U INDEXOVOJ rubrici Retrosportiva vraćamo se u prošlost i prisjećamo sportaša, klubova i događaja koji su fascinirali svijet prije 20, 30 ili 50 godina. Jedna velika sportska zvijezda krajem 1990-ih šokirala je svoju zemlju odlukom da prijeđe pod zastavu ondašnje SRJ. Andreasa Goldbergera suspenzija zbog kokainske afere natjerala je da put na ZOI u Naganu potraži izvan Austrije, a Slobodan Milošević trebao je baš nekog takvog da podigne moral narodu u oporavku od međunarodnih sankcija. Ali Goldberger nije očekivao da će ga zbog toga kod kuće prozvati četnikom.

BILO je 17:45 u četvrtak 27. studenog 1997. kad je zlatni dečko austrijskog sporta i svjetski prvak u skijaškim letovima, Andreas Goldberger, u pratnji svog prijatelja i menadžera Edija Federera izašao iz ureda policije u Ljermontovoj ulici u Beogradu s putovnicom i osobnom iskaznicom tadašnje SRJ, koje je dobio u prisustvu dvojice svjedoka i potpisao ih.

Goldberger je bio prijavljen na adresi Danila Lekića 71, a samo 15 minuta kasnije su sportski as i njegov agent imali zakazanu presicu. Dok je hrpa novinara čekala senzacionalnu vijest da je jedan od najboljih skijaša skakača na svijetu postao Jugoslaven, sportaš i njegov agent, vjerujući da nitko od prisutnih ne govori njemački, naglas su raspravljali trebaju li već tada i službeno objaviti da je dobio papire SRJ te može li se već smatrati državljaninom SRJ.

Ipak, odlučili su šutjeti, kao da su mogli predvidjeti kakav će sportsko-politički kaos ovaj potez izazvati. Dva dana ranije akcija za Goldbergerovu naturalizaciju bila je u punom jeku. Dvojica jugoslavenskih predstavnika Andreasove sponzorske tvrtke Red Bull, nekadašnji slavni tenisač i sadašnji suprug folk dive Lepe Brene, Slobodan Živojinović, (stan u Ulici Danila Lekića 71 pripadao je Živojinoviću) i njegov partner Čedomir Šoškić u utorak 25. studenog započeli su pripreme za izdavanje putovnice.

Predsjednika Skijaškog saveza Jugoslavije Slobodana Šarenca uvjerili su da Austrijanca odmah uvrsti u jugoslavensku reprezentaciju, a zauzvrat bi Skijaški savez Jugoslavije od Red Bulla dobio 180 tisuća austrijskih šilinga i plaćenih 200 dana treninga u Austriji. Čitava operacija se pokušavala držati u strogoj tajnosti, a u njoj su sudjelovali najmoćniji ljudi režima Slobodana Miloševića.

Tajna operacija u kojoj su sudjelovali Boba Živojinović i svi najmoćniji ljudi režima Slobodana Miloševića

Jednostavno, zemlji koja se oporavljala od međunarodnih sankcija i gušila u teroru pokojnog haškog uznika trebala je neka senzacionalna vijest kako bi se moral naroda podigao. Dovođenje svjetskog prvaka i osvajača olimpijskih medalja iz Lillehammera 1994. pod stijeg Srbije, odnosno SRJ, kako se tada ta državna tvorevina zvala, bio bi spektakularan marketinški potez i na neki način osveta Zapadu za nekoliko godina nametnute izolacije.

U srijedu 26. studenog na sastanak su bili pozvani svi koji su nešto značili u vrhu državnog aparata. Bili su tu ministar policije, ministar sporta, čitava armija birokrata i činovnika, a u ime velikog vožda Slobodana Miloševića pojavio se njegov brat Borislav. Svima njima bio je cilj nagovoriti 25-godišnjeg Austrijanca da postane Jugoslaven.

Sastanak je bio hitan i Goldberger je morao što prije dobiti papire kako bi u dresu SRJ mogao otići u Lillehammer na natjecanje Svjetskog kupa već idućeg vikenda. Goldberger je na sastanak stigao s Edijem Federerom i nekoliko pravnih savjetnika privatnim avionom koji je platio Red Bull. Akcija je prošla uspješno, Austrijanac je dobio papire i istog je dana registriran kao član skijaškog kluba Durmitor na Žabljaku.

Kako se unaprijed dogovorio sa svojim agentom, Goldberger na presici nije jasno rekao da je postao državljanin SRJ, već je samo diplomatski objasnio da je tek na putu za dobivanje licence Jugoslavenskog skijaškog saveza.

Međutim, Goldberger je prekršio dogovor sa svojim agentom jer je navodno pred novinarima nakon presice, na sasvim solidnom srpskom, priznao da će ubuduće skakati za svoju novu domovinu.

Prekršio dogovor, priznao da je dobio srpske papire i pozdravio s tri prsta

''Kad sam vidio što sve za mene čine moji novi prijatelji, unatoč protivljenju Austrijskog skijaškog saveza odlučio sam sad, više nego ikada, osvojiti zlatnu medalju na Olimpijskim igrama u Naganu za Jugoslaviju. To će biti moj najveći doprinos Jugoslaviji i mojim prijateljima.

U slučaju nepovoljne odluke FIS-a i potvrđivanju moje suspenzije, već sada sam odlučio da ću pauzirati godinu dana i dalje nastupati za Jugoslaviju'', rekao je Goldberger, a onda je prema legendi sve prisutne pozdravio s podignuta tri prsta. 

Već to je bilo dovoljno da se u Srbiji stvori euforija. Čitava država je pričala samo o Goldbergeru, u javnosti je dobio novo ime - Andrija Zlatobrdić, a Miloševićeva vlast zadovoljno je trljala ruke misleći kako je još jednom zajebala Zapad. 

Goldberger je isto ponovio i pred desecima novinara u Lillehammeru, rekavši da je jugoslavenski državljanin i da posjeduje jugoslavensku putovnicu. Naivni Andreas tu se malo zeznuo jer je podcijenio rigidnu kompliciranost austrijske birokracije, s obzirom na to da je bio suočen s teškim optužbama za posjedovanje i konzumiranje kokaina. Heroj nacije je preko noći postao, kako je sam rekao, kriminalac.

Godinu dana ranije pao zbog kokaina, Austrijski savez ga izbacio s Olimpijskih igara

U intervjuu za ORF 1996. Goldberger je priznao da je te godine konzumirao kokain u noćnom klubu P1 u Beču, a opsežna policijska istraga dokazala je da je više austrijskih reprezentativaca, među kojima je bio i Martin Höllwarth, osumnjičeno za konzumaciju kokaina u spomenutom bečkom klubu.

Čitava austrijska reprezentacija podvrgnuta je testiranju. Premda su nalazi bili negativni, Goldberger je priznao krivnju i Austrijski savez ga je suspendirao na šest mjeseci, što je značilo da neće moći nastupiti na Igrama u Naganu u veljači 1998. 

"Bilo je to najgore i najteže razdoblje u mom životu. Imao sam loše savjetnike, slušao sam ih i zbog toga se na mene obrušio ogroman val kritika. Više me nisu zvali Goldi, nego kriminalac. Napravio sam veliku grešku, ali tko nije napravio nijednu u svom životu?

Cijela je ta stvar ostavila traga na meni i utjecala je i na moje rezultate. Međutim, tada sam puno naučio i sada znam gdje mi je dom i kome mogu vjerovati'', u prvom intervjuu nakon kokainskog skandala rekao je Goldberger, a onda je otkrio ime čovjeka koji je jedini ostao na njegovoj strani. Bio je to, naravno, Edi Federer.

''Ponašao se prema meni kao da sam mu sin. Tijekom natjecanja bio je nervozniji od mene. Također, nikada neću zaboraviti da je uvijek držao moju stranu i bio uz mene ne samo u dobrim trenucima nego i kad je bilo loše. Bio je moj zaštitnik i sebe je gurao naprijed samo da mene zaštiti. Jako mi nedostaje'', rekao je Goldberger govoreći o jedinom pravom prijatelju kojeg je imao dok je odrastao. Edi Federer preminuo je 2012. godine. 

Rođeni talent je odmalena bio zaluđen skijaškim skokovima

Rođen u Ried im Innkreisu, duboko u divljinama austrijskih Alpi, te odrastao na farmi svojih roditelja, Andreas Goldberger je od malih nogu bio fasciniran skijaškim skokovima. Bio je opčinjen Karlom Schnablom i Tonijem Innauerom, koji su mu bili idoli. Upijao je svaki njihov pokret, zalet i skok i sanjao je da će jednog dana biti poput njih.

Već kao dječak pokazao je nevjerojatan talent i među profesionalce je stigao s 15 godina. Nekoliko godina se šuljao pri vrhu, a prva pobjeda stigla je 3. siječnja 1993. na Novogodišnjoj turneji na legendarnoj skakaonici Bergisel u Innsbrucku.

Odmah zatim je slavio i u Bischofshofenu, a kako je bio izrazito simpatičan, uvijek nasmijan i rumenih obraza, ekspresno je postao austrijski sportski heroj. Iste je godine osvojio svjetsko srebro i broncu u Falunu, a na kraju godine je podigao Veliki kristalni globus kao najbolji u Svjetskom kupu.

Iduće godine na ZOI-ju u Lillehammeru je osvojio broncu na velikoj skakaonici i još jednu momčadsku. Iduće sezone na SP-u u Thunder Bayu je osvojio srebro na 120-metarskoj skakaonici, a koncem godine na Planici je postao prvi čovjek koji je preletio u to vrijeme mitsku liniju od 200 metara. No pri doskoku je dotaknuo snijeg, pa mu se rekord nije priznao.

''Guzicom sam dotaknuo snijeg. Zaletište nije bilo dobro pripremljeno i jednostavno je bilo nemoguće nastaviti skakati toliku daljinu. U sljedećem krugu sve je bilo u redu i sigurno ne bih imao problema s doskokom, ali Toni Nieminen me pobijedio skočivši 203 metra'', kasnije je pričao Goldberger.

Sa samo 24 je osvojio sve i postao mit, a onda je krenuo put prema dolje

Na kraju sezone podigao je drugi Veliki kristalni globus i već tada je bilo jasno da je postao hodajuća legenda. U Kulmu 1996. na SP-u u letovima osvojio je i prvo svjetsko zlato, a treći Veliki kristalni globus osigurao mu je mitski status sa samo 24 godine.

Onako sićušan, šarmantan, duhovit i zabavan, bio je avangarda među vječno natmurenim kolegama. U svijetu čudaka Andreas je bio osvježenje i zato je bio najveća zvijezda ovog sporta. No tada je počeo njegov pad. Teret velike slave i uloga nacionalnog heroja bili su previše za krhkog mladića.

Poput brojnih kolega iz svijeta skijaških skokova, odao se alkoholu, a sve je više posezao i za težim stvarima. Tada se dogodila kokainska afera.

''Bila su mi otvorena vrata tamo gdje običan čovjek ne može ući. Najnormalnije je bilo da sam gost u uredu predsjednika ili kancelara. No preko noći sam zbog jedne greške postao kriminalac. Bio sam lakovjeran. Svi oni koji su me do jučer tapšali po leđima, okrenuli su mi leđa. Oni su bili ti koji su prvi upirali prstom u mene. Nikad ih nije zanimao Andreas Goldberger kao osoba, zanimao ih je samo uspjeh koji sam donosio.

Nisam mogao vjerovati da ljudi mogu biti tako grozni. Od nekih to ni u snu nisam očekivao. No nisu mi svi okrenuli leđa. Podršku su mi dali ljudi koji su se pokazali kao pravi prijatelji, a Red Bull je stalno bio uz mene'', pričao je Goldberger u jednom intervjuu.

Osjećao se usamljenim i neshvaćenim. Počeo je i mentalno propadati. Sve češći su bili ispadi u javnosti, poput vožnje u pijanom stanju. Kad ga je Austrijski savez suspendirao na šest mjeseci, što je značilo da će propustiti ZOI u Naganu 1998. i možda zadnju šansu da osvoji olimpijsko zlato, odlučio se na radikalan potez i prihvatio je državljanstvo Jugoslavije.

Austrijanci poludjeli na Goldbergera, mediji ga napali da je postao četnik

Međutim, nije očekivao da će u domovini taj čin biti dočekan na nož. Austrijanci su podivljali. Na noge su se digli i mediji i vlast. Potez dojučerašnjeg miljenika nacije doživjeli su kao izdaju, a posebno im je smetala činjenica da se Andreas odlučio baš za Jugoslaviju.

Naime, nobelovac Peter Handke, jedan od najvećih austrijskih književnika svih vremena, godinama je izazivao kontroverze čvrsto braneći Slobodana Miloševića i njegov režim. Negirao je srpske ratne zločine, često je posjećivao Miloševića u Haagu i bio mu je svjedok obrane, a na pokopu ratnog zločinca je čak i održao govor.

Austrijancima, posebno osjetljivima na rat i ratne zločine zbog hipoteke vlastite mračne prošlosti, dovoljna je sramota bio Handke. Sad se odjednom pojavio i Goldberger. Mediji u Austriji vrištali su na ''Srbina'' Goldbergera, a dnevnik Die Presse je objavio tekst s naslovom: ''Od junaka rumenih obraza do četnika, nevjerojatno''. U tekstu su citirali Andreasovu izjavu kako nije znao da je podizanjem tri prsta u Beogradu slavio znak pobjede četničkih borbenih jedinica.

Istog dana je nadležni pokrajinski ministar Gornje Austrije Christoph Leitl za ORF rekao kako je prihvaćanjem jugoslavenske putovnice Goldberger automatski izgubio austrijsku i da mu prijeti izgon jer je u Austriju ušao s nevažećim austrijskim dokumentima. 

''Premda prema propisima treba ići u pritvor do deportacije iz Austrije, mislim da u ovom slučaju njegovo privođenje neće biti potrebno'', rekao je Leitl.

Kad je shvatio da mu prijeti izgon iz Austrije, odjednom je promijenio priču i sve je prikazao kao nesporazum

Za ministra unutarnjih poslova Schlögla situacija je bila jasna: "Ako se pojavi putovnica s potpisom Goldbergera, on je očito jugoslavenski državljanin i očito je službeno izgubio austrijsko državljanstvo te će morati napustiti Austriju. Nažalost, to je tako!"

Vidjevši da je vrag odnio šalu, Goldberger i Federer su naglo promijenili narativ i odjednom je postalo sporno postojanje putovnice napravljene u Beogradu 27. studenog 1997. Dokumenti koje je Goldberger dobio u policiji u Beogradu odjednom su nestali, a znakovita je bila i izjava dopredsjednika Jugoslavenskog skijaškog saveza Rastka Čukića:

"Nemojmo simpatičnom Andiju Goldbergeru dodatno otežavati situaciju."

Sumnjalo se na to da će Red Bull raskinuti suradnju s Goldbergerom zbog promjene državljanstva, ali gazdi Dietrichu Mateschitzu takvo nešto nije padalo na pamet jer je jako dobro shvaćao da u Goldiju ima zlatnu koku. Nije ga bilo briga za skandal u Austriji i sve birokratske posljedice koje je on izazvao.

Premda Andreas nije ostvarivao spektakularne rezultate kao par godina ranije, i dalje je bio najpopularniji sportaš u Austriji i magnet za navijače, koji su zbog njega hrlili na natjecanja i otvarali fan klubove. Mateschitz je pružio punu potporu Goldbergeru, a nakon nekoliko dana, kad se drama malo primirila, smirile su se i vlasti u Austriji i sinu razmetnom su ponudile rješenje na obostranu korist. 

Ministar unutarnjih poslova Schlögl je predložio Goldbergeru da se odrekne jugoslavenskog državljanstva te da podnese žurni zahtjev za ponovno primanje austrijskog. Kako je objasnio i pokrajinski ministar Leitl, Goldberger je na to imao zakonsko pravo i samim tim put prema kući opet je bio prohodan.

Goldberger je rekao da je čitava priča sa Srbima bila jedan veliki nesporazum i već za par dana je dobio austrijske papire. Štoviše, ukinuta mu je i suspenzija Austrijskog skijaškog saveza i dobio je priliku nastupati na Igrama u Naganu, samo zbog posebne dozvole koju mu je Austrijski savez sredio jer Japanci ne puštaju u svoju zemlju one koji su dokazano koristili narkotike.

U Naganu je doživio krah, a onda, kad nitko nije očekivao, pokazao je da je forma prolazna, a klasa vječna

No možda bi bilo bolje da nije ni dolazio. Bio je tek 22. na maloj skakaonici, a na velikoj i u momčadskoj konkurenciji nije ni bio dio reprezentacije Austrije. Umjesto njega momčadsku broncu osvojio je Martin Höllwarth, čovjek koji je dvije godine ranije, tijekom opsežne istrage austrijske policije, također bio osumnjičen i optužen da je konzumirao kokain. 

Tad se činilo da je bajci napokon došao kraj i da će se zlatni dečko austrijskog sporta vratiti na svoju farmu u anonimnost, no Goldi ne bi bio Goldi da se još jednom, iz inata svima, nije vratio kao pobjednik.

Najprije je u ožujku 2000. na Planici doskočio na nestvarnih 225 metara i bio je rekorder pune tri godine. Godinu dana kasnije, opet kao dio austrijskog tima, na SP-u u Lahtiju osvojio je jedno zlato i dvije bronce, a 2004. na omiljenoj mu Planici osvojio je momčadsku broncu u letovima. 

Pred početak sezone 2004./2005. rekao je da će mu karijera trajati sve dok i dalje bude uživao u skokovima, no odmah je bilo jasno da je ostao bez želje i da je čarolija nestala. Goldi se te sezone redovito penjao na zaletište, ali rezultati su bili sve gori. Nakon što cijelu sezonu nije uspio ući u deset najboljih, odlučio je reći da je dosta.

Od profesionalnog sporta službeno se oprostio u siječnju 2006. na Svjetskom prvenstvu u letovima u Tauplitzu, kad je uz ovacije navijača na brdu Kulm doskočio na 185 metara.

''Moram priznati da sam bio prilično nervozan tog dana. U jednom trenutku, dok sam bio gore na vrhu brda, zapitao sam se: 'Hej, zašto ja uopće moram skočiti?' Skijaški letovi su sasvim druga priča u odnosu na skokove. Dovoljna je i najmanja greškica i može doći do tragedije. Dobro, više se nisam ni za što borio, pa mi je jedini cilj bio sletjeti'', rekao je Goldberger, a te riječi bile su jasan dokaz da je to bio kraj.

Kraj jedne velike karijere velikog sportaša koji je osvojio sve osim olimpijskog zlata. Od trenutka kad se pojavio na sceni do tog dana 2006. u Tauplitzu, Andreas Goldberger bio je miljenik publike. Ne samo u Austriji. Obožavali su ga navijači, obožavali su ga mediji, obožavali su ga suparnici.

Savršeno dobro je razumio da u sportu jedan dan dobiješ, a drugi dan izgubiš i zbog toga nikad u konkurenciji nije tražio neprijatelje. Štoviše, pamte se riječi velikog Poljaka Adama Malysza tijekom natjecanja u Trondheimu 2001.

''Bio sam u dužoj krizi, a Adam je briljirao. Tada smo se borili za prvo mjesto i on je pobijedio za samo jedan bod. Dok je primao pokal, nagnuo se i šapnuo mi je: 'Žao mi je, volio bih da možemo zamijeniti mjesta, da ti budeš prvi, a ja drugi.' Ipak, drago mi je da sam izgubio baš od njega. Bio je u takvoj formi da sam lakše podnio poraz nego da sam izgubio od nekog drugog. Osim toga, Adam je fenomenalan lik i sjajan prijatelj", rekao je tada Goldberger.

Vječnog dječaka su obožavali svi, od navijača do suparnika 

Nakon što je ''okačio skije o klin'', mnogi su mislili da će Goldberger pasti u anonimnost te da će se skriti negdje u osami snježnih divljina u Alpama gdje je odrastao. Dogodilo se upravo suprotno. Goldi je pokazao da je življi nego ikad. Već u ožujku 2006. nastupio je u poznatom šou Ples sa zvijezdama, gdje dogurao čak do finala, a nedugo potom dobio je stalni posao kao stručni komentator skijaških skokova na ORF televiziji.

U lipnju 2013. se oženio za svoju dugogodišnju partnericu Astrid Brandauer. Ponekad, kad mu se da, s kamerom na kacigi odrađuje ulogu predskakača na natjecanjima Svjetskog kupa. Tu i tamo nastupi u konkurenciji veterana, a 2014. je osvojio dva naslova prvaka svijeta u konkurenciji od 40 do 44 godine. 

Umirovljeni sportaši se često zapuste, udebljaju se, prerano ostare. Andreas Goldberger, premda će u studenom navršiti 50. rođendan, i dalje impresionira atletskom figurom, dječačkim licem i širokim i iskrenim osmijehom. Skija, skače, trči maraton, vozi bicikl... Ukratko, Goldi uživa kao nikad u životu, puno više nego kad je kao dječak bio na vrhu svijeta. Tada se nije znao nositi sa slavom, a danas je samo sretan čovjek.

''Ja sam jedan od njih, normalna, nekomplicirana osoba koja je odrasla u skromnim uvjetima na farmi. Nikada nisam razmišljao o nekim velikim idejama ili planovima za svoju karijeru, jedino mi je važno bilo da budem iskren i da se ne pretvaram. Ako zajebem, jebiga, zajebao sam i sam ću se nositi s tim. Uostalom, kad ostarim, želim se moći pogledati u ogledalo. Navijači su to vidjeli i znali su to cijeniti", za njemački Spox je nedavno rekao Andreas Goldberger. I u pravu je.

Navijači su ga uvijek obožavali i nikad ga nisu prestali voljeti. Nisu mu zamjerili ni kokainsku aferu ni to što je iz bijesa odlučio postati Srbin. Svatko ponekad zajebe u životu, a Goldi je uvijek bio njihov. Bio je jedan od njih i naravno da su mu oprostili.