KADA je prošle godine Antonio Conte odradio svoje prve ljetne pripreme s Tottenhamom, odnosno kada je ulazio u sezonu za koju se mislilo da će biti njegova prva cijela u tom klubu, predviđale su se pozitivne stvari. Zbir činjenica da je sezonu prije toga popravio štetu koju je Nuno Espirito Santo napravio prije njega, da je momčad igrala u zadnjim kolima izvrsno te da je odradio dobar prijelazni rok sugerirao je da bismo mogli gledati jednu od najboljih sezona Tottenhama u novije vrijeme.

Međutim, Conte se odlučio u novoj sezoni na znatno konzervativniji i rigidan pristup nogometu. Žrtvovao je individualne kvalitete nekolicine igrača kako bi sve bilo podređeno njegovom sustavu i filozofiji. Patio je kroz to vrijeme rezultat, a onda se na kraju i klasično posvađao s vlasnikom kluba nazvavši sam klub gubitničkim te je prao ruke od svega što se dogodilo kroz sezonu uz spomen da je on trener za puno uspješnije sredine od Tottenhama.

U novoj sezoni je priča potpuno drugačija. Tottenhamu se ne predviđa mjesto u Top 4 kao što je bio slučaj, ali je zato sasvim očito da se filozofija igre radikalno zaokrenula s Angeom Postecoglouom na klupi. Iako nisu favoriti ni za što, Tottenham igra najzabavniji nogomet Europe.

Levy je dao povjerenje čovjeku čije ime nije značilo puno u Engleskoj

Postecoglou je u London stigao kao trener koji je izgradio reputaciju svojim napadačkim nogometom visokog intenziteta. Široka trojka u napadu pri čemu se bekovi pridodaju kao osmice i formiraju napadačku liniju od pet igrača je bila samo neka od brojnih varijacija koje je postavljao kao trener u australskoj ligi.

Takav pristup je imao i kao izbornik Australije koju je dva puta odveo na Svjetsko prvenstvo i s kojom je prvi put u povijesti osvojio Azijski kup. Svoja načela je prenio i na Yokohamu te u konačnici Celtic, gdje je u domaćem prvenstvu tjerao igrače na luđački presing na protivničkoj polovici.

Vlasniku Tottenhama, Danielu Levyju, ta Celticova igra zapela je za oko. Za razliku od prijašnjih razdoblja kada je tražio ili velika imena, kao što su Conte i Mourinho, ili vruću robu iz Premier lige, kao što je bio Espirito Santo nakon rada u Wolvesima, ovoga puta se Levy odlučio kockati s nekim drugačijim.

U ovoj početnoj fazi prvenstva se čini da se kocka isplaćuje jer je Tottenham trenutno drugoplasirana momčad lige, pri čemu je zabio čak 11 golova u 4 utakmice. Boljih od njega je samo Brighton s 12, što ne iznenađuje ako znamo da se radi o ekipi koja igra vjerojatno najbolji nogomet Europe s obzirom na financije i kadar.

Izgradnja napada koja ne prati klasične postavke

Ono što čini Tottenham toliko zanimljivim je što izgleda napadački izuzetno opasno unatoč odlasku Harryja Kanea, možda i najboljeg igrača u povijesti kluba. Postecoglou njegov izostanak uspijeva nadoknaditi dobrim prijelaznim rokom, pri čemu je dolazak Jamesa Maddisona jedna od najboljih kupovina ljeta, dok se kao jedina nepotrebna potrošnja čini dolazak Brennana Johnsona, napadača Nottingham Foresta.

Postecoglou je u vrlo kratkom roku od Tottenhama stvorio momčad koja na terenu izgleda jako strukturirano, ali koja igra fluidno. Najbolji primjer toga je način na koji započinje svoje napade. Umjesto da širi teren s bekovima, Tottenham u samom startu izgleda tako da golman Vicario ispred sebe ima oba stopera, jednog od dva centralna veznjaka te da ispred njega stoje oba beka. Tako se pred Vicariom nalazi kvadrat s jednim veznjakom u sredini kako bi bila formirana četiri trokuta.

Tottenham u Cristianu Romeru i Mickyju van de Venu ima stopere koji će uvijek tražiti dodavanja u tom sustavu kako bi izigrali prvu liniju protivničkog presinga, ali ono što je možda najbitnije za taj novi oblik pokretanja napada je revitalizacija Yvesa Bissoume.

Radi se o veznjaku koji je prije dolaska u Tottenham bio u top tri veznjaka lige po pitanju dobrih reakcija na protivnički pritisak. Bilo da bi ga se rješavao driblingom ili dodavanjem, u Brightonu je Bissouma bio po tom pitanju elitan, no kod Contea je bio praktički nebitan igrač. Tottenham je s njime i s Papeom Matarom Sarrom dobio izvrsne opcije za izgradnju igre.

Ono što pak definira filozofiju Postecogloua u ovom smislu nije samo ta struktura, već činjenica da se šest igrača zna izrotirati na bilo kojoj od tih pet pozicija prilikom izgradnje, što stvara tešku pomutnju kod protivnika.

Sloboda uz veliku dozu pravila

Kada Tottenham uđe u protivničku polovicu, tada u potpunosti sjaji atraktivnost njihova nogometa. Kod brojnih modernih sustava igre, pa tako primjerice i kod onog Manchester Cityja, vidimo kako igrači operiraju na užem dijelu prostora na kojem traže da lopta dođe k njima. Međutim, kod Tottenhama je puno izraženiji odlazak igrača po loptu.

Unatoč jasnoj strukturi igre, James Maddison ima apsolutno slobodu otići na bilo koji dio terena po loptu. To doduše ne znači da on ima slobodnu ulogu na terenu. Naime, Postecoglou je u nevjerojatno brzom roku uglavio svim igračima misao da ako jedan igrač napušta svoj prostor kako bi išao po loptu, onaj drugi mora doći zauzeti taj napušteni prostor.

Kod Tottenhama zato vidimo izrazito puno dinamike i rošada u napadačkoj igri. Čak i Maddison kao glavni organizator igre zna da mora pokriti nečiji prostor ako je taj netko isti napustio. Istovremeno imati strukturu i davati slobodu nije jednostavno, štoviše, fascinantno je da tako dobro funkcionira s novim igračima i novim trenerom nakon samo par kola.

Izuzev toga, svaki igrač ako prepoznaje situaciju, može napasti prostor i zadnju liniju protivnika, zbog čega i ne čudi da je za Tottenham u ligi gol zabilo već šest različitih igrača. Centralna točka kao što je bio Kane više ne postoji, a umjesto potrage za novom, klub se fantastično prilagodio tom izostanku jednostavno drugim konceptom igre. Pomaže dakako činjenica da u Maddisonu imaju i po pitanju udarca i ključne lopte jednog od najopasnijih veznjaka svijeta.

Na sve navedeno treba nadodati još nekoliko pozitivnih elemenata njihove igre. Jako su dobri u prekidima te imaju nekoliko sjajnih izvođača istih. Prvi su u ligi po broju driblinga kojim se ulazi u 16 metara. Prvi su po broju uspješno oduzetih lopti na protivničkoj trećini, što pokazuje koliko su proaktivna presing momčad. A pri vrhu su i po pitanju preciznosti udaraca te broju uspješnih driblinga.

Navijači su također bili jako zadovoljni i nakon zadnjeg kola kada je Richarlison, njihov uvjerljivo najlošiji pojedinac u prvim susretima, odstranjen na klupu, pri čemu je poziciju napadača zauzeo Heung-Min Son. S obzirom na to da je Son izuzetan u napadanju prostora između dva igrača u zadnjoj liniji, što ova filozofija jako podržava, za očekivati je kako će na toj poziciji i ostati.

Nije bezgrešno, ali je zbog toga i zabavno

Tottenham, doduše s razlogom, nije prema kladionicama među kandidatima za poziciju u top 4. Ovakav početak im povećava šanse da tamo budu, no unatoč svim pozitivnim segmentima igre u napadu, radi se ipak o ekipi koja može imati obrambenih poteškoća.

Njihov najbolji obrambeni pristup je onaj kada vrše instantni presing po izgubljenoj lopti, no u utakmicama u kojima će i druge ekipe tražiti posjed, moglo bi doći do problema jer braniči nisu toliko individualno kvalitetni da pozicijskom obranom mogu zatvoriti sve prilaze.

Zbog već spomenute slobode kretanja, svako krivo dodavanje može biti kažnjeno te su momčad kojoj brze kontraške ekipe mogu stvarati ozbiljne probleme. Oba ta problema su iskoristile ekipe kao što su Burnley i Brentford pa su im te obje ekipe zabile po dva gola, pri čemu je Tottenham ipak Burnleyju zabio pet, dok je s Brentfordom remizirao.

Uz to, treba spomenuti i da pravi izazovi tek slijede. Uzastopne utakmice protiv Arsenala i Liverpoola koje uskoro slijede će nam reći više o tome koliko je Tottenham ozbiljan konkurent za one najviše pozicije u ligi, no ako je nešto sigurno, onda je to da njihove utakmice do kraja sezone, gubili ili pobjeđivali, neće biti dosadne.