PREMINULA je Dubravka Ugrešić. Književnica i esejistica umrla je danas u 74. godini u Amsterdamu u krugu prijatelja i obitelji, potvrdio je zagrebački Multimedijalni institut. U suradnji s Yugopapirom donosimo Dubravkin intervju iz 1984. godine, objavljen nakon što je surađivala s Rajkom Grlićem na filmu U raljama života.

Rujan 1984.: Dubravka Ugrešić u posljednje je vrijeme privukla na sebe pažnju javnosti kao koscenaristica vrlo gledanog filma "U raljama života", koji je Rajku Grliću donio Zlatnu arenu, tradicionalnu nagradu publike "Jelen" i nagradu za scenarij. Kao predložak za scenarij poslužio je njen popularni roman "Štefica Cvek u raljama života", napisan u stilu ljubića...

U recenzijama "Štefice Cvek u raljama života" vrlo je česta bila tvrdnja da se to djelo ironično igra jednim od subliterarnih žanrova, tzv. ljubićem, odnosno da ga parodira. Kako vi koncipirate odnos herc-romana i svoje knjige?

Čini mi se da "Štefica Cvek u raljama života" nije samo parodija herc-romana; ona podrazumijeva ljubić više kao kulturni nego žanrovski fenomen. Masovna kultura, a mislim tu na mnoge filmove, stripove, trivijalnu literaturu, žanrove ljubića, krimića, melodrame, pustolovnog romana i slično, uspješno barata bazičnim, arhetipskim formulama, nepogrešivo aktivirajući u nama želju za identifikacijom, te otuda njezina popularnost. Svaki je ljubić bajka, svaki krimić mit o pobjedi dobra nad zlom. Meni se to čini važnim, jer tvori jedan duboko usvojen, nesvjestan dio kulture kojoj smo neprekidno izloženi, kulture čiji se mitovi mijenjaju, ali bit ostaje ista.

"Štefica Cvek" je po strukturnom postupku izuzetno "otvoren" roman, dok je na razini prikazanog svijeta izuzetno koherentan?

Da. Dok je čisti ljubić vrlo zatvoren žanr s čvrstim pravilima i vladajućom formulom o "njoj" i "njemu", s tim što je "ona" glavni akter koji preko različitih prepreka s "njime" ipak doživljava happy end. "Ona" je uvijek u svemu inferiorna pa tako i intelektualno, i zato su u ljubićima stalno prisutne ženske profesije, na primjer sekretarica, bolničarka itd.

"Štefica" je zatvorena kao sistem tema i postupaka jer sam zaista pazila da to bude mali kompendij ženskih problema i tema, dakle, mali sistem ženske mitologije. Otvorena je zbog toga izmišljenog žanra "patchworka" gdje se mogu kombinirati različite epizode i raznoliki tekstovni materijal, ali on mora ostati u tom sistemu ženske mitologije.

Bilo je pokušaja da se "Štefica Cvek" proglasi tzv. ženskim romanom. Biste li se složili s tom odrednicom?

Trebali bismo se prvo dogovoriti što je zapravo "ženski" roman, tj. ustanoviti što je konvencija da bismo vidjeli koja su odstupanja. Iz takvoga bih onda aspekta mogla odgovoriti je li "Štefica" baš "ženski" roman ili nije. S druge strane, mislim da je posrijedi "ženski" roman time što tematizira ženski svijet, žensku mitologiju u koju ulaze ljubavni problemi, mitologija ženskih časopisa, ljubavni romani, "ženski" romani, sve do upotrijebljene tehnike, tzv. patchworka, "sistema krpica".

"Ženski" roman u svijetu je pojava koja prati feministički pokret, pa u njemu postoje i struje, npr. francusko novo "žensko pismo" ili romani Amerikanki koje uglavnom zadržavaju klasičnu književnu strukturu, ali se počinju na nov način baviti tzv. ženskim pitanjem. Mogu li se i u ovoj vrsti romana od sedamdesetih godina do danas zamijetiti neke transformacije?

"Ženski" roman (američkih autorica) postao je zbog mnoštva epigona sofisticiranija vrsta ljubića. To je vrlo zatvoren žanr s vlastitim zakonitostima. Važno je istaknuti da dok u ljubiću imamo priču u kojoj vlada formula "ona" + "on" te se nakon niza zamki doživljava happy end, u tzv. "ženskom romanu imamo jednog člana te formule, tj. samo "nju" koja se obično rastaje, a zatim kreće u potragu za svojim identitetom.

Osamostaljuje se profesionalno, ljubavno i seksualno, mijenja muškarce, a kraj varira -  ili smirenje, ili novi brak, ili odluka da će živjeti sama (s djetetom ili bez njega) ili nalaženje "brata blizanca", tj. muškarca sa sličnim senzibilitetom i problemima.

U tim romanima se tematizira tzv. ženski svijet što se u ljubićima ne događa jer u njima vlada svijet čistih osjećaja i upravljenosti prema muškarca. U ovim romanima pojavljuju se teme poput profesije ili problema feminizma kao pokreta itd.

Pojavljuje li se povremeno u vašem autorskom svijetu želja za pisanjem romana koji počiva na građi iz života?

Imam tu potrebu, no to pitanje zadire izvan literature i tu počinje djelovati sociologija književnosti. Većina nas osjeća nedostatak te životne građe i kada biramo, većina odabere "papirnatu" građu. Tu je i jedan od razloga zbog kojih je u Hrvatskoj žanr tako popularan. Da bismo pisali o životu, a ne o literaturi, morali bismo se pretvoriti u profesionalne špijune života, a za to bi trebalo drugačije živjeti, onako kako, recimo, žive američki pisci.

Ja ne mogu imati toliku imaginaciju da bih mogla predočiti kako se živi, npr. u jednoj krčmi, a jedan američki pisac u tom slučaju dobiva stipendiju, tzv. stvaralački dopust, radi kao konobar u krčmi i proučava taj način života. U Americi se to smatra legalnom antropološkom metodom. Kada bih imala takvu priliku, možda bi me čak veselila takva dokumentaristička metoda.

Scenaristička suradnja s Rajkom Grlićem nije vaš prvi susret s tom vrstom pisanja. Naime, već nekoliko godina radite scenarij za dječju TV emisiju "Poštanski sandučić", koju režira Snježana Tribuson?

Dugogodišnja sam suradnica Obrazovnog programa Televizije Zagreb. Surađujem na raznim emisijama već godinama, uglavnom za manju djecu, predškolske dobi. Snježana Tribuson, redateljica, i ja radimo emisiju "Poštanski sandučić" (za ciklus emisija "TV vrtić" urednice Sonje Fabrio), koja ide dvaput na mjesec, s vrlo simpatičnom i talentiranom ekipom - to su dvoje glumaca Džo Rapajić i Slavica Knežević, a muziku piše Davor Slamnig. To je mala emisija od 15 minuta, ali nas djeca vole.

Ponukani tog potražnjom, Snježana i ja predložile smo novu seriju, također za "TV vrtić". Zvala bi se "Šašavo dvorište", a sastojala bi se od petnaestominutnih epizoda. Prije svega, ta bi emisija bila namjenska, ona bi se, da tako kažem, radila prema potražnji. Naime, Obrazovni program se stalno konzultira s odgajateljima u vrtićima, a odgajatelji najbolje znaju što djecu najviše zanima, što im je strano i nepoznato, što im treba objasniti.

U "Šašavom dvorištu" živjela bi stalna grupa likova - jedan golemi "muppet" - melankolično i debelo čudovište, dvoje mladih ljudi, jedan smiješni automehaničar, jedna bakica itd. Svaka epizoda imala bi fabulu i djeci bi se objašnjavali najrazličitiji pojmovi. Dogovorili smo se da bi u svakoj emisiji trebalo objasniti jednu igru, od starih, već iščezlih, do sasvim novih. Usput bi se govorilo i o profesijama, pa bi se u svakoj emisiji pojavila neka zanimljiva profesija, tj. poznata ličnost, draga djeci - košarkaš, glazbenik itd. Mi smo zasad napisale scenarij za četiri pilot-epizode i čekamo odgovor uredništva.

Kako je došlo do suradnje s Rajkom Grlićem?

Rajko Grlić bio je vrlo pažljiv čitatelj "Štefice Cvek u raljama života", a bila mu je zanimljiva ne samo priča o tipkačici Štefici i njezinoj tetki nego i drugi elementi knjige. A ti su elementi bili također vrlo važni u gradnji scenarija. Kao prvo, "Štefica" je vrlo "otvoren" tekst (što, dakako, nije vrijednosna oznaka), neka vrsta romana-koncepta koji podrazumijeva stalnu čitaočevu suradnju.

U posljednjem poglavlju, ako se sjećate, ta se "otvorenost" tematizira pa razne mame i tete raspravljaju o daljoj romanesknoj sudbini Štefice Cvek. Ta karakteristika teksta iskorištena je u radiofonskoj, dramskoj, a sada i u filmskoj adaptaciji romana.

Koji su strukturni elementi romana naročito odgovarali izradi scenarija?

Roman je šaljivo označen kao "patchwork story", sastavljen je od "krpica" raznolikog teksta, od epizoda na neki način. Grlić i ja razmišljali smo o filmskom "patchworku". Zatim u romanu se pojavljuje pisac-komentator koji tokom priče komentira svoju junakinju Šteficu, predlaže joj drukčiju sudbinu, poigrava se njome.

Grlić i ja trudili smo se da tim i drugim strukturnim elementima nađemo filmski adekvat. A moram reći i to da sam pišući "Šteficu" često znala prepričavati odlomke svojoj prijateljici Snježani Tribuson, tada studentici filmske režije, pa smo se nas dvije zabavljale idejom da ćemo od romana jednoga dana napraviti film, i ta je ideja, vjerojatno nesvjesno, ugrađena u roman.

Dakle, odnos pisca i njegove junakinje urodio je u scenariju formulom odnosa režisera i njegova filmskog junaka. Tako je nastala priča o režiserki Dunji i njezinoj televizijskoj junakinji Štefici. Isprva smo Grlić i ja podijelili posao: nisam se željela upuštati u filmsku adaptaciju Štefice smatrajući da režiseru treba ostaviti punu slobodu interpretacije. Prihvatila sam se pisanja priče o režiserki Dunji, uz uvjet da priča korespondira sa Šteficom.

U prvoj scenarističkoj varijanti to je bila posve paralelna priča s likovima iz druge društvene sredine. Kasnije smo Grlić i ja naše scenarističke partije spojili - i to u tehnici dvobojnog "patchworka" - a još kasnije kratili jer se ispostavilo da je naš "patchwork" prevelik. A onda smo "parali": bilo je naprosto suviše likova.

Kako ste vi koncipirali lik filmske Štefice?

U razgovorima s Grlićem o ekranizaciji "Štefe" ja sam filmsku Štefu zamišljala kao neku vrstu ženskog Waltera Mittyja. Ideja autora priče Jamesa Thurbera je sjajna (postoji i film, Mittyja igra Danny Kaye), a kasnije ju je u američkom filmu iskorištavao i iskorištava je Woody Allen.

Štefica Cvek tragikomična je kao i svi mi jer razmišlja da će joj se u životu događati nevjerojatne stvari - i to baš onako kako joj je taj život predočen u melodramama, ljubavnim filmovima, trivijalnoj literaturi... Nema muškarca koji bar u jednoj sekundi života nije bio, recimo, Robert Redford, ni žene koja nije bila Raquel Welch.

Grlić i ja imali smo ideju koja bi mogla naglasiti taj identifikacijski aspekt: da se, recimo, Robert de Niro glavom i bradom pojavi na ekranu, prodorna, a topla pogleda, i neodoljivim glasom kaže: "Štefa, ja te volim. Štefa, I love you".

Surađivali ste i na scenariju za novi film Rajka Grlića, koji ideju ovaj put crpi iz života, a ne literature?

Da, prvotna ideja stvorila se zapravo na osnovi jedne priče iz sudnice, znači crne kronike. Iz te smo ideje Rajko Grlić, Živorad Tomić i ja napravili priču čiji je radni naslov za sada "Za sreću je potrebno troje". To bi trebalo da bude melodrama u kojoj će postojati i zločin iz strasti. Možda je, za sada, bolje ne otkriti više.

Kako se osjećate kao književnica, koja sada živi i s velikim uspjehom filma "U raljama života", s obzirom na to da i najveći književni uspjeh nema tu širinu popularnosti kao film?

Suradnja s Grlićem bila je izuzetno ugodna i konstruktivna. Mnogo toga u scenariju zaista volim, npr. Pipu (Bogdan Diklić), koji je meni najdraži i najzanimljiviji lik, te mislim da će "nastaviti" svoj život, recimo, u nekoj mojoj budućoj priči.

Inače, veoma mi je drago što film ima toliki uspjeh. Naravno, to doživljavam i sasvim subjektivno, ali me ipak ta cijela buka oko "Štefice" i filma već pomalo zamara jer, na kraju krajeva, ne bih htjela biti pisac samo jedne knjige.

Razgovarala: Alemka Lisinski (odlomci iz intervjua za Start, 1984.)