.

Putinovim zahtjevom da EU mora plaćati direktno plin u rubljima, umjesto da kao do sada ruski izvoznici moraju 80% prihoda u eurima i dolarima prodati za rubalj, htjelo se dodatno pomoći obnovi tečaja rublja. Tehnički je to već riješeno spomenutim zahtjevom ruske države izvoznicima da eure i dolare iz izvoza konvertiraju u rubalj, ali bi se prisiljavanjem EU da plaća u rubljima poslala snažna politička poruka, koja bi ojačala i rubalj.

Izbjegnuto međusobno uništenje

EU odbijanjem toga riskira da joj Rusija prestane izvoziti naftu i plin, o kojima ovise gospodarstva njenih država članica. Da je Rusija inzistirala na plaćanju u rubljima, a EU odbila, plin i nafta se jednostavno ne bi mogli platiti. Ne samo da bi cijene u Europi skočile u nebo nego bi se pojavila i nestašica. Ta nestašica, osim što bi praktički zaustavila prijevoz u Europi, dovela bi u pitanje i dovoljnu proizvodnju električne energije te proizvodnju umjetnih gnojiva.

Da nitko nije popustio, to bi značilo međusobno uništenje. Rusija bi ostala bez većine gospodarstva, a većina gospodarstava u EU ne bi mogla raditi. Za sada je prva popustila Rusija, koja je procijenila da bi lakše bilo EU pronaći nove dobavljače nafte i plina nego njoj pronaći nove kupce.

Naravno, time nije ostvarila pobjedu kakva bi bila da je EU prihvatila plaćati u rubljima, ali nema ni prestanka prodaje nafte i plina glavnom kupcu, EU. Time je izbjegnuta katastrofa. EU je pak pokazala veću odlučnost, ili tvrdoglavost, i pobijedila u igri kukavice. Za sada.