STARAC sjedi usred ruševina na onome što je ostalo od zida i pušta suze. Čini se da ih nema snage zaustaviti. Možda misli da ih nikad neće moći zaustaviti. Žena se hvata za glavu ne znajući na koju stranu da se okrene. Izgubila je djecu.

U blizini nema nikoga tko bi joj pomogao pronaći ih. Neće ih pronaći. Ne znam to sa sigurnošću, ali moji me strahovi osnažuju da to kažem. Nalazimo se u svijetu bez sreće, a kamoli Boga, gdje se djecu ne pronalazi i muževi i žene se ne vraćaju, za The Guardian piše sveučilišni profesor i pisac Howard Jacobson.

Plačem za stanovnicima Gaze

Gasim televiziju. Moja žena je vani s prijateljima. Sama, kad sam najslabiji, puštam vlastite suze. To su suze Židova, ali one su sve što imam.

A ovo su stanovnici Gaze za kojima plačem. Koliko znam, na ovim sada uništenim ulicama plesali su kada su slike poklanih Izraelaca obišle svijet. Koliko znam, oni danas plaču za teroristima - možda vlastitom djecom ili braćom - koji se nisu uspjeli vratiti kako bi se pohvalili brojem Izraelaca koje su ubili.

I vrlo je vjerojatno da su svoju djecu od kolijevke učili da preziru sve Židove, jer neprijateljstvo koje se prošlog tjedna dogodilo u južnom Izraelu nije bilo povremeno i površno. Žao mi je starca i izbezumljene majke koji misle da sam životinja i da su i moja djeca životinje.

Ne bismo trebali prezirati ono što dijelimo

Ali baš iz razloga što nisam životinja, mogu ih vidjeti samo kao ljude s osjećajima poput mojih. Tuga je tuga. Strah je strah. Ono što dijelimo ne bismo trebali prezirati. Prekosutra bih se mogao osjećati drugačije. Ali vrijeme u kojem se prepuštamo sažaljenju jedno je od mjerila civiliziranosti. Za sve postoji vrijeme. Svakome treba vremena za žalost.

A preksutra, sasvim sigurno, obrazovana žena iz Gaze iskušava moju ljudskost do krajnjih granica kada uvjerava Newsnight da je "Hamas možda ubio izraelske vojnike", ali sliježe ramenima na sugestiju da su ubili bilo koga drugog. Ona odmahuje glavom: "Ne, mi ne ubijamo." Nemoguće je znati boji li se priznati istinu ili jednostavno ne vjeruje u nju. 

Naposljetku, teško je zamisliti da ljudi mogu učiniti ono što su ti ljudi učinili. "Da, zapravo idete na muškarce", kaže Macbeth ubojicama koje je unajmio da ubiju Banquoa, "jer polutani, španijeli, mješanci... i poluvukovi, svi se nazivaju psima". Tko bi osim poluvuka iščupao život uspavanim bebama? Čak i ako su te bebe Židovi? Čak i ako ilegalno okupiraju palestinsku zemlju? Evo, zaista sam iskren.

Kako feministica navija za silovanje?

Ono što ne znamo o obrazovanju terorista možemo nagađati. Ali oni u europskim prijestolnicama koji su slavili pokolj Židova svih dobi predstavljaju još veći izazov za razumijevanje. Kako feministica ostavlja po strani sve u što vjeruje da bi navijala za silovatelja?

Je li dopušteno razlikovati silovanje iz jednog razloga od silovanja iz drugog razloga? Koliko se predavača ljudskih prava zabavljalo tijekom noći nakon što su im pokazane snimke Izraelaca kojima je uskraćeno pravo na život?

Činjenica da nije bilo stanke čak ni za privremeno sažaljenje među progresivnim pristašama Hamasa na Zapadu jedva je manje šokantna od samih nemilosrdnih djela. Čak i ako prihvatite lažnu priču da su cionisti ispali iz vedra plavog neba kako bi okupirali tuđu zemlju, i dalje biste očekivali malo daha, malo prostora za šok ili tugu, neko priznanje da kada su vikali: "Od rijeke do mora, Palestina će biti slobodna", čak ni najvatreniji anticionisti nisu zamišljali uzimanje slobode u tako krvavom obliku. Ali ne.

Žrtve se proglasilo provalnicima koji su dobili što su zaslužili

Prije nego što se krv osušila, žrtve ovog nezamislivog užasa normalizirane su kao provalnici koji su provalili u tuđu kuću i dobili što su zaslužili. Ako ne želite da vas ubiju na glazbenom festivalu, rekao je jedan učenjak kojeg je obrazovalo Sveučilište SOAS, nemojte održavati glazbene festivale na ukradenoj zemlji.

Na to neću odgovoriti - ako ne želite da se vaša zemlja pretvori u ruševine, kako bi bilo da ne pokoljete tinejdžere na rave partyju ili bebe u njihovim krevetima? Samo zato što si ti jučer plesao na mom grobu, ja danas neću plesati na tvom.

Ali evo što me zbunjuje: ne ubraja li se okrivljavanje žrtve među najgore zločine gdje god se predaju tečajevi o vjeri i različitosti, rasi i etnicitetu, feminističkoj filozofiji i tako dalje? Ili je okrivljavanje žrtve akademski luksuz koji se odnosi samo na Židove? Mislim, Izraelce? Razumijem razliku. Razdvajanje Izraela i Židova temeljno je za anticionistički diskurs. Antisemit je, uvjeravam sestalno, posljednja stvar koju će anticionisti priznati.

"Nikad više" se vraća

Ali shvatite da pogled na Izraelce, koji su slučajno bili Židovi, kako ih guraju u automobile i odvoze u zarobljeništvo budi sjećanja na događaje za koje su se Židovi nadali da ih više nikada neće iskusiti. Jedan od starijih izraelskih talaca, slučajno Židov, inače je mirotvorac koji je živio u kibucu u blizini Gaze i prevozio bolesne stanovnike Gaze u bolnice u Jeruzalemu i Tel Avivu. Mislio je da su mu prijatelji. Iskustvo prijatelja koji su se okrenuli protiv vas čim počne pogrom također je urezano u umove Židova.

"Nikad više", rekao je svijet nakon što su logori smrti oslobođeni. Ali ovdje se to "nikad" ponovno vraća u svem svojem grimiznom sjaju.

Moj otac, koji nije bio aktivni cionist, tvrdio je da, budući da Židovi nikada neće biti sigurni, trebamo gledati u Izrael kao u čamac za spašavanje. Gorka je ironija da što se nesigurnije osjećamo u Izraelu, to nam je potrebniji. To što se moramo boriti do smrti za njegov opstanak ne treba nikoga iznenaditi.

Postoji često korištena riječ na jidišu - rachmones. To znači sažaljenje. Kako se ne odreći rachmonesa dok se boriš do smrti da ga zadržiš, stavilo bi na kušnju i Salomonovu mudrost. Ali iskušavanje Salomonove mudrosti nešto je u što su Židovi dobro upućeni.