DUGOOČEKIVANI govor vođe Hezbolaha Hassana Nasrallaha došao je i prošao. Iako su mnogi najavljivali da će Nasrallah objaviti ulazak Hezbolaha u otvoreni sukob s Izraelom, a kako bi pomogao Hamasu u Pojasu Gaze, to se nije dogodilo.

Isprazne parole i šuplje prijetnje vođe Hezbolaha

Dapače, kad se maknu isprazne parole i šuplje prijetnje (između ostalog i američkoj ratnoj mornarici), najvažnija poruka govora je da Hezbolah neće napasti Izrael ako Izrael ne napadne njih. Time Hezbolah opasno troši do sada pomno njegovani imidž najvećeg protivnika Izraela, jedine snage koja mu se ne samo spremna nego i voljna suprotstaviti.

Pasivnost Hezbolaha zasigurno nije ono što su hamasovci, pod snažnim udarima izraelske vojske (IDF), htjeli čuti. Oni se nisu nadali riječima potpore, već djelima. Odlučnom uključivanju Hezbolaha koji bi preokrenuo stanje na bojištu. Od toga (za sada) neće biti ništa, a Hamasu ponestaje vremena. Iako se snažno brane, tehnološka prednost IDF-a je prevelika.

The Jerusalem Post je 2. studenog objavio tekst kako IDF koristi umjetnu inteligenciju da bi otkrivao i uništavao položaje Hamasa. Od 7. listopada, kad je Hamas napao Izrael, do danas sustav je identificirao više od 11 tisuća ciljeva. I ta brojka svakodnevno raste  za otprilike 100 novih ciljeva.

Izraelci nezadrživo prodiru, a Hamasovi tuneli mogli bi postati smrtonosna zamka

Još 15. listopada zapovjednik izraelskog ratnog zrakoplovstva general bojnik Tomer Bar najavio je da će njegove snage pročistiti koridore ispred izraelskih kopnenih snaga. Masovni zračni udari dovoljno su oslabili Hamasovu obranu da omoguće izraelskim kopnenim snagama da polako ali nezadrživo prodiru sa sjevera i istoka.

Više od 500 kilometara duboko ukopanih tunela odlično su rješenje samo kad je iznad njih milijun civila kao živi štit. Kad se ti civili maknu, ili kad protivnik napada usprkos civilima, tuneli postaju smrtonosna zamka. Ubitačna kombinacija borbenih aviona F-15I Ra'am i „bunker bustera” GBU-28 i GBU-72 svakim danom smanjuje broj upotrebljivih tunela i podzemnih skloništa. Pritom svaki izlaz iz tunela hamasovci mogu iskoristiti samo jednom jer ga nakon toga izraelski inženjeri unište, a bageri zatrpaju.

Umjesto Hezbolaha Izrael su napali Huti iz Jemena. Doduše i oni više simbolično, s nekoliko balističkih i krstarećih projektila. To je omogućilo prvu borbenu i odmah uspješnu upotrebu proturaketnog sustava Arrow 3 (na veliko zadovoljstvo Nijemaca koji su prvi strani kupci). Izraelski F-35I Adir oborio je krstareći projektil. 

Izrael je najavio da će odgovoriti istom mjerom, samo je problem što napasti u Jemenu. Saudijsko ratno zrakoplovstvo uništilo je sve iole važne ciljeve pa je izbor vrlo slab. Najbolji izbor bio bi da IDF pošalje specijalne snage koje bi pomogle Saudijcima da jednom zauvijek unište Hute. To će rješenje morati pričekati jer su izraelske specijalne snage trenutno prezauzete.

Složenost Bliskog istoka

Pokušaj napada Huta na Izrael jako dobro pokazuje složenost Bliskog istoka. Od Irana financirani i naoružavani Huti trenutno su najveći neprijatelj Saudijske Arabije. Još 2015. godine Saudijci su oformili vojni savez s Ujedinjenim Arapskim Emiratima i mnogim drugim arapskim državama kako bi suzbili pobunu.

Koalicijske snage nisu imale većeg uspjeha pa su se mnoge države već odavno povukle, a Saudijci i Emiraćani ne uspijevaju sami pobijediti Hute. No sada su dobili potpuno neočekivanog saveznika koji bi mogao donijeti prevagu. Do prije četiri tjedna nezamisliva mogućnost da izraelski, saudijski i emiratski vojnici zajedno ratuju sad više nije tako nemoguća. Po onoj neprijatelj mog neprijatelja moj je najbolji prijatelj (ili barem saveznik) to je postalo itekako moguće.

Zašto je Hamas zapravo napao?

To nas dovodi do početnog razloga za napad Hamasa na Izrael. Tjednima prije napada premijer Netanyahu praktički je svakodnevno tvrdio da će Saudijska Arabija vrlo brzo priznati Izrael. Da se to dogodilo, bio bi to najveći mogući diplomatski uspjeh još od vremena prvog premijera David Ben-Guriona koji je uspio ne samo osnovati državu već je i obraniti od združenog napada Arapa.

Time ne samo da bi Rijad priznao pravo na postojanje Izraela već bi se uspostavili diplomatski, a posljedično ekonomski i sigurnosni odnosi. Nakon toga ni ostale arapske države ne bi imale više argumenata da ne učine isto.

Nitko ne želi rat s Iranom, ali...

Za Teheran je to bilo nezamislivo te je zapovjedio Hamasu da napadne. The Wall Street Journal je još 8. listopada objavio tekst o umiješanosti Teherana u napad Hamasa. Autori teksta tvrde da su iz više izvora potvrdili da je u Bejrutu 2. listopada održan sastanak visokopozicioniranih časnika Iranske revolucionarne garde te šefova Hamasa i Hezbolaha na kojem je zapovjeđen napad.

Tekst nitko nije demantirao, ali su ga zato svi ignorirali počevši od predsjednika Bidena, ministra obrane Austina i državnog sekretara Blinkena. O njemu s novinarima nije htio razgovarati ni premijer Netanyahu. U strahu od istovremenog ratovanja na dva ili čak tri bojišta (i protiv Irana), nitko u Izraelu (a i šire) nije htio dodatno povećavati tenzije. Međutim, iranska umiješanost nije zaboravljena.

Izrael neće zaboraviti

Donedavni šef obavještajne službe Mossad (od 2016. do 2021.) Yossi Cohen u intervjuu za The Jerusalem Post izjavio je da Izrael neće progoniti samo sve vođe Hamasa, već i sve Irance umiješane u pripremu i provođenje napada. Cohen je pritom posebno istaknuo sve pripadnike Iranske revolucionarne garde koji su obučavali hamasovce i sudjelovali u planiranju napada.

Cohen itekako zna o čemu govori jer je za vrijeme njegovog upravljanja Mossad izveo velik broj napada u samom Iranu uključujući i atentat na najboljeg nuklearnog stručnjaka Mohsena Fakhrizadeha, kojeg su nazivali ocem iranskog nuklearnog programa. Izrael niti oprašta niti zaboravlja.

Ako Palestinci stvarno ne podržavaju Hamas, Netanyahuov napada je ogroman promašaj

Hamasov napad na Izrael trebao je zaustaviti priznanje i uspostavu diplomatskih odnosa sa Saudijskom Arabijom, no pokrenuo je mnoge procese čiji će se učinak vidjeti u narednim mjesecima, godinama ili čak desetljećima. Teheran je žrtvovao Hamas, a Izrael mora naći rješenje problema što će s više od dva milijuna Palestinaca nakon što ga uništi.

Postoje indikacije da bi se rješenje ipak moglo naći.

Navodno 2017. godine čak 70 posto Palestinaca u Pojasu Gaze nije podržavalo Hamas. A navodno ni neposredno prije napada na Izrael nisu bili sretni s njegovom vladavinom. Ako je to istina, onda je Netanyahuov masovan napad na Pojas Gaze ogroman promašaj. Umjesto izraelskih, u Pojas Gaze trebali su ući arapski vojnici i obračunati se s Hamasom. 

Mnogi Arapi bi se rado obračunali s ekstremistima

Egiptu prvom to ne bi bilo mrsko. Pod upravljanjem izravno iz Teherana, Hamas je postao nešto između Muslimanskog bratstva i ISIL-a. Muslimansko bratstvo uspjelo je doći na vlast u Egiptu na demokratskim izborima 2012. godine.

No nakon što su se pokazali potpunim radikalima (najavljivali su rušenje piramida i uništenje sfinge, između ostalog), vlast je u srpnju 2013. ponovno preuzela vojska. Muslimansko bratstvo je zabranjeno, a više tisuća pripadnika organizacije je zatvoreno. Sadašnji predsjednik Egipta  Abdel Fattah el-Sisi bio je odlučujuća osoba u provođenju vojnog udara.

Takvoj koaliciji sasvim sigurno pridružili bi se i Saudijci. Ako ni zbog čeg drugog onda da uzvrate Iranu za naoružavanje jemenskih Hutija. Uz Egipat i Saudijsku Arabiju sigurno bi se uključio i Jordan, a onda i mnoge druge arapske države. 

Izraelci su sve samo ne ujedinjeni iza Netanyahua

Međutim, premijer Netanyahu je želio snažan i odlučan odgovor, a arapska intervencija bi tražila mjesece pregovaranja i okupljanja. Objavom rata i napadom na Pojas Gaze Netanyahu pokušava odgoditi preispitivanje svoje odgovornosti. Stoga ne čudi da provladini mediji uporno tvrde kako su svi Izraelci jedinstveni iza Netanyahua. To je jako daleko od istine.

Anketa objavljena 27. listopada pokazala je da se 49% Izraelaca protivilo kopnenom napadu na Pojas Gaze, a podržavalo ga je samo 29%. Ostatak od 22% nije znao što bi mislio. S obzirom na to da je 29% ogromna manjina, teško se može reći kako svi Izraelci podržavaju ono što Netanyahu čini.

Kako će sve to završiti? Kao i puno puta do sada u povijesti, odlučit će nijanse, slučajni događaji i ponajviše nacionalni interesi. Ma kako završilo, Bliski istok više nikad neće biti isti.