HRVATSKA ove sezone neće imati predstavnika u Ligi prvaka. To je epilog sinoćnje utakmice koji će navijači Dinama morati progutati još nekoliko desetaka puta. U gotovo pa suludom razvoju događaja, hrvatski prvak ostao je kratak i morat će se pomiriti s doigravanjem za Europsku ligu.

Od početka je bilo jasno da Dinamo neće jurišati na gol domaćina kako bi što prije nadoknadio zaostatak donesen s Maksimira. Igor Bišćan je odlučio u obrambenom bloku skratiti razmake između linija i strpljivo čekati da se napadi domaće momčadi uspore i njihovi igrači ispušu.

Život u blatu

Koliko god logika takve odluke imala smisla, na terenu je Dinamo u obrani imao dosta problema. Bilo bi nepošteno reći da Grci nisu imali svoje šanse za vodstvo i prije nego su one došle na drugoj strani. Hrvatska momčad je zapravo prodisala s posjedom u nogama. Kontrola prostora bila je mnogo bolja kad lopta nije bila predana protivniku.

Kad gledamo tu kontrolu, najveći pozitivan učinak imao je Josip Šutalo. Njegovo nošenje lopte i otvaranje koridora prilikom prve distribucije u velikoj su mjeri diktirali stabilnost Dinamove igre. Kruna njegove uvjerljive izvedbe s loptom bilo je vertikalno dodavanje za Marka Bulata, koji je promašio okvir gola.

Ostatak prvog poluvremena Dinamo je uvlačio protivnika u blato, pokušavajući u potpunosti AEK-u oduzeti dinamiku i skratiti distance dodavanja. Koliko god je rezultat za hrvatskog prvaka bio povoljan, bilo je jasno da to ne može biti vječno. Gol koji je postigao upravo Šutalo, u smiraj prvog dijela, dao je pravo navijačima Dinama nadati se pozitivnom ishodu.

Prilagodbe koje nikad ne dolaze

Drugo poluvrijeme samo je potpirilo te nade. Kontrola je nakon 50. minute ponovno uspostavljena, a u 65. je gol Roberta Ljubičića, nakon sjajne kombinacije s Petkovićem, donio euforiju. Činilo se da Dinamo drži protivnika u šaci i ima savršen plan kako završiti utakmicu. Nažalost, bila je riječ o obmani.

Da, momčad je naoko stabilno stajala na terenu, ali protivnik je uspijevao stvarati prilike. Dominik Livaković je prikupio čak šest obrana tijekom dvoboja, a gotovo nijedna od njih nije bila laka. Što je utakmica odmicala dalje, obruč oko Dinamovog kaznenog prostora stezao se sve uže.

Linije su gotovo kolabirale međusobno pa su ionako kratke distance između njih prestale postojati. Dogodi li se to momčadi koja se brani, protivniku odjednom postaje puno lakše napadati gol.

Pozitivan rezultat i Livakoviće bravure ostavljali su dojam da je Dinamo iskustvom igranja važnih utakmica nekako magično predodređen za idući krug natjecanja. I sasvim je prihvatljivo da svaki navijač tako misli dok mu momčad pleše po rubu oštrice varijance.

Jedina osoba koja tako ne smije misliti bio je Igor Bišćan. Njegova uloga bila je razdvojiti skupljene linije i izaći iz takve vrste niskog bloka. Nije važno je li riječ o uputama igračima na terenu ili zamjenama. Trener Dinama je morao nekako reagirati.

Zamjena Špikića za Marina momčadi nije donijela ništa u tom pogledu. Malo svježe krvi na terenu, ali taktički baš ništa korisno. Nijedan od obrambenih igrača ili defenzivnih veznih nisu zaigrali u kakvo-takvom pokušaju da se smanji frekvencija protivničkih napada, kontrolira posjed i što je najvažnije, stabiliziraju linije. Dinamov strateg ponovno je podbacio u prilagodbama.

(Ne)sreću treba znati izazvati

Ogromna je nesreća za igrače i navijače Modrih način na koji je došlo do ispadanja njihove momčadi, u 10 minuta dugoj sudačkoj nadoknadi. Često čitamo i slušamo kako sreću treba znati izazvati. Isto vrijedi i za nesreću.

Ako svojoj momčadi ničime ne omogućite da bude u dobroj poziciji, sama činjenica da protivnik niže velik broj napada pred vašim golom dovodi vas u poziciju da će jedan od njih biti poguban. I tu leži odgovornost stručnog stožera. Svojim su nedjelovanjem vrlo efikasno izazvali nesreću.

Možemo jednu po jednu secirati situaciju s golom nakon udarca iz kuta, ili se pitati koje suludo pravilo omogućuje suđenje najstrože kazne u situaciji u kojoj Ljubičić, na koji centimetar od protivnika, nikako ne može povući ruku.

Ili, u krajnjoj liniji, kako Domagoj Vida može biti gotovo cijelim tijelom u kaznenom prostoru prilikom izvođenja udarca s bijele točke, a da zapravo "nije unutra"? I što VAR ima o tome reći.

To su sve pogrešna pitanja čiji odgovori neće zadovoljiti nikoga ni donijeti neko znanje ili olakšanje. Ispravna pitanja se moraju baviti time kako je Dinamo omogućio AEK-u da iščupa ovaj prolaz? Bilo u Zagrebu ili u Ateni.

Odgovor je zapravo jednostavan. Dinamov stručni stožer je preuzeo ulogu promatrača. Dopustili su da druga poluvremena prolaze pokraj njih. Ljudski je griješiti. Ali svaki put ponavljati istu grešku i ništa iz nje ne naučiti graniči s ludošću.

Takva dijagnoza točna je neovisno o ishodu jedne utakmice ili dvomeča. Sat Bišćanu otkucava i, ako želi graditi uspješan Dinamo, morat će naučiti raditi dobar posao unutar utakmice, a ne samo u pripremi.

To ne znači da mu treba uručiti otkaz. Riječ je o jasnom smjeru za napredak koji mora postati uvjet za budući angažman. Ne nakon nekoliko kola ili kvalifikacija, već do kraja kalendarske godine. Trener Dinama ima priliku za preokret, samo je mora znati iskoristiti i reagirati što prije.