OVOG tjedna najvažniji događaj za budućnost Ukrajine dogodio se nekih osam tisuća kilometara od Kijeva - američki međuizbori za Kongres.

Iako su mnogobrojni demokratski i republikanski emisari pohodili Kijev neposredno prije izbora, a kako bi ga uvjerili da će američka pomoć Ukrajini ostati postojana bez obzira na ishod, Ukrajinci će strepiti sve do prvih odluka novog saziva koje će pokazati pravi odnos snaga u novom Kongresu.

Vođa republikanske manjine u Zastupničkom domu američkog Kongresa Kevin McCarthy u predizbornoj je kampanji obećavao da Ukrajina više neće dobivati bjanko čekove kad republikanci preuzmu kontrolu nad Zastupničkim domom i Senatom.

Na sreću Ukrajinaca, crveni (republikanski) val se nije dogodio. Prebrojavanje glasova još traje, no sve je jasnije da će republikanci u Zastupničkom domu imati vrlo tijesnu većinu, ako ikakvu. 

Ni Bidenovi demokrati nisu jedinstveni oko pomoći Ukrajini

Problem je što ni Demokratska stranka nije jedinstvena oko pomoći Ukrajini. Novi odnosi snaga unutar Kongresa rezultirat će stanjem u kojem će predsjednik Biden morati dugo pregovarati sa zastupnicima obje stranke da bi osigurao većinu za svaku odluku, pa tako i oko pomoći Ukrajini. Sve će to tražiti puno kompromisa i vremena.

Doduše, Sjedinjene Države imaju predsjednički sustav koji predsjedniku daje vrlo velike ovlasti, a kako će Biden ostati na toj poziciji još dvije godine, pomoć Ukrajini će se nastaviti. Samo je pitanje kojom brzinom i u kojem obimu.

Sjedinjene Države su predvodnik svih mjera za pomoći Ukrajini i sankcija Rusiji. S najnovijim paketom od 400 milijuna od 10. studenog SAD je Ukrajini dao 18.6 milijardi dolara vojne pomoći, tj. 60% sveukupne vojne pomoći koju je Ukrajina dobila od 24. veljače.

Stoga će se svako slabljenje ili usporavanje američke vojne pomoći Kijevu istog trenutka odraziti na sve druge države, prije svega europske. Inflacija uzima politički danak koji proruske snage koriste za jačanje svojih pozicija unutar Europe. Zbog toga bi se i mala pukotina u američkoj podršci Ukrajini mogla vrlo brzo pretvoriti u rascjep u Europi.

Jedna odlična vijest za Ukrajinu prošla je ispod radara

Jedna jako dobra vijest za Ukrajinu prošla je potpuno nezapaženo. Nova (ujedno i prva) talijanska premijerka Giorgia Meloni potvrdila je da će Italija ostati čvrsto unutar proukrajinske koalicije, iako su mnogi sumnjali u to. Međutim, zaista dobra vijest za Ukrajince je najava premijerke Meloni da će Italija i Francuska zajedno Ukrajini isporučiti PZO raketni sustav SAMP/T. 

Punog naziva Aster 30 SAMP/T, ovaj sustav ima mogućnost preokrenuti odnos snaga u Ukrajini. Jedna bitnica SAMP/T uz njemački sustav IRIS-T SLM (jedna je bitnica već isporučena uz obećanje o još tri) može osigurati potpunu obranu grada veličine Kijeva, zato što SAMP/T koristi najmodernije projektile Aster 30, koji imaju aktivno radarsko samonavođenje na cilj.

Taj sustav omogućuje im pogađanje vrlo zahtjevnih ciljeva kao što su balistički projektili ili ciljeva koji kao krstareći projektili lete velikim brzinama na vrlo malim visinama. Domet sustava je veći od 100 kilometara, a kako projektil leti brzinom od 4.5 Macha, vrijeme od trenutka otkrivanja cilja do trenutka obaranja je vrlo kratko. Izvorni projektil Aster 30 Block 1 može obarati balističke projektile dometa do 600 km.

Međutim, sustav koristi i projektil Aster 30 Block 1NT, koji je optimiziran za uništavanje balističkih projektila dometa do 1500 kilometara. Taj je projektil u završnoj fazi razvoja, s planiranim prvim isporukama u 2023. godini, pa bi Ukrajina bila idealno mjesto za njegovo testiranje u borbenim uvjetima. 

Problem obuke

Što se tiče Ukrajinaca, najveći nedostatak sustava Aster 30 SAMP/T je složena i dugotrajna obuka. Ako se Francuska i Italija budu striktno pridržavale dosadašnjeg pravila da samo ukrajinske posade mogu biti na PZO sustavima, onda nije nemoguće da isporuka uslijedi nakon okončanja rata. Sve bi se značajno ubrzalo kad bi Francuska i Italija pristale zajedno sa sustavom u Ukrajinu poslati i instruktore, no ta je odluka u nadležnosti najviših razina politike.

Dođe li sustav Aster 30 SAMP/T u Ukrajinu u razumnom vremenu, i više od jedne bitnice bitno će ograničiti osvetničke ruske napade na ukrajinske gradove. Sa smanjenom mogućnošću teroriziranja Ukrajinaca Putinovi izgledi da isposluje povoljne uvjete primirja bitno se smanjuju. 

Ruski bijeg iz Hersona

Vijest koja je izazvala euforiju među Ukrajincima bila je objava zapovijedi ruskog ministra obrane Sergeja Šojgua od 9. studenog o povlačenju ruskih snaga iz grada Hersona i s desne obale Dnjepra (hersonski džep). Iako su mnogi dvojili hoće li se ta zapovijed zaista i sprovesti, već 11. studenog ukrajinske su snage bez borbe ušle u Herson.

Reklo bi se da je to jedino ispravno i pravedno jer su i ruske snage 2. ožujka okupirale Herson bez borbe, zahvaljujući izdaji lokalnih prorusa, koji su sada pobjegli (evakuirani) iz grada jer nisu željeli dočekati povratak ukrajinske vlasti. Za razliku od Ukrajinaca u veljači, ruska je inženjerija 11. studenog odradila svoj posao i uništila sve mostove preko Dnjepra.

Po tvrdnjama ruskog ministarstva obrane, ruska vojska je iz hersonskog džepa uspješno izvukla 30 tisuća vojnika i više od pet tisuća borbenih vozila i druge tehnike. 

Ruska vojska je na samom rubu sloma

S obzirom na to da su se Rusi mjesecima ukopavali i pripremali obranu te ondje nagomilali 30 tisuća vojnika (uglavnom profesionalaca), očito je odluka o povlačenju donesena zbog nekih prioritetnijih razloga. A ti razlozi mogu se svesti na tek jedan - ruska vojska je na samom rubu sloma. 

Zapovjednik ruskih snaga u Ukrajini general Surovikin morao je naći opciju gdje nešto uzeti da bi time popunio nedostatke. S obzirom na to da je mobilizacija 300 tisuća pričuvnika završila sramotom ruske vojske i velikim političkim problemom (pobune mobiliziranih Rusa su svakodnevne), Surovikin je morao racionalizirati ono što već ima u Ukrajini.

Jedino kamo se mogao povući a da Ukrajincima ne otvori prostor za daljnje napredovanje bila je desna obala Dnjepra. A to je značilo povlačenje iz grada Hersona. Gubitak Hersona bez borbe ogromna je ruska sramota, no o tome se moraju brinuti Kremlj i Putin. General Surovikin mora se brinuti kako održati rusku vojsku barem do dolaska zime i očekivanog smanjenja intenziteta borbenih djelovanja. 

Iako se grad Herson mogao braniti mjesecima, obostrani bi gubici bili ogromni. A Surovikin tih 30 tisuća padobranaca, marinaca i profesionalnih vojnika treba na drugim dijelovima bojišta. Prije svega kod Bahmuta, čije je osvajanje trenutno primarni politički cilj Moskve. Od osvajanja Lisičanska na samom početku srpnja vijesti iz Ukrajine za rusku su javnost bile sve gore.

Potencijalno rusko osvajanje Bahmuta sad ima samo političku važnost

Iako je bitka za Bahmut započela nekoliko dana poslije okupacije Lisičanska, ruske snage nisu puno bliže osvajanju grada nego sredinom srpnja. U međuvremenu su ukrajinske snage oslobodile Harkivsku oblast, a jučer i grad Herson.

Odnos snaga se toliko promijenio u korist Ukrajine da nekad vrlo važan Bahmut, čijim bi osvajanjem Rusi otvorili smjerove prema Kramatorsku i Slovjansku te osvajanju cijelog Donjecka, sad ima samo političku važnost - da se Rusima pred nadolazeće praznike barem malo vrate vjera u pobjedu i povjerenje u Putina.

Jedini problem je što su prepuštanjem grada Hersona i hersonskog džepa Rusi "oslobodili" više od stotinu tisuća ukrajinskih vojnika nagomilanih u tom području, koji sad mogu napasti negdje drugdje, gdje ruski položaji nisu ni približno toliko čvrsti.