SANDRO SUKNO je kao igrač bio jedan od najvećih koji su ikad igrali vaterpolo. U nevjerojatno uspješnoj, ali zbog bolesti kratkoj karijeri, Sandro je osvojio sve što se moglo osvojiti. Bio je svjetski, europski i olimpijski prvak. Ostale medalje nema smisla ni nabrajati. Noseći kapicu Pro Recca osvojio je i Ligu prvaka, a 2017. bio je izabran za najboljeg igrača svijeta.

Otac Goran je bio kapetan reprezentacije Jugoslavije koja je 1984. u Los Angelesu osvojila olimpijsko zlato, a dvije godine kasnije u Madridu nakon epske bitke s Talijanima i svjetsko. Očevo nasljeđe je bilo golemo i na Sandrova leđa stavilo je golem teret.

No, sin je ipak nadmašio oca. Sandro Sukno u karijeri je osvojio puno toga, ali njegovo ime u povijesti vaterpola ostat će upisano zlatnim slovima više zbog načina na koji je igrao ovu za mnoge statičnu igru. U bazenu s loptom u ruci bio je hladan, miran, a upravo ta vrlina mu je omogućila da bude najbolji u trenucima kad bi se utakmica lomila. 

Kad bi bilo gusto, lopta je uvijek bila kod Sandra. tamo je bila najsigurnija. Igrao je kao da u glavi ima računalo, a nevjerojatnim rješenjima koje je izvlačio iz rukava nerijetko su se divili i protivnički igrači i navijači. Zbog njega vaterpolo je bio zanimljiv i onima koji ovu igru ne vole ili ne razumiju. Ono što je za Španjolsku bio Manuel Estiarte, za Hrvatsku je bio Sandro Sukno.

Kad je bio na vrhuncu, kao svjetski prvak i najbolji igrač svijeta, zbog velikih problema sa srcem morao je prestati igrati s 27 godina. Nije očajavao, nije pao u depresiju. Odmah je nastavio dalje, a želja mu je bila ostati što bliže vaterpolu. Postao je trener.

Najprije je vodio bivšeg prvaka Europe, kotorski Primorac, da bi lani preuzeo klupu najtrofejnijeg kluba svih vremena - Pro Recca. U samo jednoj sezoni pokorio je i Italiju i Europu, osvojio je sve što je mogao i postao je najmlađi trener s naslovom prvaka Europe u povijesti.

Kao igrač Sandro je bio rođeni lider, pravi vođa, ali u privatnom životu je povučen i samozatajan. Nije čovjek od velikih riječi i kako nam je sam priznao, ne voli se eksponirati u javnosti i ne daje velike intervjue. Srećom, u razgovoru za Index se potpuno otvorio i u više od sat vremena prošli smo čitavu karijeru.

Sukno nam je pričao kako planira puno toga promijeniti u Pro Reccu, otkrio nam je koji su ciljevi kluba i kako je proživio dramatično finale Lige prvaka u Beogradu. Ispričao nam je kako je zavolio vaterpolo i koliki je teret u formativnim godinama bilo slavno prezime koje nosi.

Usporedio je Ratka Rudića i Ivicu Tucka, detaljno nam je govorio o šoku kad je shvatio da mora završiti karijeru zbog srca, prvi put je progovorio i o incidentu zbog kojeg je odbio doći na doček i proslavu olimpijskog zlata na Stradunu. 

Kako za par dana počinje SP u Budimpešti, a za dva mjeseca i EP u Splitu, sa Suknom smo pričali i o šansama Hrvatske na ta dva natjecanja. Za kraj razgovora Sandro nam je otkrio i koji su najbolji igrači s kojima se susreo u veličanstvenoj karijeri. 

Svi koji Vas poznaju kažu da ste u bazenu nevjerojatan autoritet, vođa i lider, ali da ste izvan bazena neobično skroman, tih i sramežljiv. To se moglo vidjeti i na slavlju u Beogradu kad ste doslovce jedva pristali doći među igrače Pro Recca proslaviti naslov prvaka Europe. Kao da Vam je bilo neugodno. Zašto?

Igrači su najveće zvijezde, svi mi koji se bavimo ovim poslom smo tu zbog igrača i njima pripada najveća zasluga. Nije da mi je bilo neugodno, uživam ja u ovom uspjehu, naravno da je i trener važan, ali mišljenja sam da su igrači uvijek na prvom mjestu. Jasno je da treba u svakoj momčadi postojati jasna hijerarhija, ali svi mi koji se bavimo sportom tu smo zbog igrača i njih treba uvijek gurati u prvi plan. 

S obzirom na to da ste mlad trener, da se donedavno igrali vaterpolo s i protiv igrača koje danas vodite, a da su neki poput Ivovića dosta stariji od Vas, koliko je bilo teško nametnuti autoritet i postaviti jasnu hijerarhiju u momčadi? Je li bilo kakvih problema ili je od početka kliknulo kako treba?

Mislim da smo već za nekoliko dana postavili stvari na pravo mjesto i niti u jednom trenutku nije bilo problema s mojim autoritetom. Rekao bih da je to bio jedan prirodan nastavak moje igračke karijere. I tada sam uživao povjerenje i autoritet kod starijih igrača s kojima sam igrao i protiv kojih sam igrao tako da se ništa značajno nije promijenilo od trenutka kad sam im postao trener. 

Talijanski mediji nakon osvajanja desete titule europskog prvaka pišu da Pro Recco nikad nije igrao toliko kompaktno, momčadski i da su svi igrači bili podređeni sustavu. Navode da je Pro Recco uglavnom do sada naslove osvajao na individualnu kvalitetu, a za ovu titulu kažu da je plod timskog rada i ističu Vašu zaslugu za to. Slažete li se s obzirom na to da ste igrali u tom klubu pa iz prve ruke znate kako je prije izgledalo?

Iz igračkog iskustva u Reccu i poslije kad sam ih pratio, jasno je bilo da bi gazili svakoga po pet, šest razlike samo onda kad bi sve išlo po planu. Kad je sve bilo kako je trebalo biti, nitko im nije mogao doći ni blizu, ali čim bi nešto krenulo nizbrdo, stvar bi se raspala i više ne bi bilo mogućnosti da se vrate u igru.

Čim bi bio loš dan nekom od igrača, igra bi se raspala, krenula bi individualna srljanja i divljanja i Recco se u tim situacijama ne bi znao izvući. Moje mišljenje je da velike momčadi i kad igraju loše trebaju pobijediti. Pogotovo na Final Eightu gdje u tri dana igraš protiv tri vrhunske ekipe.

Tada u prvi plan dolazi sustav i momčadska igra, no na kraju će uvijek presuditi i individualna kvaliteta koju mi imamo. Naravno, ako nemaš kvalitetne igrače, možeš ti pričati o taktici, stvarati sustave i proučavati snimke utakmice koliko hoćeš, tu pomoći nema. Mi imamo tu kvalitetu, ali od početka sam inzistirao da igramo kao grupa. Svakome se može dogoditi loš dan, ali ako igraš kao grupa, ako si homogen, ako postoji prava kemija u ekipi, onda i taj loš dan možeš zakamuflirati i dobiti utakmicu.

Posebice je normalno na ovakvim specifičnim turnirima da ti se dogodi koja loša četvrtina, da se mučiš u napadu, da vratar ima slabiji dan, da sve ne ide kako si predvidio, ali ako se držiš cilja i ponašaš se kao grupa, bez individualnog iskakanja, onda se i ti problemi mogu riješiti.  U Beogradu smo pokazali da je to tako.

Osim polufinala protiv branitelja naslova Ferencvaroša, kojeg ste relativno lako dobili, četvrtfinale protiv Barcelonete i finale protiv Novog Beograda bile su dramatične utakmice. Samo gol razlike protiv Španjolaca i pobjeda za naslov protiv domaćina tek nakon izvođenja peteraca. Kako je to bilo pratiti s klupe?

Barceloneta je tijekom sezone imala problema i završili su tek četvrti u svojoj skupini pa su odmah u četvrtfinalu išli na nas. Mišljenja sam da je ta ekipa zaslužila puno bolji plasman. Igraju stvarno lijep vaterpolo, atraktivan, brz, tako da smo i očekivali tešku utakmicu. Posebice što se radilo o prvoj utakmici turnira, koja je uvijek nezgodna.

Bilo je teško, ali to me nije iznenadilo. Na kraju smo ipak uspjeli pobijediti iako priznajem da smo igrali u grču. Na početku smo primili par golova koji su nas prilično poremetili, ali nismo ispadali iz sistema igre i zasluženo smo prošli dalje. Što se tiče finala protiv Novog Beograda, činjenica da je prvak Europe odlučen tek nakon peteraca najbolje govori kakva se utakmica igrala.

Bili su domaćini, grade ekipu za biti prvak Europe i ne možemo pričati da smo jači od njih. Riječ je o vrhunskoj ekipi sastavljenoj od igrača koji su u karijerama osvajali puno toga, ali koja je imala hendikep u tome što su odigrali malo zajedničkih utakmica jer je dosta igrača dovedeno prošle sezone.

Ipak, kako je riječ o igračima svjetske klase, nije im puno trebalo da se momčad posloži. Kako je to bila treća utakmica u manje od 48 sati, rekao bih da je finale bilo iznenađujuće kvalitetno. Gubili smo i po dva razlike, na kraju smo se vratili i pobijedili na peterce te postali prvaci Europe.

Nije bilo lako, ali to smo i predvidjeli. Znali smo kako će izgledati to finale, no pokazali smo da smo prava momčad i zasluženo smo uzeli naslov.

Pro Recco je godinama dominirao kupovinom najboljih stranih igrača pa je stoga jako zanimljiva bila jedna Vaša izjava nakon osvajanja naslova kad ste rekli da ste posebno ponosni na plejadu mladih igrača koji stasaju u Pro Reccu. Znači li to da Recco s Vama od sada mijenja pravac i da će se više oslanjati na domaće igrače nego na kupnju legionara? Koliko Vam u tom smjeru može pomoći i činjenica da ste vjerojatno jedini vaterpolski klub na svijetu koji ima svoj bazen koji ne morate ni s kim dijeliti?

Vlastiti bazen je fantastična stvar. U Italiji klubovi imaju ogromnih problema s tim jer se bazeni davaju u koncesije privatnicima koji plate određenu cifru gradu, a onda potom s njim rade što hoće. Nije to kao kod nas gdje su bazeni uglavnom u vlasništvu gradova. Ti privatnici kasnije iznajmljuju termine kome god hoće, rekreativcima, drugim klubovima, plivačima…

Prva ekipa donekle i nije imala većih problema, ali mlađe kategorije su jako patile jer nisu imale adekvatne uvjete za trening. Klub se zbog toga nakon dvije godine odlučio vratiti u Recco, malo je i uložio u adaptaciju tog bazena i to je velika stvar za razvoj mladih igrača. Da, cilj kluba je promocija naših igrača, ali neće biti lako jer se tek prije tri, četiri godine počelo bolje raditi s klincima.

Problem je taj što trenutačno imamo malu bazu, svega par igrača koji u budućnosti mogu postati dio prve ekipe. No, tu treba biti jako pažljiv. Svaki krivi korak u situaciji kad nemaš veliku bazu mladih, može biti koban. Ipak, siguran sam da ćemo kroz idućih nekoliko godina imati dosta više momaka koji mogu kucati na vrata prve momčadi.

Želja mi je da svake godine dam šansu mladim igračima da upadnu u sastav. Već prošle sezone su njih tri, četiri igrala i Ligu prvaka i talijansko prvenstvo. Ponavljam, to nam je želja, ali Recco nikad neće odustati od ideje da napada naslov prvaka Europe, što naravno znači da će uvijek pokušavati imati najbolje od najboljih.

Pro Recco je najtrofejniji svjetski klub svih vremena. Je li Vas iznenadila njihova ponuda da postanete trener nakon samo jedne prave trenerske sezone na klupi kotorskog Primorca?

Iskreno, da, bio sam iznenađen, ali odmah sam to prihvatio kao veliki izazov u karijeri. Čak, u prvi trenutak, kad me nazvao predsjednik Recca Felugo i ponudio mi klupu, nisam se pretjerano šokirao. Rekao sam mu da mi da par dana da razmislim.

Tek kasnije, kad sam ostao sam sa svojim mislima, shvatio sam da sam dobio ponudu trenirati najbolje igrače na svijetu te najtrofejniji klub ikad, klub od kojeg se uvijek najviše očekuje. Nitko ti tamo neće reći ''to i to moraš osvojiti'', ali ako imaš dvije čiste u glavi, jasno ti da su te doveli da uzimaš trofeje.

Naravno da sam to doživio kao veliki izazov, znam da su ispred mene bila ogromna očekivanja, ali na kraju, zato se i bavim ovim poslom. Kao igrač sam uvijek ciljao pucati na najviše domete, ista je stvar i sad kad sam trener. U bazenu sam uživao u velikim tenzijama i očekivanjima, ista stvar je i sad i zato sam prihvatio ponudu Recca. Nadam se da sam pogodio.

S obzirom na grad iz kojeg dolazite i na činjenicu da Vam je otac bio kapetan olimpijskih i svjetskih prvaka, pretpostavljam da niste ni imali nekog drugog izbora kao klinac nego se početi baviti vaterpolom?

Mi nismo baš iz Dubrovnika, već iz Cavtata, malog mjesta od dvije tisuće ljudi. Na plivalištu smo provodili čitave dane. Vaterpolo smo mogli igrati četiri, pet mjeseci u godini, ovisno o tome kakvo bi bilo vrijeme, ali i kad bi bilo hladno, kad bi golovi bili vani, tamo smo igrali nogomet ili rukomet.

Čim bi zatoplilo, satima bi bili u moru i pucali na gol, igrali i tek bi pola sata prije službenog treninga izašli, osušili bi se i bili bismo spremni za trening. Dakle, po cijeli dan smo bili na plivalištu. Čak i momci koji nisu trenirali vaterpolo igrali su s nama, znali su pravila, znali su pucati.

Naravno da sam već tada obožavao vaterpolo i da me djetinjstvo na tom plivalištu indirektno usmjerilo u ovaj sport, a u odabiru profesije nije zanemarivo bilo ni to da mi je otac bio uspješan i trofejan vaterpolist Jugoslavije. 

Je li činjenica da Vam je otac bio svjetski i olimpijski prvak bila u počecima prednost ili teret?

Teško da ti nešto tako može biti prednost, no po tome kako se nosiš s tim se najbolje može vidjeti kakav si karakter. Netko će to osjetiti kao teret i stigmu, dok će drugi još više zapeti da postane još jači i da opravda očekivanja te začepi usta svim zločestim jezicima.

Iz vlastitog iskustva znam da je bilo puno slučajeva da neki momci nisu uspjeli izdržati taj pritisak i odustali bi zbog raznoraznih komentara. ''Otac ga gura, ovaj mali igra zbog oca'', takvih sam se izjava kao mali puno puta naslušao. Kao klinac puno puta sam čuo da netko o meni govori ''Ovo ti je mali Sukno.''

Nije to lako izdržati kad si mlad igrač jer te tada svatko gleda duplim pogledom. Morao sam uvijek biti najbolji da bih bio dobar. Pogotovo to tako funkcionira kod nas Hrvata. Srećom, uspio sam to sve izgurati i sigurno da me to ojačalo kad sam bio mlađi te mi pomoglo da kasnije imam čvršći karakter. 

Ratko Rudić Vas je zvao na EP u Malagu 2008. kad ste imali samo 17 godina. Kako Vam je bilo kao tinejdžeru doći u svlačionicu koju je vodio najveći trener u povijesti vaterpola, među igrače koji su godinu dana ranije bili svjetski prvaci? 

Čast i velika nagrada. Samo ti znaš koliko si se trudio u mlađim kategorijama, koliko si žrtvovao toga u djetinjstvu da bi došao do reprezentacije. Dvije godine ranije, kad je reprezentacija bila na pripremama u Dubrovniku, Rudić bi me pozivao da treniram s njima, pa bih ja na bazen došao ravno iz kuće dok bi svi ostali bili u hotelu.

Nemoguće je opisati koliko u takvom okruženju mladi igrač može naučiti i napredovati. Ogroman je ''skalin'' prijeći iz juniorskog u seniorski vaterpolo, ali najveći ''skalin'' je upasti u reprezentaciju koja je u tom trenutku bila prvak svijeta. Reprezentacija je totalno drugi svijet u svim sportovima, pa tako i u vaterpolu.

Biti među 15 do 20 najboljih europskih igrača je nešto posve drugačije od bilo čega što sam u karijeri do tada doživio. Puno veći nivo, puno veća tenzija. Biti prvak s klubom ili biti olimpijski, odnosno svjetski prvak su totalno različite stvari. Razlika u kvaliteti i naboju je neusporediva.

Jeste li bili razočarani što nakon tog EP-a u Malagi niste bili pozvani na Igre u Pekingu 2008.?

Ne previše. Smatrao sam da mi je to dodatan poticaj da moram još više raditi da bih se izborio za poziv na Igre u Londonu. Na tom EP-u u Malagi ja sam bio 14. igrač, a Dobud 15. Na zadnjem sastanku Ratko je kratko rekao da vodi samo svjetske prvake iz Melbournea, da njima najviše vjeruje.

Nažalost, nismo osvojili medalju pa su kasnije mnogi govorili: ''Eto vidiš, trebao je ići Sukno.'' Naravno, neozbiljno bi od mene bilo reći da bi osvojili medalju da sam ja išao, ali sigurno je da bi to bilo jedno veliko iskustvo.

Jasno je da mi je krivo što nisam bio dio ekipe u Pekingu, ali nisam osjetio da me je netko namjerno izbacio. Bio sam mlad, nakon tih Igara sam još jače radio i nakon toga nikad više nisam izostao iz reprezentacije.

Ratko Rudić je često govorio kako je najbolja momčad koju je ikad vodio bila ona Hrvatska iz Londona 2012., a mnogi će stručnjaci reći da nitko nikad nije tako dominantno osvojio zlato. Slažete li se? 

Slažem se, nikad nisam vidio da je netko od početka do kraja dominirao na nekom od velikih natjecanja. Stvarno smo bili moćni kao ekipa, a to se vidjelo od prvog dana priprema. Ranije te godine smo doživjeli debakl na EP-u u Eindhovenu. Danas svi mediji vole stavljati riječ debakl u naslov, ali taj naš nastup je stvarno bilo ružno za gledati.

Bila je to najlošija Hrvatska otkako ja pratim vaterpolo. Izgledali smo jako loše kao grupa, ali to je tipična Hrvatska. Kad dobijemo šamar, onda zaigramo nabolje što možemo. Možda nije ni loše bilo što se to dogodilo u Nizozemskoj jer smo od prvog dana priprema za London bili maksimalno motivirani i željeli da svima dokažemo da puno više vrijedimo nego što smo pokazali u Eindhovenu.

Svatko od nas je jako dobro znao svoj posao, što mora raditi i nikome nije palo na pamet izdvajati se od grupe. Cijeli turnir smo igrali vrhunsku obranu, a kad igraš takvu obranu, u napadu će morati iskočiti individualna kvaliteta koju smo itekako posjedovali. Obrana je bila sjajna, a Pavić je odigrao turnir života.

Tip je vratara kada ga krene, onda je nesavladiv. Možda nije najbolji golman s kojim sam ikad igrao, ali je golman koji je odigrao najbolji turnir od svih s kojima sam igrao. Možda je Vićan bio bolji golman od Pavića, možda je Bijač talentiraniji, ali u posljednjih 20 godina niti jedan golman na svijetu nije branio kao Josip na tom turniru. 

Kakav je Ratko Rudić?

Težak, zahtjevan, naporan, ali sve mu to na kraju oprostiš kad osvojiš zlato. Puno zahtjeva na fizičkom smislu, kod njega postoji samo rad, rad i rad. Preskočiti jedan trening za Ratka je nemoguće. Obično bi kapetani išli kod njega moliti ga da jedan trening preskočimo, da se malo odmorimo, ali uvijek bi se vraćali s negativnim odgovorom.

Tu je bio tvrd, ali istina je ono što je uvijek govorio: ''Kad dođe najvažnija utakmica i kad uđeš u zadnje tri minute, neće ti nitko pomoći. Ni publika ni sudac. Pobijedit će onaj tko protivnika fizički nadjača.'' To je napravio s Talijanima. Koncem osamdesetih i početkom devedesetih Talijani su imali puno problema u fizičkom pariranju najjačim ekipama kao što su bili Jugoslavija, Mađarska ili tadašnji SSSR.

Igrali bi neke zone, igrali bi na plivanje i agresiju, ali kad bi se utakmica lomila, padali bi na fizici. Ratko ih je uvjerio da moraju ozbiljno početi raditi na masi i snazi te je na kraju s njima osvojio sve što se osvojiti moglo. 

U reprezentaciji su Vas trenirali Rudić i Ivica Tucak. Možete li ih usporediti?

Tucak pripada mlađem naraštaju trenera i ima za razliku od Ratka nešto opušteniji pristup, što je za nas igrače nakon Ratka bilo osvježenje. Tucak je nakon Londona zaslužio naslijediti Rudića, a to je kasnije dokazao svojim rezultatima. Naravno, Ratko uvijek nosi svoju karizmu i njemu nikad nitko neće zamjeriti i neke lošije rezultate koje je imao s nama, što bi se nekom drugom treneru sigurno zamjerilo.

To je prirodno i logično jer iza Ratka stoje nestvarni rezultati i ogromni uspjesi i njegov kredit je vječan. Tucak dobro vodi reprezentaciju, osvojio je puno toga i mislim da je nakon odlaska Ratka zaista bio najbolje rješenje. 

Ivano Balić često zna reći da je njegova reprezentacija morala osvojiti puno više od ona dva zlata 2003. i 2004. Mislite li da ste nakon Londona s obzirom na snagu reprezentacije morali osvojiti još koje zlato više uz ono svjetsko u Budimpešti 2017.?

Mislim da smo mogli i u Rimu, Šangaju i Barceloni osvojiti zlata umjesto bronci. U Kazanju i Riju protiv Srba u finalu nismo bili ni blizu. Taj Rio će mi uvijek biti bolna točka u karijeri i ne mogu prežaliti način na koji smo izgubili to finale. Olimpijsko finale je najveća utakmica u karijeri svakog igrača i kao takvo bi trebalo nositi izjednačenost, velike tenzije, dramu, spektakl.

Nažalost, to se tada nije dogodilo. Od početka smo bili u stalnom minusu, a kasnije, kad uđeš u treću četvrtinu, jako je teško vratiti se i nadoknaditi veliki minus. Imali smo dovoljnu kvalitetu da smo se mogli i morali prikazati puno bolje u tom finalu. Ta mi utakmica najviše smeta i najviše me boli u čitavoj mojoj igračkoj karijeri. 

Rio je bio samo kruna jedne strašne dominacije Srbije u susretima s Hrvatskom u samo godinu dana. Najprije bio težak poraz u finalu SP-a u Kazanju 2015. 11:4 pa jednako bolan poraz na EP-u iduće godine u Beogradu 13:6, a zatim 11:7 za Srbiju u finalu Rija. Jesu li Srbi bili zaista toliko bolji ili je problem bio u nečem drugom?

Zasluženo su dominirali i u tom trenutku bili su najbolja ekipa na svijetu. Nije bio problem izgubiti od njih u gustoj utakmici, ali problem je što su nas pobjeđivali sa šest, sedam razlike. To se nije smjelo događati.

Bili su bolji, to treba priznati, ali za gol, dva, ne za toliku razliku. Svima nama je to smetalo i kroz te poraze smo uspjeli izgraditi karakter i napokon smo ih uspjeli pobijediti u polufinalu SP-a u Budimpešti te kasnije u finalu protiv Mađara osvojiti zlato. 

Osveta za sve te poraze dogodila se u polufinalu SP-a u Budimpešti 2017. Mnogi stručnjaci tvrde da je to bila jedna od najljepših utakmica u povijesti vaterpola. Kako se Vi sjećate tog susreta?

Nakon utakmice primio sam puno poruka od ljudi iz vaterpola da nikad nisu gledali bolju utakmicu. Intenzitet, kvaliteta, preokreti, drama, prekrasni golovi i potezi… Nikad ne gledam svoje utakmice, ali kad je ono, tijekom prvog vala korone, kad smo svi bili u svojim kućama, HRT reprizirao tu utakmicu, moram priznati da sam zaista uživao. Ta je utakmica bila sve ono što vaterpolo može ponuditi na najvišem nivou.

Finale protiv Mađarske u njihovom hramu vaterpola je bila jednostrana ulica i izgledalo je da Vas je pobjeda nad Srbijom toliko napunila samopouzdanjem da domaćin nije imao nikakve šanse?

Istina, ali moram priznati da sam prije finala osjećao, ne strah, ali neku tenziju da ne mislimo da smo pobjedom protiv Srba sve napravili. Srećom, prikazali smo još jednu vrhunsku partiju, od početka smo dominirali i zasluženo smo postali prvaci svijeta.

Teško je i zamisliti da netko tko je u tom trenutku prvak svijeta i najbolji igrač na planetu preko noći mora zbog zdravlja prekinuti karijeru. Koliki Vam je bio šok kad ste saznali da više nećete moći igrati vaterpolo? 

Iskreno, u tom trenutku ta spoznaja nije ni doprla do mene. Valjda se sve prebrzo odigralo tako da sam postao svjestan tek kasnije. Sad kad sam trener brojni ljudi iz svijeta vaterpola mi prilaze, pitaju za zdravlje, daju mi podršku. Naravno da je to bio ogroman udarac, ali svega sam postao svjestan tek kasnije.

Ne znam, valjda od silnog šoka u početku nisam odmah shvatio da je sve ono za što sam živio čitav život gotova priča. Želio sam što prije nastaviti raditi i živjeti. Kad si vrhunski sportaš, čitav život ti se svodi na treninge, kofere, alarme i putovanja. Cijeli tjedan ti je isprogramiran tijekom sezone, a onda dođe ljeto pa te čekaju nove pripreme.

Tada sam došao doma, svi moji prijatelji su i dalje bili u vaterpolu, a ja sam se prvi put zatekao da se ujutro budim bez alarma i bez obaveza. Osjećao sam se da mi je netko ukrao nešto što najviše volim. Sigurno je to bio ogroman šok, ali sam krenuo u dobrom smjeru i sad sam podjednako, ako ne i zadovoljniji novom ulogom. Nisam mogao ostati bliže vaterpolu.

Kako je izgledalo kad su Vam liječnici rekli da morate prestati igrati? 

Koliko god mi je bilo teško, bio sam odlučan nastaviti karijeru. Mislim da su čak liječnici bili više šokirani od mene. Dobio sam tri, četiri različita liječnička mišljenja s više strana. Kad sam shvatio da je to to, prespavao sam i ujutro sam najprije odluku priopćio svojoj obitelji, a onda kasnije ljudima iz Saveza.

Naravno da su u Savezu željeli da odgovor bude drugačiji, ali nitko me nije ni pokušao uvjeriti da promijenim mišljenje, stali su iza mene i poštivali su ono što sam rekao. Bili su maksimalno korektni. Želio sam ostati u vaterpolu i sigurno je da mi je pomogla uloga pomoćnika u reprezentaciji. Ostao sam u istom krugu i ambijentu u kakvom sam bio čitav život. To mi je bilo najvažnije.

Kad su u Pro Reccu saznali da imate problema sa srcem i prije negoli ste odlučili prekinuti karijeru, raskinuli su Vam ugovor i ponudili ulogu pomoćnog trenera. To ste odbili i vratili ste se u Jug. Što je dalje bilo?

Prva dijagnoza je postavljena u 12. mjesecu pa je liječnik iz Rima preporučio da pričekamo još par mjeseci da vidimo kako se sve skupa razvija. Nakon tri mjeseca smo obavili još detaljnije pretrage i tada je on rekao da ne bi bilo dobro da se nastavim baviti profesionalnim sportom. Taj liječnik je bio godinama službeni liječnik talijanske nogometne reprezentacije i s njima je bio na nekoliko svjetskih prvenstava.

Okupio je u Rimu konzilij od desetak liječnika i predstavio im je analizu mog slučaja. Složili su se da moram prekinuti karijeru. Zatim im je predočio što sam sve s takvim srcem napravio u karijeri i ostali su šokirani. Nisu mogli vjerovati da je netko s takvim srcem osvojio toliko toga i bio najbolji igrač svijeta.

Tada su zaključili da i oni mogu puno toga naučiti iz nekih konkretnih slučajeva poput moga. Na kraju je zaključak bio da je upitno jesam li se ja uopće smio baviti profesionalnim vaterpolom s obzirom na stanje mog srca jer sam i kao mlađi imao problema, ali tada je dijagnoza bila nekakav šum na srcu koji se može držati pod kontrolom.

Talijani imaju jako razvijenu sportsku kardiologiju i jako su rigorozni po pitanju zdravlja. Tu su najstroži na svijetu. Danski nogometaš Christian Eriksen je nakon srčanog udara mogao nastaviti karijeru u Engleskoj, ali nije smio u Italiji. Pro Recco mi je nakon toga ponudio da ostanem i budem pomoćnik Vujasinoviću, ali želio sam se vratiti doma, biti s obitelji i vidjeti što i kako.

Nije lako preko noći donijeti takvu odluku. Danas sam u bazenu, a sutra sam trener. Nisam želio donijeti ishitrenu odluku i želio sam vidjeti mogu li još igrati. Vratio sam se u Jug i dogovorili smo se da ću nakon operacije, ako sve bude u redu, igrati za njih.

Počeo sam i trenirati, ali nakon što sam odradio još nekoliko pregleda, donio sam konačnu odluku o prekidu karijere, tako da je finale SP-a u Budimpešti bila moja zadnja utakmica u životu. 

U Dubrovniku su Vam neki ljudi iz kluba i grada zamjerili što se odluku o prekidu donijeli doslovce na dan kad je Jug postao prvak Hrvatske iako ste znali da više nećete igrati nekoliko mjeseci ranije. Bili su ljuti jer je navodno vijest o Vašem povlačenju zasjenila titulu Juga i smatrali su ako ste s objavom toliko čekali, da ste mogli pričekati još koji dan. Što se tu točno dogodilo?

Ta priča je laž skupine pojedinaca, zapravo jednog čovjeka koji sjedi u upravi Juga i širi laži i neistine. Taj čovjek je želio s takvim budalaštinama omalovažiti mene i cijelu moju karijeru. Nikad nisam previše želio komentirati tu laž i mislim da im mojom šutnjom radim ogromnu uslugu, a oni toga nisu ni svjesni.

Kad smo kod Juga, dosta je kontroverzi izazvao Vaš prelazak neposredno nakon Igara u Londonu 2012. iz Pro Recca u Primorje. Dogovor je navodno bio da ćete se iz Pro Recca vratiti u Dubrovnik, međutim završili ste u Rijeci. Tadašnji sportski direktor Juga je bio Vaš otac koji je istog dana smijenjen s te funkcije, a Vi ste navodno zbog toga odbili otići na doček proslave olimpijskog zlata u Dubrovniku. Je li to točno i koja je prava istina? 

Da, točno je, nisam bio na dočeku jer su oni smijenili mog oca. Kad ste me pitali jesam li ja mogao pričekati s objavom odluke o povlačenju, ja mogu postaviti protupitanje – jesu li i oni mogli pričekati s otkazom mom ocu? S obzirom na način kako su to napravili, nemam nikakvog drugog izbora nego da mislim da su ti ljudi željeli zasjeniti veliki uspjeh hrvatskog sporta i olimpijsko zlato.

Prešao sam iz Juga u Pro Recco i dogovor je bio da se za tri godine vratim u Jug. No, već nakon prve godine mog boravka u Reccu gazda kluba Volpi se povukao iz kluba jer se nije slagao s načinom raspodjele novca i zarađivanja u vaterpolu. Želio je da klubovi koji osvajaju trofeje zarade i neki novac jer mi smo stalno u minusu.

Dat ću vam primjer, mi smo sad s osvojenom Ligom prvaka zaradili 50 tisuća eura, a s tim novcem ne možemo praktički ništa. Volpijevim odlaskom svi su igrači postali slobodni, a kako je Primorje u tom trenutku bilo financijski stabilno i imalo je momčad za najviše domete, odlučio sam otići u Rijeku.

To je zasmetalo nekim ljudima u Jugu jer su shvatili da im Primorje postaje ozbiljna konkurencija, što se na kraju pokazalo i točnim jer smo u tih par sezona puno toga osvojili i srušili dominaciju Juga.

Zar je napad na Vas bio toliki da niste željeli doći ni na doček? 

Da, to me stvarno jako pogodilo. Nastup na Olimpijskim igrama je vrhunac svakog sportaša, a zlato je vrh svega. Naravno da mi je san bio biti na dočeku u Dubrovniku, kod kuće, ali osjetio sam se pogođenim i dok su moji suigrači otišli na proslavu, ja sam otišao kući. Da mogu vratiti vrijeme isto bih napravio.

Je li istina da je došlo do fizičkog sukoba u autobusu između čelnih ljudi Juga i Vas?

Do fizičkog sukoba nije došlo, ali bilo je prepirki. Ti su ljudi sebe smjestili u prve redove autobusa i nametali su priču da su oni organizirali doček. Takve stvari se dogode spontano i ne treba ih nitko organizirati. Kad netko osvoji medalju, onda raja izađe na ulice i slavi. Hrvatsko nogometno srebro je najbolji dokaz za to.

Stradun je bio krcat, ljudi su se došli zahvaliti momcima koji su igrali, ali bilo je dosta onih kojima tu nije bilo mjesto, koji po ničemu nisu bili zaslužni za zlato, a gurali su se u prve redove. To mi je strašno smetalo.

Idući tjedan počinje SP u Mađarskoj, a u kolovozu će se igrati EP u Splitu. Koliko je normalno da se u razmaku od mjesec i pol dana igraju dva velika natjecanja?

Nije normalno i to je jako štetno za sport. Međutim, korona je tu odigrala veliku ulogu. Kako su Olimpijske igre s 2020. bile prebačene na 2021., SP se moralo pomaknuti za ovo ljeto. Plaćamo dugove covida i odgode Igara. No, sličnih situacija je bilo i prijašnjih godina. EP u Malagi 2008. se igralo u lipnju, a Igre u Pekingu su se održale u kolovozu.

Slična situacija je bila i 2003. kad se u lipnju igralo EP u Kranju, a odmah iza je bilo SP u Barceloni. SP je naravno uz Igre najveće natjecanje, ali Hrvatska je domaćin EP-a i turnir u Splitu će za nas biti najvažniji događaj godine. No, jako je ružno za sport da stalno moramo nešto žrtvovati i kalkulirati.

Igrači sad idu na SP, a već moraju gledati prema idućem natjecanju koje dolazi za manje od dva mjeseca. Sezona nam je završila prošli vikend trijumfom u Beogradu, a pola Pro Recca je već u utorak bilo na pripremama svojih reprezentacija. Kući su došli u nedjelju u ponoć, oprali su odjeću, spakirali stvari i već sutradan su otišli na pripreme.

Kako prvenstvo u Splitu završava 10. rujna, većina njih će do tada biti u pogonu, a odmah počinje nova klupska sezona što znači da će većina njih biti čitavu godinu praktički bez dana odmora. To je jako teško fizički i mentalno izdržati i momcima svaka čast na tome.

Koliko je teško zadržati formu za dva natjecanja u tako kratkom vremenskom roku?

To je nemoguće, a ti isti igrači će mi bez dana pauze doći na početak priprema. I što da ja od njih u takvom stanju očekujem? Najbolje igrače ću morati u prvom dijelu sezone dosta odmarati, štedjeti ih i sigurno će tada dosta više prilika dobiti mlađi igrači. Spremati umorne igrače za novu sezonu je samo bacanje njih u provaliju i to nema smisla jer takvi ti na kraju sezone neće ništa dati.

Hoće li onda neke reprezentacije, barem one iz samog vrha, poput Hrvatske, Srbije, Italije, Mađarske, Grčke ili Španjolske žrtvovati jedno od ova dva natjecanja? 

Pretpostavljam da će na SP svi ići na formu igrača koju su imali u klubovima. Neće ništa raditi na fizičkoj spremi, vjerojatno će ići na dizanje atmosfere s tek nešto taktičkog rada. Nema tu neke velike filozofije, najbolje će odigrati one reprezentacije čiji su igrači zadržali dobru formu iz klupske sezone.

Mislim da će najviše problema imati reprezentacije koje nisu imale dosta igrača s Final Eighta jer je njima bila velika rupa u natjecanju. Nakon SP-a opet dolaze pripreme za EP. Igračima treba dati i nešto slobodnog vremena, opet ne previše. Užasno je teško igrati u ovakvim uvjetima i bit će presudna uloga izbornika kako tempirati formu za Split.

Što očekujete od Hrvatske i u Mađarskoj i u Splitu?

Očekujem potentnu i agresivnu Hrvatsku. To je jedini način kako s ovim sastavom možemo izvući maksimum. Ne smijemo lagano ulaziti u utakmice i čekati kraj da neki individualac riješi susret. Takvih klasnih igrača više nemamo i jedino što možemo napraviti je igrati na grupnu agresiju i veliko plivanje.

Moramo igrati agresivnu obranu i iz takve obrane pokušati vući što više kontri za postizanje laganih golova. Takvi golovi podižu samopouzdanje, a kad je momčad u naletu, onda možemo očekivati i neki ekstra potez. Jednostavno, ne smijemo igrati sporo i očekivati da će netko individualnom klasom donijeti pobjede.

Takvih igrača više nemamo, to je činjenica, ali imamo dovoljno kvalitete i ako momci shvate koja je uloga svakog od njih, ako budu igrali ako grupa i budu li dovoljno agresivni, možemo očekivati i dobar rezultat.

Rekli ste da sad nakon dugo vremena nemamo u reprezentaciji individualca koji na svoju klasu može riješiti utakmicu. U slučaju da Hrvatska na oba natjecanja ne osvoji medalju, hoćete li to smatrati neuspjehom?

Sve ovisi o načinu na koji budemo igrali. Može se dogoditi da u četvrtfinalu bude i nesreće, da izgubimo na peterce. Pričekajmo da vidimo kako će to izgledati. Trebamo svi dati podršku izborniku i momcima. Ponavljam, imamo par vrhunskih igrača, nemamo slabu reprezentaciju. Šteta je jedino što je bilo premalo vremena za pripreme.

Naravno, glavni cilj je medalja u Splitu, ali siguran sam da Tucak ne vodi ovu reprezentaciju u Mađarsku na izlet. Medalja na SP-u bi mladim igračima dala poticaj da vide da mogu, da su konkurentni i sigurno je da bi ih to napunilo samopouzdanjem da još bolje odigraju u Splitu.

Srbija je nakon zlata u Tokiju ostala bez pet, šest glavnih igrača koji su bili nositelji igre svih ovih godina kad se osvojilo sve. Koliko od njih očekujete i tko su po Vama najveći favoriti za medalje?

Ono što sam ih gledao mogu reći da su Srbi relativno dobro preživjeli odlazak legendi, ali treba vidjeti kako će to izgledati na prvim natjecanjima. Čvrsti su, kompaktni, možda više nemaju ekstra kvalitetu, ali imaju jednog Mandića koji uvijek iz ničega može zabiti dva, tri gola. Mađari imaju vrhunsku reprezentaciju, ostali su bez golmana Nagyja, ali u napadu imaju enormnu kvalitetu.

Španjolska možda nema u napadu ubojicu koji sam može rješavati utakmice, ali rekao bih da s obzirom na kadar koji imaju, igraju najbliže svom maksimumu. Igraju lijep, atraktivan vaterpolo, čvrsti su, ne griješe, ne poklanjaju puno. Možda imaju problem u napadu. Perrone je vanserijski igrač, ali on nije netko tko će s osam ili devet metara zabiti gol. Imaju problem i s ljevakom, ali ponavljam, igraju najbliže svom maksimumu.  

Koja su Vam tri najbolja igrača s kojima ste se susreli u karijeri?

Jako teško pitanje. Imao sam sreću da igram s legendama vaterpola i previše ih je bilo vrhunskih da mogu izbor svesti na samo tri. U Pro Reccu sam igrao s Tamasem Kasasem. Tada je bio na zalazu karijere, već se polako opraštao, laganije je i trenirao, ali nevjerojatno je bilo gledati s kakvom lakoćom igra, kako pliva, kakve poteze izvlači.

Ono što je Jordan bio u košarci, to je Kasas bio u vaterpolu. Tri olimpijska zlata zaredom, takva lakoća pokreta, dok ga gledaš misliš kako pleše po vodi. Kad sam stigao u Pro Recco vidjelo se da nije više na vrhuncu svoje moći, ali odmah sam shvatio da je drugačiji od ostalih.

Kasnije su došli ovi momci iz Srbije poput Filipovića, Prlainovića, Pijetlovića, fenomenalni igrači koji su osvojili sve. Od naših igrača najprije bih izdvojio Mihu Boškovića. Miho se prerano umirovio, ali on je bio naš prvi pravi napadač, ubojica. Čitavu smo povijest igrali na centra, došli bi na pet metara i opet bi bacali loptu na dva metra na centra.

Protiv Hrvatske su svi igrali plitku zonu, a s Mihom smo dobili širinu u napadu. Uvijek smo imali vrhunske centre, od pokojnog Vrbičića, Hinića, Smodlake, Dobuda, no onda se pojavio Bošković, dešnjak koji je počeo probijati s pozicije broj 2 koju obično igraju ljevaci. Protivnici su pokrivali njega i okretali bi zonu na sasvim drugu stranu. To najbolje pokazuje koliko je bio moćan.

Dobud je bio strahovit talent na dva metra, snalažljiv, inteligentan, pa Maro Joković, ljevak čija je mirnoća impresionirala. Zatim imamo Bušlju i Burića, koji su dominirali na svojim pozicijama. Pavić, Vićan i Bijač, vrhunski vratari. Kad sad malo pogledam, mogu reći da sam imao sreću da igram s najvećim majstorima vaterpola.