DOK SE UKRAJINSKO ministarstvo obrane i glavni stožer trude uvjeriti prije svega domaću javnost kako ofenziva ide sporo, ali postojano, savjetnik predsjednika Zelenskog Mihajlo Podoljak tvrdi da zapravo još nije ni počela. Po njemu su ovo samo pripremne operacije kako bi se pokazale najslabije točke ruske obrane.

Nadamo se da Podoljak govori istinu jer ovo što je do sada ukrajinska vojska pokazala nije ohrabrujuće. Brzinom oslobađanja teritorija po dubini od jedan kilometar tjedno, do Azovskog mora će stići za otprilike dvije godine.

Zalužni ili testira pukotine u ruskoj obrani ili odugovlači

Da bi Podoljak mogao govoriti istinu, upućuje činjenica da je glavni zapovjednik ukrajinske vojske, general Valerij Zalužni, do sada upotrijebio manje od deset posto raspoloživih snaga. To može upućivati na dvije stvari: ili general Zalužni zaista čeka da se pokažu možebitne pukotine u ruskoj obrani ili odugovlači pa će se proljetna ofenziva pretvoriti u reprizu ruske zimske ofenzive koja nije ostvarila ništa. Ne bi bilo pogrešno zaključiti da čeka još zapadnog oružja, prije svega tenkove Abrams, koji će doći na jesen.

Kad bi ukrajinska vojska intenzivirala napade i uspjela svladati do sada poprilično žilavu rusku aktivnu obranu, došla bi do velike prepreke - uređenih obrambenih položaja nazvanih Surovikinova linija.

Surovikinova linija obrane nalazi se duboko u okupiranom dijelu Zaporiške i Donjecke oblasti i proteže se od nekadašnjeg akumulacijskog jezera Kahovka kod mjesta Vasilivka pa sve do grada Volnovahe u Donjeckoj regiji te obuhvaća fortifikacije i rovove ukupne dužine više od tisuću kilometara.

Oko nekih posebno važnih mjesta Rusi su napravili dodatne sustave obrane. Zasebnim sustavima obrane utvrđena su mjesta Mihajlivka, Tokmak i Bilmak. Prva dva su na mogućem pravcu napredovanja Ukrajinaca prema Melitopolju, a treće prema Mariupolju.

Surovikinova linija građena je dugo i temeljito

S obzirom na to da je smještena i do 30 km od crte bojišta, ruska inženjerija je Surovikinovu liniju mogla graditi dugo i temeljito, bez opasnosti od ukrajinskih napada. Fortifikacije se sastoje od minskih polja kao prve crte obrane, nakon toga su zmajevi zubi pa potom protutenkovski rovovi.

Tek nakon toga su prvi rovovi s vojnicima, pa onda druga crta obrane s rovovima za vojnike. Iza toga po dubini je artiljerija. Rusi su maksimalno iskoristili i prirodne prepreke kao što su rijeke, jezera, šumarci i slično kako bi dodatno otežali ukrajinske pokušaje proboja.

Hoće li Surovikinova linija zaustaviti Ukrajince? Ili će se Rusi gorko razočarati? Za sada se Rusi uspješno brane principom aktivne obrane - na svaki ukrajinski prodor uzvraćaju protunapadima i pokušajem vraćanja izgubljenog prostora. To je dinamična obrana koja Ukrajincima zadaje podosta muke. Najveći nedostatak takve obrane je što Rusi trpe iste gubitke kao i Ukrajinci jer se i njihovi vojnici nalaze izvan zaklona te napadaju preko otvorenih polja, pri čemu su jednako nezaštićeni.

Surovikinova linija je, naravno, nepomična i lako uočljiva iz zraka/svemira, što omogućava njeno precizno mapiranje. To je ukrajinskom glavnom stožeru dalo mogućnost detaljnog planiranja napada. 

Postoji način da se linija uništi

Pješački rovovi štite vojnike od paljbe streljačkog naoružanja i gelera granata koje pogode izvan rova. No ako granate pogađaju izravno u rov ili bunkere, oni su beskorisni. Dapače, mogu biti i kontraproduktivni ako ih ruski zapovjednici odluče po svaku cijenu braniti. Osim što štite, rovovi omogućavaju sigurnu komunikaciju između položaja koja se prekida ako se oni uruše. 

Ukrajinci su sa Zapada dobili oružja kojima mogu precizno pogađati rovove. Prije svega HIMARS/MLRS s projektilima GMLRS (Guided Multiple Launch Rocket System) koji su razvijeni upravo za takve zadaće. Ukrajinska vojska je kombinaciju HIMARS/MLRS i GMLRS projektila do sada ponajviše koristila kao sredstvo udara po dubini na vrlo važne ciljeve. I pritom dokazala da ova kombinacija može biti itekako efikasna u toj namjeni.

Međutim, HIMARS/MLRS višecijevni lanseri i projektili GMLRS prije svega su razvijeni kao taktičko oružje za uništavanje točkastih ciljeva. Zbog toga GMLRS projektili imaju satelitsko (GPS) navođenje. Projektil M31A2 ima vjerojatnost odstupanja od pozicije cilja samo pet metara. To je bilo više nego dovoljno da projektili stalno pogađaju most Antonovski koji je kod Hersona prelazio preko Dnjepra.

S obzirom na mogućnost vrlo preciznog određivanja koordinata svakog ruskog položaja na Surovikinovoj liniji, Ukrajinci mogu napraviti ne samo detaljan plan napada već i odrediti kojim će točno projektilima napasti koje mjesto. Za svaki položaj jedan ili dva projektila za svaku sigurnost. I unaprijed u sustav navođenja svakog projektila unijeti koordinate cilja, prije nego što se projektili ubace u lansere i HIMARS-i/MLRS-i krenu na put prema pozicijama lansiranja. A onda na dan napada istovremeno ili u vrlo malom razmaku pokrenuti razoran napad na najvitalnije dijelove ruskih položaja. 

Oružje koje bi moglo razoriti liniju

Nisu višecijevni lanseri HIMARS/MLRS s projektilima GMLRS jedino oružje koje može razoriti ruske rovove. Tu su i topnički projektili Excalibur, ali i sustav M1156 Precision Guidance Kit (PGK). M982 Excalibur je vođeni projektil koji se ispaljuje iz haubica kalibra 155 mm. Ako je za vjerovati proizvođaču BAE Systemsu, kad se ispali iz haubice dužine cijevi 55 kalibara, domet mu je 50 kilometara.

Najbolja odlika Excalibura je što mu preciznost ne opada povećanjem dometa. I na krajnjem dometu odstupanje od pozicije cilja neće biti veće od deset metara. To je ostvareno kombinacijom satelitskog (GPS) i inercijalnog navođenja. Osim što uz njega mora ići posebna oprema za unošenje podataka o poziciji cilja i poziciji haubice, što podrazumijeva i posebno obučene poslužitelje, najveći nedostatak Excalibura je njegova cijena - 112.800 dolara po komadu za američku vojsku.

Zbog toga je Pentagon ukrajinsku vojsku opskrbio i sustavom M1156 PGK koji od nevođene granate pravi vođenu. Punog naziva M1156 Precision Guidance Kit, radi se uređaju koji se postavlja na vrh granate, tamo gdje uobičajeno ide upaljač. Iako je sustav navođenja sličan kao kod Excalibura, nije toliko precizan. Na krajnjem dometu projektil će pogoditi u krug od 30 metara od položaja cilja. S druge strane, pojedinačna cijena M1156 PGK-a je manja od 14 tisuća dolara za američku vojsku.

Naravno, tu su i dronovi kamikaze. Za sada nismo vidjeli da ih ukrajinska vojska koristi u značajnom broju, što upućuje na to da ih čuva za nešto važnije. I dalje se uglavnom koriste prerađeni kvadrokopetiri. Ukrajinska vojska dobila je jako puno dronova kamikaza, prije svega ALTIUS-600M, Switchblade 300, pa i mikro dronova kamikaza DefendTex D40.

Iskustvo Azerbajdžana

U velikoj ofenzivi za oslobađanje Gorskog Karabaha, koja je započela krajem rujna 2020., azerbajdžanska vojska je pokazala kako se dronovima kamikazama uništavaju protivničke snage koje su ukopane u duboke rovove. Armenska vojska se ukopavala od 1994. godine te su vjerovali da su im obrambene crte neprobojne. Nisu bili ukopani samo vojnici već i tenkovi, borbena vozila i artiljerija.

Zbog toga su azerski generali morali naći način da liniju probiju a da pritom ne ostanu bez tisuća vojnika. Rješenje je bila masovna upotreba dronova kamikaza koji su uništavali ne samo artiljeriju i tenkove već su vrlo precizno pogađali ukopana skloništa, pa i pojedinačne armenske vojnike u rovovima. Omiljena taktika Azera bila je u napadu povrijediti jednog armenskog vojnika pa pričekati da se njegovi suborci okupe oko njega da bi mu pomogli, a onda ponovno napasti dronom kamikazom. Nema razloga da Ukrajinci ne primijene azerska iskustva.

Za posebno tvrdu obranu ukrajinsko ratno zrakoplovstvo ima JDAM projektile. Punog naziva Joint Direct Attack Munition, zapravo se radi o kitu koji od gravitacijske bombe čini vođeni projektil. Sustav vođenja kombinacija je inercijalnog i GPS-a. Moć razaranja ovisi o veličini bombe koja se upotrijebi, a dodatno je povećana činjenicom da su borbena iskustva pokazala da JDAM pogađa u polumjeru od pet metara od pozicije cilja.

U slučaju da neprijatelj uspije omesti GPS signal te se mora koristiti isključivo inercijalni sustav navođenja, preciznost pogađanja će se zadržati u krugu od 30 metara od pozicije cilja. Najslabija odlika JDAM-a je relativno mali domet, od 28 kilometara. No kad se koristi za ciljeve na prvoj crti obrane, to je više nego dovoljno.