ENGLESKA reprezentacija ušla je u turnir maksimalno ozbiljno i držeći se plana koji je zacrtao Gareth Southgate. Već nakon nekoliko uvodnih minuta bilo je jasno da Iranci neće moći dugoročno parirati pritisku europskih viceprvaka. Svaka sljedeća minuta bila je samo dodatni čavao u lijes nadanja kako ćemo gledati kompetitivnu utakmicu.

Visok i strukturiran posjed s jasno definiranim obrascima kretanja i izbacivanjima lopte na bok pokazao se nerješivom zagonetkom za Iran. Dodamo li tome prisilnu zamjenu Alireze Berianvanda na vratima azijske momčadi, jasno je da će bilo kakvi pokušaji branjenja biti gotovo pa osuđeni na propast.

Naime, uz jasnu strukturu napadačke igre, dodatnim faktorima dispariteta ovih dviju momčadi pokazali su se prekidi i nemogućnost branjenja samog srca šesnaesterca, ne samo prilikom centaršuta već i kod ulaska iz "half-spacea" i povratnih dodavanja. Iran jednostavno nije mogao parirati kvaliteti Engleza.

Individualna kvaliteta i jasan plan previše za Irance

Apsolutno je nepotrebno prolaziti kroz pojedine akcije koje su dovele do pogodaka. One su samo potvrdile uzorak onoga što se događalo kroz utakmicu i što možemo očekivati u ostalim utakmicama u skupini. Ovom prezentacijom moći Englezi su svakako pokazali da je grupa u njihovim rukama te da će ispustiti prvo mjesto jedino ako sami gadno pogriješe.

Ono što je za Southgateove pulene mnogo važnije je održati isti tempo i strukturu kroz čitav turnir, a ne samo protiv reprezentacija koje su više-manje topovsko meso najvećima. Konačnih 6:2 samo je jasan indikator kontinuiranog rada i napadačke moći Engleza. I toga se njihov izbornik ne smije odreći.

Englezi trebaju učiti iz prošlosti

Pogleda li Gordi Albion na protekla natjecanja i svoje uspjehe na njima, svakako može biti zadovoljan. Četvrto mjesto u Rusiji i drugo na vlastitom terenu nisu loši rezultati, unatoč možda i većim očekivanjima.

Istina, kroz oba turnira sreća ih je dosta mazila u vidu rasporeda i sudačkih odluka, ali jasna kralježnica momčadi pojačana mladim snagama postoji. Ono što ih je često dovodilo u problem je promjena pristupa kad stvari postanu kompliciranije. Southgate tada najčešće odustaje od napadačke strukture i otupljuje oštricu oružja koje Englezi imaju.

Da bi do izražaja došle sve prednosti njegove momčadi, on mora pustiti s lanca Kanea, Bellinghama i Saku. Njihovo podređivanje defenzivnoj strukturi uvelike umanjuje ono što mogu producirati te im oduzima sam volumen ulaska u povoljne situacije.

Prekidi, ulasci iz drugog plana i izgradnja igre iz zadnje linije naprosto nestaju povuku li se Englezi u duboki blok. Svi prostori koje otvaraju svojim kretanjima mnogo su uži i potrebno ih je iskorištavati u mnogo manje pokušaja nego što bi to bilo idealno.

Baš zato najviši dometi ove talentirane skupine igrača najviše ovise o kontekstu, a ne samo o protivniku. Budu li, generalno gledano, imali pristup kao danas, onda mogu parirati bilo kojem protivniku. S druge strane, zatvore li se u blok i krenu graditi iz tranzicije, njihov pad će biti gotovo pa predvidiv. Boksačkim rječnikom, oni moraju igrati otvorenog garda.