ŽIVIMO u rastrganom svijetu, gotovo sigurno najrastrganijem svijetu u ljudskoj povijesti, a ako ste dio ovog cirkusa, utapate se u opcijama i napravama i zaslonima i oni vas razvlače na milijun različitih strana u isto vrijeme.

Ako provodite vrijeme na internetu, vjerojatno ste toga i svjesni. Neprestano vas uhode oglašivači i oni koji vam žele podvaliti neki proizvod, a vaša pozornost se neprestano prikuplja i prodaje. To je poslovni model velikih tehnoloških kompanija. 

Nova knjiga britanskog novinara Johanna Harija Stolen Focus pobliže se pozabavila onime što se događa i što se dogodilo s kolektivnom pozornošću. Hari tvrdi da se svi polagano gubimo u vlastitim životima koji sve više djeluju kao parada odvraćanja pažnje koja iz godine u godinu postaje sve gora. 

"Harijeva knjiga neće vam pomoći da od svega toga pobjegnete i skeptičan sam oko toga koliko je to uopće moguće, ali ukazuje na problem koji ne doživljavamo dovoljno ozbiljno", smatra Sean Illing, pisac i autor. Stoga je on odlučio s Harijem popričati u podcastu Vox Conversations. Raspravljali su o tome što se dogodilo s našom pozornošću, tko ju je ukrao i zašto je naše kolektivno odvraćanje stvarna kriza. 

Ima li svaka generacija problema s fokusom?

Sean Illing: Rekli ste da je svaka vaša knjiga pokušaj da se razotkrije neki misterij. Što je misterij u ovom slučaju?

Johann Hari: Primijetio sam da mi se pozornost svakom godinom sve više pogoršava. Imao sam osjećaj da stvari za koje mi je potrebna duboka usredotočenost, kao čitanje ili gledanje duljih filmova, sve više postaju kao trčanje pokretnim stepenicama. Bio sam u stanju to učiniti, ali postajalo je sve teže i teže, a slično se događalo i većini ljudi koje poznajem. To je bilo posebno izraženo kod mladih ljudi. 

Isprva sam mislio da svaka generacija ima problema s pozornošću. Možete pronaći pisma nekih monaha stara tisuću godina i u njima stoji kako njihova pozornost nije kao što je nekoć bila. Starite, a kako starite, vaš um slabi i počinjete vjerovati da je vaše propadanje ujedno i propadanje svijeta u kojem živite. 

No, počeo sam vjerovati da se nalazimo u stvarno ozbiljnoj krizi pozornosti, krizi koja nam pomaže da shvatimo većinu problema s kojima se suočavamo kao pojedinci i kolektivno. Moramo shvatiti da naša pozornost nije propala, već su je velike sile ukrale od nas. To od nas iziskuje da počnemo razmišljati drukčije o našim problemima s pozornošću. 

Sean Illing: Je li napad na našu pozornost stvarna kriza?

Johann Hari: Razmislite o bilo čemu što ste postigli u životu, bez obzira na to radilo se o pokretanju vlastitog posla, učenju sviranja gitare ili roditeljstvu. Sve što ste postigli zahtijevalo je puno fokusa i pažnje koju ste morali održati. A kad ta pažnja i fokus popuste, a vjerujem da postoje uvjerljivi dokazi da se to događa, vaša sposobnost da ostvarujete ciljeve također popušta i vaša sposobnost da rješavate probleme znatno se smanjuje. 

Moja knjiga bavi se pozornošću na dvije razine. Jedna je individualna pozornost, a sve što sam rekao stoji za individualnu pozornost. U isto vrijeme, istinito je i za kolektivnu, društvo koje nije u stanju zajednički obraćati pažnju na probleme je društvo koje nije u stanju razriješiti krize. 

Koliko ste stari?

Sean Illing: Skoro 40. 

Johann Hari: Tri godine ste mlađi od mene. Razmišljao sam puno o krizi s ozonskim omotačem. To je jedno od mojih najstarijih političkih sjećanja. Za mlađe slušatelje koji možda ne znaju, planet je zaštićen ozonskim omotačem koji nas čuva od štetnih Sunčevih zraka. Kad sam bio dijete, otkriveno je da ispuštamo kemikalije koje oštećuju ozonski omotač. 

Gledajte, nisam nostalgičan za osamdesetima. Mnoge stvari nisu bile u redu s politikom osamdesetih, ali razmišljam o onome što se dogodilo. Znanost je objašnjena običnim ljudima. Oni su poslušali, razdvojili laži od teorija zavjere i obični su ljudi udružili snage kako bi političare prisilili da djeluju. Čak su se složili i političari koji su bili nenaklonjeni vladinoj regulaciji, kao što su Margaret Thatcher i George Bush stariji. Rezultat toga je to da se ozonski omotač sad obnavlja i uvjeren sam da se to ne bi dogodilo da se kriza s omotačem nije dogodila. 

Danas biste imali ljude koji nose bedževe na kojima piše da su borci za ozon i ljude koje bi se snimali kako prskaju sprejeve u atmosferu samo kako bi liberalima pokazali svoj stav. Imali biste ljude koji se pitaju: "Znamo li da ozonski omotač uopće postoji? Možda je George Soros napravio rupu u omotaču." Izgubili bismo se. Ne bismo bili u stanju doći do kolektivne usredotočenosti. 

Gubitak kontrole nad pozornošću

Sean Illing: Drago mi je da ste to spomenuli jer mislim da je na individualnoj razini lakše vidjeti gubitak kontrole nad pozornošću, ali mislim da postoji i skrivena politička cijena. Ovdje pričamo o stvaranju masovne rastrzanosti, a to je za mene još samo jedan način da stvorimo masovni pristanak, ali pasivni pristanak koji dolazi od pučanstva koje je previše razdvojeno i rastreseno da bi se mobiliziralo i stalo u obranu bilo čega. I to je veliki problem. 

Johann Hari: Savršeno ste to rekli. Rekao bih da je čak i gore od toga. Ne radi se o tome da ljudi nisu u stanju mobilizirati se i stati u obranu bilo čega. Štoviše, često se iskreno mobiliziraju za sulude ciljeve i zablude kao što je to bio slučaj s QAnon teorijama zavjere. 

Sean Illing: Zašto mislite da se to događa?

Johann Hari: Zanimljivo je, kad sam počeo pisati knjigu i rekao ljudima da se radi o pozornosti i fokusu, mislili su da pišem o pametnim telefonima. Ono što me pogodilo tijekom istraživanja je to da postoje aspekti tehnologije koji su štetni za našu sposobnost koncentracije, ali ujedno i nešto što se može popraviti. To nije vezano isključivo za tehnologiju. 

Proveo sam puno vremena u Silicijskoj dolini i razgovarao s vodećim disidentima, ljudima koji su dizajnirali ključne aspekte svijeta u kojem sad živimo. I neki aspekti individualne komponente postaju shvaćeni. Važno je reći da velike kompanije ovu raspravu žele svesti na to jeste li za ili protiv tehnologije. Takvo formuliranje izaziva fatalizam jer nitko ne želi odustati od tehnologije. 

Pravo je pitanje kakvu tehnologiju želimo i čijim bi interesima trebala služiti. 

"Poslovni model u središtu priče"

Sean Illing: Dakle, problem nije u tehnologiji, već u poslovnom modelu?

Johann Hari: Poslovni model je u središtu ove priče. Čim otvorite Facebook ili bilo koju sličnu aplikaciju, kompanije počinju zarađivati na dva načina. Prvi je očit jer vidite reklame, a oni od reklama zarađuju. 

Drugi način je puno važniji. Sve što radite na Facebooku se skenira i razvrstava kako bi Facebook stvorio vaš profil. Primjerice, napisali ste da podržavate Trumpa i rekli mami da ste kupili pelene. Facebookovi vas algoritmi skeniraju i zaključuju da ste vjerojatno konzervativni, to što pričate o pelenama ukazuje na to da imate bebu, a vaš profil se prodaje oglašivačima. Kao što ljudi u Silicijskoj dolini govore, vi niste mušterija Facebooka, već proizvod koji oni prodaju oglašivačima. 

Cijeli ovaj poslovni model ima svrhu, svaki put kada pokrenete Facebook, oni zarađuju, a svaki put kada ga isključite, nestaje i njihov prihod. Sva njihova algoritamska moć, sav inženjerski genij nekih od najpametnijih ljudi na svijetu usmjeren je na jedan cilj: "Kako da Seana natjeramo da što češće uzima telefon i skrola što dulje." 

Sean Illing: U knjizi ističete da nemamo istraživanja koja bi potvrdila da ove promjene dugoročno mijenjaju sposobnost ljudi da se usredotoče. Moram vas pitati, koliko je toga anegdotalno i spekulativno, a koliko je utemeljeno na empirijskom pristupu i podacima?

Johann Hari: To je bitno pitanje i pitanje s kojim se bavim u knjizi. Postoje dva načina kojim mislim da bismo mogli doći do razumnog zaključka da se nalazimo usred krize. 

Idealno bi bilo da je netko prije 200 ili čak 100 godina počeo provoditi testiranja vezana za pozornost običnih ljudi i s tim ispitivanjem nastavio do danas. To bi bio savršen dokaz. No, tih podataka nema i ne možemo izvlačiti zaključke iz njih. 

No, mislim da postoje razumni načini na koje možemo donositi zaključke iz postojećih podataka. Uzmimo spavanje. Postoji gomila znanstvenih dokaza da ako spavate manje, slabi i vaša pozornost. Ako ste budni 19 sati, vaša pozornost je ista kao i da ste pijani. Dokazi za to postoje. 

Imamo i podatke da spavamo manje nego prije. Samo 15 posto Amerikanaca budi se odmorno. Brojke za SAD su zabrinjavajuće. Mislim da oko 37 posto Amerikanaca spava manje od sedam sati. Razgovarao sam s liječnicima koji su rekli da bi, kada bi samo to da spavamo bila jedina promjena, znatno pridonijelo krizi. 

Sve te promjene su u interakciji. Ako imate noći kad spavate samo šest sati, drugi dan ćete biti skloniji besciljnom skrolanju, a to vas čini ranjivijim invazivnim tehnologijama. 

"Postoji izlaz"

Sean Illing: Da se vratimo na tehnološki dio, postoji cirkularnost koja me duboko deprimira. Tehnološka industrija hrani se našim rastresenim stanjem, a to znači da je sadržaj koji proizvode sve više prilagođen rastresenoj populaciji. Što više konzumiramo taj sadržaj postaje sve više ispunjeniji privlačenjem pažnje i klikbejtovima, a takvi postaju i naši umovi. 

Čuo sam da spominjete kanadskog medijskog teoretičara Marshalla McLuhana. On je skovao frazu "medij je poruka". Njegova osnovna poanta je da počinjemo nalikovati dominantnim alatima komunikacije. O svijetu smo naučili preko televizora i počeli smo razmišljati kao TV jer svijet gledamo kroz oči TV-a. O svijetu danas učimo kroz internet i počinjemo razmišljati i komunicirati kao internet. 

Sve te ljudske aktivnosti koje se odigravaju na tim platformama počinju nalikovati na internet. Način na koji se bavimo politikom reflektira TV i internet i komercijalne poticaje koji ih pokreću. Političari se sad natječu koji će od njih privući našu pažnju i ponašaju se sve luđe jer to privlači pažnju na tržištu koje su oblikovale te tehnologije. Sve to djeluje kao začarani krug u kojem se vrtimo poput hrčaka. 

Johann Hari: Ne bih se složio s tim da smo u začaranom krugu jer postoji izlaz. Naučio sam to od Jarona Laniera, genijalnog tehnološkog disidenta i tehnologa. Bio je savjetnik na mnogim distopijskim filmovima kao što je Minority Report. On mi je rekao: "Prestao sam se baviti tim poslom jer stvorio bih te strašne distopijske tehnologije kako bih upozorio na budućnost, a onda bi svi ti ljudi iz industrije to gledali i pokušali izumiti nešto slično." 

U tome sam prepoznao korisnu paralelu. Ljudi su nekoć farbali kuće olovnom bojom i ulijevali olovni benzin u aute, a od starog Rima poznato je da izloženost olovu nije zdrava. 

Do sedamdesetih postalo je jasno da to nije dobro i to je izazvalo reakcije kod običnih građana. Ako šteti djeci, nećemo to dopustiti. Ovdje je važno primijetiti da nitko nije odustao od benzina i boja za kuću, već su samo uklonili olovo. 

S društvenim medijima treba se obračunati regulacijom. Aza Raskin, koji je bio ključan za izum interneta, rekao mi je: "Prvi korak u rješavanju je jednostavan, moramo zabraniti trenutni poslovni model." Profesorica Shoshana Zuboff to je genijalno nazvala "kapitalizmom nadzora". 

Moramo reći da je poslovni model čija je premisa otkriti slabosti naše pozornosti kako bismo ih eksploatirali i prodali najboljem ponuđaču, suštinski nemoralan i nehuman, baš kao olovna boja, i da to nećemo dopustiti. 

Sean Illing: Čime bismo to zamijenili?

Johann Hari: Sjećam se da sam Azi i drugima postavio isto pitanje. Ono što bi se dogodilo je da bismo pronašli drugi model, a svi smo iskusili kako je to kad imate dva različita poslovna modela. Jedan pristup je pretplata i svi znaju kako platforme poput Netflixa i HBO-a funkcioniraju. 

Drugi model koji svi razumiju je nešto kao kanalizacija. Prije kanalizacija ulice su bile prepune fekalija i imali smo koleru. Svi smo platili izgradnju kanalizacija koje imamo. Ja sam vlasnik kanalizacija u Londonu i Las Vegasu, vi ste vlasnik kanalizacije u gradu u kojem živite. Stoga, baš kao što smo vlasnici kanalizacijskih cijevi, mogli bismo biti i vlasnici informacijskih kanala jer trenutno imamo "pozornosni" i politički ekvivalent kolere. 

Koji god alternativni model prihvatimo, ključno je razumjeti da u tom drukčijem modelu vaša pozornost više nije proizvod koji oni prodaju oglašivačima. Odjednom postajete potrošač. 

U tom svijetu, Facebook i ostale kompanije moraju se zapitati što želite. Želite svoju pozornost? U redu, neće dizajnirati aplikaciju koja će eksploatirati vašu pozornost, već vam pomoći da je održite. Potrebno je imati pokret za povratak naše pozornosti i fokusa, a za to je potrebna promjena perspektive. Oduvijek sam za nedostatak pozornosti krivio sebe i mislio da sam slab, ali moramo prestati s time. Ovo je nešto što nam rade drugi. 

Kao da vas netko neprestano zaprašuje sredstvom koje izaziva svrbež i govori vam da morate naučiti meditirati kako se ne biste toliko češali. Moramo izaći iz te psihologije i podsjetiti se da nismo srednjovjekovni seljaci koji na dvoru kralja Zuckerberga moljakaju za malo mrvica s njegova stola.                          

Preuzeto s portala Vox (autor: Sean Illing).