TIJEKOM Hladnog rata postojalo je pitanje s kojim su se suočavale nacije NATO-a dok su pred njima stajale ogromne sovjetske tenkovske armije u Europi. U slučaju da konvencionalni rat krene loše, u kojem će trenutku početi nuklearni?

Odgovor je mogao biti - neće dok sovjetske trupe ne uđu u Francusku. Zbog ovog problema nuklearne bombe nisu dovele do toga da konvencionalne snage postanu zastarjele i suvišne, za The Telegraph piše Lewis Page, bivši britanski mornarički časnik i glavni urednik portala capital.com.

Danas je Vladimir Putin taj koji vodi konvencionalni rat koji ide loše. Još uvijek drži velika područja ukrajinskog teritorija, ali njegove se trupe povlače. Putin bi možda mogao punom mobilizacijom povući barem neke od ogromnih ljudskih rezervi koje su mu teoretski dostupne iako se čini da mobilizacija za sada ide vrlo loše. Čak i ako se ona bude mogla provesti bez snažnog domaćeg protivljenja, Rusija će se mučiti da opremi svoje nevoljno topovsko meso i opskrbi ga za dugotrajni rat.

Novi ročnici će se suočiti s odlučnim Ukrajincima koji se bore za spas svog naroda od ubojstava, silovanja, mučenja i masovnog nestanka u gulazima. Ukrajinske postrojbe već su zaustavile najbolje ruske profesionalne i ugovorne vojnike koji su započeli invaziju.

Sve dok neke zapadne nacije ostanu odlučne, Ukrajinci će biti dobro naoružani i opskrbljeni iz zapravo neiscrpnih izvora novca i materijala. Zapad općenito ne drži velike zalihe streljiva i moglo bi doći do zastoja u opskrbnim lancima. Unatoč tome, SAD je tijekom nedavnih ratova pokazao - naprimjer u Siriji, kada je došlo do nestašica pametnog i preciznog oružja - da može vrlo brzo pokrenuti novu proizvodnju.

Putin je pod pritiskom

Dakle, Putin je pod pritiskom, ali nije u situaciji o kojoj je NATO možda razmišljao '80-ih, govoreći o uzmaku prema Francuskoj. 

Čak bi i Rusi trebali moći uvidjeti da ostatak svijeta nikako ne može prihvatiti zauzimanje teritorija te zatim upotrebu nuklearnog oružja ako se taj teritorij mora napustiti. A lažni referendumi pod prijetnjom oružja očito ne pretvaraju Ukrajince u Ruse. 

Dakle, što će se dogoditi ako Ukrajinci nastave oslobađati svoj teritorij? Razmotrimo rusku nuklearnu opciju. Ako postoji praktični cilj - za razliku od pukog bacanja nuklearne bombe kako bi se zastrašilo europske političare - vjerojatno bi to bilo uništiti ili osakatiti ukrajinske borbene snage, a ne uništiti gradove. Dosad su Rusi pokušavali, barem donekle, gađati uglavnom vojne ciljeve. Nuklearni napadi na gradove očigledno bi ih stavili na pogrešnu stranu, dok bi istodobno činili relativno malu štetu sposobnosti Ukrajine da vodi rat.

Dakle, problem broj jedan. Vladimirova nuklearna aktovka, ili "Čeget", nije izravno spojena ni na jednu nuklearnu bombu. Njena je funkcija potvrditi da je predsjednik izdao naredbe za napad.

Predsjednikove zapovijedi, ovjerene od Čegeta, prosljeđuju se ruskom Glavnom stožeru, visokom zapovjedništvu ruskih oružanih snaga, koje zatim usmjerava akciju postrojbi s nuklearnim oružjem. Putin treba suglasnost Glavnog stožera za izvođenje bilo kakvog nuklearnog napada.

Načelnik Glavnog stožera, general Valerij Gerasimov, vojnik je po obrazovanju i iskustvu, a ne bivši operativac KGB-a, poput Putina. Gerasimov je na položaju već 10 godina i vjerojatno ima solidnu moć. Možda ima i svoje viđenje ukrajinskog rata.

To se može pretpostaviti jer je 2000. godine, tijekom Drugog čečenskog rata, Gerasimov osobno uhitio odmetnutog ruskog pukovnika po imenu Jurij Budanov. Budanov je ubio i vjerojatno silovao čečensku tinejdžericu.

Uhićenje Budanova

Uhićenje Budanova pred očima njegovih vlastitih vojnika očito je bilo napeto. Neki izvještaji govore da je pukovnik ubojica kasnije optužen za prijetnju oružjem nadređenom časniku, kao i za druge zločine. Drugi sugeriraju da je ispaljen najmanje jedan hitac i da je Budanov ozlijeđen prilikom privođenja.

Budanovljevi pristaše sugerirali su da je njegovo uhićenje bilo stvar sporova između gotovo univerzalno korumpiranih ruskih zapovjednika u Čečeniji, ali vjerodostojniji promatrači se s tim ne slažu. Slavna i nevjerojatno hrabra ruska novinarka Anna Politkovskaja, otvorena kritičarka Putina i ruskog rata u Čečeniji, izjavila je da je Gerasimov tijekom čečenskog rata časno nosio svoj čin - što se ne može reći za mnoge. Bilo bi zanimljivo znati što Gerasimov misli o izvješćima iz Buče i drugih mjesta u Ukrajini.

U tom kontekstu također je vrijedno napomenuti da je Putin izdao javnu izvršnu uredbu 2020. Dokument predstavlja četiri scenarija u kojima bi Rusija mogla upotrijebiti nuklearno oružje. To su uporaba nuklearnog oružja ili oružja za masovno uništavanje protiv Rusije ili njezinih saveznika; lansiranje balističkih projektila protiv Rusije ili njezinih saveznika; svaki napad koji bi mogao potkopati sposobnost Rusije da izvrši nuklearni napad; te konvencionalni napadi na Rusiju "kada je samo postojanje države u opasnosti".

Ovo posljednje izaziva rasprave. Prethodne ruske doktrine to su formulirale malo drugačije, dopuštajući upotrebu nuklearnog oružja "kao odgovor na agresiju velikih razmjera korištenjem konvencionalnog oružja u situacijama kritičnim za nacionalnu sigurnost Ruske Federacije".

"Eskalacija zbog deeskalacije"

Odatle dolazi takozvana ideja "eskalacije zbog deeskalacije", sugestija da bi Rusija - koja se našla pod konvencionalnim napadom i izgubila - mogla reagirati nuklearnim oružjem, slično kao što bi NATO vjerojatno učinio u nekom trenutku prije nego što je pregažen, prema planovima iz '80-ih godina.

Pitanje koje će si Putin postaviti prije nego što otvori Čeget glasilo bi - hoće li se Gerasimov i Glavni stožer složiti sa mnom da je situacija u Ukrajini doista "kritična za nacionalnu sigurnost Ruske Federacije" ili da je "samo postojanje države u opasnosti"?

Očito je da ljudi koji proturječe Vladimiru Putinu u današnjoj Rusiji obično doživljavaju jezive sudbine. Anna Politkovskaja ubijena je 2006. godine, a drugi Putinovi kritičari nedavno su padali s prozora na višim katovima. Ali Gerasimov i generalštab nisu obični Rusi. Čak i diktator poput Putina mora dobro razmisliti prije nego što krene protiv vrhovnog vojnog zapovjedništva. U Moskvi već kruže glasine o državnom udaru, a nakon što smijenite određeni broj generala, drugi vas mogu odlučiti dokrajčiti dok još imaju tu mogućnost.

Putin mora biti siguran da će se njegove naredbe poštovati prije nego što ih izda, inače bi se njegov život mogao naći u opasnosti. Ali recimo da Gerasimov i vrhovno zapovjedništvo pristanu na ograničenu, taktičku nuklearnu kampanju u Ukrajini, vjerojatno usmjerenu na pokušaj uništenja ukrajinskih borbenih snaga. Bi li to zaustavilo Ukrajince?

Možda i ne baš. Nuklearna bomba je samo vrlo moćna bomba, u mnogim pogledima. Korištena protiv urbanog područja, s nepripremljenim ljudima zbijenim među krhkim zapaljivim zgradama, naravno da uzrokuje užasan broj smrtno stradalih. Bombe koje su pogodile Hirošimu i Nagasaki imale su snagu od samo 15 i 20 kilotona - danas bi se na njih sigurno gledalo kao na taktičko, a ne strateško oružje - ali ta su dva grada bila uništena, a broj smrtnih slučajeva bio je peteroznamenkast.

Hirošima i Nagasaki

Hirošimu i Nagasaki ipak treba sagledati u kontekstu. Jedan napad konvencionalnih američkih bombardera iznad Tokija, operacija Meetinghouse, ubio je više ljudi i uništio više urbanih područja nego obje nuklearne bombe iz 1945. zajedno. Taktičko oružje kilotonske snage korišteno protiv raspršenih trupa na terenu, vjerojatno ukopanih ili na drugi način zaštićenih, vjerojatno će biti sasvim druga priča. Normalno konvencionalno topništvo, koje se koristi u razmjerima kao u Ukrajini, također izbacuje kilotone običnog streljiva svaki tjedan. Te velike cijevi mogle bi izbacivati kilotone svaki dan kad bi bilo streljiva, ne računajući sve druge vrste oružja koje se koriste u ovom ratu.

Ovo već jest rat kilotona, a nijedna zaraćena strana još nije onesposobljena. Ima toga još. Kod normalnog topništva ili drugog konvencionalnog oružja nema problema zbog koncentriranja svih kilotona na samo jednom mjestu, kao što je slučaj kod nuklearnog oružja. Da bi se izvršilo potpuno uništenje raspršene ukrajinske oklopne divizije na okupiranom području, ne bi bila dovoljna samo jedna taktička nuklearna bomba, već mnogo njih.

Američka vlada je procijenila da bi Rusija mogla imati od 1000 do 2000 taktičkih nuklearnih bojevih glava. Uzimajući u obzir stanje ostale ruske vojne opreme, vjerojatno je mnogo bojevih glava neispravno. Dakle, ovo nije operacija koja bi se mogla odvijati zauvijek, pogotovo s obzirom na poznati nedostatak odgovarajućih sustava za nošenje bojevih glava.

Važno je imati na umu da su taktičke nuklearne bombe namijenjene za korištenje tamo gdje će biti prisutne prijateljske snage kako bi se dobila bitka, a ne kako bi bojno polje postalo nenastanjivo i neprohodno. Ako su nuklearne bombe postavljene tako da eksplodiraju znatno iznad tla, što će pomoći da se maksimizira trenutno razaranje, opasnost od radijacije u tom području neće biti ozbiljna.

Hirošima i Nagasaki, pogođeni zračnim udarima od više kilotona, danas su prosperitetni gradovi. Naseljeni su neprekidno nakon nuklearnih napada. Prosječni životni vijek stanovnika koji su preživjeli udare i njihove neposredne posljedice smanjen je za samo nekoliko mjeseci.

Nuklearne bombe za detonaciju na zemlji

Putin bi mogao postaviti nuklearne bombe za detonaciju na zemlji, što bi izbacilo velike količine radioaktivnog materijala i proizvelo oblak padalina niz vjetar. To bi, međutim, smanjilo razornost oružja i znatno otežalo zauzimanje i osvajanje zemlje. Vjetrovi se mogu promijeniti, moguće je raspršivanje radioaktivnih padaline po cijeloj Rusiji ili Bjelorusiji. Ne bi imalo puno smisla.

Dakle, ruska bi uporaba taktičkih nuklearnih bombi promijenila bi vojnu sliku, ali ni približno koliko se misli. Kad bi ukrajinska vojska, možda savjetovana od američkih obavještajaca, uspjela zauzeti najbolje položaje, bilo bi joj teško nanijeti onesposobljavajući poraz, čak i uz prilično slobodnu upotrebu taktičkih nuklearnih bombi.

Nasuprot ovoj potencijalno neimpresivnoj vojnoj akciji, postoji izvjesnost američkog odgovora. Bidenova administracija, ne iznoseći detalje, rekla je da bi uporaba nuklearnih bombi donijela "katastrofalne posljedice" za Rusiju. SAD tu ima mnogo opcija. Mogao bi povećati opskrbu, financiranje i oružje za Ukrajince. Mnogo je ekonomskih i diplomatskih poteza koji se mogu povući. Ali opcije definitivno uključuju djelovanje konvencionalnih snaga kako bi se poništila svaka ruska nuklearna prednost. Nazovimo to deeskalacijom bez eskalacije.

Neki su nagađali da bi moglo doći do konvencionalnih napada duboko u ruskom teritoriju, ali to bi moglo ići na ruku Putinu. To bi dalo vjerodostojnost ideji da je Rusija u opasnosti. SAD i njeni saveznici mogli bi se umjesto toga ograničiti na sadašnje poprište sukoba.

Nevidljiva krstareća raketa

Za početak tu je američki Joint Air-to-Surface Standoff Missile (JASSM), nevidljiva krstareća raketa koja se može lansirati iz američkih ili poljskih zrakoplova. Varijante JASSM-a većeg dometa mogle bi pogoditi ciljeve u okupiranoj Ukrajini i obližnjim dijelovima Rusije a da zrakoplovi ne napuste zračni prostor NATO-a. Potpomognuti američkim obavještajnim podacima i elektroničkim ratovanjem, JASSM i druga oružja omogućuju SAD-u da uništi ciljeve diljem ratišta gotovo bez mogućnosti odgovora.

Očite mete bile bi dva mosta od Krimskog poluotoka do Rusije koja su izgradili Rusi nakon što su zauzeli Krim prije osam godina. Ovi mostovi su glavna opskrbna linija i ruta za bijeg za ruske trupe na poluotoku. Ukrajinci ih već neko vrijeme pokušavaju uništiti. SAD bi također mogao pogoditi druge slične točke, oružane sustave, skladišta zaliha i ostale ključne vojne ciljeve, sve to bez slanja ijednog zrakoplovca iznad Ukrajine. Ovo bi samo po sebi, provedeno kako treba, moglo zaustaviti rusku invazijsku vojsku.

SAD i njegovi saveznici također posjeduju brojna zračna oružja kraćeg dometa i druge specijalizirane projektile i tehnologije, dizajnirane za ono što se zove suzbijanje (ili uništenje) neprijateljske protuzračne obrane - SEAD ili DEAD. To je vrlo učinkovito provedeno tijekom invazije na Irak i savezničke zračne kampanje nad Libijom. Projektili zemlja-zrak (SAM) i radari protuzračne obrane na zemlji nemilosrdno su otkrivani i uništavani izdaleka, odnosno nisu uopće imali priliku djelovati.

Nakon što je u Iraku i Libiji postignut SEAD/DEAD, američke i savezničke zračne snage mogle su djelovati s gotovo potpunom slobodom pod uvjetom da ostanu iznad otprilike 10.000 stopa - maksimalnog dometa prijenosnih SAM-ova. Ova dominacija nebom značila je da su saveznici predvođeni SAD-om u oba rata mogli otkriti i uništiti kopnene snage Sadama Huseina i Moamera Gadafija - njihove tenkove, oklopna vozila i topništvo - bez odgovarajućeg odgovora sa zemlje.

Ruska protuzračna obrana i zračne snage trebale bi biti nešto ozbiljnije od onih Sadama i Gadafija, ali ispada da zapravo nisu. Nitko više ne misli da je Rusija ravnopravan suparnik koji je u stanju pružiti SAD-u i saveznicima ozbiljan konvencionalni otpor u zračnom prostoru.

Slabost ruskih zračnih snaga

Slabost ruskih zračnih snaga razotkrivena je njihovim potpunim neuspjehom da postignu nešto poput SEAD/DEAD-a protiv Ukrajinaca. Ovaj neuspjeh bio je iznenađenje za većinu vojnih analitičara, uključujući mnoge visoke zapadne časnike. To je ipak činjenica.

Umjesto da pokušava dominirati i djelovati na ukrajinskom nebu, čini se da Rusija ukrajinskom zračnom prostoru prijeti izdaleka svojim dalekometnim i teškim SAM-ovima S-300 i S-400. Ruski piloti strahuju da će biti oboreni od netaknutih ukrajinskih SAM baterija - ili možda od svojih vlastitih - što ih tjera da lete vrlo nisko, baš kao što to rade njihovi ukrajinski protivnici.

Unatoč tome što ima stotine očigledno moćnih borbenih zrakoplova raspoređenih u regiji, Rusija šalje samo nekoliko njih odjednom iznad Ukrajine. Zapadni analitičari počinju vjerovati da je to zato što ruski piloti ne lete dovoljno i ne obučavaju se za složene misije koje uključuju veliki broj letjelica. Rusko zapovjedništvo također ne može provoditi takve operacije.

Tako je postalo jasno da bi konvencionalno naoružane zapadne zračne snage predvođene SAD-om mogle postići SEAD/DEAD iznad Ukrajine ili nešto slično tome. To bi uključivalo korištenje JASSM-a i drugog naprednog oružja za onesposobljavanje S-300, S-400 i ostalih opasnih SAM sustava, vjerojatno na teritoriju Rusije i/ili Bjelorusije. Manje problematične SAM-ove kraćeg dometa unutar Ukrajine ili blizu nje moglo bi se relativno jednostavno riješiti.

Ruski lovci, osim ako su na neki način znatno bolji nego ostale ruske zračne snage, ne bi imali puno šanse protiv naprednih zapadnih zrakoplova sa zapadnim oružjem i iskusnim zapadnim pilotima te naprednih američkih SAM-ova koji su već u ukrajinskim rukama.

Opcije SAD-a i saveznika

Uz slobodu djelovanja iznad Ukrajine, zapadne zračne snage mogle bi ruskoj vojsci učiniti isto što su učinile iračkoj i libijskoj vojsci - uništiti gotovo svaki tenk, oklopno vozilo ili topničko oružje koje se usudi pokazati. Ovaj posao, nakon što zračni prostor bude otvoren raznim krstarećim oružjem, uglavnom se mogao obavljati jeftinim i jednostavnim bespilotnim letjelicama.

Ruska bi vojska bila uništena, a Ukrajinci bi napredovali do bilo koje crte koju bi SAD povukao - vjerojatno do granice prije 2014. godine. Nijedna NATO-ova čizma ne bi dotakla ukrajinsko tlo, a još manje rusko. Vrlo malo NATO-ovih zrakoplovaca moralo bi letjeti čak i iznad Ukrajine, a kamoli iznad Rusije. Nekoliko SAM baterija i radara bilo bi pogođeno unutar same Rusije. U usporedbi s Putinovom mogućom nuklearnom eskalacijom izvan vlastitih granica, Zapad jedva da bi išta učinio. Zaista deeskalacija bez eskalacije.

Dakle, postoji spektar konvencionalnih vojnih opcija za SAD i saveznike, u rasponu od nekoliko preciznih dalekometnih udara sve do potpunog SEAD/DEAD-a i razbijanja ruske invazijske vojske pod neprijateljskim nebom. Zapad pod vodstvom SAD-a može osigurati da svaka taktička nuklearna eskalacija Rusije ne dovede do uspjeha, već do preokreta ili potpunog ruskog vojnog poraza u Ukrajini, bez obzira na to koliko ruske nuklearne bombe bile učinkovite. To bi zahtijevalo samo konvencionalno oružje, samo iz zraka i gotovo u potpunosti unutar Ukrajine.

General Gerasimov i njegovi drugovi sve to znaju. Neće ih biti lako uvjeriti da je provociranje takvog odgovora dobra vojna ideja. Umjesto da "eskalira do deeskalacije", Putin bi mogao eskalirati samo do zajamčenog konvencionalnog poraza, bez potrebe da neprijatelj uopće koristi nuklearno oružje. Što bi Putin mogao učiniti nakon toga? Ponovno eskalirati, kao što su on i njegovi glasnogovornici prijetili, koristiti strateške nuklearne bojeve glave megatonske snage protiv ciljeva NATO-a? Londona, na primjer?

Ruski gradovi ne bi preživjeli poput Hirošime i Nagasakija

London bi bio posebno loš izbor. Velika Britanija je nuklearno naoružana nacija i cijela bi Rusija uskoro prestala postojati bez potrebe da ostatak NATO-a išta učini. Ruski gradovi ne bi preživjeli poput Hirošime i Nagasakija - strateško megatonsko oružje je potpuno drukčija priča.

Možda bi Putin mogao pokušati nauditi Zapadu tako da udari na neku drugu, nenuklearnu naciju NATO-a - ali NATO odgovara na napad na jednu zemlju članicu kao da se radi o napadu na sve njih. Postoje različiti scenariji, ali vjerojatno bi završili na isti način kao strateški napad na Veliku Britaniju - Rusija više ne bi postojala.

Sve to znaju Gerasimov i drugi moćnici u Moskvi. Također znaju da ako Putin naredi napad, a oni se ne slažu, moraju ubiti Putina prije nego što on ubije njih. Oni također znaju da je Putin taj koji bi snosio odgovornost za ruski poraz u Ukrajini, a ne oni.

Prelazak na nuklearni program mogao bi biti bolji za Vladimira Putina od ovoga što se sad događa, pogotovo ako SAD ne reagira učinkovito. Unatoč tome, to je plan koji ozbiljno ugrožava njegov osobni opstanak. Ako pravilno razmišlja, učinit će bilo što drugo.