SRPSKA nogometna reprezentacija stigla je u Katar s velikim očekivanjima, a nakon dva kola na kontu ima jedan bod. Daleko od toga da se radi o totalnom podbačaju, ali utakmica protiv Švicarske, što se više-manje znalo i ranije, jasno će definirati njen turnir. Prolazak skupine bio bi joj poticaj u pravom smjeru, a eventualno ispadanje baš protiv Švicaraca bi produbilo neke stare rane.

Nekoliko je ključnih momenata koji su obilježili trenutnu postavu Orlova. Zasigurno najupečatljiviji od njih je postavljanje Dragana Stojkovića na mjesto izbornika. Od ožujka 2021., kad je preuzeo tu funkciju, popularni Piksi je pokazao kako se ne radi samo o pravom  čovjeku na pravom mjestu već i o figuri koja je na svoj način "veća od života".

Dizanje iz pepela

Situacija u kojoj je zatekao momčad bila je gotovo neizdrživa, kako za igrače tako i za navijače. Skup igrača koji su svojim nastupima zaradili mjesta u najvećim svjetskim klubovima, nestabilnost u savezu, svađe s bivšim izbornicima i još štošta drugo bilo je teret koji je legenda Zvezde bila spremna ponijeti na svojim leđima.

Prvo čega se novi izbornik uhvatio je bila stabilizacija tima i svlačionice. Raščistio je sukobe sa zvijezdama koji su morili momčad od ranijih natjecanja i pobrinuo se da uvijek na terenu ima najbolje pojedince. Također je sa svojim timom omogućio igračima da se nađu u pravim pozicijama za vještine koje posjeduju.

Da bi do toga došao, jasno je definirao sustav igre s dva napadača sa stabilnom i snažnom veznom linijom te tako ušao u nove akcije. Od samih početaka dobio je pravi odgovor od svoje momčadi. Nije sve odmah bilo idealno, ali su se vidjeli pomaci u pravom smjeru.

Nastupi u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo u Kataru doveli su ih do odlučne utakmice u Lisabonu, koja se činila kao pravi moment za kvantni skok. Sam preokret i pobjeda odnesena na krilima Dušana Tadića i Aleksandra Mitrovića postala je u javnosti jasan pokazatelj tko su vođe i glavne uzdanice momčadi. Uz Piksija, naravno.

Dodamo li tome i skok u A ligu Lige nacija preko Norveške, Slovenije i Švedske, postaje jasno da je optimizam prije dolaska u Katar bio bar donekle utemeljen. U svojoj biti iako možda ne u magnitudi. Čak ni skupina s Brazilom i starim rivalom Švicarskom nije ulijevala strah, već želju za dokazivanjem.

Gorko otrežnjenje

Prije samog turnira Orlovi su letjeli visoko, a uvodna utakmica protiv Brazila trebala je poslužiti kao potvrda vrijednosti i pravi podražaj ovoj talentiranoj generaciji. Ono što se dogodilo u prvom kolu ipak je bilo svojevrsno spuštanje na zemlju.

Srbija je kroz prvo poluvrijeme uspijevala odolijevati napadima Neymara i društva, ali tempo koji su Južnoamerikanci nametnuli jednostavno je bio prejak. Lomili su svoje protivnike te u drugom poluvremenu realizirali ono što im se otvorilo i odnijeli su pobjedu od 2:0.

Doda li se tome da su Srbi za tu utakmicu odustali od svoje standardne formacije kako bi se prilagodili protivniku, što ranije nisu činili, bilo je jasno da će naići na kritike. I upravo u tom trenutku počele su se nazirati pukotine u temeljima onoga što je Stojković postavio. Ne zato što se prilagodilo protivniku, već zbog reakcije na kritiku.

Srpski izbornik je u tom trenutku, umjesto da iskoristi dvoboj s prvim favoritima kao lekciju za momčad i priliku za rast, počeo tražiti alibije. Inicijalno je izbjegao kontakt s medijima, kojima je ranije bio sklon, i time igrače ostavio na vjetrometini. Kao da to nije bilo dovoljno, u prvom kontaktu selektora s "tiskom" odgovornost je pala na igrače.

Važno je naglasiti da u tom trenutku, bar natjecateljski gledano, nije bilo razloga za tenzije i paniku. I dalje su se pred Srbijom nalazila dva pobjediva protivnika i dovoljno bodova da nastavi svoj put u drugom krugu natjecanja. Samim pristupom situaciji postalo je jasno da će izborniku Orlova biti teško upravljati situacijom koja se pomakla s idealne putanje.

Kamerunski poučak

Prije nego što se bacimo na analizu toga kako je utakmica protiv Kameruna utjecala na čitavu situaciju u taboru srpske reprezentacije, valjda naglasiti jednu stvar. Dragan Stojković kao igrač i vođa ljudi na terenu nikad ne bi dopustio da ga se šikanira. Stao bi u obranu sebe i svojih kolega. Bio bi ono što navijačima pada na pamet čim se spomene Piksi.

S druge strane, on od svojih igrača kao izbornik očekuje baš suprotno, očekuje da mu se podrede i da trpe javne kritike i "pranje". To je postalo evidentno nakon utakmice protiv Kameruna. Srbija je u tvom dvoboju nakon tri dosta naivno primljena gola ostvarila samo remi.

Gledateljima je bilo jasno da su protiv Kamerunaca napadački podbacili ključni igrači. Mitrović je promašivao što nikad ne promašuje, Tadić je bio izvan ritma utakmice, a Sergej Milinković-Savić se pojavljivao u bljeskovima te, na kraju krajeva, obrana nije bila koordinirana u ključnim momentima.

Ono što je također bilo jasno izvan svake sumnje je da ni izbornik nije bio dorastao situaciji. Forsiranje "nove" formacije, kasne izmjene i nemoć u promjeni napadačkog tempa samo su neki od detalja koji su obilježili njegov nastup u tom dvoboju.

Nakon što je susret završio, izbornik je svoje igrače praktički bacio pod tramvaj. Kritika na račun igrača u obrani ili direktna optužba "ne znam zašto je Mitrović to promašio" samo su kratke crtice iz bogatog repertoara upiranja prstom. Da bi stvar bila gora, još je i sam sebe opravdavao rekavši da je trenerima teško.

Vođa uklanja smetnje, ne stvara ih

Kada sve to zbrojimo i oduzmemo, sasvim je jasno da Stojković u Kataru nije dorastao slici koju je stvorio o sebi tijekom zadnjih 20 mjeseci. Gotovo jednako koliko njegova momčad nije dorasla visokim očekivanjima s kojima su krenuli na Svjetsko prvenstvo.

To ne znači da kod tih igrača ne postoji kvaliteta za bolje rezultate. Ali treba im kontinuitet nastupa na ovako zahtjevnim natjecanjima. Nemoguće je da u ishodima postoji samo prvak ili gubitnik. Na Piksiju je bilo (i dalje je) da svojim igračima usadi nepokolebljivost i upornost kojom će se vraćati dok ne nadiđu nedaće.

Ovakvim pristupom srpski izbornik radi upravo suprotno. Jer ako je za sve dobro prvenstveno zaslužan Piksi, a za sve loše su krivi igrači, onda je poruka pogrešna. Lako je sad baciti Mitrovića i Tadića lavovima, no upravo su oni bili ti koji su ovu momčad doveli na Mundijal. Naravno, zahvaljujući i izborniku, ali oni bi trebali biti u prvom planu kad stvari idu dobro.

A njihov vođa bi morao preuzeti teret na svoja leđa kad je loše. Može izbornik u svlačionici dijeliti lekcije, ali u javnosti mora stati iza svojih igrača. Mora im pokazati da je on taj koji će ukloniti sve prepreke da bi oni uspjeli. Zaštititi ih od štetnih vanjskih utjecaja i žrtvovati svoj ego zbog ekipe. Na taj će način izgraditi povjerenje i želju da mu se dokažu.

Javno ih prozivajući, jasno im daje do znanja da u njegovim očima nisu važni oni, nego samo on sam. Zapitajte se samo zašto je i kako Jose Mourinho na toliko mjesta gradio mentalitet "mi protiv njih"? Ili stavljao i žrtvovao sebe pred medijima nakon loših utakmica? Zato što je štitio svoje igrače i davao im najbolje šanse za uspjeh.

Nisu to lekcije samo iz nogometa nego iz bilo koje sfere poslovanja. Pravi vođa ili menadžer uklanja blokade, a ne stvara ih. Naravno da je ponekad potrebno oprati pojedince, ali takve se stvari rade daleko od očiju javnosti. I to s jasnom svrhom i smislom: rasti, razvijati se i stvoriti si preduvjete za uspjeh.

Čak i u ovom stanju, stvari za Piksijevu momčad nisu u potpunosti izgubljene. Pobjeda protiv Švicarske gotovo sigurno je vodi dalje. A kako bi do nje došli, igrači moraju moći dati najbolje od sebe. Kroz uigrani sustav igre, ali također predvođeni nekime tko će za njih učiniti sve. Dragan Stojković trenutno nije taj čovjek.