MALO je riječi koje u ljudima svih uvjerenja bude snažnu reakciju. Jedna od njih je svakako rasizam. U kontekstu nogometa možete je vidjeti na svakom uglu. Već godinama sve krovne organizacije i razni savezi navodno vode bitku s ovom pošasti, koja stalno počinje iz početka.

Ako ste dovoljno stari sintagmu "Let's kick racism out of football" (Ispucajmo rasizam iz nogometa) mogli ste vidjeti još 90-ih. I na stadionima i kompjuterskim igrama s nogometnim sadržajem. Kako je onda moguće da i dan danas ništa nije sistematski riješeno?

Vinicius Jr. postaje lice borbe protiv rasizma

Krenimo od onoga aktualnog. Ukratko, čitavu ovu sezonu krilni napadač Real Madrida na gostujućim utakmicama sluša rasističke povike na svoj račun. Iz utakmice u utakmicu mladi Brazilac sluša i trpi uvrede na račun svoje rase.

I da odmah raščistimo racionalizacije koje bi nekome mogle pasti na pamet. Nema tog ponašanja, stava ili postupka koji opravdava takvo ponašanje publike. Ne postoji ni jedna jedina olakotna okolnost za ijednu od ljudskih nula koja pribjegava vrijeđanju te vrste.

Jasno je da animozitet prema protivničkim igračima često prelazi u uvrede, a ponekad i leteće predmete s tribina. Neki od tih postupaka mogu se opravdati teško ili nikako. Rasizam spada u ovu posljednju kategoriju. U toj procjeni nema odstupanja i iznimki, to je branik na kojem svatko s imalo duše treba biti spreman poginuti u raspravi.

Baš zato ono što se događa Viniju mora biti zadnja kap i više ne smije biti odgoda i skrivanja. Utakmica protiv Valencije na Mestalli i ono što se dogodilo nakon nje samo je mikrokozmos mnogo većeg problema, koji ne nestaje godinama.

Navijač doživotno uklonjen s tribina

Podsjetimo, utakmica je prekidana upravo zbog rasizma, završila je crvenim kartonom Viniciusu (zbog udaranja protivnika) i vrlo brzo je postala katalizator promjene. Španjolski nogometni savez se inicijalno branio napadom na isključenog igrača Reala, rekavši da se ovaj nije pojavio na sastancima na kojima su mu htjeli prezentirati kako se bore protiv rasizma.

Reakcije njegova kluba, navijača (kako Realovih tako i brazilskih) i FIFA-e nije trebalo dugo čekati. Sva sila drvlja i kamenja se obrušila na Javiera Tebasa, predsjednika Španjolskog nogometnog saveza, koji je pod pritiskom brže-bolje krenuo u kontrolu štete.

Isprika igraču i klubu, pražnjenje tribine Mario Kempes (s koje su dolazile uvrede) na pet utakmica i poništavanje spomenutog crvenog kartona. I naravno, obećanja o drastičnom kažnjavanju budućih prijestupnika i edukaciji novih generacija o jednakosti svih rasa.

Ruku pod ruku s njime i Valencia je doživotno s tribina uklonila navijače za koje su nepobitno utvrdili da su rasistički vrijeđali Viniciusa. Uz to je Real Madrid tužio prijestupnike za zločin iz mržnje kako bi bili strože kažnjeni po španjolskom zakonu.

Iluzija borbe s rasizmom je sistematski rasizam

I tako, čini se da je na kraju svatko od uključenih napravio što je trebalo da se kazni one koji su uhvaćeni. Samo što zapravo nije tako. Sve učinjeno je došlo iz motiva samoodržanja i nema nikakvu dugoročnu vrijednost. Jer da pojedini postupci ovog tipa donose dugoročne rezultate, već bismo ih dosad vidjeli.

Umjesto toga u Španjolskoj (i ne samo tamo) savez igra ping-pong sa zakonodavstvom i naoko želi veće ovlasti u kažnjavanju rasista. Sve te "inicijative" samo su jalove isprike kako bi se činilo da se nešto poduzima. Jer pravih rezultata nema.

Desetljećima institucije izbacuju i "ispucavaju" rasizam iz nogometa, a on je još uvijek prisutan i u društvu i na stadionima. Svakom odgovornom dužnosniku kriv je netko drugi, a korjenite promjene ne postoje.

Ne trebamo ići ni daleko u povijest, možemo se samo podsjetiti blamaže s pokretom Black Lives Matter u nogometu. Savezi i organizacije jedva su dočekali prigrliti jedan planetarni brend borbe protiv rasizma poput BLM-a.

Jako brzo se klečanje za izgubljene živote i sudbine u rasno motiviranim zločinima pretvorilo u klečanje igrača prije svake utakmice. Trebao je to biti glasan prosvjed onih koji su u igri najvažniji i poticaj institucijama da krenu u jasnije akcije.

Dvostruki debakl

Umjesto toga se pretvorio u dvostruki debakl. Oni koji su "sugerirali" klečanje nisu iskoristili svoj utjecaj da se krene u konkretne promjene, već su se pokazali kao "spin majstori" čiji je interes zapravo bio samo u tome da ispadnu pozitivci u javnosti. I ubrzo je klečanje postalo besmisleno jer su ga svi ignorirali.

Ako ništa do tada nije bilo pokazatelj sistematskog rasizma, samo ova jedna crtica vam može biti dovoljna da se u njega uvjerite. Jer rasizam uvriježen u sistemima se ne očituje direktnim rasističkim djelovanjem. Ljudi koji vode sustave i države previše su pametni da bi bili tako glupi.

On je najviše izražen u manjku akcije i poduzimanju koraka u rješenju problema. Odgađanju konkretnih rješenja i kazni. Jasnih obrazovnih reformi. Ukratko, reformacije društva. Nečinjenje je itekako čin sam po sebi. I tako u nedogled već desetljećima.

Možda će situacija s Viniciusom biti poticaj, jezičac na vagi promjena. U to ću povjerovati tek kad vidim rezultate konkretnih promjena. One kratkoročne sutra i iduće sezone te one dugoročne za koju godinu i nadalje. Do tada pritisak ne smije posustati jer ćemo se opet vratiti na početak.

Prvenstveno trebamo pogledati sami sebe

Ovo bi bio sjajan kraj teksta da su za ovu situaciju krivi isključivo savezi i institucije. Vratite se samo nekoliko rečenica i naići ćete na izraz "dvostruki debakl" u kontekstu pojavljivanja BLM-a u nogometu.

Drugi dio tog dvostrukog smo mi, društva i ljudi. I to je mnogo poraznije, na osobnoj razini, od sterilnosti institucija. Velik broj ljudi se osjetio pogođen klečanjem prije utakmica. I velika većina njih nije bila pogođena rasizmom. Bili su pogođeni jer su mislili da im se krivnja za rasizam trlja u nos.

Da im se govori da su oni kao dio društva neosjetljivog na rasizam također odgovorni za njega. Da su ili svojim stavovima ili ignoriranjem i banaliziranjem onih koji izražavaju rasističke stavove zapravo dio problema.

A svatko od nas voli misliti da je prav i pravičan. I nikako rasist. Jer je ili dobra osoba ili ne mrzi druge na temelju boje kože. I to bi trebalo biti dovoljno, samo što zapravo nije ni blizu dosta. U svom malom okruženju, bila to obitelj ili krug prijatelja, treba raditi na iskorjenjivanju tih i takvih stavova. Progovoriti i stati na kraj ponižavanju, a ne ga ignorirati kao bezazlenu pojavu.

Pogledamo li na svoju zajednicu (u Hrvatskoj), omalovažavanje i mržnja najčešće nisu usmjereni na neke ljude s drugih kontinenata, iako jako volimo secirati podrijetlo francuskih ili nizozemskih reprezentativaca.

KUD SS vs KUD KKK

Na ulicama naših gradova u opasnosti su primjerice znali biti Romi i ljudi koji liče na Rome, jer su oni manjina koja našem društvu zapinje za oko. Pa nikoga ne čudi što je Eduardo Da Silva u mlađim danima morao bježati od batina zbog svog izgleda.

Naše tribine nisu fokusirane na izvikivanje rasističkih uzvika jer su mnogo više usmjerene na regionalne razlike. I na njima se očito nalaze kulturno-umjetnička društva jer se svaka uvreda i poziv na nasilje vrlo uspješno karakterizira kao navijački folklor. I ono što je potrebno da se igrači dignu u neslućene visine.

U svemu tome možda postoji zrnce istine te se ne treba sanitizirati svaka izgovorena riječ. Međutim, dok god na jednoj tribini "KUD SS" neke svoje pjesme pjeva s uzdignutom desnicom, a na drugoj stoje konfederacijske zastave "KUD-a KKK" znat ćemo da su promjene potrebne.

Promjene koje možemo izvesti samo u svom svakodnevnom životu uz podršku institucija. I prije nego što sljedeći put izgovorite "Nisam rasist, ali…" zapamtite, sve što u rečenici dolazi prije "ali" je sranje. Baš kao i rasizam.