NA SPLITSKOM groblju Lovrinac danas je pokopan Vladimir Matijanić, najbolji novinar Indexa, koji je preminuo 5. kolovoza.

Komemoracija za Matijanića je održana u Hrvatskom narodnom kazalištu. Od jednog od najboljih novinara, koji je ostavio velik trag ne samo na novinarskoj nego i društvenoj sceni u Hrvatskoj, govorima su se oprostili Hrvoje Zovko, Neven Barković, Viktor Ivančić, Dragan Markovina, Drago Bojić i Boris Dežulović.

Hrvoje Zovko: Bio je najbolji novinar svoje generacije

"Ovo zvuči kao loš san. O Vladi je teško naći riječi koje bi ga opisale. Bio je jedinstvena pojava na medijskoj sceni. Jedan od posljednjih Mohikanaca. Čovjek koji je razotkrivao lažne mitove. Bio je najbolji novinar svoje generacije. Čovjek koji se nikad nigdje nije gurao. Dugo vremena će proći da se pojavi netko poput Vlade Matijanića. Nije ga bilo moguće zaustaviti. Znaju to moćnici o kojima je pisao.

Samo dan prije smrti pitao me što će biti s kolegama koji su dobili otkaz u jednom mediju. Nitko ne može ostati ravnodušan na ovo što o se dogodilo Vladi. Živimo u državi koja je još jednom ubila nedužnog čovjeka. Želim poručiti opet da mi novinari, njegovi prijatelji, nećemo prestati postavljati pitanja Berošu i vladi dok netko ne plati što se ovo dogodilo. Adio, meštre od novinarstva.

Zbogom, druže moj."

Neven Barković: Bio je najbolji čovjek

"Kad smo u petak saznali da je Vlado umro, na Indexu smo objavili tekst pod naslovom 'Umro je Vladimir Matijanić, naš najbolji novinar'. I koliko god taj naslov bio točan, oni koji su ga osobno znali, složit će se da nije bio samo najbolji novinar. 

Bio je najbolji čovjek. To znamo ne samo po tome kako je živio nego i kako je umro. Možete li zamisliti da ste toliko pošteni da ni u najtežem stanju ne želite povući nijednu vezu, obaviti jedan telefonski poziv koji bi vam vrlo vjerojatno spasio život? Ja ne mogu i ne znam puno ljudi koji su takvi. 

Amerikanci imaju poslovicu koja kaže 'put your money where your mouth is'. Vlado iza svojih principa nije stajao novcem, nego vlastitim životom. 

Ne samo da je imao nepogrešiv moralni kompas nego ga je taj kompas vodio do samog kraja. Snaga karaktera vidi se u najtežim situacijama, a Vlado u situaciji od koje nema teže, u kojoj se borio za vlastiti život, nije ni za milimetar odstupio od svojih principa.

"Bila je golema, nezamisliva privilegija biti urednik takvom novinaru"

Svaki put kad smo u redakciji imali dvojbu oko neke teme, kad se pojavila priča u kojoj stvari nisu crno-bijele, kad nije bilo na prvu jasno tko je pozitivac, a tko negativac, obratili smo se Vladi. Bio je čovjek koji je imao gotovo natprirodan dar sagledavanja svih aspekata najkompleksnijih priča i zauzimanja etički i novinarski najispravnijeg stava, onog koji na prvo mjesto stavlja žrtvu. Vlado je bio naša savjest.

Rijetko kad se dogodi da se u istoj osobi spoje izuzetan talent i radna etika i teško zamisliva razina skromnosti. Vlado je na Facebooku znao objaviti tekstove za koje bi 99% novinara dalo ruku da ih može potpisati, kad bi samo imali tu hrabrost. Morali smo ga doslovno nagovarati da ih objavimo na Indexu, a on bi odgovarao: 'Ma ja sam to onako usput, za prijatelje, nije to ozbiljan tekst…'

Bila je golema, nezamisliva privilegija biti urednik takvom novinaru. Ako me ijedna stvar barem donekle tješi u ovom užasu za koji i dalje odbijam vjerovati da je stvaran, to je da sam mu često govorio što mislim o njegovom radu dok je još uvijek bio s nama. U ovih gotovo 25 godina, koliko se bavim novinarstvom, nisam znao nijednog novinara koji je bio tako temeljit, lucidan i duhovit. 

"Bio je beskrajno pedantan"

Rekao sam mu to bezbroj puta. Vladina reakcija? 'Ma daj, pretjeruješ.' Ali nisam pretjerivao, Vlado je stvarno bio najbolji među nama. 

Jednom kad vam Vlado preda tekst, možete biti 100% sigurni da je to to. Pregledavajte ga koliko hoćete, tražite greške, u njemu nećete naći da je zarez na krivom mjestu, a kamoli išta drugo. Sređivao je svoje tekstove do iznemoglosti. 'Evo, sad ću, samo da još malo popeglam', govorio nam je. 

Bio je beskrajno pedantan, opsesivan oko detalja, svaku brojku je tri puta provjeravao. A onda bi sve to začinio obilatom dozom suptilnog, a ujedno i urnebesnog humora. Nisam jednom brisao suze koje su mi išle od smijeha čitajući njegove tekstove prije objave. 

Koliko je nemilosrdan bio prema moćnicima i korumpiranim lopovima, toliko je bio nježan i obziran prema svima drugima, naročito kolegama. Svaki put kad nam se javljao, pitao bi 'jel smetam'. Ne, Vlado, nikad nisi smetao.

"Njegovi tekstovi bili su mala remek-djela novinarstva"

Samo na temi Vicedoktorata je radio mjesecima. Samo je Vlado imao strpljenja svakog dana i tako mjesecima do 2 ujutro probijati se kroz kopipejstane i Googleom prevedene nemušte paragrafe najpoznatijeg splitsko-osječkog doktora znanosti i na kraju isporučiti tekst koji je spasio Split od HDZ-a. 

Biseri poput 'teorijska paradigma rasta trajnog propusnosti' i 'brodovi koji se odupiru umjetnosti' bi, da nije bilo Vlade, zauvijek čamili pokriveni prašinom u arhivi osječkog studija ekonomije. Sam Vlado je Vicine rečenice jednom opisao kao 'ljepotice kojima možete ubiti omraženog lektora'. 

Vladini tekstovi, kako oni istraživački tako i kolumne, bili su mala remek-djela novinarstva. Faktografski neupitni. Stilski besprijekorni. Urnebesno duhoviti. Pošteni prema čitateljima, ali i svima onima o kojima je pisao, pa čak i kad bi ih njegovo pisanje koštalo karijere. 

"Možete ubiti čovjeka, ali ne možete ubiti sjećanje na njega"

Naš Vlado se u obračunu s kriminalcima na vlasti, od načelnika najnebitnije općine do ministara, premijera i predsjednika, koristio najpodmuklijim trikom novinarstva - činjenicama i direktnim citatima ljudi o kojima je pisao. Jako je dobro znao da nikakvo afektiranje ili teške riječi ne mogu pokopati čovjeka kao goli fakti i vlastite izjave. 

Kao što znate, Vlado je zbog posla snimao svoje telefonske razgovore. Zahvaljujući tome ostavio nam je svoje posljednje zapise, razgovore koji zorno govore o bešćutnosti sustava koji ga je otjerao u smrt. Istog onog sustava koji je cijeli svoj život razotkrivao.

Možete ubiti čovjeka, ali ne možete ubiti sjećanje na njega. Jedino što i Vladi i vama nakon svega mogu obećati je ne samo da ćemo ga se sjećati nego ćemo osigurati da njegovo posljednje djelo ne prođe bez odjeka. To je najmanje što mu dugujemo. 

Vladinom smrću svi smo na ogromnom gubitku. Čak i ljudi koji nisu nikad čuli za njega. Vlado nije činio samo novinarstvo boljim nego i živote svojih sugrađana i društvo u kojem žive a da neki od njih to nisu ni znali. I to najbolje govori o tome kakav čovjek je bio.

Zbogom, Vlado. Ne mogu ni opisati koliko ćeš nam faliti."

Viktor Ivančić: Da je slikar, tehnika bi bila prepoznatljiva - hulje na platnu

"Postoje novinari koji su to po zanatu, postoji oni koji žive novinarstvo. Takav je Vlado bio. Vlado nikad nije izdao svoj poziv. Bio je najbolji novinar svoje generacije, bogomdani talent, ali i moral. Bio je veličanstveni plivač protiv struje.

Popisu njegovih dijagnoza treba dodati - 'kronična alergija na nacionalizam'. Ostavio je iza sebe zdrobljene svetinje i pokopane mitove. Vlado nije bio podložan apstraktnim autoritetima poput države i nacije... prezirao je mentalitet čopora. Bavio se desakralizacijom svakodnevice, drugim riječima, bio je slobodan čovjek. Da je slikar, tehnika bi bila prepoznatljiva - hulje na platnu. Njegov gubitak je nenadoknadiv.

Vlado je cijeli svoj vijek pisao o bešćutnom sistemu. I na kraju ga je on poslao u smrt. Tonski zapis, snimak bezuspješnih pokušaja da se dokopa bolnice je istraživačko novinarstvo kakvo nikad nitko nije napravio. Bio je novinar do zadnjeg daha.

Zbogom, dragi prijatelju. Počivao u miru."

Boris Dežulović: Bio je pogrešan čovjek na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme. Pošten čovjek u 2022. godini

"Da je bio neki drugi novinar koji je dobar sa mnom, ja bih sve napravio da mu pomognem... očito nije imao koga zvati. Očito nije imao prijatelja ni među svojima. U danima koji su prošli nećete pročitati bolju biografiju Vlade od ove koju je napisao splitski kirurg nebitnog imena. Sve što o Vladi trebate znati, sve o njegovom ljudskom i profesionalnom životu stalo je u tih par rečenica ovog evolucijskog antipoda.

Novinar Vlado Matijanić bio je pogrešan čovjek na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme. Pošten čovjek u 2022. godini. Nije imao koga zvati osim Hitne. Ta rečenica ocrtava mitološkog čovjeka, ljude poput njega, ljude gubitnike koji nemaju koga zvati osim Hitne. U svijetu Vlade Matijanića bolesni ljudi zovu Hitnu. U stvarnom svijetu Hitna nije medicinska služba, već služba za kvazipoštene ljude.

Cijeli život bio je na strani slabijih i otišao je na strani slabijih. Nije imao koga zvati osim Hitne? Imao je, itekako. U Vladinom mobitelu memorirano je više doktora nego što ih ima Beroš, više ministara nego što ih ima Plenković, ali od svih mobitela, Vlado je zvao 194.

On je znao da ova država ne radi, zašto je onda zvao 194? Zašto je onda uporno zvao državu? Zato što je do kraja vjerovao. Njegova Andrea predložila mu je da nazovu ravnatelja bolnice. Svatko tko ga je znao može vidjeti njegov izraz lica, izraz gađenja kada je to čuo.

"Vlado Matijanić dao je život za ideju boljeg svijeta"

Za Vladu bi zvati nekoga bilo samoubojstvo s predumišljajem. On je to odbijao nagonski. Tražiti pomoć od ravnatelja bolnice bilo je jednako nepristojno kao zvati županijskog pročelnika zbog građevinske dozvole. Nikad niste čuli nekog tako bolesnog da tako pristojno zove dežurnog liječnika.

Ja sam poznavao samo dvojicu tako pristojnih ljudi - jedan je bio Predrag, drugi Vlado.

Vlado je posljednjim telefonskim pozivima pokazao kako bi mogao izgledati svijet. Nimalo metaforički Vlado Matijanić dao je život za ideju boljeg svijeta. Može se smatrati da je umro zbog svojih kvazipoštenih stavova, kaže splitski kirurg nevažnoga imena. 

Da je bio neki drugi novinar, danas bi bio živ. Vlado nikad nije bio neki drugi novinar. Istinski herojska smrt Vlade Matijanića znači da je takav svijet, njegov svijet, bolji svijet - jedini koji ima smisla.

Dobro sam znao Vladu i previše je volio život da bi ga dao džabe."