IZ UKRAJINE skoro svakodnevno stižu najave novih ofenzivnih operacija koje bi trebale ili odlučiti rat u rusku korist ili preokrenuti ishod na ukrajinsku stranu. Takve javne najave ofenzivnih djelovanja mimo su svih pravila ratnog djelovanja jer potpuno isključuju često odlučujuć faktor iznenađenja. Doduše, teško da bi ruski pokušaji okupacije ostatka Donjecka bili iznenađenje. Isto tako i da ukrajinska vojska (konačno) pokrene ofenzivu koja bi rezultirala oslobađanjem Hersona.

Ukrajinska zamjenica premijera Irina Vereščuk nekoliko je puta najavljivala početak ofenzive koja će osloboditi jug Ukrajine. Najnovija je bila 11. srpnja, a prije toga barem još 20. lipnja i 8. srpnja. Tome treba pridodati i izjavu ukrajinskog ministra obrane Oleksija Reznikova da je predsjednik Zelenskij osobno zapovjedio oslobađanje juga Ukrajine (uključujući i Krim).

Te su najave s jedne strane upućene Ukrajincima kako bi im očuvali volju za otporom, a s druge trebale bi uvjeriti ruske generale da je opasnost ukrajinske ofenzive stvarna te da počnu svoje ograničene snage iz Donbasa usmjeravati prema Hersonu. S obzirom na sad već akutne probleme ruske vojske s nedostatkom ljudstva, i najmanje preusmjeravanje snaga iz Donbasa prema jugu Ukrajine bila bi velika pomoć braniteljima Donjecka.

Međutim, ruski zapovjednici (za sada) ne boje se ukrajinske ofenzive te se njihovo cjelokupno djelovanje na jugu Ukrajine svodi na ojačavanje obrambenih položaja i premještanje skladišta municije i vojne opreme ili van dometa HIMARS-a ili među ukrajinske civile koji bi trebali poslužiti kao živi štit.

I ruska ofenziva u totalnom zastoju

S druge strane, i ruska ofenziva u Donjecku u totalnom je zastoju. Nije ju uspio pokrenuti ni posjet ruskog ministra obrane Sergeja Šojgua. Za sada jedini pravi rezultat posjeta ministra Šojgua je taj da je propisno osramotio tamošnje ruske zapovjednike izdavši im naredbu "da je najveći prioritet uništavanje ukrajinskih raketa dugog dometa i topničkog oružja isporučenog sa Zapada".

Jer, eto, lokalni ruski zapovjednici sami nemaju dostatne kognitivne sposobnosti da spoznaju kako im najveća prijetnja dolazi od višecijevnih lansera raketa HIMARS i zapadnih samovoznih haubica, pa im ministar obrane osobno mora reći da ih trebaju čim prije uništiti.

Očito je da su obje strane izmorene nakon pet mjeseci ratovanja te da se ta onemoćalost sve više pretvara u "ratovanje" najavama i prijetnjama.  

Ponekad neka prijetnja budućeg djelovanja uspije izazvati oštru kontraprijetnju druge strane. Tako je najava ukrajinskog zamjenika ministra obrane Volodimira Havrilova da će od Zapada (zapravo Sjedinjenih Država) zatražiti i oružje i dozvolu da napadne Krim izazvala ljutitu reakciju Moskve.

Medved, koji prijeti sudnjim danom, neslužbeni je glasnogovornik Kremlja

Tako je Dmitrij Medvedev najavio da će u slučaju napada na Krim "sudnji dan doći vrlo brzo i žestoko. Bit će se vrlo teško skloniti". Sudnji dan će, naravno, doći Kijevu i svima koji mu pomažu slanjem oružja.

Nije to jedina takva izjava Medvedeva u zadnjih nekoliko tjedana. Prijetio je da bi pokušaji Zapada da kazni nuklearnu silu poput Rusije za rat u Ukrajini mogli ugroziti cijelo čovječanstvo. Najavu osnivanja međunarodnog suda koji bi procesuirao potencijalne ratne zločine u Ukrajini isti je prokomentirao riječima: "Božji gnjev jednog će dana doći u njihov dom."

I tako se Medvedev prometnuo u svojevrsnog glasnogovornika Kremlja. Da je Rusija demokratska država, a nije, dalo bi se zaključiti da se nada ponovnom oživljavanju posustale političke karijere. Od 2008. do 2020. godine Medvedev je formalno bio drugi čovjek Rusije. No nakon što si je Putin izmjenom ustava osigurao da može biti doživotni predsjednik Medvedevljeva karijera je naglo ugašena. Postao je zamjenik predsjednika Vijeća sigurnosti. Mjesto predsjedavajućeg Putin je, naravno, zadržao za sebe. 

Medvedev je naizmjenično bio ruski premijer i predsjednik, ovisno što je Putin u tom trenutku htio biti. Zapravo je Medvedev bio politički pajac čiji je utjecaj na rusku politiku bio istovjetan kao i premijerke Brnabićke na srpsku. Kako u Srbiji o svemu odlučuje Vučić, a Brnabićku nitko za ništa ne pita, tako je u Rusiji o svemu odlučivao (i još uvijek odlučuje) Putin, a Medvedev je bio samo osoba koja formalno popunjava funkciju.

No kako je Medvedev poznat svjetskoj javnosti, Putin je odlučio to iskoristiti da preko njega šalje prijetnje od Kijeva do Washingtona. Iako su Medvedevljeve izjave zapravo u rangu izjava tamo nekakvih guruljova, bužinskih, drobnickih i sličnih, činjenica da dolaze od nekad najviše rangiranog ruskog dužnosnika čini se da imaju veću težinu.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala