BILO je kao nešto iz Hladnog rata. Nakon pet mjeseci u najozloglašenijem zatvoru u okupiranoj Ukrajini, 25-godišnja Alina Panina bez objašnjenja se našla u podnožju mosta na ničijoj zemlji zajedno sa 107 drugih ukrajinskih ratnih zarobljenica.

Iza Panine je ležao teritorij pod ruskom okupacijom i njezino iskustvo opsade čeličane Azovstal u Mariupolju, predaja i potom zatočeništvo u zatvoru Olenivka u Donjecku. Tamo je svjedočila posljedicama eksplozije koja je usmrtila 53 muška zatvorenika, eksplozije za koju je Kijev rekao da ju je podmetnula Moskva kako bi ušutkala žrtve mučenja, piše The Guardian.

Ispred, prema sjeveru, stajali su ruski ratni zarobljenici - za koje su ona i druge žene, činilo se, razmjenjivane - i slobodna Ukrajina. Sloboda za kojom je Panina, mlađa narednica Nacionalne granične straže, žudjela dok je odbrojavala sate i beskrajne dane s 28 drugih žena u ćeliji namijenjenoj za četiri osobe.

"Ništa nam nije rečeno"

Nije naveden nikakav razlog zašto su sada ovdje pod olovno sivim nebom. "Ništa nam nije rečeno", rekla je Panina. Ali onda je došla zapovijed da prijeđu most.

Hodale su gotovo u tišini preko mosta u Kamjansku, malom selu koje stoji između dviju vojski. Nisu znale hoće li stići na sigurno do završnih koraka. Vozači autobusa koji su ih dovezli držali su upaljene motore kako bi ih se moglo vratiti, objasnila je Panina u prvom većem intervjuu koji je dala neka od žena otkako su prošlog tjedna puštene.

A zatim, čisto ushićenje. "Kada smo vidjeli naše vojnike, neke djevojke nisu mogle suspregnuti emocije. Uzvikivali su slava Ukrajini. Neke su djevojke počele pjevati himnu Ukrajine", govori Panina. Čuvši kako dužnosnici s druge strane govore ukrajinski, mnogima je postalo jasno, Panina je dodala: "Neke djevojke više nisu mogle suspregnuti suze. Pale su na koljena".

Dok su pjevale i plakale, ruski zarobljenici su zbunjeno stajali sa strane čekajući da odigraju svoju ulogu u razmjeni zarobljenika. "Gledala sam izravno u njih, ali oni mene nisu gledali u oči. Gledali su u zemlju", rekla je Panina.

Govoreći iz vojne bolnice u kojoj se oporavlja od teškog iskušenja, Panina je tog hladnog ponedjeljka ujutro bila dio prve razmjene zarobljenica u kojoj je 108 Ukrajinki, uključujući 12 civila, razmijenjeno za 110 Rusa.

Prošla dva dana provela je u bolnici uživajući u posjetu svojih roditelja Oksane (45) i Volodimira (44), bivšeg rudara. Izgledala je dobro i sabrano, ali njezina je priča započela u sada uništenom gradu koji je bio izložen ruskom napadu, čije će strahote dugo ostati u sjećanju Panine i drugih preživjelih.

Sa psima tragačima provjeravala krijumčareni teret u Mariupolju

Kad je ruski predsjednik Vladimir Putin 24. veljače pokrenuo svoju "specijalnu vojnu operaciju", Panina je provjeravala eventualno krijumčareni teret sa svoja dva psa tragača u luci Mariupolj, najvećoj na Azovskom moru. Naređeno joj je da se pridruži obrambenim snagama koje su se okupljale u manjoj gradskoj čeličani na sjeveru, poznatoj kao Azovmaš.

Tamo je ostala dok su Rusi ulazili u grad, očajnički pokušavajući umiriti svoje pse dok su eksplozije potresale tvornicu. "Smirili su se nakon nekoliko tjedana. Ali bilo je teško. Psi su osjećali da nešto dolazi i prije ispaljivanja. Cviljeli bi", rekla je Panina.

Mariupolj se urušavao oko njih, zajedno s ukrajinskom obranom. Nakon šest tjedana prvi je put vidjela ruske vojnike: "Bili su 20 metara od nas. Vidjela sam Ruse svojim očima i oni su vidjeli mene."

Ubrzo nakon toga stigla je zapovijed obrambenim snagama u Azovmašu da se povuku natrag u masivni kompleks Azovstal pokraj luke, gdje su ukrajinske snage planirale postaviti posljednju obranu pod nadmoćnom ruskom vatrenom moći koja je sravnila sa zemljom grad od 400.000 stanovnika.

Zastrašujući boravak u bunkeru

Njen novi dom, zajedno sa 70 drugih pripadnika granične straže, uključujući još dvije žene, bio je bunker: "Bilo je jako zastrašujuće. Bunker je bio 100 metara od mora na otvorenom prostoru bez metalnih konstrukcija koje bi ga štitile."

Rusi su 12. travnja preusmjerili pozornost s Azovmaša na Azovstal. Čeličana je neprestano bila gađana teškim topništvom, projektilima iz višecijevnih raketnih sustava i zračnim napadima, kao i napadima ratnih brodova. Bunker bi se "spustio i zaljuljao" kada bi bio pogođen. Panina je izlazila samo kako bi svojim psima omogućila svjež zrak. Ostali koji su izašli na borbene položaje nisu se vratili. "Mislim da je najmanje 10 od 70 ljudi u našem bunkeru poginulo", tiho je rekla.

Živjeli su od konzerviranog mesa, makarona i kuhanog žita, kao i njeni psi, kada im je nakon tjedan dana nestalo konzervi pseće hrane. Ali situacija je bila neodrživa. Početkom svibnja već je bio postignut sporazum o evakuaciji civila.

Dana 16. svibnja ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenskij objavio je u televizijskom obraćanju da će branitelji Mariupolja sada također doživjeti olakšanje. Ta poruka nije stigla do Panine i njezine grupe. "Došao nam je zapovjednik i rekao da je predaja jedini način da spasimo živote. Rekao je: 'Organizirat ćemo popis. Prvo 20 ranjenih vojnika, a zatim ostalih 20.' Ja sam bila u drugoj grupi", rekla je Panina za The Guardian.

Predaja i zarobljavanje

U 10 sati 17. svibnja Panina je izašla na svjetlo da se preda: "Bilo je zastrašujuće jer smo izašli bez oružja i bez pancirnih prsluka. Bila sam sa psima. Hodali smo pet km od bunkera do ruskih vojnika. Sve je bilo uništeno i izrovano."

Vojska je organizirala da ruski mediji budu pri ruci dok su žene tjerane u autobuse. "Htjeli su znati tko sam i zašto imam pse, snimali su me", rekla je Panina. Životinje su joj oduzete, kao i obroci hrane koje su nosili drugi.

Sada kao ratni zarobljenici, skupina nije imala pojma kamo ide niti što je čeka. Autobusi su vozili pet sati. Panina je putem vidjela putokaz za Olenivku, ali nije znala ništa o užasnoj reputaciji zatvora zbog zlostavljanja i bijednih uvjeta.

Bilo je 21 sat kad je autobus prošao pored zidova omeđenih bodljikavom žicom zarobljeničkog logora. Muškarci i žene su razdvojeni, svi su pretraženi i rečeno im je da se skinu. Oduzeti su im satovi i prstenje. Sada su bili dio sustava.

28 žena u maloj ćeliji, neke su bile ozlijeđene

Panina je s još šest žena odvedena u ćeliju veličine 6 puta 4 metra s četiri gola drvena kreveta. Sljedećeg dana uslijedilo je kratko ispitivanje o prirodi njihovih vojnih uloga. Onda su im se dan kasnije pridružile još dvije žene. Unutar tjedan dana bilo je 28 ljudi u jednoj maloj ćeliji.

Rusi su im nakon nekoliko dana dali nekoliko madraca. Ćelija je u podu imala i otvorenu rupu za toalet. Zatvorenici su ostali u odjeći koju su iznijeli iz Azovstala. Jedini odmor od četiri zida oko njih bila je petnaestominutna šetnja jednom dnevno u dvorištu. Imali su priliku tuširati se jednom tjedno.

"Naš blok je imao 10 ćelija na jednom katu, koji je bio pun žena, a na gornjem katu bile su ćelije za muškarce. Nije nam bilo dopušteno razgovarati s njima. Činilo se da nestaju, postajali su sve tanji i mršaviji", ispričala je Panina.

Dvije žene u njezinoj ćeliji bile su ozlijeđene, jedna sa slomljenom rukom, a druga s ranama od gelera na glavi. Rusi se nisu brinuli o njima, ali su dvije medicinarke među zarobljenicama dobile neki medicinski pribor za korištenje. Obroci su gurani kroz rupu na vratima ćelije i bili su kuhane žitne pahuljice pomiješane s piletinom za doručak i s ribom za večeru.

"Ljudi su se budili vrišteći"

Noći su znale biti teške: "Ljudi bi se budili vrišteći. Bilo je teško spavati jer bi i najmanji šum probudio zatvorenice, ali postale smo kao sestre. Vrijeme bismo provodile pričajući o receptima, pletući jedna drugoj kosu. Rusi su nam dali neke knjige o njihovoj povijesti."

Tipična knjiga bila je "Kako se kalio čelik", socrealistički roman Nikolaja Ostrovskog iz 30-ih godina o ruskom građanskom ratu.

Zatim je 29. srpnja u 22 sata, nakon uobičajenog večernjeg prebrojavanja zatvorenika u ćelijama od strane stražara, došlo do snažne eksplozije praćene vriskom.

Panina nije znala da su 53 ukrajinska ratna zarobljenika ubijena, a 75 ih je ranjeno. Uglavnom su to bili vojnici iz kompleksa Azovstal, uključujući i pukovniju Azov, postrojbu s desničarskom genezom koju je Kremlj smatrao dokazom neonacističke prirode vlade u Kijevu. Ukrajinski dužnosnici tvrdili su da je eksplozija djelo ruskih vlasti kako bi se prikrilo mučenje onih koji su držani u tom dijelu zatvora. Međunarodnom odboru Crvenog križa od tada je onemogućena inspekcija zatvora.

Puno plača i lavež pasa

"Bilo je puno plača, psi su lajali", rekla je Panina o posljedicama eksplozije: "Ruski stražari su otišli vidjeti što se dogodilo. Vidjela sam kako ozlijeđene muškarce vode u prazne ćelije iznad nas. Rekli su da je to bio ukrajinski udar, ali nitko im nije vjerovao".

Život se nastavio kao i nakon događaja od 29. srpnja. Tek prije dva tjedna monotonija je opet dramatično razbijena kada je u 10 sati ženama i još 28 zatvorenika naređeno da izađu iz ćelija i ukrcaju se u autobuse za trosatnu vožnju do ruskog lučkog grada Taganroga. Zatim su vojnim vozilima Kamaz prebačeni u Rostov na Donu i ukrcani u vojni zrakoplov do lokacije u ruskoj regiji Voronjež, gdje su stigli u tri sata ujutro sljedećeg dana.

Sve ovo vrijeme Rusi ništa nisu govorili o tome gdje i zašto ih voze, objasnila je Panina: "U zatvoru Voronješke oblasti ostali smo dva tjedna, po 12 nas u jednoj ćeliji. Zatim su nas vratili u Taganrog na dva dana prije nego što su nas odande avionom prebacili na Krim. Mislim da je to bilo negdje u blizini grada Sevastopolja".

Odatle je skupina autobusima odvezena kroz južnu regiju Herson i tek tada se teror pretvorio u olakšanje, ističe Panina: "Kada smo se počeli voziti od Hersonske oblasti prema Zaporiškoj oblasti i vidjeli da idemo u selo Vasilivku, i dalje u ničiju zemlju, shvatile smo što se događa."

"Ono čega se najviše sjećam je trenutak kada smo vidjele što je ispred vas - Ukrajinci i ukrajinska strana", rekla je Panina te zastajući zaključila: "Dobro sam. Našim momcima koji su još u ruskom zarobljeništvu samo želim reći da i njima želim sve ove naše sretne trenutke nakon razmjene."