TVORNICA odjeće u kojoj Irina Krasnokutska radi na proizvodnji uniformi i pancirnih prsluka za ukrajinsku vojsku nikad nije imala toliko posla. Protuofenziva protiv Rusa očekivala se mjesecima, a sada je predsjednik Zelenski priznao da je počela: "U Ukrajini se odvijaju protuofenzivne i obrambene akcije. Neću otkrivati detalje."

Više od ikoga 46-godišnja Krasnokutska poznaje bol koja čeka obitelji mnogih vojnika koji će nositi njezine uniforme u nadolazećim borbama. Na njezinom mobitelu je fotografija zgodnog mladića koji drži mačku i blista na svoj 18. rođendan - njezin sin Maksim. Šest mjeseci nakon što je snimljena ta fotografija bio je mrtav - u tom trenutku najmlađi ukrajinski vojnik koji je poginuo na prvoj crti bojišnice, piše The Times.

"Znam da su ove uniforme za sinove drugih mama", kaže ona, a oči joj se zacrvene: "I ne želim da itko prolazi kroz ono što smo mi prošli. To su naše mlade generacije koje trebamo za budućnost. Moj sin je imao cijeli život pred sobom. Kako možemo slati 18-godišnjake na front?"

Umjesto na Konzervatorij otišao u vojsku

Besprijekorno odjevena i našminkana, odlučna je ispričati njegovu priču iako, kako kaže, izdržava samo putem savjetovanja i antidepresiva.

Njihov mali rodni grad Poltava u središnjoj Ukrajini pun je parkova i jedva da je osjetio borbe, unatoč povijesnom značaju za Ruse. To je bilo mjesto gdje je vojska Petra Velikog porazila Šveđane 1709. godine, uzdigavši svoju zemlju kao europsku silu.

Ali rat ga je teško pogodio.

Činilo se da Maksim, poznat kao Max, ima sve za što treba živjeti. Volio je jazz, mačke i Formulu 1 - njegova mačka Kimi dobila je ime po finskom vozaču Kimiju Raikkonenu - kao i plesati sa svojom djevojkom. Nedavno je postao alt saksofonist u orkestru Poltava, pisao je vlastite skladbe i upravo je završavao glazbenu školu, nadajući se da će studirati na Konzervatoriju u Dnjipru, a zatim postati profesionalni glazbenik u inozemstvu.

Umjesto toga, 25. veljače prošle godine, dan nakon ruske invazije, pridružio se vojsci. Krasnokutska je bila užasnuta. Njezin mlađi sin, 13-godišnji Jevheni, ima bolest krhkih kostiju i nalazi se u bolnici.

"Rekla sam Maxu: Gledaj, svi se možemo evakuirati u inozemstvo. Ali odgovorio mi je: 'Mama, ako ja ne zaštitim tebe i Poltavu, tko će drugi?'", prisjeća se Krasnokutska.

"Oni su bili grupa dječaka, nikad prije nisu držali oružje"

Tri dana kasnije, 28. veljače, on i 60-ak mladića iz Poltave, svi ispod 30 godina, poslani su u kamp za obuku u Lavovu u zapadnoj Ukrajini. U roku od nekoliko dana javio je da je iz teritorijalnih obrambenih snaga prešao u redovnu vojsku, pridruživši se 66. bojni.

"Oni su bili grupa dječaka, nikad prije nisu držali oružje. Max je bio učenik, tek je napunio 18 godina, nije trebao biti regrutiran. Bila sam u panici, ali sam pomislila, ok, oni su mladići i proći će dugu obuku, a ovo je Lavov, daleko od akcije, to nije Harkiv ili Donjeck", govori njegova majka.

Njezin mir je trajao samo do 13. ožujka kada je stigla vijest da su njegovu bazu Javoriv pogodile ruske krstareće rakete, ubivši desetke vojnika i stranih dragovoljaca. Jedna od pogođenih zgrada bila je i Maxova, ali je nekim čudom preživio. "Živ sam. Ovo je pravi rat, bilo je strašno", poslao joj je poruku odmah nakon toga.

Nakon dva mjeseca topničke obuke, Max je prebačen u drugi kamp u Černihiv u sjeveroistočnoj Ukrajini. I ovo je mjesto pogođeno ruskim raketnim napadom.

"Kao da su rakete pratile mog sina", rekla je, brišući oči maramicom: "Svako sam mu jutro slala poruku s pitanjem 'kako si', a ako bi odgovorio ili kad bih vidjela da je poruka primljena, mislila sam: U redu, mogu preživjeti do večeri".

Javio je majci da je na popisu s kojeg se svaki dan šalju vojnici na bojišnicu: "Pitala sam ga: Kako te mogu poslati, tako si mlad?"

Na 500 metara od Rusa

Ubrzo nakon toga su ga premjestili i nije im smio reći gdje se nalazi. Do početka ljeta služio je kao topnik usred borbi u Zaporižji, Sumiju i Donjecku. U srpnju je Max rekao svojim roditeljima da ide još dalje naprijed i nije im mogao reći kamo. Ali iz fotografija i pisama koje im je poslao na Telegram i potom izbrisao, shvatili su da je u Pokrovsku, na istočnoj liniji fronte u Donjecku, samo 500 metara od Rusa.

Upozorio je svoju majku da će ponekad biti nedostupan. "Bila sam očajna. Poslala bih mu poruku i ponekad se nije javljao tri dana", govori Krasnokutska.

Ipak je vjerovao da je poseban. Krajem srpnja nazvao je svoju kumu Linu i rekao joj da se vratio s misije u kojoj su svi njegovi suborci bili ranjeni ili ubijeni. "Ne brini se, ja sam sretnik", rekao je Max.

Dana 27. srpnja poslao je video kako ih napadaju fosfornim granatama i Krasnokutskoj je srce potonulo: "Naši ljudi su samo stajali tamo s oružjem dok su granate padale".

To je bio njihov zadnji kontakt: "Bili smo izbezumljeni. Zvali smo stožer njegove bojne i ministarstvo obrane, ali nam nitko ništa nije htio reći."

Dva dana kasnije stigla je vijest da je netko iz Poltave ubijen. "Tada sam sve znala", rekla je Maxova majka, iako su prošla još dva dana prije nego što su službeno obaviješteni.

Trebao se vratiti kući, poginuo dva dana ranije

Kasnije su saznali da su dan nakon spomenutog videa Max i još jedan vojnik pogođeni ruskom topničkom granatom u rovu u Marjinki. Max je odmah ubijen, a drugi vojnik ranjen. Samo dva dana kasnije trebao prvi put doći kući na dva tjedna odmora. "Bili smo tako uzbuđeni što ćemo ga vidjeti", rekla je majka za The Times.

Umjesto toga vratilo se tijelo njezina sina, zajedno s njegovim prstenom, satom, metalnim križem koji je nosio i njegovom vojničkom oznakom.

Dana 5. kolovoza pokopan je u novoj Aleji heroja, dijelu poltavskog groblja Zaturine koji je sada rezerviran za vojne žrtve.

Budući da je Max bio najmlađi dragovoljac u Poltavi i poznat u orkestru, postao je lokalni heroj. Školska djeca skupljala su novac za kupnju pancirnih prsluka, električnih baterija i drugih stvari za njegovu pukovniju. Mnogi su ljudi došli na njegovu sahranu noseći crvene ruže. Krasnokutska je bila neutješna. Ali to nije bilo sve.

Nakon sprovoda njezin mlađi sin završio je u bolnici na 45 dana. Dok je bila s njim, njezin suprug, vozač, dobio je srčani udar i također završio u bolnici. "Maxova smrt razdvojila je naš svijet i pokrenula jednu stvar za drugom", rekla je Krasnokutska.

"Sve što su ti dragovoljci imali je herojstvo i domoljublje"

U nemogućnosti da tuguje u miru, razljutila se: "Prvo na Ruse za koje nemam riječi." Ali ona također ima pitanja za ukrajinsku stranu: "Želim znati tko je naredio da se on pošalje na front. Bio je tako mlad. Sve što su ti dragovoljci imali je herojstvo i domoljublje - nisu bili opremljeni za rat."

Budući da je Max bio najmlađi poginuli u to vrijeme, ona se bori da ga službeno priznaju kao heroja. Njegovo ime i fotografija nalaze se na Zidu sjećanja na sve veći broj palih u Kijevu, ali ona kaže: "Nikada nismo dobili nikakvo pismo od Zelenskog ili bilo kojeg vojnog zapovjednika." Suze joj teku niz lice dok dodaje: "Pokrenuli smo peticiju za njegovo priznanje i poslali je ministarstvu obrane, ali su nam rekli da to tako ne funkcionira."

Ukrajinska je tradicija, kaže ona, podijeliti imovinu mrtvih u roku od 40 dana, ali on nije imao mnogo toga. Prije smrti, Maksim ju je zamolio da pošalje njegovu odjeću izbjeglicama koje dolaze s istoka. "Život mi se promijenio, mama. Ne trebaju mi sve te stvari, samo zadrži jaknu i sportsku opremu", rekao je tada Maksim.

Ukrajina je tajnovita o svojim žrtvama, ali nakon 15 mjeseci sukoba, na groblju su tri reda svježih vojničkih grobova - 134 ubijena vojnika - plavo-žute ukrajinske zastave vijore se iznad njih. Obližnji travnjak spreman je ako zatreba, a na autocesti vojna vozila jure prema fronti, neka prevoze nove zapadnjačke oklope poput njemačkih tenkova Leopard.

"Svim bićem želim da ne moramo žrtvovati još naših najmlađih"

Izvješća pokazuju da ukrajinska vojska napreduje u tri smjera - mehanizirane brigade pojačavaju napade južno od Orihiva u regiji Zaporižja; prema Tokmaku kako bi pokušali presjeći kopnenu poveznicu Rusije prema okupiranom Krimu; a dugotrajne borbe vode se oko grada Bahmuta u regiji Donjeck.

Zasad se čini da se suočavaju sa snažnim ruskim otporom, a obje strane tvrde da su nanijele velike gubitke.

Krasnokutska u tvornici pomaže sašiti što više uniformi i trudi se da ih ne zalije suzama. Na mobitelu drži fotografije nasmijanog sina kako svira saksofon: "Tako ga se želim sjećati, ali svim svojim bićem želim da ne moramo žrtvovati još više naših najmlađih i naših najboljih."