NAKON pet odigranih kola Rijeka se nalazi na osmom mjestu SuperSport HNL-a. U prva četiri kola je momčad vodio nekadašnji igrač Rijeke te bivši trener Hrvatskog dragovoljca, Dragan Tadić, no zbog ispadanja iz Europe i osvojena 4 boda u 4 utakmice klub je s njim sporazumno raskinuo ugovor.

U 5. kolu, u kojem je Rijeka odigrala neriješeno protiv Istre, momčad je vodio Fausto Budicin. Bivši branič Rijeke, koji je bio i trener Istre u sezoni 2020./2021., s dolaskom Tadića promoviran je iz voditelja omladinske škole Rijeke u trenera kluba. Razlog zašto je Budicin formalno bio trener je to što ima potrebnu licencu za posao, za razliku od Tadića, no Tadić je bio taj koji je vodio momčad.

Raskid Tadićeva ugovora je Budicina gurnuo u prvi plan, a prema viđenom iz utakmice s Istrom, Rijeka ima i dalje iste probleme. Za njih nije isključivi krivac bio Tadić niti je krivac sada Budicin, već Uprava kluba na čelu sa sportskim direktorom Robertom Palikučom, koja je oba domaća dečka "bacila pod autobus".

Renome koji ne oduševljava

Prije nego što je došao u Rijeku, Robert Palikuča bio je na poziciji sportskog direktora u njemačkom Nürnbergu. U njemački klub je stigao u drugoj polovici sezone 2018./2019., kada se klub borio za opstanak. Sezonu su završili na posljednjem mjestu Bundeslige, a zadatak Palikuče je bio sastaviti ekipu koja će instantno izboriti povratak iduće sezone.

Nürnberg je u tu sezonu krenuo s novim trenerom i radikalnom promjenom kadra. Šest igrača je poslano na posudbu, osam ih je prodano, dok je dovedeno čak 15 novih igrača. Neki su bili kupljeni, neki posuđeni, a njih pet je stiglo besplatno.

Rezultat ovog rada je najgori plasman Nürnberga još od sezone 1995./1996., kada je ispao iz 2. Bundeslige. Klub je promijenio tri trenera tijekom sezone, pri čemu je završio na 16. mjestu. U doigravanju za opstanak u ligi spasio se pogotkom u 96. minuti.

Nijemci su raskinuli odnos s Palikučom, a nakon godinu dana bez angažmana misteriozno se pojavio u Rijeci. U intervjuu predstavljanja je spomenuo svoje poznanstvo s dotadašnjim sportskim direktorom, Ivanom Manceom, kao vezu koja ga je dovela do Rijeke.

U svojoj prvoj godini rada Palikuča je napravio pristojan posao na tržištu igrača. Dolasci Nediljka Labrovića, Lindona Selahija i Princea Ampema bez odštete su se pokazali dobrim poslovima. Međutim, s produživanjem ugovora i držanjem ekipe na okupu imao je problema. Već je zima donijela slabiji prijelazni rok, a ovog ljeta je stigla nova rekonstrukcija koja podsjeća na onu neuspješnu u Nürnbergu.

Lutanje u magli po pitanju trenera

Da nešto ne funkcionira u radu kluba, pokazao je i proces odabira trenera. Nakon odlaska Gorana Tomića klub je najavio da ima nekoliko opcija te da će se pitanje trenera razriješiti u roku od tjedan dana. Taj tjedan se pretvorio u tri, a tada je objavljeno kako će klub voditi Tadić i Budicin.

Domaći dečki su predstavljeni kao prva i jedina opcija Rijeke, no izrazito je upitno je li to bilo tako. S obzirom na to da su obojica bili lako dostupni, pitanje je zašto se na njih čekalo toliko dugo i zašto je potrošen jedan dio priprema na period bez trenera.

Dojam je da je Rijeka jednostavno odabrala populističko rješenje jer ono pravo nije mogli pronaći. Postavljanjem Tadića na klupu mogla je dobiti pozitivne bodove od navijača, ali si je i kreirala situaciju u kojoj je mogla izaći kao pobjednik neovisno o rezultatima.

Ako bi klub dobro otvorio sezonu, dobio bi pohvale jer je dao priliku stručnjacima koji vole Rijeku i jer se pokazalo da su i oni dovoljno dobri. No ako bi početak bio loš, što se i dogodilo, znali su da će dio javnosti smatrati kako se ipak radi o treneru koji nema iskustvo i stručnost.

Tadić je tako postao žrtveno janje, a u ništa drugačijoj ulozi nije sada ni Budicin, čija je budućnost upitna. Klub nije potvrdio njegov status, no zanimljivo je kako je i on prozvao klub svojom posljednjom izjavom za medije, u kojoj traži da odgovorni u klubu donose odluke u korist kluba.

Silenzio stampa

Budicinova izjava je zasigurno nešto što ne odgovara Upravi Rijeke, koja je dolaskom Palikuče postala puno zatvoreniji klub. Predsjednik Damir Mišković više nije sveprisutna persona na Rujevici te je delegirao svoju moć njemu i ostalim funkcionarima kluba, a oni su se odlučili za princip: "Što manje publika zna, to bolje."

Potraga za trenerom je bila neuspješni pokušaj prikaza da klub sve drži pod kontrolom, no nije jedina bizarnost u načinu rada kluba. Odnos prema dotadašnjim igračima i zaposlenicima bio je sve samo ne korektan.

Najtrofejniji golman Rijeke, Andrej Prskalo, saznao je da nije potreban klubu na vjenčanju bivšeg suigrača. Kristijan Čaval, igrač s najviše nastupa za Rijeku od samostalnosti, koji je radio u školi nogometa, nije dobio obavijest da mu se neće produžiti ugovor. Klub se riješio i Vjekoslava Miletića, bivšeg pomoćnika Matjaža Keka.

Odnos prema navedenima ne čudi ako znamo da je stav Palikuče takav da objavljuje apsolutni minimum informacija. Gotovo sve što klub radi je poslovna tajna, a to se očituje i pri potpisu igrača. Naime, klub uopće ne daje informacije na svojim službenim stranicama, ni u medijima, o duljini trajanja ugovora igrača pri potpisu, što ga čini raritetom na europskoj sceni.

Klub kao kolodvor

I dok je u prošlom prijelaznom roku pogodio s par igrača, Palikuča je preko poznanstava i preporuka doveo i dosta onih čija je kvaliteta upitna te su dovedeni iz nepoznatih razloga. Primjera radi, tog ljeta su stigli, što kao besplatni igrači, što na posudbu, Mato Stanić, Iker Pozo, Bernard Karrica i Mikhail Merkulov. Njih četvorica skupili su ukupno 12 nastupa u ligi za Rijeku.

No oni nisu jedini primjer dubioznog poslovanja, pa tako svako malo iskoči i neki igrač za kojeg nitko u riječkoj javnosti nije ni čuo. U veljači 2022. je u klub stigao Antoine Coupland, navodno talentirani Kanađanin. Prosječni navijač Rijeke vjerojatno ni ne zna da taj nogometaš igra u Rijeci.

Palikuča od takvih nije odustao ni ovog ljeta. Nikita Vlasenko je stigao iz Juventusa te će vjerojatno postati još jedan u nizu stranaca koji će Rijeku iskoristiti kao odmorište. Stigao je i Pablo Alvarez, Španjolac koji je igrao u bugarskom Chernom Moru i već nakon dva nastupa tretiran je kao višak.

Najviše se ipak istaknuo dolazak Naisa Djouahre. Rijeka je krilnog igrača Real Sociedada platila 750 tisuća eura, koji je za prvu momčad nastupio 7 puta te je bio bez ofenzivnog učinka uz 0.1 točan centaršut po utakmici. Za drugu momčad Sociedada je nastupio 19 puta, također bez gola ili asistencije uz kreiranu jednu šansu u svim utakmicama.

Poznata imena nepoznate spreme

Kako bi klub zamaskirao dovođenje sumnjivih stranaca, zadovoljio navijače i ipak dokazao da i ove godine s niskim budžetom može do vrha lige, okrenuo se dovođenju igrača koji su poznati na našim prostorima.

Alen Halilović i Mario Vrančić su stigli u Rijeku kao pojačanja. Potpuna fizička nespremnost tih igrača već je uvjerila da će trebati jako dugo da oni to postanu. Kao treće najveće ime je stigao Mateo Pavlović, stoper koji je imao solidnu sezonu u 2. francuskoj ligi, ali u tandemu s Antonom Krešićem čini stoperski par s možda najmanjim volumenom kretanja u ligi.

Ako dodamo da je jedini prirodni desni bek u klubu, do recentnog potpisa Alena Grgića, Andres Solano, Kolumbijac čije su kvalitete izrazito upitne, da se na poziciji lijevog beka izrotiralo nekoliko opcija i da je momčad u četiri utakmice izašla u tri različite formacije, svaki put s drugačijim ulogama igrača na terenu, onda rezultati Rijeke nisu iznenađujući.

Uz ovakvu politiku će svakom treneru biti teško

Rijeka je tako postala klub s nakupinom igrača od kojih je tek par pokazalo kvalitetu, dok je mnogo njih došlo ili nespremno ili iz nepoznatih razloga. Ne treba kriviti ni Tadića ni Budicina što od toga ne mogu stvoriti ozbiljnu momčad.

Trener s većim renomeom bi možda i uspio uspostaviti red u svlačionici, no postavljaju se dva pitanja. Želi li itko uopće preuzeti vrući krumpir kao što je Rijeka i je li to sportskom direktoru u interesu? Lokalne glasine kažu Palikuča određuje tko mora biti prvotimac, što s obzirom na viđeno uopće ne bi bilo iznenađenje.

Vrijeme je da Mišković shvati tko je krivac

Odnos prema riječkoj javnosti, koji se najbolje može opisati kao "ne pitaj ništa, nego navijaj", odnos prema trenerima i određenim ljudima u stručnom stožeru te gašenje vatre dovođenjem naizgled velikih igračkih imena i bivših igrača Rijeke na neke niže funkcije postali su riječka svakodnevica.

Blagi pad kluba se mogao predvidjeti jer dugoročno nijedna momčad ne može biti na vrhu lige uz radikalne promjene kadra i trenera svake sezone, no proces je postao puno brži i strmoglaviji radom Palikuče.

Damir Mišković se zato mora vratiti iz sjene i popričati sa svojim sportskim direktorom. Odgovornost može preuzeti i sam, no može pronaći i druge na koje će prebaciti posao. Uostalom, Palikuča nema UEFA PRO licencu te je formalno u sustavu kao sportski direktor naveden Srećko Juričić. Kada se već okrivilo jednog čovjeka bez licence, bilo bi vrijeme da se okrivi i drugog, ali ovoga puta onog pravog.