TEMA odlagališta otpada na zagrebačkom Jakuševcu je nakon drugog odrona u mjesec dana opet aktualna. Stanari okolnih prostora bune se na nesnosan smrad koji dolazi s odlagališta, a zatvaranje Jakuševca se najavljuje više desetljeća. Jedno od glavnih obećanja trenutne gradske vlasti, gradonačelnika Tomaševića i stranke Možemo bilo je njegovo zatvaranje, i to još u prvom mandatu.

Sređivanje komunalnih problema, posebno s otpadom, bilo je stup kampanje Možemo prije nego što je Tomašević postao gradonačelnik. Ipak, od stanja kakvo je zatečeno i kakvo je stvoreno u vrijeme vladavine Milana Bandića, ništa značajno se nije napravilo ni po pitanju Jakuševca ni po pitanju ostalih problema s odlaganjem otpada.

Jedna od alternativa je recikliranje                                                                               

Ako se Jakuševac planira zatvoriti, ili sanirati tako da se drastično manje njegovi kapaciteti, treba pronaći alternativno rješenje. Zatvaranje velikog odlagališta neće ništa napraviti po pitanju rješenja problema s otpadom, samo ga može pogoršati.

Jedan od načina na koji se rješava problem (pre)velike količine otpada je recikliranje. Ali uvođenje procesa recikliranja i mijenjanje društvenih navika s obzirom na sklonost recikliranju je dugotrajan proces.

Problem nije u tome što se u Hrvatskoj stvara previše otpada zbog nebrige stanovništva. Dapače, gledano po stanovniku, u Hrvatskoj se zapravo stvara manje otpada nego u većini država EU i daleko manje od prosjeka EU.

Bacaju li Hrvati previše smeća?         

Prema definiciji statističke agencije EU Eurostat, komunalni otpad je otpad prikupljen od strane lokalnih vlasti i zbrinut kroz sustave gospodarenja otpadom. Komunalni otpad uglavnom se sastoji od otpada koji nastaje u kućanstvima, iako uključuje i sličan otpad iz izvora kao što su trgovine, uredi i javne ustanove.

U Hrvatskoj se stvaralo 447 kilograma takvog otpada po osobi, pa su stanovnici Hrvatske jedni od najmanjih generatora otpada u EU. Manje otpada po stanovniku stvaraju samo Rumunjska, Poljska, Estonija, Mađarska, Švedska i Bugarska.

Prosjek Hrvatske je 80 kilograma manji od prosjeka EU, a između 308 (Belgija) i 388 (Austrija) kilograma po stanovniku manji od najvećih generatora otpada u EU. Relativno ekološki pozitivan rezultat, čak i ako se korigira za standard i bogatstvo jer je zakonitost da se u bogatijim državama proizvodi više otpada.

Spaljivanje otpada je postao jedan od najčešćih načina zbrinjavanja otpada

Mnoge stvari se i ne mogu reciklirati, što čak i u soluciji koja pretpostavlja brzu uspostavu procesa, navika, institucija i postrojenja za recikliranje predstavlja problem s pogleda otpada. Rješenje tog problema je u spaljivanju, što postaje sve popularniji način rješavanja problema otpada.

Između 1995. i 2021. je zabilježen pad od 56 posto u tonaži rješavanja problema otpada putem odlagališta na razini EU, sa 121 milijun tona 1995. na 54 milijuna tona. U istom razdoblju se spaljivanje kao metoda zbrinjavanja otpada više nego udvostručilo, s 30 milijuna na 62 milijuna tona.

Najveći rast je imalo recikliranje, s 23 milijune tona 1995. na 72 milijuna tona 2021., a kompostiranje s 14 milijuna na 42 milijuna. 90-ih se odlaganjem zbrinjavalo 60 posto otpada, a 2021. 23 posto. Danas su najčešće metode reciklaža i spaljivanje.

Hrvatska većinu smeća odlaže, spalionica otpada nema

Hrvatska nije pratila razvijene države EU u procesu smanjivanja odlaganja otpada prema reciklaži i spaljivanju. Spaljivanjem u postrojenjima posebno izgrađenima za tu namjenu se u Hrvatskoj 2021. zbrinulo tek 5 tisuća tona otpada, oko 1 kilogram po stanovniku.

Za razliku od Hrvatske, u kojoj se manje od 1 posto komunalnog otpada zbrine putem spalionica, u većini najbogatijih država EU je to najpopularniji način. Spaljivanjem i recikliranjem se drastično smanji količina otpada koja se sprema na odlagalištima.

Finska je rekorder kontinenta jer spaljivanjem zbrine 60.63 posto otpada. U Švedskoj postotak iznosi 59.57 posto, Danskoj 41.35 posto, a Norveškoj 49.94 posto. Radi se o zemljama koje imaju dugu tradiciju ekologije, a stranke "zelenih" su stalno prisutne u političkom životu i nacionalnim parlamentima.

Spaljivanje je postalo glavni način zbrinjavanja otpada u razvijenim državama Europe, a osim država Skandinavije se mogu izdvojiti Estonija (48.6 posto), Švicarska (47.73 posto), Belgija (43.97 posto), Irska (42.08 posto) i UK (41.04 posto).

Njemačka, Francuska, Austrija i Litva uz pomoć spalionica zbrinjavaju između 30 i 36 posto otpada, Portugal, Italija i Poljska 20-ak posto, a Češka, Mađarska, Slovenija i Španjolska između 10 i 13 posto.

Hrvatska je zadnja u EU po udjelu otpada koji se zbrine spaljivanjem. Na razini kontinenta spada u kategoriju sa Srbijom, BiH, Crnom Gorom, Kosovom, Sj. Makedonijom i Turskom, u kojima spalionice otpada praktički ne postoje.

Koliko je spalionica otpada u Europi?

Prema podacima Konfederacije europskih postrojenja za proizvodnju energije iz otpada, 2020. su diljem Europe radila 504 postrojenja za spaljivanje komunalnog otpada. U taj broj ne spadaju spalionice opasnog otpada. U njima je procesuirano 101 milijun tona otpada. Najviše ih se nalazi u Njemačkoj (100), Francuskoj (117), U.K. (54), Italiji (37) i Švedskoj (37).

U odnosu na 2010. je broj u većini država rastao, osim u Francuskoj (s 129 na 117), Italiji (s 53 na 37), Danskoj (s 29 na 25) i Austriji (s 13 na 11). Najveći relativni rast broja postrojenja je imala Poljska, koja je u desetljeću sagradila 6 novih (s 1 na 7), a Estonija, Litva i Irska su se pridružile grupi zemalja s postrojenjima za spaljivanje komunalnog otpada (2010. te države nisu imale takvih postrojenja). 

Slovenija planira tri spalionice, Bugarska jednu

Od država koje nemaju ni jednu spalionicu, Bugarska planira graditi jednu u blizini glavnog grada. Slovenija planira graditi tri nove spalionice, u Ljubljani, Mariboru i Kočevju. Postoje planovi za izgradnju spalionice u blizini glavnog grada Litve, Rige, ali je realizacija projekta privremeno zaustavljena zbog otpora lokalnog stanovništva.

U Njemačkoj će se graditi jedno od najmodernijih postrojenja u blizini glavnog grada savezne države Hessen, kojim bi se trebalo spaljivati 240 tisuća tona godišnje. Gradnju novih ili proširenje postojećih planiraju Poljska, Slovačka, Rumunjska, Irska, Češka, Nizozemska itd. 

Spalionice nisu idealno rješenje, ali su ga države koristile da bi prešle s odlaganja na recikliranje

Spalionice otpada nisu idealno rješenje problema, ali su se zadnjih desetljeća raširile Europom zbog nužnosti. Mnogi ekološki i zdravstveni aktivisti od početka propitkuju takav način zbrinjavanja otpada i utjecaj na kvalitetu zraka, a time na ljudsko zdravlje.

Idealno, EU želi da se komunalni otpad što više reciklira i kompostira, ali to nije uvijek moguće. Spalionice su loše rješenje još goreg problema, ali za sada neizbježne. Ipak, u nekim državama se izgradio prevelik broj spalionica pa se čak planira njihovo gašenje u narednim godinama.

U većini država su spalionice prijelazno rješenje prema održivim načinima zbrinjavanja komunalnog otpada putem kompostiranja i recikliranja. Odlaganje gotovo da više i ne postoji u zemljama kao što su Belgija, Nizozemska, Njemačka, Danska, Švedska i Finska. Spaljivanje uz recikliranje i kompostiranje je glavni razlog.

Litva, Latvija, Irska, Italija, Francuska, Češka, Slovačka i Poljska također koriste spaljivanje i šalju trećinu ili manje svog otpada na odlagalište.

Sve glasnije se govori o štetnim posljedicama spaljivanja na zrak i zdravlje ljudi, ali ne da bi se otpad vratio na odlagališta nego da bi se više poticalo recikliranje i kompostiranje. Dodatno, spalionice otpada su energetski neefikasne, a prema nekim istraživanjima imaju podjednako loš utjecaj na zdravlje ljudi kao termoelektrane na ugljen i plin.

Najgori otpad EU izvozi

Dio otpada koji se u EU ne može reciklirati i spaliti zbog regulacija koje pokušavaju zaštititi stanovništvo od toksičnih čestica se jednostavno izvozi u druge zemlje, primarno u Tursku. 2021. je 14.7 milijuna tona izvezeno iz EU u tu državu. Drugo najveće izvozno tržište otpada iz EU je Indija (2.4 milijuna tona), a treće Egipat (1.9 milijuna tona).

Jasno je da se otpad u te zemlje ne izvozi zbog toga što su u njima locirane kvalitetnije spalionice i sustavi za reciklažu, nego se EU rješava svog najgoreg otpada koji se zbog regulacija i kontrole ne može obraditi unutar EU. To se odnosi na cjelokupan otpad, a ne samo komunalni.

Hrvatska nije ni počela tranziciju prema održivom načinu gospodarenja otpadom

Dok je većina država EU iskoristila spalionice kao prijelazno rješenje s odlaganja prema recikliranju i kompostiranju, Hrvatska još nije ni počela. Zbog toga se u EU raspravlja o najboljim načinima zatvaranja spalionica, a Hrvatska desetljećima ne uspijeva zatvoriti otvorena odlagališta kao što je Jakuševac.

Spalionice nisu idealno rješenje, ali su ekološki prihvatljivije od odlagališta. Regulacije EU određuju da moraju biti opremljene sofisticiranim pročišćivačima da bi se ograničilo zagađenje zraka. Alternativa su odlagališta, koja ne samo da onečišćuju zrak bez mogućnosti upotrebe filtera koji bi pročistili štetne čestice, nego zbog kiša svi toksini završavaju u tlu.

Bez obzira na to čije interese se štitilo višedesetljetnim odbijanjem sanacije odlagališta i njihovom zamjenom drugim oblicima zbrinjavanja otpada, od kojih je spaljivanje samo jedna od metoda, činjenica je da Hrvatska već desetljećima koristi najštetniju i najopasniju.