REBOOT God of War serijala iz 2018. smatra se modernim remek-djelom i jednom od, ako ne i najboljom Sonyjevom ekskluzivom svih vremena.

I hrpa ljudi vam je to vjerojatno ponovila. 

A ako ste alergični na hype, to vam se vjerojatno i malo odrazilo na mišljenje o igri i ljudima koji vas bombardiraju s "ovo je najbolje ikad". I možda, baš poput mene, ne dijelite apsolutno oduševljenje novim avanturama starog Kratosa i njegovim odgojnim metodama, ali nemoguće je poreći da je riječ o objektivno briljantnom naslovu.

Ne očekujte novog "novog Kratosa"

Teško je ne respektirati sve ono što su Corey Barlog i ekipa iz Santa Monice učinili jer radi se o savršenom rebootu u tom trenutku pomalo iscrpljenog serijala, koji je dobio injekciju svježine kakvu rijetko viđamo u franšizama duge povijesti, čiji tvorci gotovo nikada nemaju hrabrosti mijenjati dobitni recept.

U slučaju Ragnaroka to se neće dogoditi jer za to, realno gledajući, ni ne postoji razlog. Osjetno mijenjati igru ne bi imalo smisla jer ovo je službeni završetak nove priče i potpuno je razumljivo da bi od izmišljanja tople vode bilo više štete nego koristi.

Tim više jer će se ove dvije igre za desetak godina ionako tretirati kao jedna priča. Sve je vrlo povezano i jedna igra neodvojiva je od druge. Isto tako, ne mora sve biti utrka za "revolucionarnim idejama" jer, osim činjenice da malo toga jest uistinu revolucionarno i podsjeća na Tima Cooka, koji ponavlja "revolucionarno" dok u isto vrijeme predstavlja "inovaciju" koja se na Androidima pojavila prije pet godina, ponekad je dobro vidjeti ekipu koja prvenstveno želi kvalitetno nastaviti priču. 

Da postoje Oscari za videoigre, ovi bi ih glumci dobili

Ragnarok se narativno nastavlja tri godine nakon događaja iz prethodnika, ali u prvih nekoliko sati djeluje kao da ste samo nastavili God of War iz 2018. I pritom ne mislim u tehničkom smislu jer grafički sve izgleda bolje. Razlike možda nisu preočite jer prvi dio još uvijek izgleda fenomenalno, a i radi se o igri koja paralelno izlazi i za konzole prošle generacije, pa se nismo ni nadali pomacima epskih razmjera.

To nas dovodi do toga da još uvijek čekamo "the igru" za konzole nove generacije, ali to je priča za neki drugi dan.

Jedno od poboljšanja koje automatski upada u oko jest i gluma. Ragnarok je bez sumnje jedna od "najbolje odglumljenih igara", što možda zvuči čudno, ali ono što su Danielle Bisutti (Freya), Ryan Hurst (Thor) i Richard Schiff (Odin) učinili sa svojim likovima definitivno spada među najbolje izvedbe viđene u videoigrama. Ostatak ekipe također je odličan, ali ovo troje se posebno ističe jer nadilazi ono na što smo inače navikli i svakako zaslužuje biti spomenuto.

Nadalje, odnos likova je kompleksniji, vedriji i dublji. Pogotovo u slučaju Mimira, koji je postao neizostavan dio ove "moderne obitelji", na koju Željka Markić i ekipa vjerojatno ne bi gledali blagonaklono jer uključuje ćelavog rmpaliju i njegovog sina, odrubljenu glavu s rogovima, hipi diva, dva patuljka i vješticu koja ni s kim od njih nije u braku. 

Stil igre nije se znatno promijenio, u srži je to i dalje onaj stari God of War, ali kretanje i borbe postali su "vertikalniji" (sad možete i koristiti uzvišenja kako biste sredili neke protivnike) i to definitivno čini razliku. Osim toga, unesene su i određene promjene koje su raspoređene tako da se nikada previše ne uspavate i uđete u rutinu. Točnije, baš u trenutku kad počinjete osjećati lagani zamor od neprekidnog taslačenja neprijatelja, u priču ulaze novi potezi, ali i novo oružje koje će razbiti monotoniju i "metroidvanijski" otvoriti pristup novim dijelovima mape.

Valja ovdje kratko spomenuti i da su autori poslušali fanove i unijeli raznolikost među neprijatelje, koji su ovog puta šarenija skupina likova i živina koje ćete "upokojiti" na bezbroj klasičnih i novih načina. Dobro osvježenje svakako je i to da su boss fightovi i mini boss fightovi učestalija pojava i svakako igru čine dinamičnijom.

Doduše, to nas dovodi i do većih boss fightova, koji su dio usputnih misija i ponekad su neizdrživo frustrirajuće iskustvo čak i na najlakšim težinama igre. Dobra stvar je to da ih je moguće u potpunosti izbjeći, a nisu presudni ni za glavni dio radnje. Što je odlično za "ljude koje u prvom redu zanima priča" (eufemizam za nevješte, lako razdražljive i u pravilu loše igrače). 

Gdje smo uopće stali?

Trudit ću se maksimalno izbjeći spoilere, ali spomenut ću da je Atreus a.k.a. Loki a.k.a Boy ovog puta još fleksibilniji i da imamo nove načine na koji ćemo ga dodatno poboljšavati i učiniti ga korisnijim u okršajima. Ujedno je i neusporedivo bitniji lik, ušao je u pubertet, bahat je i ovog puta radnja se vrti oko njega.

Zima nad zimama ili Fimbulvetr se nakon tri godine približava svom kraju i to označava početak Ragnaroka. Kratos i Atreus putuju kroz devet kraljevstva u nadi da će zaustaviti rat koji će uništiti univerzum i u isto vrijeme otkriti detalje o Atreusu kao Lokiju. U isto vrijeme proganja ih Freya, koja se Kratosu želi osvetiti za ubojstvo sina Baldura, ali i Thor koji, osim polubrata Baldura, osvećuje i sinove Modija i Magnija. No u priču se napokon osobno uključuje i Odin, koji je ključna figura, ali je u prvom dijelu operirao iz sjene.

Sve u svemu, God of War imao je više-manje jednostavan zaplet. Kratos nosi pepeo supruge od točke A do točke B i to postaje progresivno zajebano. Ragnarok je puno kompleksnija priča od "nosi pepeo i krene frka". Ovog puta trebat ćete obratiti pažnju jer lako se može dogoditi da vam zakaže koncentracija i odjednom nemate pojma zašto uopće radite to što radite, gdje ste, tko su te babe u pećini i što žele od vas.

Isti problem javlja se i kod uvođenja novotarija u stil igre ili poboljšanje opreme. U jednom trenutku zatrpaju vas informacijama, a igra vam nikada dovoljno jasno ne objasni zašto je to bitno. Naravno, to može biti i pozitivna stvar jer ako se ikad odlučite odraditi još jedan krug igre, mnogo toga bit će vam jasnije jer raspolažete onim osnovnim informacijama.

A kad smo već kod "replay" vrijednosti, igra zbog priče ima i jedan problem, a tiče se igrivih dijelova radnje tijekom kojih ne možete preskočiti duge dijaloge, a u isto vrijeme ne događa se ništa zanimljivo. Primjerice, ćaskate, skupljate neke voćke i trpate ih u koš. To je neopisivo zamoran dio igre koji jedva funkcionira prvi put, a djeluje kao nezamisliv davež kod svakog narednog prelaska.

Tih situacija nema puno, ali ima ih i ubijaju prohodnost igre za koju će vam, želite li je u potpunosti istražiti, trebati preko 70 sati.

Dostojan nasljednik jedne od najboljih igara za PlayStation

No, to su ujedno i jedine zamjerke igri koja ponovno briljira na svim bitnim poljima, uključujući i još jedan fenomenalan soundtrack Beara McCrearyja, koji nisam spomenuo, ali zaslužuje pohvale. Teško je zapravo uhvatiti se za neki veći problem i pritom ne ispasti sitničavi drkadžija jer ovo je zaista zavidna razina ispeglanosti, čega je svjestan i razvojni tim. Embargo na recenzije pomaknut je za nekoliko tjedana prije izlaska igre, što nije uobičajena pojava, ali je jasan znak da imaju nešto čime su potpuno zadovoljni i očito nimalo ne strahuju od reakcija kritičara.

I to samopouzdanje definitivno dolazi s pokrićem jer God Of War: Ragnarok je možda i najbolja igra jako dobre godine za industriju videoigara. Uspjeli su ispuniti izuzetno visoka očekivanja jer, dok je igra iz 2018. morala biti bolja od igara kultnog serijala koji je s vremenom izgubio svježinu, Ragnarok je imao misiju postati dostojan nasljednik jedne od najboljih igara svih vremena.

To nije nimalo lak zadatak, ali Santa Monica Studio posao je odradio besprijekorno. Ragnarok je sve ono što su fanovi očekivali, sve što prvi dio zaslužuje i puno više od toga, a čak i "nefanovi" poput mene nemaju što prigovoriti. I to je tako dosadno jer ponekad vam malo nedostaju igre koje će nahraniti seronju u vama i za koje ćete napisati: "Ovo je smeće".