JANE BIRKIN glumila je partizanku u filmu Devetnaest djevojaka i jedan mornar. U suradnji s Yugopapirom donosimo vam tekst o tom filmu iz 1971. godine.

Ožujak 1971.: Devetnaest lijepih i na sve spremnih djevojaka našlo se 1943. godine s ranjenicima opkoljeno u surovoj planini. Nijemci u stopu prate njihovo kretanje želeći ih pri vrhu prisiliti na predaju i živa uhvatiti ranjenoga rukovodioca.

Komandant veće partizanske jedinice u jednom trenutku pozove vođu bolničarki Irenu i naredi joj: "Ostavite pećine i teške ranjenike. Otkrili smo prolaz za manju jedinicu, pokušajte se probiti."

Poslije toga odigrava se drama u kojoj devetnaest partizanskih bolničarki prelaze prepreku za preprekom. Odlučne, tvrde, postaju plemenito grube. Jedna od njih je njemački špijun.

Kroz čitavu tu dramu, upravo snimljenu pod nazivom Devetnaest djevojaka i mornar, na obroncima poviše Gackog u Hercegovini, kod Zavale na Petrovu polju, na Čemernom, blizu Jablanice i Mostara, pokušavaju otkriti koja je to. Kor od šezdeset šest djevojaka nostalgičnim pjesmama, u nježnom, ganutljivom ritmu, prati sve što se zbiva.

Muziku za tu prvu domaću akcijsko-špijunsku ratnu dramu, u kojoj se prikazuju intime, napori, sudbine i heroizam žena-boraca, komponirao je francuski kompozitor Serge Gainsbourg, koji igra glavnu ulogu. Premijera filma bit će 6. travnja, na Dan oslobođenja Sarajeva. Iako ga još nitko nije vidio, o njemu se piše i raspravlja.

Zbog čega?

"U svijetu je snimljeno mnogo akcijskih filmova", kaže režiser filma Devetnaest djevojaka i mornar Milutin Kosovac - ali su stvarani samo muški heroji, junaci, spretni i izdržljivi borci, počevši od Robina Hooda do kauboja Garyja Coopera, Audieja Murphyja u filmovima iz prošlog rata, naših Bate Živojinovića, Ljubiše Samardžića i Borisa Dvornika. 

O ženama-borcima govorilo se epizodno, romantično, sentimentalno, iskrivljeno. Upravo zbog toga smatrao sam da smo ženama ostali dužni, da im moramo priznati kakve su bile u surovim danima rata i kakve bi, ako zatreba, opet bile. U likovima devetnaest djevojaka što sam ih izabrao za film prepoznat će se mnoge nekadašnje omladinke i hrabre žene, a vjerujem da će se s njima identificirati i današnja generacija djevojaka.

Što im je zajedničko?

"Svaka od njih ima svoju ljubav, prošlost, narav. U isto vrijeme imaju nešto zajedničko, a to nije avanturizam, nego plemenitost, spremnost da se žrtvuju za ljudsko, humano, lijepo. Vole biti voljene, mogu mrziti, trpjeti, jurišati, ubiti i plakati. Te osobine imala je prošla i sadašnja generacija žena. Povijest se u tom pogledu ne mijenja. Mijenjaju se samo imena junaka."

Zašto ste djevojkama "prilijepili" kolonu ranjenika?

"I žena i muškarac u borbi imaju iste osobine. One su morale savladavati obruče i dileme, a k tome još spašavati ranjenike. U tome je humana strana njihove, ženske borbe. One, zapravo, nisu imale predaha..."

Zanimljivost filma Devetnaest djevojaka i mornar u tome je što se ne pojavljuju samo popularne zvijezde, nego i djevojke kojima je to prva filmska uloga. Autentičnost i prirodnost njihove glume zapazili smo još tijekom snimanja filma u Gackom. Neke od njih, da bi bile uvjerljivije, obilazile su planinu i nadvikivale se s vjetrom, palile vatre i same zahtijevale od režisera da ponovi scenu.

Nađa Mušanović iz Goražda, Anisa Kahrimanović, Ombreta Marjanović i Sofija Nikolić iz Sarajeva nemaju riječi kojima bi izrazile divljenje: "Sve je bilo najbolje. Neka scenaristi pišu više uloga za žene. I žene znaju ratovati i otkriti špijuna."

"Mene su otkrili kao Jasminku novinari Plavog vjesnika, a Milutin Kosovac i kao glumicu", šali se Marija Gigović iz Mostara. "Nas devetnaest djevojaka zajedno smo snimale kod prve smrti i još nekoliko puta. Bilo bi dobro da režiseri češće angažiraju lijepe djevojke u svojim filmovima. Šteta što nisu bili u Gacku da vide kako smo izgledale, kolika je snaga naše mladosti."

S njenim mišljenjem slažu se Kristina iz Bijeljine, Gordana iz Niša, Stela iz Sarajeva, Ljupka iz Beograda, Vesna, Ana, Slavica i Ljilja... Ljilja Gojković iz Gackog prvi put je vidjela kako se snima film. Znatiželju je platila ulogom. Kad je, naime, slučajno upala u kadar, ispred kamere, Kosovac je pozvao: "Djevojko, obuci uniformu!"

Ljilja Gojković je obukla i u Gacku su je prozvali glumicom.

Jane Birkin: Pejzaž u Hercegovini je kao u Škotskoj

U filmu još igraju Špela Rozin, Mira Nikolić, Dina Rutić i Jane Birkin, interpretatorica najpopularnije i najtiražnije kompozicije dosad u svijetu Je t'aime moi non plus. Jane je izjavila: "Pejzaž u Hercegovini je kao u Škotskoj, lijep, dramatičan, kao iz priča za djecu. Nikad prije nisam vidjela konje i ovce. Snimala sam u filmovima naga. Režiseri su mislili da nisam za ozbiljne, akcijske uloge. Zahvaljujem Milutinu Kosovcu što mi je omogućio da glumim vašu partizanku. Serge i ja..."

"Jane i ja", prekinuo je Serge Gainsbourg svoju zaručnicu, "simpatiziramo ljude koji su u prošlom ratu davali otpor Nijemcima u Parizu. Često sam ih gledao na ulicama. Ostali su mi u sjećanju. Uz to sam ruskog porijekla. Ima u meni one slavenske nježnosti, ali i potrebe da se borim za ljude, humano društvo. Uloga partizanskog komandira odgovara mi u potpunosti. Nadam se da ću prodati film u Parizu."

"Jane Birkin i Sergea Gainsbourga vidio sam u nekoliko filmova", kaže Milutin Kosovac. "Jane će dostići svjetsku slavu. Njeni kadrovi odišu životom, iskrenošću, njenoj glumi se vjeruje. Ona je nevjerojatno hrabra i emocionalna. U liku Sergea Gainsbourga ima nešto neobično, čudno. Nametnuo se svojom ležernošću, prirodnošću i šarmom. Uzeo sam ih, priznajem, i iz komercijalnih razloga, jer će film ugurati u centralne kino-dvorane Pariza, a ne u periferne, u kojima se obično prikazuju naši filmovi."

"Velike zvijezde postale su to slučajno"

Život je ponekad nepravedan. Zna nekog zaboraviti bez razloga sve dok ga se drugi ne sjete.

"Upravo zato angažirao sam Miru Nikolić. Što god je dosad radila, uvijek je dobro uradila, nikad nije napravila lošu ulogu, čak ni epizodnu, jedan kadar. Ona je talentirana."

Špela Rozin razboljela se pri završetku snimanja filma. Tek nedavno izvršeno je dosnimanje. Igra vođu bolničarki Irenu. Sreli smo je u crnom Mercedesu ekipe:

"Kad mi je komandant naredio da ostavim pećine i teške ranjenike, bila sam pred moralnom dilemom: što s ranjenicima, kako ih ostaviti? A to je bila jedina mogućnost da se izvučemo iz obruča. U toj dvoumici pronašla sam niti svojih preokupacija, svoj san, ljubav, veličinu filma. Ulogu sam prihvatila čim sam dobila scenarij. Divno je bilo glumiti zajedno s toliko djevojaka. Vidjet ćete, film je uzbudljiv, napet, ali i poetičan..."

"Nitko ne zna što se u kome krije i tko kakve snove sniva", dodaje Milutin Kosovac. "Velike filmske zvijezde postale su to slučajno. Samoniklost ne postoji. Pogrešna je teorija da su svi talenti uspjeli jer ne znamo koliko ih je propalo, kolikima nije pružena šansa. Ovog puta dao sam je mnogima. Suada Kapić, Dina Rutić i Aleksandra Saša Mandić iznenadile su me kvalitetom glume."

Šesti travnja nije daleko. Vidjet će se koliko je ovaj naš prvi film o ulozi žene u ratu uspio, koliko je pružena šansa bumerang i rizik i koliko bi angažiranje devetnaest djevojaka moglo značiti prekretnicu u domaćoj, uglavnom "muškoj" kinematografiji. Snaga se, kažu, ne mjeri mišicama.

Napisao: Josip Grbelja (Plavi vjesnik, 1971.)