NAKON što Daniele Orsato u utorak označi kraj polufinalnog susreta Svjetskog prvenstva između Hrvatske i Argentine, za zvijezdu jedne od te dvije reprezentacije bit će to zadnja velika utakmica na SP-u u karijeri. Obojici će ostati još samo utakmica za treće mjesto.

Čak i ako izgubi polufinale, Luka Modrić će za treće mjesto odigrati s ponosom i guštom. Za njega je još jedno polufinale i borba za još jednu medalju sa SP-a ogroman bonus u briljantnoj karijeri. Za Lionela Messija je borba za treće mjesto još jedan ogromni neuspjeh na Svjetskom prvenstvu. Modriću nitko neće i ne može ništa zamjeriti ako izgubi od Argentine, ali Messiju poraz od Hrvatske jednostavno nije opcija.

Jedan je Diego

Argentinski genijalac po mnogima je najbolji u povijesti. Malo je argumenata protiv te tvrdnje iako se fanovi Cristiana Ronalda neće složiti i na stol će istresti trofeje i rekorde koje je Portugalac osvojio i postavio. Messi, barem u javnosti, ne djeluje toliko opterećen tom raspravom kao Ronaldo, ali sigurno je opterećen raspravom u domovini.

"Svaka mu čast, ali jedan je Diego", reći će većina ili barem ogroman broj Argentinaca koji i dalje Maradonu smatraju najvećim argentinskim ne samo igračem nego i čovjekom svih vremena. Osim toga, Messi nikad nije i nikad neće imati karizmu koju je nosio Maradona. Diego je bio "Uno di noi", čovjek iz naroda.

Čovjek koji je imao uspone i padove kao svi "normalni ljudi", koji je padao i dizao se, koji je griješio i kojeg su svi obožavali. Nije kao Messi otišao s 13 godina iz Argentine nego je u njoj igrao do 22. i tek onda krenuo u Europu. Diego je taj koji je Argentini donio zadnji naslov svjetskih prvaka kad je 1986. godine osrednju Argentinu odvukao do titule u Meksiku i postao bog. Dios. D10S.

Sve što Messi radi u Argentini, gleda se samo kroz te naočale i svaka rasprava o njemu i Maradoni završava kad se spomene 1986. godina. Argentince ne zanimaju Lige prvaka, ne zanimaju ih Zlatne lopte ili titule prvaka u Španjolskoj. Zanima ih samo Svjetsko prvenstvo, a na njemu je Messi kiksao već dvaput. Godine 2010. nije bio lider, ali 2014. i 2018. jest.

Nezamisliv pritisak

Brazil i Argentina. Na svijetu ne postoje druge dvije reprezentacije u kojima postoji takav pritisak osvajanja naslova na mundijalu. Nije bitno koliko je reprezentacija jaka, koliko ima zvijezda, tko je vodi i kakve su joj šanse. Svaka reprezentacija Brazila i Argentine kući se mora vratiti s naslovom prvaka svijeta i sve drugo je neuspjeh.

Brazil je imao tu sreću da je u novijoj povijesti, 2002., i nešto ranije, 1994., uspio otići do kraja, ali se još nije oporavio do onih 1:7 u polufinalu SP-a 2014. na Maracani, kao što se dugo neće oporaviti ni od poraza od Hrvatske u Kataru. Argentina, s druge strane, titulu čeka 36 godina, a genijalni Messi označen je kao čovjek koji je može donijeti.

Prije osam godina sve je bilo savršeno i izgledalo je kao repriza 1986. godine uz bitan detalj. Messi je Argentini mogao donijeti titulu na teritoriju mrskog neprijatelja Brazila, koji je doživio debakl u polufinalu. Messi je sam izvukao Argentinu iz skupine i iako je bio proglašen igračem turnira, osim asistencije u osmini finala, u nokaut-fazi nije napravio ništa.

"Ništa mi ta nagrada ne znači. Sve što želim je osvojiti Svjetsko prvenstvo, a ovo je bila idealna prilika", rekao je nakon utakmice utučeni Messi, za kojega je to bilo tek prvo u seriji razočaranja koja su ga čekala.

Izgubio finala pa se oprostio od reprezentacije

Godinu dana kasnije u finalu Copa Americe izgubio je od Čilea na penale. Godinu dana kasnije, opet finale, opet od Čilea. Opet na penale u kojima je promašio u prvoj seriji. Fotografije uplakanog Messija obilazile su svijet i veliki Argentinac je pukao pod ogromnim pritiskom toga da nešto mora osvojiti i s reprezentacijom.

"Gotovo je. Napravio sam sve što sam mogao s reprezentacijom, dao sam sve od sebe, ali nisam uspio. Boli me. Bio sam u četiri finala, ništa nisam želio više nego osvojiti nešto s Argentinom. Ovo je kraj", rekao je nakon tog finala Messi i objavio oproštaj od reprezentacije sa samo 29 godina.

Pritisak je jednostavno bio prevelik. U Argentini je prva sportska tema nogomet, a druga Messi. U prijenosima utakmica na nacionalnoj televiziji u kutu ekrana je svih 90 minuta jedna kamera uperena samo na Messija, nevezano gdje je lopta. Prati se svaki njegov korak, svaki pokret, a onda i svaka izjava. Analizira se sve vezano za njega i propitkuje se zašto ne može odvesti Argentinu do kraja.

Iskupljenje na Maracani

Messi se ipak vratio, ali nije uspio ni u Rusiji 2018. godine, u kojoj je doživio debakl protiv Hrvatske u skupini pa ispustio vodstvo protiv Francuske u osmini finala. Konačno, silan teret sa svojih leđa, barem djelomično, skinuo je prošle godine u finalu Copa Americe na Maracani protiv Brazila. U jeku korone, pred samo 8000 gledatelja, Messi je osvojio prvi trofej s Argentinom.

Argentincima to nije bilo dovoljno, ali Messija je oslobodilo. Vidi se to i na ovom turniru na kojem igra kao u najboljim danima. Zabio je četiri gola, upisao još dvije asistencije, uzeo svih 25 preostalih Argentinaca za ruku i vuče ih prema finalu. 

Zadnja šansa

Messi nikad za reprezentaciju nije igrao bolje nego u Kataru. Osim što briljira na terenu, predvodnik je slavlja u svlačionici, a s koliko slobode igra, vidjelo se i nakon pobjede protiv Nizozemske u kojoj je asistirao i zabio. Došao je do nizozemske klupe, stavio ruke na uši i gledao u oči Van Gaala koji je prije utakmice rekao da Messi ne trči i da ih neće pobijediti. Pobijedio ih je sam.

Sve to ništa neće značiti ako Messi ove godine ode do kraja. Ima 35 godina i ovo mu je zadnje Svjetsko prvenstvo. I zadnja šansa da Argentini donese jedini trofej koji Argentina od njega traži i koji će mu priznati. Zato mu je utakmica s Hrvatskom jedna od najvažnijih u karijeri. I Modriću je, ali ga neće umanjiti. Ako izgubi, Messi nikad neće biti D10S.