OVO PIŠEM ne samo kao komentator Indexa, već i kao netko tko ima zvanje izvanrednog profesora na dva hrvatska sveučilišta. Ono što je ministar obrane Mario Banožić objavio kao "recenzirani nastavni materijal“, elektroničko izdanje priručnika iz predmeta E-marketing, jednostavno je potpuno smeće. Smeće u jezičnom, grafičkom i stručnom pogledu.

Da, možete biti dobar znanstvenik i HDZ-ovac, ali ovo nije takav slučaj

Dvije stvari na početku želim naglasiti. Prvo, iako se cijeli priručnik sastoji od slajdova, to nisu „obični“ slajdovi koje predavač koristi kao pozadinu kod predavanja i koji znaju biti i jednostavni te sadržavati samo par riječi (ima izreka: Prezentacija je prezentacija, a ne dokument!). 

U pitanju je recenzirani materijal objavljen u PDF-u.

U čemu je razlika?

Upravo takav recenzirani materijal je jedan od niza uvjeta za napredovanje u zvanju (kao što je primjerice udžbenik). Dakle, ovakav materijal, priručnik koji je prošao formalni postupak objave, omogućava uz druge uvjete autoru više zvanje.

Drugo, ne bih htio da se ovo tumači kao tekst protiv članova HDZ-a koji se bave znanošću. Ima u HDZ-u vrhunskih stručnjaka. Mate Granić, danas u političkoj mirovini, no nekada drugi čovjek HDZ-a, vrhunski je dijabetolog u svjetskim okvirima. Željko Reiner, aktualni potpredsjednik sabora, koliko god se u saboru ponašao bahato i potpirivao sukobe umjesto da ih smiruje - jedan je od naših vrhunskih znanstvenika.

Njegovi radovi objavljuju se u vrhunskim časopisima gdje na uredništvo nikakav HDZ i nikakva hrvatska politika nema utjecaja. Iznimno je citiran, dakle ono što Reiner objavljuje ne samo da je prošlo provjeru najboljih stručnjaka već i znanstveno vrijedi. Štoviše, oni koji znaju za njegov znanstveni doprinos često se zapitaju - što mu uopće treba politika.

Nije nikakav problem biti u HDZ-u i baviti se znanošću. Pa i napredovati kao sveučilišni profesor u zvanju ili postati akademik. Problem je kada to radite kao ministar, kada napredujete uz radove koje mi koji se nastavom i znanošću bavimo ne bismo propustili ni kao studentske seminare koje ispravljamo u dva ujutro.

Recenzirano smeće kao uvjet za napredovanje

Banožićevo smeće zvano „E-marketing“ postalo je recenzirani nastavni materijal, formalno odobren priručnik, nešto što se može iskoristiti za napredovanje u zvanju. U tom svojstvu je gotovo izjednačeno s udžbenikom, nečim što mi drugi koji nismo tako umješni HDZ-ovi dužnosnici pišemo po godinu dana. Tko nam je kriv…

U akademskom svijetu sve se temelji na recenzijama. Kod vrhunskih časopisa u pitanju je nešto što se zove „dvostruko slijepa recenzija“, vi kao autor nemate pojma tko vas recenzira, ali ni recenzenti nemaju pojma tko ste - da li ste student, akademik ili da li uopće imate faks. Takav pristup osigurava ocjenu samo onoga što piše, a ne tko piše. Mislite da znate nešto novo i možete to dokazati - uvijek možete poslati rad u znanstveni časopis. Ako je dobar, objavit će vam ga.

Same recenzije znaju biti opake - iz dobrog časopisa ponekad dobijete takvu recenziju da vam dođe napustiti znanost i šetati se okolo s kartonskom vrećicom na glavi. Nakon još tri mjeseca rada tek shvatite da su primjedbe bile dobronamjerne i kada za pola godine članak bude objavljen (ide to sporo, ponekad cijeli postupak i preko godinu) - sretni ste.

Kod knjiga i priručnika recenziranje nije anonimno, znate tko će vam biti recenzenti, možete ih i sami predložiti - ali pozitivnom recenzijom svojom stručnošću i akademskom čašću jamčite da je ono što ste recenzirali bilo dobro. 

Zna tu, znat će svatko tko se bavi znanstvenim radom, biti i vraćanja rukopisa, po dva puta, zna tu biti i savjeta dobrih ili čak i loših, no na kraju pozitivna recenzija autoru znači objavu i plusić u karijeri, ispunjen jedan od uvjeta za napredovanje u zvanju.

Rad je trebala zaustaviti urednica

Banožićev rad je toliko smeće da ga je prvo trebala zaustaviti urednica. Urednik radi prvi pogled, da li je sve formalno ispravno, da li rad uopće ima smisla, pravnici to zovu prima facie. Trebala je zaustaviti to riječima: „Banožiću, ti slajdovi su ti smeće, daj napravi kako treba, izblamirati ćemo se.“ 

No, uredničin stav prema Banožićevim slajdovima se vidi iz predgovora: „Autor kroz jasne teorijske cjeline obogaćene praktičnim vježbama te pitanjima za ponavljanje obuhvaća ovo aktualno područje od njegova pojmovnog određenja, analize poslovnih koncepata e-marketinga i tehnika do stjecanja temeljnih spoznaja o njegovoj primjeni u online okruženju.“ 

Ako urednica postupak da ti slajdovi postanu formalni nastavni materijal nije zaustavila, a nije, onda su recenzenti trebali dati negativnu recenziju. Da se razumijemo, sloboda znanstvenog, kulturnog i umjetničkog stvaralaštva su ustavne kategorije i ustavom jamčena prava - svatko ima pravo napisati priručnik i poslati ga na recenziju. Čak i HDZ-ov ministar. 

Međutim, recenzenti su ti koji svojim radom, svojim dignitetom i svojim znanjem stoje iza onoga što su pozitivno recenzirali. A konkretan materijal su bezvezni slajdovi puni smiješnih rečenica, sve pretvoreno u PDF.

Banožićevu izvrsnost su potvrdili ugledni akademski građani

Problem je u tome što su to smeće koje je Mario Banožić napisao recenzenti, redom ugledni akademski građani, proglasili vrijednim materijalom. Slijedom toga, materijal je postao recenzirana nastavana literatura, priručnik, odobrilo ga je Stručno vijeće Veleučilišta u Vukovaru, kako je lijepo navedeno, KLASA: 003-01/20-03/43, URBROJ: 2196115/01-20-03. 

Pozitivnom recenzijom tog smeća, omogućeno je među ostalim da Mario Banožić potencijalno postane izvanredni profesor, dakle netko tko može držati ne samo nastavu, nego biti i nositelj kolegija, sutra i prodekan ili prorektor. Izvanredni profesor u hrvatskom znanstvenom sustavu je jako visoko zvanje i možete praktično sve.

Zašto su pozitivno ocijenili hrpu bezveznih slajdova?

Pitanje je naravno kako i zašto je Banožićevo smeće pozitivno ocijenjeno - možda recenzenti nisu ni čitali materijal gospodina ministra? Pisali na povjerenje? A možda su i pročitali pa napisali pozitivnu recenziju kako bi sami kod gospodina ministra dobili kakav plusić? 

Jedino što zasigurno recenzenti nisu napravili - nisu dali pozitivnu recenziju radi kvalitete uratka gospodina ministra. Tu ni minimalne kvalitete nema. Priručnik imate javno objavljen, ne treba vam doktorat iz ekonomije za ocijeniti kvalitetu istog. Tu je: https://vevu.hr/wp-content/uploads/2021/08/50E-marketing_Banozic.pdf

Ponavljam - ovo nisu obični slajdovi koje svaki nastavnik ima za pozadinu predavanja - ovo je službeni recenzirani nastavni materijal.

Neki godinama teško rade, drugi napreduju uz slajdove

U Hrvatskoj znanosti se događa svašta. Dok neki teško i naporno rade kako bi ostvarili napredovanje u zvanju, pišu radove na složene teme, prolaze detaljne recenzije, a udžbenike sastavljaju i par godina - neki se elegantno provlače slajdovima. Super-lumeni poput Banožića uspijevaju još uz važnu funkciju u izvršnoj vlasti, ministarsku, i pisati radove i držati predavanja i napredovati. 

No, kada se pozitivno ocijeni materijal u kojem se u 2020. piše kako je elektronička pošta „brza, jednostavna i puno jeftinija od obične pošte“, a popularizaciji videobloginga je po autoru pomogao i Google Video (inače ugašen još 2012.) - onda nije čudno da je autor uspio tako brzo i uspješno napredovati na svim mogućim poljima.

Akademska zajednica šuti - na svoju štetu

U Hrvatskoj akademska zajednica voli šutjeti. Voli šutjeti već preko pola stoljeća. Ne komentiraju se događanja na drugom fakultetu, ne komentiraju se ni događanja na susjednoj katedri - ma koliko stvari bile loše i ma koliko netko napredovao bez kriterija. A s tom šutnjom treba prestati. Akademska zajednica treba prestati sa šutnjom i prestati s uvlačenjem pojedincima iz vlasti jer će se inače građani akademskoj zajednici, cijeloj, početi opravdano smijati. Ne možete reći „nemam ništa s time“ ili „to nije na mom fakultetu“. Ne možete to reći jer će i vaš doktorat postati samo četiri slova za popuniti vizitku ispred imena.

Akademska zajednica mora prestati šutjeti. Fakulteti gdje se stalno ponavljaju afere moraju početi davati odgovore. Već smo prošli doktorat Vice Mihanovića gdje je uredno pisala među ostalim fraza „sigurnost i sigurnost“ (jadni Google translate ne zna dobro prevesti „safety & security“). Sada pred istim fakultetom, u postupku izbora za izvanrednog profesora, imamo ministrovo smeće kao priručnik, uredno s klasom i urudžbenim brojem. Što je sljedeće? Koja sljedeća glupost će proći kao „normalna“, a svi će šutjeti?

Akademska zajednica koja šuti ne vrijedi više od Banožićevog PDF-a

U Hrvatskoj znanosti je zavladalo nešto što se može okarakterizirati jednostavnim, makar pomalo ružnim terminom - akademska prostitucija. Povlađivanje moćnima, utjecajnima, političarima u dobivanju visokih znanstvenih i nastavnih titula koje istima služe za kupovinu poželjnog društvenog statusa. Znanstvena zajednica im u tome svesrdno pomaže. Podržava njihove tanke radove, njihove bezvezne priručnike i njihove nategnute biografije.

Ako akademska zajednica to i dalje bude dopuštala time će negirati sve dobro što je napravila, time će posramiti sve koji pošteno rade i time će ismijati sve koji godinama teško rade na sakupljanju uvjeta za napredovanje. Svaki tanki doktorat bez znanstvenog doprinosa. Svaka lažna recenzija. Svako povlađivanje nekome bez kvalitete - to ruši cjelokupnu znanstvenu zajednicu. 

Ili ćemo kao znanstvena zajednica početi pričati o ovome i jasno reći da smeće ne smije prolaziti - ili svi skupa više nećemo vrijediti više od Banožićevog smeća u PDF formatu. A loptica je sada na znanstvenoj zajednici koja može i ne mora Banožiću dati titulu naslovnog izvanrednog profesora, ulaznicu u sam vrh akademske zajednice u Hrvata. 

Vidjet ćemo uskoro što je važnije - znanstveni dignitet ili ulizivanje jednom bezveznom HDZ-ovom ministru.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala