BILA je ovo dobra godina za film. Naravno, ako ćemo suditi prema kinima, i ova godina bila je godina superjunaka, blockbustera i franšiza, od kojih je sve teže pronaći nešto što se stvarno ističe. Iako ne bi bilo fer reći da je kino ponuda apsolutni užas jer imali smo odličnog Top Guna, drugog Avatara i predivno snimljenog Batmana.

S druge strane, u današnje vrijeme sve je teže navigirati kroz sve neprohodniji streaming krajolik, koji u nepreglednoj šumi prosječnosti ponekad krije dragulje koji će ostati nepogledani jer previše smo vremena potrošili na serije, true crime dokumentarce i stare filmove koje smo pogledali 100 puta. 

No da previše ne duljimo, bacimo pogled na najbolje filmove 2022., a u komentarima pronađite i najljuće razloge zbog kojih je ova lista potpuno promašena i netočna.   

Tar

Novi film talentiranog, ali ne pretjerano aktivnog Todda Fielda na površini djeluje kao klasični oskarovski mamac. Ne samo zbog izvrsne Cate Blanchett, koja je zabilježila još jednu "ulogu karijere", već i zbog teme koja se vrti oko uspješne skladateljice i dirigentice Lydije Tar i početka kraja koji se počinje nazirati kad se nađe na vrhuncu karijere. 

Iako se krvavo borila za svaki svoj uspjeh, na naplatu dolaze grijesi prošlosti koji su nekoć prolazili ispod radara, ali ne i u današnje vrijeme. Moćnike može ugasiti samo jedan mail, a Lydia Tar dočekala je svoj trenutak. 

Ovo možda neće biti svačija šalica čaja, ali Blanchett je briljirala. 

Decision to Leave

Mnogi Parka Chan-wooka znaju kao majstora osvete koji nam je dao briljantnog Oldboya i pritom oduševio redateljske veličine kao što su Tarantino i Spike Lee, ali ovo je nešto malo drugačije. Decision to Leave puno je blaža priča, ali i dalje je nešto što biste očekivali od redatelja. 

Priča prati misterioznu smrt muškarca koji umire nakon pada s planine, a detektiv koji radi na slučaju počinje sumnjati da je riječ o ubojstvu. Glavna osumnjičenica je njegova supruga, ali problem se javlja kad detektiv razvije osjećaje prema ženi koju smatra krivom. 

Iako smo ovakve priče bezbroj puta vidjeli, dopustite redatelju da vas razuvjeri i dokaže vam po tko zna koji put da i sto puta viđeni zapleti u rukama pravog čovjeka mogu itekako oduševiti.  

All Quiet on the Western Front

Neki će reći da nam novo uprizorenje romana Ericha Marije Remarquea nije bilo potrebno i možda će dijelom biti u pravu. Međutim, ovo je prvo filmsko (ne televizijsko) uprizorenje nakon 1930. i premda se radi o klasiku, teško je povjerovati da će se mnogi masovno vraćati prastarom filmu bez obzira koliko kvalitetan bio. 

A lekciju o užasima i uzaludnosti rata potrebno je ponoviti. Posebno u ovim trenucima. 

Osim toga, radi se o izvrsno snimljenom filmu i odličnim glumačkim izvedbama, koje savršeno prenose priču o mladićima čije uzbuđenje oko odlaska u "rat koji će okončati sve ratove" vrlo brzo zamjenjuje prava istina o onome što rat uistinu jest. 

Hustle

Bilo bi jednostavno listu pretrpati svim onim miljenicima kritike od kojih će se mnogi naći među nominiranima za Oscara, ali postoje i oni filmovi koji nikad neće biti pretjerano hvaljeni jer nemaju ono nešto što će ih pretvoriti u blockbuster koji puni kino dvorane. To su srednjobudžetne dramedije koje svoju ozbiljnost ne pokušavaju naglasiti tragičnim trenucima, nemaju oskarovski glumački moment niti pokušavaju biti visoka umjetnost. 

Hustle je jedan od tih filmova. Nazovimo ga "narodnim filmom". Adam Sandler ponekad nas šokira užasno bazičnim komedijama, ponekad oduševi glumačkom izvedbom, a ponekad snimi film koji je jednostavno dobar i bit će to i za 20 godina. 

Ovo je obična sportska i uglavnom predvidljiva priča, klasična dramedija i teško je istaknuti jedan glumački trenutak koji će vas ostaviti bez daha. Međutim, sve savršeno funkcionira. Film ne pokušava biti nešto što nije, simpatičan je, prohodan, neopterećujući, a ono što osjećate u svakom trenutku je iskrena ljubav prema košarci. Ponekad je to više nego dovoljno. 

Living

Novi film južnoafričkog redatelja Olivera Herumansa djeluje kao jedan od onih filmova koji će zauvijek ostati nepogledani na listi "filmova koje morate pogledati". Ne samo da je jedan od onih čiji je trailer savršeno sredstvo za odbijanje publike već postoji i taj element još jedne britanske drameštine koja ganja Oscare.

Ipak, remake Kurosawinog remek-djela Ikiru ima toliko toga što vrijedi pogledati. Izvrsno je snimljen, a u glavnoj ulozi je nikad bolji Bill Nighy, koji je savršeno utjelovio smrtno bolesnog činovnika i njegova nastojanja da maksimalno uživa u posljednjim trenucima života.

Guillermo del Toro’s Pinocchio

Ove godine dobili smo čak dva dugometražna uprizorenja Collodijevog klasika i premda se bave istom pričom, ne mogu biti različitiji jedan od drugog. Štoviše, Del Torov film u samo nekoliko minuta pokazuje sve ono što ne valja sa Zemeckisovim filmom i cijelom serijom lijenih i nemaštovitih pokušaja ponovnog oživljavanja Disneyjevih klasika. 

I dok Zemeckis i ekipa doslovno kopiraju animirani klasik iz 1940. pokušavajući ispraviti povijesne nepravde prvoloptaškom političkom korektnošću, Del Toro koristi maštu i staroj priči daje nove dimenzije dok prenosi vrlo jednostavnu i univerzalnu poruku o vremenu koje provodite s ljudima koje volite. 

RRR

Ako se niste upoznali s Bollywoodom, RRR (Rise!Roar!Revolt!) je možda najbolji trenutak da to učinite jer ovo je film koji je mimo svih očekivanja osvojio svjetsku publiku, pa i dio kritičara. Usmenom predajom pretvorio se u jedan od nezaobilaznih trenutaka vrlo neobične filmske godine prepune bizarnosti koje su nekim čudom dogurale do mainstreama. 

Radnja prati indijskog vojnika Allurija i seljana Komarama, koji udružuju snage u borbi protiv Britanskog Carstva u potrazi za djevojkom koju su kolonizatori oteli. Iako na prvi pogled djeluje kao još jedan film o naoko nespojivom paru sa zajedničkim ciljem, ništa drugo u ovom filmu ne može se svrstati u kategoriju već viđenog. 

Spojite Ramba, mjuzikl, Crouching Tiger, Hidden Dragon, Marvelovu sklonost spektaklima većim od života i dobit ćete ovo. Što god ovo bilo.  

The Banshees Of Inisherin

Martin McDonagh iza sebe ima nekoliko klasika, ali mnogi od nas uvijek će istaknuti briljantni In Bruges, koji nas je, između ostalog, podsjetio i na to da su Brendan Gleeson i Colin Farrell glumčine čiji talent nikad ne smijemo uzimati zdravo za gotovo. 

Legendarni trojac vraća se s novim filmom, koji prati dvojicu prijatelja, od kojih jedan odjednom zaključuje da je njihovom prijateljstvu došao kraj. Vrlo jednostavan zaplet koji se iz minute u minutu pretvara u sve bolesniju priču u koju vas redatelj nepogrešivo uvlači. 

Top Gun: Maverick

Nakon što je potvrđeno da kultni Top Gun poslije više od 30 godina dobiva nastavak, mnogi su opravdano bili skeptični jer Hollywood u nedostatku svježih ideja ima naviku upropastiti i sjećanja na ono što je radio dobro. Na sreću fanova i veliko iznenađenje skeptika, nastavak ne samo da je uspio stvoriti film dostojan prethodnika nego ga je u mnogočemu i nadjačao. 

Maverick je prepun malih i većih posveta originalu, ali nikad se ne pretvara u blijedu kopiju koja parazitira na filmu iz 1986. i oslanja se isključivo na nostalgiju. Na temeljima klasika stvorili su novi film i on funkcionira u svakom pogledu i vraća nam klasični blockbuster u čijem središtu ne postoji samo gomila specijalnih efekata i stara dobra želja za zaradom. 

Top Gun: Maverick mogao se dogoditi bezbroj puta u ovih 30 i nešto godina, ali dogodio se u trenutku kad su svi uključeni zaključili da imaju film koji MORAJU snimiti i to se osjeti u svakoj sekundi. 

Everything Everywhere All at Once

Bez obzira na koju listu najboljih u 2022. naišli, prilično je sigurno da ćete na njoj pronaći film Dana Kwana i Daniela Scheinerta, koji nastavljaju ono što su prije šest godina započeli bizarnim i prespavanim Swiss Army Man. Rezultat je jedan od najčudnijih, ali i najoriginalnijih filmova u posljednjih deset godina. 

Radnja prati Evelyn (Michelle Yeoh), vlasnicu praonice zatrpane poslovima, obavezama i neostvarenim željama. Tijekom posjeta poreznom uredu iznenada postaje dio borbe za opstanak čovječanstva, a ona i njezin suprug iz jedne od brojnih paralelnih stvarnosti (briljantna uloga Ke Huy Quana) kreću u borbu protiv mračne sile utjelovljene u negativki Jobu Tupakim koja je ujedno i njezina kći. 

Previše je toga za kratak opis i gotovo je nemoguće opisati ono što ste upravo pogledali, ali suludo je, zabavno, inteligentno, maštovito, originalno i pravo je osvježenje na tržištu prepunom onih koji igraju na sigurno.