U PRIČI o tome treba li pomilovati Josipa Perkovića i Zdravka Mustača došlo je i do teze kako bi ih Franjo Tuđman pomilovao, što bi valjda trebalo značiti da se to onda treba napraviti.

Ubojstvo Đurekovića

Sud u Münchenu proglasio je 2016. godine Perkovića i Mustača krivima za pomaganje u ubojstvu hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića 1983. u Njemačkoj i osudio ih na doživotnu kaznu zatvora. Mustač je krajem 2019. godine izručen Hrvatskoj. Osuđen je na 40 godina zatvora. Perkoviću je zagrebački Županijski sud odredio 30-godišnju kaznu prema hrvatskim propisima koju treba odslužiti u domaćem zatvoru. Trenutno je u zatvoru u Glini.

>> Gotovina i generali traže pomilovanje Perkovića i Mustača. Jedan povukao potpis

Skupina hrvatskih generala, na čelu s Antom Gotovinom, poslala je pismo predsjedniku Zoranu Milanoviću u kojem traže pomilovanje Zdravka Mustača i Josipa Perkovića, bivših obavještajaca jugoslavenske tajne policije UDBA-e.

Pismo su potpisali umirovljeni generali Ante Gotovina, Ivan Čermak, Ljubo Ćesić Rojs, Pavao Miljavac, Davor Domazet Lošo te Marinko Krešić. Krešić je naknadno povukao svoj potpis, i to zbog, kako kaže, "podjela koje je pismo izazvalo u javnosti". Još ranije oko potpisa se predomislio i general Krešimir Čosić. Istovremeno se generalima koji traže pomilovanje pridružio Luka Džanko.

Nobilo u priču uvukao Tuđmana

Odvjetnik Anto Nobilo podnio je Ministarstvu pravosuđa i uprave zahtjev za pomilovanjem Josipa Perkovića i Zdravka Mustača i pritom ustvrdio da bi ih pokojni hrvatski predsjednik Franjo Tuđman sigurno pomilovao, a pokojni ministar obrane Gojko Šušak potpisao taj zahtjev

>> Nobilo: Tuđman bi sigurno pomilovao Perkovića i Mustača

''Ne znam kakvu će odluku donijeti predsjednik Republike Zoran Milanović, ali znam da bi Franjo Tuđman, da je još uvijek živ, pomilovao obojicu, dok bi Gojko Šušak bio prvi na popisu generala koji bi to potpisali'', konkretna je njegova izjava.

Stvorile su i te riječi tenzije u javnom prostoru. Neki misle da bi Tuđman pomilovao Perkovića i Mustača, drugi misle da ne bi. No zašto je uopće važno što bi Tuđman, koji je umro prije više od 20 godina, napravio?

Radi se o predsjedniku čiji obožavatelji na uglavnom desnom i suverenističkom polu danas ističu kako je stvorio državu, govoreći kako nje bez njega ne bi bilo. Upravo je to teza koju provlači HDZ, koji tako na sebe preuzima zasluge za stvaranje države. Osporavatelji Tuđmana drže kako je nužan odmak od politike koja je 90-ih. Vrijedi podsjetiti i na presudu Međunarodnog kaznenog suda da je Tuđman bio poticatelj udruženog zločinačkog pothvata.

Puhovski: Tuđman jest osnivač hrvatske države

Politički analitičar Žarko Puhovski smatra normalnim pozivanje na Tuđmana. Rekao je da je takav način razgovora uobičajen u Sjedinjenim Američkim Državama.

"U SAD-u se često u javnoj raspravi o nekoj temi pita što bi rekli 'očevi utemeljitelji' države. Oni su bili druge intelektualne kvalitete u odnosu na Tuđmana, tu nema spora, ali načelno je usporediva ta pozicija. Tuđman jest osnivač hrvatske države. To što je državu obilježio pozitivno i negativno nešto je drugo, ali nije nelegitimno pozivati se na njegovo mišljenje."

Kazao je da je nedavno naišao na usporedbe u Francuskoj u pitanju što bi Charles de Gaulle učinio u određenoj situaciji.

"Američki 'očevi' su smatrali da crnci nisu pravi ljudi. Nisu mislili da robovi mogu imati ljudska prava, pa njihova mišljenja treba kontekstualizirati. Ne mislim da Tuđmana treba dizati na pijedestal, ali mogu razumjeti da se na njega pozivaju kao na prvog predsjednika. On je zato i dalje mjerodavan za mnoge.

Tuđman je osnivač hrvatske države. Ne moderne hrvatske države, nego prve, jer Hrvatska nije imala državu do 1990. godine. Sve drugo su bile nekakve srednjovjekovne poluplemenske konstrukcije koje ne odgovaraju pojmu države, a poslije toga Hrvatska je bila pod tuđom vlašću ili nesamostalna.

Budući da je prva država nastala 1990., dopustivo je pozivati se na Tuđmana, samo što to ljudi čine po modelu samoposluživanja. Uzmu što im odgovara, ostalo ostave u dućanu", rekao je Puhovski, dodajući kako nije postojala Tuđmanova ideologija te da stoga nema smisla govoriti ni o detuđmanizaciji.

"Činjenica je da je Tuđman proganjao HOS i ZDS"

Dotaknuo se argumentacije kako bi Tuđman pomilovao Perkovića i Mustača.

"Meni se čini jasnim da on ne bi dopustio da se Perković i Mustač izruče Njemačkoj, svidjelo se to nekome ili ne. Jedan od razloga je i to što bi oni u Njemačkoj mogli reći i sve što su radili za njega, a ne samo što su radili za Jugoslaviju. Nije logično pretpostaviti da ono što su činili za Jugoslaviju nisu radili i za njega i neovisnu Hrvatsku. Možda ne s toliko krvavim posljedicama.

Paradoksalno je što tu ljudi nisu spremni na odgovor. Činjenica je da je Tuđman proganjao HOS i pozdrav 'za dom spremni' na način na koji to nitko s ljevice nije činio i ne čini. On je Paragu smjestio u pritvor jer je imao direktnu kontrolu nad pravosuđem.

Prije svega jer je HSP smatrao konkurentom na desnici, a bojao se i inozemnih odjeka onog tipa koji Putin koristi protiv Ukrajine, dakle, da će se govoriti da ustaše vladaju Hrvatskom", rekao je Puhovski

"Postoji dobra paralela. Tuđman je - ne sam, ali njegova je riječ bila pritom zadnja - Božu Vukušića doveo u Hrvatsku. Vukušić je zbog političkog ubojstva bio osuđen na doživotni zatvor u Njemačkoj. On je sad ugledna javna osoba.

Država koja ne reagira u identičnim slučajevima identično nije ozbiljna država, nema vladavine prava. Osobno mislim da bi sva trojica (i Vukušić i Perković i Mustač) trebala biti u zatvoru jer je korištenje države, ili političke organizacije, za ubojstva najgora stvar. Međutim, kad je jedan vani, onda očito i druga dvojica trebaju biti na slobodi", rekao je on.

Pusić: Nadolijevao je ulje na Miloševićevu vatru

Predsjednik Antifašističke lige Zoran Pusić kazao je kako je on bio oponent Tuđmanu u to vrijeme.

"Veliki oponent sam postao od njegove neslavne izreke da je sretan da mu žena nije Srpkinja ni Židovka, ali i prije toga nisam vidio pozitivnima stavove koje je on unio kao noseće u HDZ. Mislio sam da su vrlo štetni za Hrvatsku i da su nadolijevanje ulja na vatru koju je potpalio Milošević s druge, srpske strane.

Kad je HDZ došao na vlast na demokratskim izborima, to je bila prilika da se osudi srpski nacionalizam, a on to nije napravio, on je vodio lošu politiku. Počeo se stvarati hrvatski nacionalizam i šovinizam. A kako bi se reklo, sve ostalo je povijest", kaže on.

"Tuđman i Milošević su i tijekom rata imali relativno dobre odnose jer su se razumjeli. Oni su odbili ponudu EU o nekakvom ogromnom kreditu od pet milijardi dolara ako bi ostala federacija ili konfederacija. Za to su bili Kiro Gligorov i Alija Izetbegović, ali ne oni.

Mesić i Sanader radili na detuđmanizaciji

To pokazuje i odgovornost za ono što se dogodilo. A da ne govorimo o drugoj polovici devedesetih, kad se osjetila rastuća autokracija i netrpeljivost prema kritičarima", kaže Pusić, naglasivši da se zadnji od Tuđmana ozbiljno odmaknuo Ivo Sanader na strani HDZ-a, kao da je i po tom pitanju dosljedan bio nekadašnji predsjednik Stipe Mesić.

"Mesić je kroz deset godina te negativne posljedice koje je uzrokovala Tuđmanova politika, koja je prema mom mišljenju za svaku osudu, nastojao maknuti iz javnog života. Tu se osjetio napredak. Tu je i Sanader, on danas nije popularan ni na desnici ni na ljevici jer je, šatrovački rečeno, zglajzao po pitanju korupcije i neobjašnjive pohlepe, ali postojala je distanca od Tuđmana", dodaje.

Zašto je danas HDZ-ovcima Tuđman i dalje politički idol, kaže, njemu je jasno.

"Dijelu članstva HDZ-a i dalje je prihvatljivo, recimo, to što je Tuđman govorio kako zahvaljuje Bogu što mu žena nije Srpkinja ni Židovka. Ali s tim treba raščistiti. To je opasno za Republiku Hrvatsku.

"Napravio je stvari koje ga ozbiljno terete kao čovjeka na čelu države"

Drugo, stvaranje mitova o vlastitoj prošlosti u percepciji mnogih političara je korisno za biračko tijelo. To je radio i Tuđman, gdje je osnovna stvar bila hrvatska državotvornost, a sad je i on postao tema mitova koje radi današnji HDZ o nepogrešivosti prvog predsjednika.

A on je bio itekako pogrešiv, napravio je stvari koje ga ozbiljno terete kao čovjeka na čelu države. Tu mislim na politiku prema BiH koju je s Miloševićem želio razbiti, pa do pogleda koje je iznosio u svojim Bespućima povijesne zbiljnosti, gdje je relativizirao genocid i govorio o mogućim pozitivnim posljedicama istoga. Kazao je da on očisti zajednicu od drugih nacija pa je homogenizira.

Njegovo nasljeđe jedna ozbiljna zemlja, kojoj je stalo do demokratskog razvoja, treba kritički ispitati, naći dobre i loše strane, a na lošima se uvijek najviše nauči. To je korisnije od stvaranja mitova", zaključio je Pusić. 

Dvornik: Širem ansamblu nacionalista Tuđman je vrsta potvrde o ispravnosti

Sociolog i publicist Srđan Dvornik u podužem razgovoru rekao nam je što on misli koji je razlog zašto je i dalje u hrvatskom političkom, ali i društvenom diskursu važno što bi Tuđman napravio.

"Jednima je - ne samo HDZ-ovcima nego i širem ansamblu nacionalista - Tuđman neka vrsta potvrde o ispravnosti, bilo ideja odnosno ideologija, bilo određenih političkih postupaka ili i trajnijih djelovanja. Kao i inače s nacionalizmom, stvar je okrenuta naglavce: ne ispituje se je li neki postupak (ovdje, recimo, pomilovanje komandno odgovornih za ubojstvo) moralno i pravno dobar ili loš.

Zapravo se ispravnost čina određuje po tome bi li ga idealizirani vođa izvršio ili ne. Jer se vrijednost bilo čega izvodi iz toga je li to 'za Hrvatsku', a ne pita se je li Hrvatska dobra po tome što se u njoj potiče dobre, a osuđuje loše postupke.

Pa, recimo, mora proći 30 godina da se - i dalje nepravomoćno - osudi jezivo mučenje ljudi u vojnom zatvoru Lora, pored ostaloga, jer je, kao, i to bilo 'za Hrvatsku'", kazao je, objasnivši i da politička ostavština Tuđmana spada pod autoritarni nacionalizam

"Šansu koju je donijelo urušavanje socijalizma ovo društvo nije iskoristilo za liberalnu demokraciju i pluralizam, nego je prihvatilo autoritarni režim s drugom legitimacijom - nacionalističkom umjesto komunističke. Takav poredak mora imati autoritativnog vođu i iz te Tuđmanove uloge slijedi sve drugo", kaže. 

"Obilno se recikliraju besmislice o ocu domovine"

Dodaje kako Tuđman ranije, u prvom valu nacionalizma 1970./71., nije bio popularan lider

"Bio je trećerazredan akter koji je pisao slabo čitljive članke, ali je imao volje i energije da organizira partiju kojoj je bilo sporedno sve osim osvajanja vlasti na nacionalističkom programu. Pa se tek a posteriori počelo graditi sliku mudrog vođe, velikog ideologa itd. Dakle, autoritet izveden iz moći, a ne moć izvedena iz nekih provjerljivih koristi za društvo."

Navodi da je to što se takav lik i dalje uzima kao orijentir, uzor i autoritet samo "signum bijede političkog života u Hrvatskoj". 

"Ne samo da se i dalje nije odmaklo od tog praznog programa - država kakva bila, samo da je po najvišem određenju etnički hrvatska - nego se obilno reciklira sve one besmislice o ocu domovine, o braniteljima koji su stvorili državu, mada ona navodno traje već čitav milenij...

Sve je to, dakako, autoritarni pokrov koji odlično služi za legitimiranje svega i svačega, od nesposobnih političara do sposobnih korupcionaša, koji će ipak još uvijek na izborima ubrati ukupno više od polovice glasova.

Samo što se sada za ulogu pravih nosilaca tog nasljeđa otima nekoliko konkurenata. I to je valjda neki napredak. Ali kapacitet društva za stvarnu alternativu tek baca prve pupoljke, i još moramo vidjeti kako će se i hoće li se razviti", navodi.

"Demokracija se dugo svodila na formalnost ustava"

Dotaknuo se 1990-ih, Tuđmanova vremena.

"Premda su on i njegovi ponavljali kako se vlast u Hrvatskom odlikuje time što je demokratska, demokracija se dugo svodila na formalnost Ustava i nekih zakona. A istodobno su Tuđman i HDZ izričito govorili i djelovali protiv diobe, a u korist jedinstva vlasti, protiv oporbene situacije u glavnom gradu (i ne samo u njemu) i slično.

To se osobito dobro vidjelo u kadrovskoj politici, koja se nije protezala samo na državnu upravu nego i na lokalnu samoupravu, ali, što je osobito pogubno, i na pravosuđe te sve institucije tzv. javnog sektora, kao što su kultura, obrazovanje, zdravstvo... 

Pod političkom dominacijom je ostalo i ono što je formalno postavljeno kao njena negacija - privatizacija privrede. Bez političkog posredovanja ni danas se ne može sasvim slobodno poslovati, nije razdvojeno zakonito od politički iznuđenoga, i dalje imamo više gospodarstvo nego privredu. 

Jasno, osim kad se radi o stranim, ekonomski moćnim igračima, a i onda je pitanje što ih drži u granicama prava kad su istodobno nacionalne vlasti kronično gladne stranih investicija.

Istodobno, bitne funkcije javnog sektora, kao što su socijalna zaštita, borba protiv siromaštva, osiguranje osnova za ravnopravno sudjelovanje svih osjetljivih i zakinutih kategorija kao što su osobe s invaliditetom i mnoge druge manjine... sve je to bilo ostavljano u drugom planu, zanemarivano i zapušteno.

Bilo je i izloženo diskriminaciji, i opet zbog toga što se poredak nije legitimirao time da poboljšava uvjete života za sve, nego time što ostvaruje mit u ime jedne etničke kategorije - Hrvata", kaže.

"Ne stvarnih, nego mitskih, jer i većinu onih koji su trpjeli siromaštvo, loše uvjete rada ili nezaposlenost, degradirane javne usluge... činili su i čine etnički Hrvati i Hrvatice", napominje, dodajući i kako je i to, između ostaloga, Tuđmanovo nasljeđe, sasvim legitimno po mjerilima takvog izvora.

"I u rat smo dijelom upali zbog toga što je Tuđmanov HDZ forsirao odcjepljenje po bilo koju cijenu"

Govorimo mu da Tuđmanov antikomunizam nije ležao u liberalnosti, nego u hrvatstvu, napominjući kako EU teži upravo slobodarskim idejama, a nipošto onim totalitarnim. Zamolili smo ga da objasni paradoks koji nastaje kad hrvatski dužnosnici prema EU zastupaju liberalnost, a u Hrvatskoj baštine Tuđmana.

"Kada smo u devedesetima uspoređivali režime u Hrvatskoj i Srbiji, jedina je prednost hrvatskoga bila u tome što je bio ovisan o podršci Zapada. I u rat smo dijelom upali zbog toga što je Tuđmanov HDZ forsirao odcjepljenje po bilo koju cijenu, ali je istodobno očekivao da Zapad neće dopustiti nasilnu intervenciju JNA.

Štoviše, potpuno je ignorirao činjenicu da je jedina jugoslavenska institucija neovisna o potpunoj decentralizaciji bila JNA i da je bila u položaju da djeluje po svome (savez s Miloševićevom vlašću i potpadanje pod njenu kontrolu stvar je kasnijeg razvoja događaja).

No ubrzo se pokazalo da zapadna podrška nije bezuvjetna i da svi, od Klausa Kinkela, preko pape Wojtyle, do predstavnika Clintonove vlade, očekuju od Hrvatske barem neku razinu vladavine prava, zaštite građanskih sloboda i sprječavanja diskriminacije. Upravo suprotno Tuđmanovoj politici u drugoj polovici 90-ih, koju se više nije moglo opravdavati ratom, a postajala je sve isključivija.

Zbog toga su i aktivnosti organizacija civilnog društva u zaštiti ljudskih prava i pluralizma te kampanja krajem 90-ih, koja je pospješila poraz HDZ-a na izborima, uživale svesrdnu podršku iz SAD i zemalja EC/EU."

"HDZ se prilagodio"

"Direktan odgovor na pitanje glasi: kompromis i prilagodba. Bez Tuđmana i HDZ-ove vlade moglo se započeti pravne i političke promjene koje su na kraju završile primitkom u EU.

A i HDZ se prilagodio pa u prvi plan isturio kadrove poput Sanadera, umjesto Tuđmanovih željenih nasljednika poput Pašalića, tako da je provođenje uvjeta EU kontinuirano teklo i pod ponovnom HDZ-ovom vlašću, sve do druge vlade SDP-ove koalicije.

Istodobno, svi ti vanjski 'facilitatori' liberalne pluralističke demokracije nisu baš duboko orali; njihovi su uvjeti bili uglavnom formalni, pa Hrvatska ostaje isto ono društvo i politička zajednica kakva je bila i prije, samo s institucionalnim pokrovom nešto bližim vladavini prava. U društvu se ipak, makar sporo i neodlučno, razvija se kakav-takav pluralizam", navodi.

"Ima smisla zalagati se za prava i suprotstavljati se domaćim moćnicima"

Naposljetku, kad to baštinjenje Tuđmana može prestati?

"Donekle promijenjen formalni i institucionalni okvir i sam, mada polako i postupno, djeluje na društvo. Primjerice, jedan od značajnijih faktora je to da, zahvaljujući nadležnosti nadnacionalnih sudova, samovolja vladajuće elite ipak ima sve jasnije granice.

Tako djeluje i to što ekonomska podrška iz EU nije bezuvjetna. Ne samo da postoje efektivne sankcije protiv zloupotreba, nenamjenskog trošenja i krađe nego, zahvaljujući lošim primjerima Mađarske i Poljske (od kojih se ne razlikujemo baš jako), nije svejedno ni kakvo je šire političko okruženje.

To pokazuje da ima smisla zalagati se za prava i suprotstavljati se domaćim moćnicima, makar u malim stvarima i lokalnim sredinama, ali šire. Pa će polako i teturavo ipak vjerojatno biti i promjena. Mada ih neki od nas i ne doživjeli. Volio bih reći da će ovo društvo samo iznjedriti neku novu snagu za promjenu, ali dosad su ti izdanci odozdo uglavnom bili regresivni", napomenuo je.