U INDEXOVOJ rubrici Retrosportiva vraćamo se u prošlost i prisjećamo sportaša, klubova i događaja koji su fascinirali svijet prije 20, 30 ili 50 godina. A priča o Rubinu Carteru toliko je zaokupila Ameriku da ju je opjevao i legendarni Bob Dylan u pjesmi Hurricane. Sjajnog boksača lijena je policijska istraga otjerala u zatvor zbog ubojstva koje nije počinio. Bio je iste boje kože kao i osumnjičeni i to je bilo dovoljno...

RUBIN CARTER nije ni prvi ni jedini boksač koji je završio u zatvoru, no njegova snažna i umnogome tragična životna priča ostala je zauvijek zabilježena u stotinama novinskih tekstova, nekoliko dokumentarnih filmova, više biografskih knjiga, holivudskom filmu iz 1999. s Denzelom Washingtonom u glavnoj ulozi (koja mu je donijela nominaciju za Oscara) te čuvenoj pjesmi Boba Dylana iz 1975. godine:

Here comes the story of the Hurricane
The man the authorities came to blame
For somethin' that he never done
Put in a prison cell, but one time he coulda been
The champion of the world.

Pet stihova ove protestne balade možda najbolje sažima ono što se dogodilo nekoć vrhunskom afroameričkom boksaču koji je, nakon buntovnog djetinjstva, sitnog kriminala u mladenačkim godinama i perspektivne sportske karijere, zbog trostrukog ubojstva proveo 19 godina u zatvoru.

Njegov slučaj privukao je pažnju javnosti početkom 70-ih godina prošlog stoljeća i ostao desetljećima u fokusu, sve do njegove smrti u travnju 2014. godine, koju su zabilježili vodeći svjetski mediji.

Sudska porota je Rubina Cartera i njegovog poznanika Johna Artisa dvaput proglasila krivima za ubojstva dvaju muškaraca i jedne žene u noći na 17. lipnja 1966. Prema presudama, njih dvojica ušli su u Lafayette Grill u gradu Patersonu, u američkoj saveznoj državi New Jersey, te bez riječi otvorila vatru iz sačmarice i revolvera. Policija je tvrdila da se radilo o rasno motiviranom zločinu. Sve žrtve bili su bijelci, a počinitelji crnci, koji nikad nisu bili rado viđeni gosti u Lafayette Grillu.

U zatvor zbog napada nožem na pedofila

Carter je rođen 6. svibnja 1937. godine u Clintonu, u New Jerseyju, kao jedno od sedmero djece tvorničkog radnika Lloyda i domaćice Berthe. Već kao 8-godišnjak morao je početi raditi, sljedeće godine vlastiti otac prijavio ga je policiji kad je saznao da je iz jedne trgovine ukrao odjeću, a kao 11-godišnjak završio je u maloljetničkom zatvoru Jamesburg zbog napada nožem na odraslog muškarca. Carter je tvrdio da se radilo o pedofilu koji je pokušao zlostavljati njegovog prijatelja.

U spomenutoj ustanovi proveo je šest godina tijekom kojih ga je osoblje stalno maltretiralo te se učestalo tukao s ostalim dječacima. Otac mu nije oprostio što je krenuo putem kriminala i nije ga posjetio nijednom tijekom tih šest godina. Jedva je završio osnovnu školu.

Na kraju je uspio pobjeći iz zatvora, razbivši prozor i hodajući 80 kilometara tijekom sljedećih 48 sati. Odlučio je prijaviti se u američku vojsku. Kao bjegunac od zakona, nije se smio prijaviti u rodnom New Jerseyju, nego u susjednoj Pennsylvaniji, gdje ga nitko nije posebno provjeravao.

Nakon nekoliko mjeseci obuke u Južnoj Karolini završio je u 101. padobranskoj diviziji, postrojbi koja se proslavila tijekom savezničkog iskrcavanja u Normandiji 1944. godine, a 50-ih godina prošlog stoljeća i dalje je bila stacionirana u Njemačkoj. Američka vojska tada je još uvijek bila rasno segregirana, pa je Carter služio samo s crncima.

Prvak američke vojske u poluvelter kategoriji 

Tamo se počeo baviti boksom nakon što je jedne večeri, vraćajući se iz bara, naišao na kolege koji su upravo krenuli na trening. U sljedeće dvije godine postigao je 51 pobjedu (35 nokautima) i imao samo pet poraza. Postao je prvak američke vojske u poluvelter kategoriji.

Zvijezda je rođena, počela je njegova transformacija iz nediscipliniranog uličnog nasilnika u profesionalnog boksača. "Moji suparnici su bili snažni i čestiti momci, vrijedni koliko i borbeni. Nije tu bilo nikakvih komplikacija, nikakvih tenzija, nikakvih strahova koji su me prije pratili", prisjetio se kasnije Carter.

Već 1956. godine na vlastiti zahtjev časno je otpušten iz vojske i vratio se kući u Ameriku. Iako je u vojnoj odori trebao ostati najmanje tri godine, navodno nije bio previše motiviran za vojnički poziv. Namjeravao se profesionalno posvetiti boksu, ali ubrzo mu je policija ušla u trag i vratila ga na 10 mjeseci u zatvor, na odsluženje kazne s koje je pobjegao. Već sljedeće godine ponovno je završio u zatvoru, ovaj put na četiri godine. Osuđen je za krađu ženske torbice i napad na jednog muškarca na ulici u Patersonu. Carter se branio da je bio pijan.

Samo dan nakon izlaska iz zatvora, 22. rujna 1961., prvi put je boksao za novac. Za bodovnu pobjedu u četiri runde zaradio je 20 dolara. "Konačno sam bio u svom elementu. Prigrlio sam boks svim svojih srcem", rekao je Carter o svojim boksačkim počecima. 

"Mogao je paralizirati suparnika udarcem"

Proslavio se kao neobuzdani i karizmatični boksač, poznat po obrijanoj glavi, kozjoj bradici, nebrušenoj tehnici i razornom lijevom krošeu. Vrlo brzo probijao se kroz boksačku hijerarhiju i već nakon godinu dana i desetak mečeva stigao do glavnih uloga u slavnom njujorškom Madison Square Gardenu.

"Ima boksača koji mogu lako nokautirati suparnika, ali Carter je mogao paralizirati jednim udarcem", rekao je boksački sudac i Rubinov prijatelj Ron Lipton.

Boksački promotori vješto su marketinški koristili njegovu kriminalnu prošlost, pa su isticali da ga je zatvorsko iskustvo pretvorilo u nezaustavljivog i zastrašujućeg nokautera. Tako je dobio nadimak Hurricane. Ni sam Carter nije se protivio takvom imidžu, svojim ekstravagantnim načinom života, noćnim izlascima, odijevanjem i ponašanjem trudio se privući pažnju javnosti i medija.

Međutim, istodobno je privukao i pažnju policijskih službi. Iako je Carter kasnije to demantirao, The Saturday Evening Post objavio je kako poznati boksač smatra da bi crnci trebali uzvratiti vatrenim oružjem ako postanu žrtve policijske represije. S obzirom na to da je prije bio osuđivan, policija je odgovorila uzimanjem otisaka prstiju i službenim fotografiranjem. Otprilike u isto vrijeme FBI je otvorio dosje o njemu i pratio njegovo kretanje.

Najveću boksačku pobjedu izborio je u prosincu 1963. u Pittsburghu, nokautiravši Emilea Griffitha, tada aktualnog svjetskog prvaka u velteru koji se pokušavao (i kasnije uspio) etablirati u srednjoj kategoriji. Potom je pobijedio i budućeg svjetskog prvaka u teškoj kategoriji Jimmyja Ellisa. Godinu dana kasnije dobio je priliku boksati za svjetski naslov.

Bodovni poraz u najvažnijem meču karijere

U Convention Hallu u Philadelphiji 14. prosinca 1964. godine Hurricane se suprotstavio aktualnom prvaku u srednjoj kategoriji Joeyju Giardellu. Nazočni novinari pisali su da je izazivač bio nešto bolji u prvih deset rundi te da je u četvrtoj Giardellu nanio posjekotinu iznad lijevog oka i umalo ga srušio. No, čini se da je Carter postupno gubio snagu i u posljednjih nekoliko rundi prepustio inicijativu branitelju naslova. Bodovni suci jednoglasno su pobjedu nakon 15 rundi dodijelili Giardellu (72:66, 70:67, 71:66).

Bio je to vrhunac Carterove karijere, koja je nakon toga krenula silaznom putanjom. Imao je još 15 mečeva, među ostalim u Londonu, Parizu i Johannesburgu, a boksačku karijeru zaključio je s 27 pobjeda (20 nokautima), 12 poraza i jednom neodlučenom borbom. Posljednji meč izgubio je odlukom bodovnih sudaca nakon 10 rundi u argentinskom gradu Rosariju 6. kolovoza 1966. godine, no tada je već bio osumnjičen za ubojstva u Patersonu. Dva mjeseca kasnije protiv 29-godišnjeg Cartera i 19-godišnjeg Artisa bit će podignuta optužnica zbog ubojstava u Lafayette Grillu.

Tog petka rano ujutro u spomenutom baru je bilo samo troje gostiju i barmen Jim Oliver (51). Upravo je njega pogodio prvi metak kad su dvojica tamnoputih napadača oko 2:30 otvorila vatru. Pao je smrtno pogođen uz šank, pod otvorenu blagajnu. Fred Nauyoks (60), koji je došao na piće nakon smjene u lokalnoj tvornici, ubijen je nekoliko sekundi kasnije.

Sljedeća žrtva, 42-godišnji Williams Marins, dobio je metak u glavu, ali je preživio i umro tek sedam godina kasnije. Posljednja se na meti ubojica našla Hazel Tanis (56), konobarica iz obližnjeg kafića, koja je pogođena s četiri metka. "Molim vas, ne pucajte. Ja sam majka i baka!" kroz suze je Tanis uzalud tražila milost. I ona je poživjela još mjesec dana prije nego što je umrla u bolnici.

"Jesu li ovo ljudi koji su pucali u tebe?"

Policija je pokazala teško ranjenoj Tanis fotografije mogućih počinitelja zločina, među kojima su bili i Carter i Artis. No, ona je prepoznala drugu dvojicu muškaraca, a njen opis počinitelja nije odgovarao Carteru i Artisu. Još iste noći njih dvojicu doveli su na suočavanje pred Marinsov bolnički krevet. "Jesu li ovo ljudi koji su pucali u tebe?" pitali su Marinsa. "Ne, nisu", odgovorio je preživjeli, iako je dobro poznavao boksača iz svog grada.

Pucnjava u Lafayette Grillu potrajala je manje od minute, a poziv policiji stigao je u 2:34. Detektiv Jim Lawless prvi je stigao na poprište ubojstava. "Bilo je krvi kao u klaonici", rekao je kasnije novinarima. Ubrzo su stigli i njegovi kolege i kola hitne pomoći.

Brojni policijski istražitelji koji su se u sljedećim mjesecima uključili u ovaj slučaj tvrde da je u prvim satima nakon događaja policija počinila cijeli niz pogrešaka i propusta. Neki čak tvrde da se radilo o očiglednoj manipulaciji dokazima.

Zahvaljujući policijskoj aljkavosti, s poprišta zločina nisu uzeti tragovi, nije pretražena okolica, nisu napravljene fotografije tragova guma na pločniku, čak nisu uzeti otisci prstiju s patrona sačmarice nađenih na podu. Do jutra se pokazalo i da je iz blagajne na šanku nestala gotovina, i to nakon što su napadači napustili bar.

Detektiv Lawless odmah je povezao pucnjavu u Lafayette Grillu s ubojstvom 48-godišnjeg Leroya Hollowaya, barmena i vlasnika Waltz Inna, udaljenog samo nekoliko stotina metara, koje se dogodilo šest sati ranije. I on je ubijen sačmaricom. Holloway je bio crnac, a ubojica Frank Conforti bijelac. Također ništa nije ukradeno, posvađali su se oko dugova. Conforti je iste večeri uhićen i kasnije osuđen na 15 godina zatvora.

Dvije smrtonosne pucnjave s rasnim motivima

Policija je posumnjala da je napad na Lafayette Grill bio osveta za ubojstvo u Waltz Innu, u koji su uglavnom zalazili crnci. Obje pucnjave imale su rasnu podlogu, ništa novo ni u Patersonu ni u Americi 60-ih godina.

Između dvaju napada u gradsku policijsku stanicu ušao je Eddie Rawls, posinak ubijenog Hollowaya, raspitujući se o tome što je policija učinila u njegovu slučaju. Nije bio zadovoljan odgovorima, pa je izlazeći povikao da će uzeti stvar u svoje ruke ako policija ne bude radila svoj posao.

Eddie Rawls bio je barmen u Nite Spotu, omiljenom Carterovu baru u Patersonu. John Artis je, pak, rado zalazio u Nite Spot kako bi proveo večer plešući. Obojica su bila tamo i te noći i zajedno su krenuli kući oko 2:00. Artis je vozio Carterov bijeli Dodge Polaru. Povezavši ponašanje, izjave i kretanje Rawlsa, Cartera i Artisa te noći, tužitelji su dobili temelj za teoriju rasne osvete, a time i motiv za ubojstva u Lafayette Grillu.

Policija je pronašla još dvoje svjedoka, čiji su iskazi do danas ostali kontroverzni i sporni. Patricia Valentine (23) živjela je u stanu iznad Lafayette Grilla. Probuđena pucnjavom, pogledala je kroz prozor i vidjela dvojicu crnaca kako se udaljavaju u bijelom vozilu. Alfred Bello (23) rekao je policiji da je stajao na pločniku nedaleko od bara kad je ugledao muškarce koji ulaze u auto i odlaze.

Serija policijskih propusta

Njihov je opis vozila umnogome, ali ne u potpunosti odgovarao opisu Carterova auta. Vjeruje se da je Valentine na nagovor policije prilagodila svoj opis kako bi odgovarao Carterovom autu. Nadalje, pokazalo se kasnije da je Bello u vrijeme pucnjave zapravo pokušavao provaliti u obližnje skladište. Privučen metežom i policijskim vozilima, ušao je u Lafayette Grill i iz blagajne uzeo 62 dolara. Pritom je prekoračio Oliverovo mrtvo tijelo pored šanka. Čini se da policiji nakon toga nije bilo teško uvjeriti ga da su Carter i Artis počinitelji.

Budući da je njegov auto odgovarao opisu svjedoka, policija je zaustavila Cartera i Artisa te noći i odmah ih privela. Policajac je vozaču rekao da traži "dvojicu crnaca", a Carter mu je ironično odgovorio: "I bilo koja dvojica će poslužiti, zar ne?"

Obojica su ustvrdili da su se u vrijeme pucnjave nalazili drugdje, ali nisu mogli pružiti posve uvjerljiv alibi. No, serija policijskih propusta se nastavila. Policija uopće nije potražila tragove krvi ili baruta u Carterovu autu. Nije proveden ni parafinski test kako bi se otkrile eventualne čestice baruta na rukama i odjeći osumnjičenika. Ni oružje kojima su počinjena ubojstva nikad nije pronađeno.

Nikome nije bilo sumnjivo čak ni to što se Bello kao svjedok javio policiji tek tjednima kasnije, nakon što je gradonačelnik Patersona raspisao 10.000 dolara za informaciju o počiniteljima. Carter i Artis ubrzo su optuženi i 7. travnja izvedeni pred sud.

Iako nije bilo nikakvih forenzičkih dokaza da su njih dvojica u noći ubojstva bili u Lafayette Grillu te unatoč tome što su prošli detektor laži, nakon sedmotjednog suđenja bjelačka porota prihvatila je svjedočenja Valentine i Bella i proglasila ih krivima. Svaki od njih dvojice osuđen je na tri kazne doživotnog zatvora. Carter je postao zatvorenik #45472.

Napisao autobiografiju na toaletnom papiru

James Hirsch, bivši novinar The Wall Street Journala i autor Carterove biografije pod naslovom Hurricane, tvrdi da njegovo ponašanje te noći nije bilo u skladu s krivnjom koja mu se stavljala na teret: "Ako vjerujete da je Carter počinitelj, onda morate vjerovati da su se on i Artis uspjeli riješiti oružja i svoje krvave odjeće te se potom opušteno vozili ulicama Patersona dok ih policija nije pokupila".

Carter je u zatvoru Trenton prkosio pravilima, odbijao je nositi zatvoreničku odjeću, jesti zatvorsku hranu, fizički raditi i surađivati sa stražarima. Bila je to njegova demonstracija bijesa i nezadovoljstva pravosudnim sustavom, policijom i vlastima. Vrijeme je provodio pripremajući žalbe i pišući svoju autobiografiju The Sixteenth Round na toaletnom papiru.

Primjerak rukopisa nekako je 1975. godine stigao do Boba Dylana koji se zainteresirao za Carterov slučaj i posjetio ga u zatvoru. Potom je mobilizirao javnost kako bi se sada već bivšem boksaču omogućilo novo suđenje. U akciju su se uključili brojni Carterovi i Dylanovi kolege, poput Muhammada Alija, Joea Fraziera, Isaaca Hayesa, Stevieja Wondera, Joni Mitchell, Joan Baez i Roberte Flack.

U studenom 1975. Dylan je prvi put izveo svoju baladu Hurricane, a 13 mjeseci kasnije pritisak javnosti je urodio plodom i prvo suđenje Carteru i Artisu je poništeno. Uvelike je tome pridonijelo otkriće The New York Timesa da je policija obećala Bellu blažu kaznu za njegova kaznena djela ako na sudu lažno svjedoči da je u noći zločina prepoznao Cartera.

Ponovljeno suđenje - ista presuda

Na novom suđenju tužitelji su se držali teorije o rasno motiviranoj osveti za prethodni smrtonosni napad na vlasnika Waltz Inna. Na opće iznenađenje, Bello se ponovno pojavio kao svjedok i ponovno ustvrdio da je vidio Cartera i Artisa kako izlaze iz Lafayette Grilla odmah nakon pucnjave. Većinski bjelačka porota ponovno je odlučila da su krivi. Presuda - doživotni zatvor.

"Mogu zatvoriti moje tijelo, ali nikad moj um", rekao je Carter za The New York Times 1977. godine, nedugo nakon druge presude. Vratio se u zatvor i posvetio se čitanju pravne literature i proučavanju filozofije, povijesti, metafizike i religije. Nije gubio nadu da će se jednog dana dokazati da je nevin.

Smatrao se žrtvom nepravde te da mu se pravosudni sustav osvetio zato što se zalagao za građanska prava Afroamerikanaca i istupao protiv policijske brutalnosti. Amnesty International opisao ga je kao "zatvorenika savjesti" čija su ljudska prava prekršena.

Artis je uvjetno pušten 1981. godine zato što je pomogao spriječiti zatvorsku pobunu i Carter se morao boriti sam protiv sustava. Unatoč praktički beznadnoj situaciji, njegov slučaj privukao je pažnju skupine kanadskih aktivista za ljudska prava. Zahvaljujući njihovim naporima, nakon niza pravnih pokušaja i neuspjeha, 7. studenog 1985. godine Lee Sarokin, sudac Okružnog suda u New Jerseyju, prihvatio je habeas corpus (institut u anglosaksonskom pravu kojim se osuđenike štiti od protuzakonitog progona) i poništio drugu presudu protiv Cartera.

"Slučaj je utemeljen na rasizmu"

"Ovaj slučaj utemeljen je na rasizmu, a ne na razumu te na prikrivanju, a ne na otkrivanju", napisao je Sarokin u svojoj presudi. Carter je oslobođen i tužiteljstvo je moralo nevoljko odustati od eventualnog trećeg kaznenog progona. Naime, nijedan svjedok više nije želio surađivati s pravosudnim tijelima, Sarokin je srušio rasnu motivaciju ubojstava, a materijalni dokazi ionako nikad nisu postojali. 

Pokazalo se da je bivši boksač bio u pravu kad je tvrdio da je žrtva rasnih predrasuda. "Još se sjećam vremena kad su crnca mogli linčovati zato što je hodao ulicom s bjelkinjom. Takve stvari ne nestaju tako lako iz društva", govorio je tada Carter.

Dvije godine nakon oslobađajuće presude preselio u Toronto i posvetio pomaganju ljudima koji su doživjeli njegovu sudbinu, isprva kroz Asocijaciju za obranu pogrešno osuđenih, da bi potom osnovao organizaciju Innocence International i držao motivacijske govore po zatvorima i pravosudnim konferencijama. Međutim, do kraja života nije se skrasio na jednom mjestu, nego je živio poput nomada između Kanade i SAD-a.

Ubojstva u Lafayette Grillu nikad nisu razriješena. Većina detektiva i tužitelja koji su radili na ovom slučaju danas smatra da je istragu odmah trebalo usmjeriti na Eddieja Rawlsa iz Nite Spota, čiji je očuh ubijen te noći. Međutim, njemu se još početkom 80-ih godina izgubio svaki trag.

Hispanoamerikanci su danas većina u Patersonu

Lafayette Grill kasnije je promijenio ime i do zatvaranja prije nekoliko godina bio poznat kao Len's Place. Među gostima je na kraju bilo sve manje i bijelaca i crnaca, mahom su tamo zalazili Hispanoamerikanci koji sada u Patersonu čine više od 60 posto populacije.

Rubin Carter, nekoć jedan od najboljih svjetskih boksača srednje kategorije, umro je u Torontu od raka prostate jednog nedjeljnog jutra u travnju 2014. Uz njegovu postelju posljednjih mjeseci stalno je bio njegov bliski prijatelj John Artis, koji se gotovo pola stoljeća ranije mogao izvući iz kaznenog progona, ali je odbio ponudu tužitelja da svu krivnju za trostruko ubojstvo svali na Cartera. Artis je preminuo u studenom 2021. u dobi od 75 godina.

"Bit ću prilično iznenađen završim li u raju nakon ovog života. Živio sam u paklu prvih 49 godina, a posljednjih 28 bio sam u raju. Kad bismo živjeli u svijetu u kojem je istina bitna i gdje se pravda, makar i prekasno, zaista ostvaruje, bio bi to raj za sve nas", napisao je Carter nekoliko mjeseci prije smrti.