TIJEKOM četvrt stoljeća svog formalnog postojanja, Moskovska škola građanskog obrazovanja nije imala kampus, nastavni plan niti profesore. Škola je umjesto toga vodila seminare za političare i novinare, koje su vodili drugi političari i novinari iz Rusije i cijelog svijeta. Djelovala je iz moskovskog stana svojih osnivača Lene Nemirovskaje i Jurija Senokosova.

Upoznali su se 70-ih godina dok su radili u sovjetskom filozofskom časopisu i dijelili mržnju prema nasilnoj, proizvoljnoj politici koja je oblikovala veći dio njihovih života. Otac Nemirovskaje bio je zatvorenik Gulaga. Senokosov je jednom rekao da ne može jesti ruski crni kruh jer ga okus podsjeća na siromaštvo i tragediju njegova sovjetskog djetinjstva, za The Atlantic piše Anne Applebaum.

Vjerovali su da se Rusija može promijeniti

Oboje su također vjerovali da se Rusija može promijeniti. Možda ne puno, možda ne baš dramatično, ali svejedno se može promijeniti. Nemirovskaja je jednom rekla da je njezina velika ambicija učiniti Rusiju "malo civiliziranijom" kroz izlaganje ljudi novim idejama. Njihova škola, produžetak razgovora vođenih u njihovoj kuhinji, osmišljena je za postizanje tog jedinog, nerevolucionarnog cilja.

Dugo je cvjetala. Od 1992. do 2021. godine, procjenjuje Nemirovskaja, više od 30.000 ljudi - parlamentaraca, članova gradskih vijeća, poslovnih ljudi, novinara - pohađalo je njihove seminare diljem zemlje o zakonima, izborima i medijima. Dolazili su predavati britanski urednici, poljski ministri i američki guverneri; dobili su financijsku potporu mnoštva europskih, američkih i ruskih zaklada i filantropa. Autorica ovog teksta sudjelovala je na desetak seminara, uglavnom da bi govorila o novinarstvu.

Ali škola je ostala ruska organizacija, izgrađena od Rusa, za Ruse. Teme su odabrane jer su zanimale Ruse, a kasnije i Gruzijce, Bjeloruse i Ukrajince koji su pohađali neke seminare. Applebaum se posebno sjeća njoj dosadnog seminara o federalizmu u Skandinaviji koji je sudionicima bio fascinantan jer u svojim visoko centraliziranim društvima nikada nisu razmišljali o različitim odnosima između regionalnih i nacionalnih vlada koji bi teoretski mogli postojati.

U to vrijeme ovaj projekt nije djelovao naivno, idealistički ili radikalno, a kamoli buntovnički. Čak i tijekom prvog desetljeća predsjedništva Vladimira Putina demokratska politika bila je ograničena, ali legalna u Rusiji; oporbeni stavovi bili su tolerirani, sve dok nisu privlačili previše narodne podrške; a bilo je i mnogo nastojanja da se organiziraju rasprave, radionice i predavanja o demokraciji i vladavini prava.

Pričama poput ove nikad nema kraja

Nemirovskaja je rekla da joj nije palo na pamet da stvara "disidentsku" organizaciju. Naprotiv, njezini napori bili su usmjereni na podupiranje upravo one vrste transformacije za koju su ljudi na vlasti u Rusiji 90-ih godina govorili da je žele. No, polako su ti ljudi istisnuti ili su se predomislili. Službenici FSB-a, ruske tajne policije, počeli su se pojavljivati na seminarima i postavljati pitanja. U ruskom tisku pojavili su se negativni članci o školi. Konačno, država je označila školu kao "stranog agenta" i odredila da se mora reklamirati kao takva.

Škola je zatvorena 2021. godine. Nemirovskaja i Senokosov prodali su svoj stan i preselili se u Rigu u Latviji, gdje još uvijek vode seminare, samo sada za prognanike. Mnogi njihovi prijatelji, kolege i bivši studenti također su pobjegli iz zemlje. U proljeće 2022. godine, nakon invazije na Ukrajinu, takvi pojedinačni odlasci postali su masovni. Deseci tisuća ruskih novinara, aktivista, odvjetnika i umjetnika napustili su zemlju, noseći sa sobom sve što je preostalo od neovisnih medija, izdavaštva, kulture i umjetnosti. Među njima je bilo mnogo ljudi koji su možda nekoć pohađali seminar o lokalnoj upravi na Moskovskoj školi za građansko obrazovanje.

Taj trenutak mnogi su u Rusiji i izvan nje smatrali završetkom priče. Ali nije - jer pričama poput ove nikad nema kraja.

Ideje se kreću kroz vrijeme i prostor, ponekad na neočekivane načine. Ideja da bi neka zemlja trebala biti drugačija - drukčije vođena, drukčije organizirana - može doći iz starih knjiga, s inozemnih putovanja ili samo iz mašte njezinih građana. Na vrhuncu Ruskog Carstva, u 19. stoljeću, pod vladavinom možda i najvećih autokrata svog vremena, procvjetalo je mnoštvo reformskih pokreta: socijaldemokrati, seljački reformatori, zagovornici ustava i parlamenata.

Čak su i neki ljudi rođeni u ruskoj carskoj eliti počeli razmišljati drugačije od drugih u svojoj društvenoj klasi. Lav Tolstoj razvio se u svjetski poznatog zagovornika pacifizma. Otac pisca Vladimira Nabokova držao je žestoke javne govore u godinama koje su prethodile ruskoj revoluciji, uređivao je liberalne novine i proveo neko vrijeme u zatvoru. Njegov se sin kasnije sjećao kako je, navečer kada je njegov otac držao svoje političke sastanke, "u dvorani bila gomila ogrtača i kaljača", a gosti su razgovarali do duboko u noć.

Većina ruskih liberala nije shvatila što je izvor ruske autokracije

Država je već tada uzvraćala ljudima koji su mislili drugačije. Mihail Zigar, ruski pisac i osnivač nezavisne televizijske postaje pod nazivom TV Dožd, napisao je knjigu Carstvo mora umrijeti koja između ostalog govori o nezavisnim misliocima protjeranim iz Rusije početkom 20. stoljeća, od kojih su se neki vratili kako bi je preoblikovali tijekom revolucije. Bio je to trenutak kada "broj ruskih političkih emigranata postaje toliki da se govori o nastanku alternativnog ruskog civilnog društva. Ruska dijaspora više nije ogranak Rusije; više nije jasno što je grana, a što deblo", piše Zigar.

Većina njih patila je od jedne velike slijepe točke - ni tada ni kasnije većina ruskih liberala nije shvatila da je sam imperijalni projekt izvor ruske autokracije. Bijela armija izgubila je od boljševika djelomično zato što u građanskom ratu 1918. do 1920. nije htjela udružiti snage s novom neovisnom Poljskom ili budućom neovisnom Ukrajinom. Demokratske ideje nisu trijumfirale ni u grani ni u deblu u godinama koje su uslijedile nakon ruske revolucije, dijelom zato što je država morala upotrijebiti toliko nasilja da zadrži Ukrajinu, Gruziju i druge republike unutar Sovjetskog Saveza.

Nove generacije mislilaca

Ipak, čak ni desetljeća straha i siromaštva koja su uslijedila nakon ruske revolucije nisu eliminirala uvjerenje da je druga vrsta države moguća. Nove generacije mislilaca izranjale su iz sovjetske tame. Neki od njih će pomoći u pokretanju modernog pokreta za ljudska prava. Drugi, poput osnivača i učenika Moskovske škole građanskog obrazovanja, pokušat će stvoriti alternativnu Rusiju u godinama nakon raspada Sovjetskog Saveza.

Izgubili su, naravno, od još jednog diktatora koji koristi imperijalni rat da eliminira svoje neprijatelje i sije strah diljem Rusije. Ipak, čak i sada, iako većina Rusa šuti, čak i dok su zastrašeni propagandom ili pokolebani nacionalističkim sloganima, više od 17.000 Rusa unutar zemlje prosvjedovalo je i protiv režima i protiv svojih apatičnih sunarodnjaka, suprotstavilo se ruskom imperijalizmu i zbog toga su pritvarani ili zatvarani. Među njima je nekoliko poznatih političara koji su mogli odavno otići, poput Vladimira Kara-Murze i Ilje Jašina.

Oporbeni političar Aleksej Navalni zatvoren je u siječnju 2021. godine; držan je u izolaciji, ali je na sudskom ročištu 21. rujna ipak osudio "zločinački" rat i optužio Putina da ovom krvlju želi "okaljati stotine tisuća ljudi". Dana 30. rujna objavio je esej, prokrijumčaren iz njegove ćelije, u kojem je zamišljao postputinovsku Rusiju i pozivao na zamjenu sadašnjeg ruskog predsjedničkog sustava, koji je sada kolabirao u punu autokraciju, parlamentarnom republikom. Umjesto da se predstavlja kao novi spasitelj carstva, on poziva na potpuno drugačiju vrstu Rusije.

Rusi počinju shvaćati kako su carstvo i autokracija blisko povezani

Izvan zemlje, stotine tisuća običnih Rusa počinju shvaćati kako su carstvo i autokracija blisko povezani. Neki od novih prognanika potpuno su odustali od politike, a mnogi samo izbjegavaju novačenje. Ali velika masa protivi se ratu iz inozemstva, putem web stranica na ruskom jeziku koje izvještavaju o ratu i pokušavaju dostaviti informacije do Rusa u Rusiji. TV Dožd, koju je vlada zatvorila u ožujku, ponovno radi online sa sjedištem u Rigi. Navalnijevi suradnici, ostatak njegove velike nacionalne organizacije, stvaraju videozapise koji imaju milijune gledatelja na YouTubeu, a kojima se još uvijek može pristupiti u Rusiji.

Mnoštvo grupa i ljudi želi održati na životu ideju o drugačijoj Rusiji, stvoriti "alternativno građansko društvo" izvan Rusije, slično verziji s početka 20. stoljeća koju je opisao Zigar, koji je sada i sam u egzilu. Garry Kasparov - bivši svjetski prvak u šahu koji se okrenuo demokratskoj politici, pomogao organizirati ulične demonstracije u Moskvi 2000-ih godina, a sada je persona non grata u zemlji u kojoj je nekoć bio heroj - nedavno je rekao kako se nada izgraditi svojevrsnu "virtualnu Južnu Koreju", oporbu u egzilu koja stoji nasuprot Rusiji koja sve više nalikuje Sjevernoj Koreji. Jedan od Kasparovljevih projekata, Forum Slobodne Rusije, redovito okuplja različite, ponekad posvađane ogranke ruske zajednice izvan Rusije.

Ideja da bi mogla postojati drugačija Rusija nema veliku težinu u Ukrajini

U barem jednom pogledu svi ovi prognanici iz 21. stoljeća razlikuju se od svojih prethodnika iz 20. stoljeća - ostaju u inozemstvu ili u zatvoru zbog užasnog rata za imperijalno osvajanje. Mnogi se stoga protive ne samo režimu nego i carstvu; prvi put neki tvrde da ne treba mijenjati samo režim već i definiciju nacije. Kasparov je jedan od mnogih koji tvrde da samo vojni poraz može donijeti političku promjenu. Sada vjeruje da će demokracija biti moguća tek "kada Krim bude oslobođen i kada se ukrajinska zastava zavijori nad Sevastopoljem".

Ta ideja - da bi mogla postojati drugačija Rusija, Rusija koja je nacionalna država, a ne imperij - trenutačno nema veliku težinu u Ukrajini. Naprotiv, mnogi Ukrajinci smatraju rusku demokratsku opoziciju jednako krivom, jednako imperijalističkom i jednako odgovornom za rat kao i vlast. Svakako je istina da nisu svi ljudi koji su u prošlosti nazivani "ruskim liberalima" bili protiv carstva ili protiv Putina. Neki su tehnokrati koji su se zalagali za diktaturu u Pinochetovom stilu ili socijalisti čiji se "liberalizam" prenosio fotografijama europskih mjesta za odmor objavljenim na Instagramu.

Ukrajinska novinarka Olga Tokarjuk nedavno je na Twitteru ustvrdila da su "čak i ruski 'liberali' više puta izrazili imperijalističke ideje o vanjskoj politici i Ukrajini te da čak i kod njih postoji tolerancija prema ratu i odbojnost prema demokraciji". Mnogi se pitaju zašto nema masovnih prosvjeda Rusa u Londonu ili Tbilisiju. Zašto tisuće prognanika, a ne samo nekolicina koji pišu za web stranice, ne dignu svoj glas?

Nema dobrih Rusa?

Argument kako nema "dobrih Rusa" ima duboku emotivnu logiku, ali i političku, i to ne samo za Ukrajince. Uostalom, ruski liberali su i prije zakazali. Nisu uspjeli 90-ih, nisu uspjeli u 2000-ima, a ne uspijevaju ni sada. Nisu uspjeli zaustaviti Putina, nisu uspjeli spriječiti da se ova katastrofa razvije. Neki od njih nisu uspjeli, barem donedavno, razumjeti kako je ruski imperijalizam hranio i njegovao rusku autokraciju - nisu shvatili zašto, kao što naslov Zigarove knjige ukazuje, carstvo mora umrijeti.

Ljutnju zbog ovog neuspjeha možete čuti u promijenjenom tonu govora ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog. Uoči rata Zelenski se obratio Rusima na ruskom jeziku, pozivajući ih da spriječe ono što će se dogoditi. "Žele li Rusi rat?" upitao je retorički: "Odgovor ovisi samo o vama, građanima Ruske Federacije." Ali budući da ništa nisu zaustavili, Zelenski se nedavno pridružio drugima u zagovaranju ukidanja europskih viza za Ruse, uz obrazloženje da bi Rusi trebali "živjeti u svom svijetu dok ne promijene svoju filozofiju".

Nakon što je Putin u rujnu najavio svoju akciju mobilizacije, Zelenski je bio još eksplicitniji. Rusi ne bi trebali napustiti svoju zemlju kako bi pobjegli od mobilizacije, već bi se trebali "boriti na svojim ulicama za svoju slobodu". Ukrajinski filozof Volodimir Jermolenko također je ustvrdio da Rusi koji su nedavno napustili Rusiju ne bježe od rata, nego samo od mobilizacije: "Kad bi samo ove stotine tisuća ljudi koji bježe od mobilizacije ustali protiv rata unutar Rusije, rat bi prestao. Kukavice."

Zapravo nema načina da se suprotstavimo ovoj logici, nastavlja Applebaum u svom tekstu za The Atlantic. Naravno da su se Rusi trebali boriti i da se trebaju boriti i sada. Ali važno je imati na umu da nekoliko njih jest, a nekoliko njih se uvijek hoće boriti. Možda je ovoj skupini potrebno novo ime - oni nisu "ruski liberali", već "Rusi protiv carstva" ili "Rusi koji se zalažu za demokraciju" ili "Rusi za slobodu". Neki su do ovog zaključka došli pažljivom analizom, neki instinktivno. U nedavnim razgovorima Rusi bi autorici teksta spomenuli svoju tetu koja je bila sovjetski disident ili blisku prijateljicu u Ukrajini, kako bi objasnili zašto se nadaju da će njihova zemlja doživjeti odlučujući vojni poraz.

Te su veze proizvod slučajnosti i nesreće. Ali slučajnost i nesreća objašnjavaju zašto skromni cilj Lene Nemirovskaje - učiniti Rusiju malo civiliziranijom - nije bio posve naivan. Jer ne postoji ništa neizbježno, ništa genetski, ništa unaprijed određeno o bilo kojoj naciji ili njezinoj vladi. Samo diktatori vjeruju da postoje zakoni povijesti koji se moraju poštovati. Demokrati, nasuprot tome, znaju da će se država na kraju prilagoditi društvu, a ne obrnuto - a društvo se, po definiciji, uvijek mijenja.

Kulturološka težina prošlosti je velika, a navike autokracije - osobito navika življenja u strahu - i dalje postoje. Snažna je i privlačnost moći. Ljudi koji imaju moć neće je htjeti izgubiti, a sljedeća ruska vlada mogla bi biti još represivnija od one koja sada upravlja Rusijom. Ali nesreće se događaju; događaju se neočekivani događaji. Zemlje se razvijaju, ponekad stvaraju bolje vlade, a ponekad lošije. Carstva padaju - Rusko Carstvo je palo, Sovjetsko carstvo je palo, a prije ili kasnije će pasti i Putinovo novo Rusko Carstvo.

Iz svoje zatvorske ćelije Kara-Murza je istaknuo da je više od 17.000 zatočenih antiratnih prosvjednika daleko nadmašilo sedam ljudi koji su uhićeni na Crvenom trgu u Moskvi kada je Sovjetski Savez napao Čehoslovačku 1968. godine kako bi spriječio promjenu te zemlje.

Nemirovskaja ipak misli da njeni napori nisu bili uzaludni

Nemirovskaja iz svog egzila u Rigi govori da njeni napori nisu bili uzaludni. Ona i dalje vjeruje da su tri postsovjetska desetljeća ostavila traga. Što god se dalje dogodilo, više nikada nećemo živjeti kao tada. Leonid Volkov, vođa Navalnijeve organizacije u egzilu, rekao je prošle godine kako vjeruje da je najvažnija stvar koju on i njegovi kolege mogu učiniti jednostavno biti spremni na promjenu, kad god ona nastupila.

Applebaum piše kako je prije tvrdila da nema jamstva da američka demokracija može preživjeti, da ono što će se dogoditi Americi sutra ovisi o današnjim postupcima Amerikanaca. Ali isto vrijedi i za Rusiju. Budućnost zemlje neće oblikovati mistični zakoni povijesti, već način na koji njezini čelnici i građani upijaju i tumače tragediju ovog šokantnog, brutalnog i nepotrebnog rata. Najbolji način na koji stranci mogu pomoći Rusiji da se promijeni jest osigurati da Ukrajina preuzme ukrajinski teritorij i porazi imperij.

Također možemo nastaviti podržavati one Ruse, koliko god ih malo bilo, koji razumiju zašto je poraz jedini put u modernost; zašto je vojni neuspjeh nužan za stvaranje prosperitetnijeg i otvorenog društva i zašto, još jednom, carstvo mora umrijeti. Ne trebamo tražiti idealizirane "dobre Ruse" - neće se pojaviti spasitelj da popravi zemlju, ni sada niti ikada. Ali Rusi koji vjeruju da budućnost može biti drugačija nastavit će pokušavati promijeniti svoju zemlju i jednog će dana u tome uspjeti. U međuvremenu, nitko nikada ne bi trebao Putinu prepustiti pravo da definira što znači biti Rus. On nema tu moć.