U INDEXOVOJ rubrici Retrosportiva vraćamo se u prošlost i prisjećamo sportaša, klubova i događaja koji su fascinirali svijet prije 20, 30 ili 50 godina. Roy Keane bio je jedan od posljednjih nogometnih gladijatora izumrlog romantičnog doba. Ludi Irac bio je tempirana bomba, ali u isto vrijeme bio je fantastičan igrač. Ovo je njegova priča. 

UNITED je te večeri 21. travnja 1999. na stadion Delle Alpi u Torinu stigao osuđen na poraz. Malo tko je davao momčadi Alexa Fergusona prevelike šanse da u uzvratu polufinala protiv jedne od najjačih ekipa Juventusa u povijesti može napraviti čudo. Talijani su iz Manchestera donijeli ugodnih 1:1, a i na Old Traffordu su do 90. minute imali 1:0.

Tada se ukazao Ryan Giggs i uspio je vratiti barem tračak nade. No, i ona je nestala nakon samo 11 minuta igre u Torinu. Pippo Inzaghi je s dva brza gola vodio Staru damu do četvrtog uzastopnog finala Lige prvaka, a United je u tim trenucima izgledao poput nokautiranog boksača. Preplašen, izgubljen, nemoćan.

Vezni red Stare dame je na početku utakmice radio što god je htio. Antonio Conte, Angelo Di Livio i Edgar Davids sakrili su loptu, a sama pojava kralja elegancije i nogometne inteligencije Zinedinea Zidanea ubila je Englezima svaku volju za preokretom. Ako je ona uopće i postojala.

Utakmica života Roya Keanea

I onda dolazimo do trenutka kad se na nogometnom terenu počnu miješati fikcija i fakcija, kad se scenarij neke sladunjave sportske feelgood priče zapravo prebaci u stvarni život. Ako je deset igrača Uniteda položilo oružje pred objektivno jačim Talijanima, jedan nije. Otkako je mitski vragolan Pippo zabio drugi gol, punih 80 minuta smo gledali sustavno fizičko, mentalno i tehničko uništavanje jedne od najboljih ekipa u eri modernog nogometa. U režiji jednog čovjeka, a njegovo ime je Roy Keane. 

Je li Keane bio najbolji igrač tog Uniteda? Nije. Je li bio tehnički najdarovitiji i najtalentiraniji? Nimalo. No, je li bio najvažniji? Vrlo vjerojatno. Zajebani karakter Ircu nije dopuštao da se preda. Prihvaćanje poraza bez da pogine na terenu ako treba jednostavno nije bio dio njegove DNA.

Igrala se 24. minuta kad je David Beckham izveo korner, a dok je obrana Juventusa čuvala Unitedove gorostase Jaapa Stama i Ronnyja Johnsena, Irac se zaletio na prvu vratnicu i izveo savršen skok i trzaj glavom. United se vratio u igru, a Keane je gol proslavio tako da ga, eto, nije ni proslavio.

U stilu igrača iz nogometne prapovijesti lagano je trčkarao prema svojoj polovici i tek bi tu i tamo, reda radi, dotaknuo ruku suigračima koji su mu pokušali čestitati. Minimalno slavlja, minimalno galame. A i čemu? Samo je radio svoj posao.

Momentum utakmice radikalno se promijenio, igrači Uniteda vidjevši svog kapetana kako gine za svaku loptu počeli su vjerovati, a Talijane je uhvatila panika. Drugi ključan detalj s ove po svemu povijesne utakmice dogodio se u 33. minuti. Zidane je na centru došao do jedne lopte, linije obrane Uniteda su popucale i Francuz je krenuo u napad koji je mogao donijeti treći gol i konačan kraj susreta.

Svjesna žrtva za momčad

Keane, koji je vrlo dobro znao da mu potencijalni žuti karton u slučaju prolaza u finale donosi suspenziju, ni sekunde nije dvojio što mu je činiti. Sastavio je Francuza na zemlju i stoički podnio zasluženu kaznu. Na istom stadionu devet godina ranije u povijest su ušle suze Paula Gascoignea iz polufinala protiv Njemačke zbog žutog kartona, koji bi ga koštao finala SP-a da je Engleska nekim slučajem prošla dalje.

Kod Keanea tako nešto nije dolazilo u obzir. Kakve suze, kakvo jadanje? Kakvo naricanje nad zlom sudbom? Bože sačuvaj. Podigao se, namjestio je kapetansku traku na ruci i nastavio tamo gdje je stao. Raditi svoj posao.

Keane je gradio igru svoje momčadi, uništavao je protivnikovu, fantastičnim dodavanjima pronalazio je Jespera Blomqvista na jednoj i Davida Beckhama na drugoj strani i fizički je u potpunosti izdominirao vezni red Stare dame. Samo minutu nakon što je Irac dobio žuti karton, Dwight Yorke je zabio gol koji je u tom trenutku vodio Crvene vragove u finale na račun gola u gostima.

"Bio sam impresioniran. Umjesto da potone u depresiju zbog tog kartona, Roy ga je iskoristio kao dodatnu motivaciju da nas odvede u finale. Mislim da je taj nastup najbolji dokaz o tome kakav je bio vođa i da je razmišljao isključivo o momčadi", rekao je Jesper Blomqvist za službene stranice Uniteda prije četiri godine, na 20. obljetnicu Royeve utakmice. Wes Brown, koji je taj susret gledao s klupe, bio je oduševljen.

"Bila je to jedna od najboljih individualnih utakmica koje sam ikad vidio. Način na koji je nastavio igrati nakon što je dobio žuti karton... Bože dragi, bilo je to nešto što se ne viđa svaki dan. Roy je tog dana imao svoju misiju. Kad pogledam isječke s tog susreta, jasno je da nije želio dopustiti da nas išta zaustavi da dođemo do finala.''

Netko bi možda potonuo znajući da je žrtvom sebe izbacio iz najvažnije utakmice života, ali Roy Keane jednostavno nije bio takav tip. Cijelo drugo poluvrijeme Juve je navaljivao, tražio je gol za nastup u Barceloni, no nije ga pronašao.

Keanea je bilo po cijelom terenu, Zidane i društvo su bezuspješno udarali u tvrdoglavi irski zid, a sve je bilo gotovo kad je Andy Cole šest minuta prije kraja zabio za 3:2 i prolaz u finale u kojem će klub s Old Trafforda nakon onog neviđenog kraja pobijediti Bayern i prvi put nakon 31 godinu postati najbolja momčad Europe. 

Do torinske noći nogometni svijet je Irca doživljavao uglavnom kao agresivnu siledžiju. Tada su svi shvatili koliko je genijalan igrač

Do tog polufinala u Torinu Roy Keane je među stručnjacima uglavnom bio smatram korisnim igračem, važnim i bitnim kotačićem, no uglavnom ga je pratila stigma rabijatne siledžije koji galamom, prijetnjama i šakama plaši protivnika i na pragmatičan način dolazi do onoga što zapravo želi.

Pretjerana agresivnost i ogromna količina prljavog posla koji je obavljao za momčad u drugi plan su bacale činjenicu da je Irac bio zaista sjajan nogometaš. Na koncu, kralj nogometa Pele nije ga uvrstio na svoj popis najboljih 100 živućih igrača 2004. samo zbog prgavog jezika i boksačkog garda.

Torinska je noć zauvijek promijenila paradigmu da je Roy Keane samo dobar i vrijedan klupski igrač. United je izbacio Juventus uglavnom zbog Keaneove volje i požrtvovnosti, ali te je večeri pokazao i nevjerojatnu nogometnu inteligenciju te taktičku i tehničku zrelost.

Naravno, nije sam dobio tu utakmicu, ali je nedvojbeno bio katalizator neviđene transformacije svoje ekipe. Čak i žrtva koju je podnio za viši cilj svjesno se izbacivši iz finala daje dodatnu težinu Keanovoj predstavi i na neki poetski način simbolizira njenu veličinu. 

Legendaran je video slavlja u svlačionici Uniteda na Delle Alpiju. Butt, Sheringham, May i Beckham goli do pasa urlaju od sreće u kameru, Dwight York kruži svlačionicom i čestita svima. Pjeva se, pleše i slavi. Čak se i vječno namrgođenom Fergusonu lice razvuklo u širok osmijeh. Samo je Roy Keane mirno sjedio i pijuckao vodu.

Za razliku od ostatka momčadi, bio je u potpuno drugom, nekom svom svijetu. Tu i tamo bi mu netko od suigrača prišao, ali taj bi se vrlo brzo odmaknuo. Bili su itekako svjesni da se s vragom bolje ne igrati. Netko će možda reći da je to zato što je znao da ne može igrati u finalu.

Najzaslužniji je za njega, a utakmicu svih utakmica, susret generacije i 90 najvažnijih minuta njegovog života morat će provesti u odijelu u loži Uniteda na Camp Nouu umjesto da u crvenom dresu juri za Bavarcima. Međutim, svatko tko poznaje Roya Keanea zna da bi slično bilo i da nije bilo onog žutog kartona u 33. minuti. Jednostavno, to nije bio njegov stil. Samo je radio svoj posao. 

Ferguson mu se naklonio, a Keanea je to uvrijedilo 

"Ovo kako je Roy odigrao bio je najizrazitiji prikaz nesebičnosti koji sam ikad vidio na nogometnom terenu", nakon torinskog dvoboja pričao je Alex Ferguson. "Grizao je svaku vlat trave, izgledao je kao da bi radije umro od iscrpljenosti nego izgubio. Nadahnjivao je sve oko sebe. Velika je čast biti povezan s takvim igračem", naklonio se Škot Ircu.

Znamo li da je Ferguson čovjek koji se ne razbacuje tek tako komplimentima na račun svojih igrača, ova izjava je prilično jako odjeknula. Kad su novinari pitali Keanea da ju prokomentira, ostali su prilično šokirani odgovorom.

"Hoćete iskreno? Takve stvari me gotovo pa vrijeđaju. Što sam trebao učiniti? Odustati? Ne pokrivati svaku vlat trave? Ne dati sve od sebe za suigrače? Ne dati sve od sebe za svoj klub? Možda netko misli da bih trebao nakon takvih izjava biti počašćen, no one me vrijeđaju. To je kao da hvalite poštara jer vam je dostavio pisma. Pa to mu je posao. Ovo je bio moj prokleti posao", zapanjenim novinarima je govorio Irac i u tih nekoliko rečenica možda se najbolje vidi kakav je igrač, ali i karakter bio Roy Keane.

Keanea su se plašili svi. Novinari u slučaju ako mu postave neko bedasto pitanje. Protivnički igrači. Ne treba objašnjavati zbog čega. Ni trenerima nije bilo svejedno kad bi vidjeli da se crveni u licu. Suigrači? O da, itekako. Irac je kapetansku traku ozbiljno shvatio i jasno mu je bilo da ništa manje od 100 posto predanosti i fokusa ne dolazi u obzir.

Keanea su se plašili svi, najviše suigrači. To najbolje zna Gabriel Heinze

Kakav je bio prema sebi, takav je bio i prema ostalima. Bili su mu odani jer su znali da će u svakom trenutku stati iza njih i dati sve što može za ekipu, ali slijedili su ga i iz straha zbog onoga što ih čeka ne ispune li njegova očekivanja. To najbolje zna Gabriel Heinze.

Argentinac je na Old Trafford stigao 2004. kao veliko pojačanje iz PSG-a, a upravo je on iz prve ruke najbolje shvatio kako to biva kad se zamjeriš Keaneu.

"Izgubili smo jednu utakmicu i ja sam prvi ušao u svlačionicu. Roy je bio odmah iza mene. Odigrali smo katastrofalno, a iskreno, bio sam uvjeren da sam bio među boljima", za ESPN Argentina pričao je Argentinac 2017.

"Kad smo izgubili i igrali loše, uvijek bih prvi otišao s terena jer tada nisam želio razgovarati ni s kim. Ušao sam u svlačionicu i vidio Keanea kako ulazi. Tada nisam baš dobro govorio engleski, a on je bijesno buljio u mene. Rekao mi je 'jebi se' i počeo mi se približavati. Razumio sam što mi je rekao jer svi najprije naučimo psovke. Bio sam još klinac, nadobudan i malo bahat i mislim se, jebi se ti. Odgovorio sam mu na jednak način i to je bilo zadnje čega se sjećam. Nisam stigao ni zamahnuti rukom..."

Naravno, Keane ga je nokautirao. Ferguson je vrlo brzo saznao što se dogodilo i nazvao je Heinzea. Smirio ga je. Preplašeni Argentinac je pitao šefa treba li se možda ipak ispričati Keaneu. Ipak je Roy bio kultni kapetan. Na to je Škot samo odmahnuo rukom: "Ma ne, Roy je takav. Pusti to", rekao mu je sir Alex.

"Ferguson mi je objasnio da se ne trebam ništa brinuti jer je Roy već zaboravio na to što se dogodilo. Mene je mučilo je li zaista zaboravio. Idućeg dana na treningu obojica smo išli u jedan duel i ja sam zastao. Bio sam spreman na sve, pa i na to da me polomi. Roy me pogledao, vidio je da se bojim, uhvatio me je za rame i samo mi je rekao: 'Gledaj, ne brini se. Ono što se dogodi na terenu, ostaje na terenu, a ono što se dogodi u svlačionici, ostaje u svlačionici."'

Unatoč incidentu, Heinze i danas ima ogromno poštovanje prema svom bivšem kapetanu. 

"S Royem imam fantastičan odnos od te epizode. On je izvanredan čovjek. Bio je jedan od najboljih kapetana u povijesti Uniteda."

Keane je zbog Beckhama ratovao s cijelom Engleskom

Nakon što je David Beckham nespretno i nesretno zaradio crveni karton u utakmici osmine finala SP-a 1998. protiv Argentine, cijela Engleska se ujedinila u apsurdnoj mržnji prema 23-godišnjoj zvijezdi Uniteda plebiscitarno ga okrivivši zbog ispadanja na penale. Hajku je pokrenuo tadašnji izbornik Engleske Glenn Hoddle, a cijela je država punih godinu dana tražila glavu momka koji je prikucan na križ samo zato što je bio mlad, zgodan, uspješan i bogat, a sve to se nije sramio pokazati. I da, i zato što je bio u vezi s Posh Spice.

Od Portsmoutha na jugu pa do Sunderlanda na sjeveru, gdje god da je United došao igrati, Beckham je bio na udaru koji je često prelazio granice razuma. Za Keanea je United bio obitelj, a u obitelj se ne dira. Takneš li se u jednog, udario si na sve. Beckham je sve uvrede, udarce na terenu i ponižavanja izvan njega trpio bez da je riječ rekao, ali zato je Irac bio Becksova prva linija obrane. Beckham mu to nikad nije zaboravio.

"Bez ikakve dvojbe, Roy Keane je najbolji kapetan pod kojim sam ikada igrao. Uvijek je bio primjer nama klincima. Nikad u životu nisam igrao s igračem koji je bio tako poseban i koji je imao takvu želju za pobjedom", rekao je Beckham u nedavnom intervjuu za Xpose. "Roy ne samo da je najbolji kapetan za kojeg sam igrao, on je najbolji vezni igrač s kojim sam igrao."

Dennis Irwin, lijevi bek Uniteda i Irske, s Keaneom je igrao više od desetljeća. Za njega nema dvojbe tko je najbolji igrač s kojim je dijelio svlačionicu.

"Roy Keane je najbolji igrač s kojim sam ikada igrao", priznao je Irwin u razgovoru za FourFourTwo pa je objasnio zbog čega to misli: "Dva igrača s kojima sam najviše uživao igrati su bili Bryan Robson i Roy. Bili su zaista slični, ali s Royem sam puno duže igrao u reprezentaciji i u klubu. Vidio sam ga kako se razvijao od box-to-box igrača do zadnjeg veznog svjetske klase. Naš vezni red 1999. kad smo osvojili trostruku krunu fantastično se nadopunjavao. Scholesy je bio veličanstven nogometaš, uglavnom zbog toga što bi svaki put kad bi igrao s Royem to bilo savršeno partnerstvo. Giggsy i Becks su također bili tu, ali naša pokretačka snaga uvijek je bio Roy."

Ircu se divio i Cantona, ali i legendarni kapetan Liverpoola

Prije dvije godine legendarni kapetan Uniteda Eric Cantona je za FourFourTwo izabrao svojih idealnih 11 sastavljenih od nogometaša iz svih dekada. U tom zavidnom društvu su se između ostalih našli Franz Beckenbauer, Diego Maradona, Garrincha, Johan Cruyff, Mario Kempes, George Best... Poziciju zadnjeg veznog je dobio Roy Keane.

"Zar zaista trebam objašnjavati zašto? Bio je najbolji vezni igrač. Mogao je igrati po cijelom terenu. U istom trenutku je mogao držati čitavu obranu, a onda u idućem otići prema naprijed i zabiti. Bio je nevjerojatno inteligentan igrač i, dopustite mi da kažem, bila je velika čast igrati uz njega četiri godine. Osvojio bi svaku loptu i dao bi je meni. Takav je bio kao igrač, a kao lik... Vodio je moj tim i bio im je inspiracija", rekao je čovjek čiju je kapetansku traku Keane preuzeo 1997. 

U redu, reći ćete, prgavog i nasilnog Irca ovdje hvale suigrači. A što je s ostalima? Zar njih nije tukao poput onog sirotog Haalanda starijeg kojem je krvnički smrskao nogu? Ili Patrick Vieira, kojeg je lovio po tunelu Highburyja želeći ga udaviti? I što je s Mickom McCarthyjem, izbornikom Irske, koga je pred sam početak SP-a 2002. brutalno i prostački izvrijeđao pred svim igračima i zbog toga napustio kamp reprezentacije u Saipanu?

Zapravo, kad malo bolje razmislimo, teško da bi se mogao pronaći igrač iz te ere nogometa kad su igrači bili gladijatori koji nikad nije imao neki sukob s Keaneom. 

Točno. Sve stoji. Nitko i ne spori da je Keane bio čisti nitroglicerin za koji nitko nikad nije znao kad će prasnuti. Bio je težak, pretjerano agresivan i iritantan, često i nasilan, ali ono što mu se mora priznati, nikad nije bio neiskren i nedosljedan. 

Zbog toga su ga cijenili i igrači koji su prezirali United. I to ne bilo kakvi igrači. Ono što je Roy Keane bio za United, Steven Gerrard je bio za Liverpool. Možda čak još i više jer je Gerrard bio dijete Anfielda u kojem je igrao čitavu karijeru, punih 18 godina (zadnju oproštajnu i rekreativnu u dresu LA Galaxyja ćemo zanemariti), i Redsi su mu bili puno više od kluba. Otkako mu je kao devetogodišnjem klincu stariji rođak smrtno stradao u tragediji na Hillsboroughu, za Gerrarda je postojao samo jedan klub i jedan dres.

"Uvijek sam bio veliki obožavatelj Roya Keanea. Ne Manchester Uniteda, njih nisam volio, ali Keane je bio nešto sasvim drugo", rekao je Gerrard za BT Sport pa nastavio:

"Svi igrači moje generacije gledali su razinu dosljednosti u igri Roya Keanea, način na koji je igrao... Volio bih da sam ja imao nekog poput njega kad sam ulazio u kazneni prostor. Nekoga tko bi me mogao štititi u šesnaestercu suparničke momčadi i odraditi dio prljavih poslova umjesto mene."

Stevie G je bio simbol kluba koji je arhetipski neprijatelj s Unitedom od trenutka kad se u Engleskoj zakotrljala nogometna lopta. Zato ove riječi imaju dodatnu težinu. Jer nije ih izgovorio bilo tko.

Keane i Vieira za povijest Premier lige

Bez obzira na aktualni raspored snaga u Premier ligi i na odnose koji su se radikalno promijenili u posljednjih desetak, 15 godina, jedino pravo rivalstvo, ono koje je od engleskog klupskog nogometa i učinilo svjetski brend, bilo je ono između Manchester Uniteda i Arsenala. Posebice od trenutka kad je na klupu Topnika stigao onaj smušeni francuski genijalac.

Wenger nije želio dati gušta Fergusonu, a sir Alex je mrzio činjenicu da se pojavila momčad koja prijeti napasti dinastiju. Dok su se Škot i Francuz "častili" u medijima, na terenu je taj posao pripao Royu Keaneu i Patricku Vieiri.

Nije bilo derbija između Uniteda i Arsenala kad se dvojica generala veznih linija te dvije momčadi ne bi sukobila na terenu, a fotografije dva nabrijana pijetla koji su u svakom trenutku bili spremni očerupati jedan drugog postale su kultne i fantastičan su dokument jedne ere koja se više nikad neće ponoviti.

"Bilo je to savršeno suparništvo za Premier ligu jer njih dvojica su se međusobno tražila po čitavom terenu, a to nitko nije želio propustiti", pričao je Wenger u dokumentarnom serijalu Fever Pitch: The Rise of the Premier League.

"Keane je bio fantastičan igrač, ali vrlo agresivan. S druge strane, Patrick je bio neustrašiv i jedan je od rijetkih koji se nije plašio Roya. Sukobi njih dvojice su u trenutku postali simbol Premier lige. Danas kad ih vidite na TV-u, savršeni su prijatelji. Pomalo nevjerojatno, jer donedavno su izgledali kao dva bijesna boksača koji žele ubiti jedan drugoga", rekao je Francuz, a slično je mislio i Ferguson:

"Roy Keane i Patrick Vieira. Nevjerojatno natjecanje dva velikana. To je trajalo godinama i uživao sam u tome. Iskreno, siguran sam da su i njih dvojica jednako uživala."

Slavni sukob u tunelu starog stadiona Arsenala

Najžešći sukob se dogodio u tunelu starog stadiona Arsenala u veljači 2005. Suci, igrači jedne i druge momčadi, svatko tko se zatekao tog dana u tom tunelu dao je sve od sebe da spriječi tučnjavu Francuza i Irca, a tek smo nekoliko godina kasnije iz pera Waynea Rooneyja saznali koji je bio povod za jedan od najkultnijih prizora u povijesti najjače lige svijeta. U kolumni za Sunday Times Rooney je objasnio kronologiju događaja.

"Sve je zapravo počelo na zagrijavanju. Dok smo mi ostali još bili u svlačionici, Gary Neville je sam izašao na teren gdje su bili igrači Arsenala. Čim su ga vidjeli, krenulo je. Mislim da su Vieira i još netko jurili Garyja po tunelu, a kako Neville, osim na terenu, i nije bio baš neki borac, pobjegao je u našu svlačionicu", pisao je Rooney pa nastavio:

"Kad smo ga vidjeli uplašenog i zadihanog, pitali smo ga što se dogodilo. Ispričao nam je što je bilo i to je bilo dovoljno da se Royu zamrači pred očima. Igrači Arsenala su već stajali u tunelu spremni za ući na teren, kad se iz zadnjeg reda pomahnitali Roy probijao u prve redove da dohvati Patricka. 'Želiš li nekoga zafrkavati, hajde, budi muško pa probaj mene', rekao mu je Keane uz hrpu psovki. Možete na snimci vidjeti da sam se smijao jer je cijela situacija bila prilično smiješna, međutim u sebi sam se molio: 'Roy, molim te, nemoj napraviti ništa glupo. Nemoj da te isključe. Srećom nisu, a obojica su odigrala veličanstvenu utakmicu."

Danas su Francuz i Irac u odličnim odnosima i jako su bliski prijatelji. Zakopali su ratne sjekire valjda istog trenutka kad je Keane napustio United. Zapravo, nikad nisu ni bili neprijatelji. Bili su samo vođe dva u tom trenutku najdominantnija kluba u Engleskoj i kao jaki karakteri štitili su svoju mladunčad. Međutim, snaga medija je takva da su navijači smatrali da je njihov odnos nepopravljiv i da jedan drugoga ne mogu nacrtanog vidjeti. Upravo suprotno. 

"Nikad neću zaboraviti situaciju kad smo se Roy i ja jedne večeri vraćali do hotela i usput svratili do slastičarnice na sladoled. U trenutku kad smo ušli, zavladao je muk. Ljudi su buljili u nas, ne znam, valjda su očekivali da ćemo se pomlatiti. Nisu mogli vjerovati da zajedno jedemo sladoled. Tko je platio sladoled? Pa Roy. Bolji igrač nikad ne plaća", kroz smijeh je rekao veliki Francuz u jednom podcastu. 

Jedan od najbrutalnijih faulova u povijesti i jedna od najvećih nogometnih laži

Erling Haaland jedan je od najboljih igrača svijeta, a dolaskom čudesnog norveškog napadača u City, aktualizirao se događaj iz proljeća 2001. čiji su glavni akteri bili Roy Keane i otac ponajboljeg napadača današnjice, Alf-Inge Haaland. Igrala se 85. minuta utakmice kad je negdje na sredini igrališta Norvežanin u dresu Cityja stigao do lopte, a onda je Irac krvničkim startom uletio u njega, valjda jednim od najbrutalnijih faulova otkako se nogomet prenosi na televiziji.

Keane ni u jednom trenutku nije ni pokušao doći do lopte, nije ju čak ni gledao. Očima je samo pratio što će napraviti Haaland i kad je procijenio da je uhvatio pravi trenutak, punom snagom mu je džonom uletio u desno koljeno. Igrači obje momčadi bili su šokirani onim što su vidjeli. 

Nitko nije rekao ni riječ niti je itko napao Keanea zbog "pokušaja ubojstva". Jednostavno, nešto ovako nitko nije očekivao. Dok se Haaland na travi previjao od bolova, kapetan Uniteda se nagnuo nad njim i bijesno mu je prosiktao u lice: "Nemoj više nikada stajati iznad mene i rugati mi se da lažiram ozljedu. I reci svom prijatelju Wetherallu (David Wetherall, bivši igrač Sheffield Wednesdaya, Leedsa i Bradforda, op. a.) da ima i za njega."

Nakon što je rekao što je imao Keane nije ni pričekao da mu i dalje zbunjeni i šokirani sudac David Elleray pokaže crveni karton. Skinuo je kapetansku traku i uputio se prema svlačionici. Za ovaj "teroristički napad" Keane je od Nogometnog saveza Engleske dobio neshvatljivo malu kaznu.

Tri utakmice suspenzije i pet tisuća funti. No, osim što je izgledao strašno, ovaj nasrtaj Keanea na Haalanda dobio je mitski kontekst zbog svega onog što mu je prethodilo, a pogotovo zbog narativa koji se pojavio u javnom diskursu na Otoku da je Irac kramponima u koljeno okončao karijeru Norvežaninu. Ovdje se možemo poslužiti onom slavnom tezom Josepha Goebbelsa kako "1000 puta ponovljena laž postaje istina".

Točno je da je Keane napravio faul za zatvor, nema spora da je zaslužio kaznu od bar nekoliko mjeseci zabrane igranja, ali nije točno da Alf-Inge Haaland nakon tog 21. travnja 2001. više nikad nije igrao nogomet. Haaland nakon tog starta nije ni zamijenjen, četiri dana kasnije odigrao je 68 minuta za Norvešku u prijateljskoj utakmici protiv Bugarske, a bio je u sastavu Cityja u ligaškom dvoboju protiv West Hama samo tjedan dana nakon što mu je Keane "završio karijeru".

Točno je da Haaland više nikad nije bio isti, ali pravi razlog zbog čega više nikad nije igrao ozbiljan nogomet bila je operacija na lijevom koljenu nekoliko mjeseci kasnije. Podsjetimo, Keane je Haalanda pogodio u desno koljeno, a Norvežanin je i prije tog dana imao kroničnih problema s lijevim koljenom pa se jasno na snimci vidi kako ima steznik na ozlijeđenoj nozi.

Ovo ne pišemo da branimo Irca i njegov sadistički čin, štoviše, ali nije dobro kad se činjenice zamagle mitovima, legendama i fantazijama dok putuju kroz vrijeme i generacije. A upravo se to u ovom slučaju dogodilo. 

Haaland stariji ga je lažno optužio 1997., Keane je na osvetu čekao pune četiri godine

E sad, postavlja se pitanje zašto je Keane napravio to što je napravio. Razlog je bizaran, mada, znajući o kome pričamo, možda čak i nije. United i Leeds su igrali ligašku utakmicu 1997., dakle pune četiri godine prije gore opisanog incidenta, a Alf-Inge Haaland tada je nosio dres Leedsa.

U jednom duelu su se našli Irac i Norvežanin, a nakon laganog kontakta Keane je pao, uhvatio se za koljeno i počeo je vrištati. Svjestan da ga nije ozlijedio, Haaland se ljutito nagnuo nad rivalom i napao ga da glumi. Nije bio u pravu. Keane nije glumio. Popucali su mu prednji križni ligamenti i zbog toga je propustio ostatak sezone. Bez njega u sastavu, United se nije mogao nositi s Arsenalom, koji je te sezone osvojio duplu krunu. 

U svojoj prvoj autobiografiji, objavljenoj 2002., Keane je priznao da je napad dugo planirao zbog lažnih optužbi za lažiranje ozljede 1997. Kad je to izašlo u javnost, Irac je dobio dodatnih pet utakmica suspenzije i čak 150 tisuća funti kazne jer je nogomet kao sport doveo na loš glas. Ta nova kazna dodatno je razbjesnila Keanea koji je u svojoj drugoj autobiografiji 2014. detaljnije objasnio razloge svog postupka. 

"Razbjesnio me onim što je rekao. Bio je kreten. Htio sam ga srediti i dati mu do znanja što je napravio. Ne žalim zbog toga što se dogodilo, ali nisam ga želio ozlijediti. Bio je to duel, bio je to nogomet. Bilo je to da pas jede psa. Ozlijedio sam u karijeri puno igrača i znam kako se to radi. Nisam ga išao namjerno ozlijediti. Nije bilo predumišljaja. Na koncu, u periodu od 1997. do 2001. igrao sam nekoliko puta protiv njega. Da sam luđak koji je tražio osvetu, zar bih čekao četiri godine da ga ozlijedim? Jesam li godinama razmišljao da ću ga ozlijediti? Ne. Jesam li mislio na njega? Apsolutno da. Stalno", napisao je.

Roy Keane nikad u svojoj karijeri nije prihvaćao autoritete. Hm, zapravo, ni to nije posve točno. Nije prihvaćao nepravdu, bar na način kako ju je on tumačio. U svlačionici Uniteda pravilo je bilo jasno. Bog je samo jedan, a ime mu je Alex Ferguson. Irac je to poštivao dok je smatrao da se Bog pravedno odnosi i prema njemu i prema ostatku svlačionice.

U svakom trenutku kad bi vidio da stvari idu u nekom, za njega pogrešnom smjeru, nije se libio zaurlati na legendarnog Škota. To se nitko nikad nije usudio. Samo on. Pokazat će se, to ga je koštalo i razlaza s voljenim klubom 2005., ali o tome ćemo nešto kasnije. 

Sukob s navijačima Uniteda? Nema problema, može i to 

U današnje doba, kad navijači nakon neke lošije utakmice pozivaju igrače na raport, prilično je nezamislivo da jedan igrač, ma tko on bio, javno digne glas protiv tribina. Za Keanea ni to nije bila tabu-tema. United i kijevski Dinamo 8. studenog 2000. igrali su susret Lige prvaka, a Irac je nakon utakmice bjesnio na navijače zbog kazališne atmosfere na Kazalištu snova.

"Daleko od kuće, kad igramo u gostima, naši navijači su fantastični. Ali, kad smo doma, na stadionu popiju par pića, uzmu nekoliko sendviča s kozicama i baš ih briga što se događa na terenu", rekao je nakon tog susreta. Što se dogodilo poslije toga? Baš ništa. Bio je to Roy Keane. Totalno drugačiji od drugih, poseban u svojoj posebnosti i navijači su to prihvaćali.

"Većina današnjih nogometaša je poput robota kad pričaju s novinarima. Imaju ljude koji rade za njih. PR službe i sve to. Ti ljudi žele unaprijed znati pitanja koja će novinari postaviti i sva ta sranja", u jednom davnom intervjuu je pričao Keane i u dobroj mjeri uspio objasniti modus operandi čitave svoje karijere.

"Ubijam se na svakoj utakmici i na svakom treningu, a često vidim one koji misle da će im biti lako. Znam da sam prilično kritičan tip. Najviše prema sebi, a onda i prema mladim igračima za koje vidim da imaju talenta. Jasno mi je da sam često oštar prema njima, ali ako im ne bih objasnio poantu, osjećao bih se kao da ih varam. Treba li nešto reći, onda ću reći", govorio je Irac.

"Mislim da imam puno toga pozitivnog prenijeti igračima iz vlastitog iskustva. Sve što od njih tražim je da su maksimalno fokusirani na ono čime se bave. Smatram da je to moja uloga u timu. Znam da taj stav nije bez cijene. Tijekom godina to me koštalo prekida prijateljstava s nekim igračima. Međutim, dugoročno gledano, mislim da je to pozitivno. Naše karijere su kratke i moramo biti fokusirani na ono što radimo. Zadnje o čemu bih želio razmišljati kad jednom odem u mirovinu je da nisam dao sve od sebe i da nisam bio maksimalno fokusiran. Za mene je to najveći zločin."

Iz ovih riječi jasno vidimo na koji je način Roy Keane gledao na nogomet, ali i na život. Bio je svjestan da mu je igra dala sve i smatrao je da prema njoj mora biti maksimalno pošten. Nije rođen sa zlatnom žlicom u ruci niti je bio nagrađen bogomdanim talentom. Barem ne u mjeri kakav su imali neki igrači kojima je godinama bio vođa i kapetan. 

Za sve što je napravio i stekao krvavo se morao pomučiti i zato možda i možemo razumjeti neke njegove teško shvatljive postupke. Počeo je ni iz čega da bi se samo snagom volje i brutalne želje za uspjehom popeo na sam vrh. 

Brian Clough ga je obožavao iako ga je jednom udario šakom u glavu 

Roy Keane se rodio 10. kolovoza 1971. u Corku u Republici Irskoj. Obitelj mu je bila tipična radnička, a otac Maurice je radio što god je mogao kako bi donio kruh na stol. Roy je imao sreću da mu je otac bio zaluđen nogometom, a nekoliko rođaka igralo je za juniore lokalnog kluba.

Kao klincu, lopta mu nije bila najbolja prijateljica. Obožavao je boksačke rukavice. Počeo je boksati s devet godina i u ligi za početnike pobijedio je u svakom meču u kojem je nastupio. Ipak, odlučio se za nogomet i pristupio je mladoj momčadi Ramblersa.

Bio je za klasu bolji od svih svojih suigrača pa ga je trener Liam McMahon s nepunih 17 godina gurnuo u prvu momčad. U veljači 1990. privukao je pažnju skauta Nottingham Foresta Noela McCabea koji je bio zapanjen onim što je vidio i uvjerio je mladog Keanea da dođe na probu.

Već na prvom treningu oduševio je Briana Clougha, legendarnog trenera Foresta i jednog od najvećih trenerskih umova u povijesti nogometa. Clough nije čekao ni dana i za 47 tisuća funti doveo je anonimnog Irca u svlačionicu dvostrukog prvaka Europe. Debi za prvu momčad je imao u drugoj utakmici sezone 1990./91. protiv zvjezdane momčadi Liverpoola. 

"Kad je došao u klub, pojma nisam imao tko je", prisjeća se čuveni kapetan Foresta Stuart Pearce za FourFourTwo. "Pred početak sezone bio sam ozlijeđen i nisam trenirao. Dan nakon utakmice protiv Liverpoola došao sam u klub i pitao fizioterapeuta tko je igrao na desnoj strani. Zanimalo me koga bih čuvao da sam igrao. Mislio sam na Liverpool pa sam očekivao da će reći Ray Houghton, a on je rekao Roy Keane. 'Roy tko? Nikad nisam čuo za njega. Na to će mi fizioterapeut: 'Ne, ne, Roy je igrao za nas.' Bio sam totalno zbunjen", pričao je legendarni Psiho.

Očevici kažu da je odigrao fantastično, a posebno je u pojam ubio slavnog Johna Barnesa. Kad su ga novinari nakon utakmice pitali da komentira svoj debi, rekao je samo: "Bilo je u redu."

Kako ga nijedan suigrač nije poznavao, zvali su ga Irac, a taj nadimak mu je ostao tijekom cijelog boravka u Forestu. Odnos s Cloughom bio je radikalno nekonvencionalan, ali maksimalno produktivan. U susretu trećeg kola FA kupa na samom kraju utakmice gadno je pogriješio i poklonio gol Crystal Palaceu za izjednačenje i ponovljenu utakmicu.

"Kad sam ušao u svlačionicu, ispred mene je stajao od bijesa crven u licu Brian i udario me šakom u lice. Bio sam šokiran. Previše šokiran da mu išta odgovorim. Samo sam u znak odobravanja kimnuo glavom i sjeo. U tom sam trenutku mislio da sam odigrao svoje u Forestu", pričao je Keane.

Ipak, ni izbliza nije bio u pravu. Već iduću utakmicu Clough je cijelu momčad izvrijeđao, urlao je na njih, govorio im da su beskorisne lijenčine. A onda se okrenuo prema Keaneu, promijenio je boju glasa i rekao: "Volim te, Irče." Ljubav je bila obostrana. Keane je nakon kraja karijere stalno tvrdio da je Clough bio najbolji trener za kojeg je ikad igrao (da, to je rekao čovjek kojeg je skoro 13 godina vodio sir Alex Ferguson) i prava je šteta što su surađivali kad je veliki trener uništen alkoholom i tugom bio na kraju veličanstvene karijere.

"Brian je volio dobre igrače s jakom osobnošću. Roy je došao i trenutačno je promijenio cijelu momčad. Nismo mu još ni zapamtili ime, a bio je naš vođa. Igrao je u veznom redu, igrao je u obrani. Na kojoj god poziciji igrao, bio je najbolji na terenu. Imao je nevjerojatan karakter. Imao je 18, a ja 28 godina. Dijelilo nas je cijelo desetljeće, ali svima je bilo jasno da je on u prednosti. Bez ikakve sumnje, jedan je od najvećih igrača koje je Premier liga ikad vidjela", smatra Pearce.

Izdao je Dalglisha i potpisao za United 

Premda je gotovo cijelu sezonu 1992./93. igrao u obrani, Keane je bio drugi strijelac momčadi, ali ni njegove sjajne igre nisu mogle pomoći Forestu da izbjegne ispadanje. Bio je to znak da napušta klub. U ugovoru je imao klauzulu da u slučaju ispadanja ima dozvolu otići. A udvarača nije nedostajalo.

Kenny Dalglish je u Blackburnu gradio momčad za prvaka (to će i postati 1994./95.) i želio je Keanea. Škot i Irac su postigli usmeni dogovor, no u posljednjim satima prijelaznog roka u priču se uključio Alex Ferguson i Keane je za u to vrijeme rekordnih 3.75 milijuna funti postao igrač Manchester Uniteda. Dalglish je bio bijesan. Nije mogao vjerovati da mu je, kako je rekao, tako podlo zabio nož u leđa i izdao ga.

"Sjećam se, nakon što sam potpisao za United, otišao sam na odmor na Cipar. Vjerujte mi, stalno sam se okretao gledajući je li mi negdje iza leđa Kenny", kroz smijeh se u jednom podcastu prisjećao Keane. Irac je već prve sezone na Old Traffordu osvojio prvi od sedam naslova prvaka. 

Prostački je izvrijeđao izbornika i započeo "građanski rat" u Irskoj

Roy Keane je u periodu od 1991. do 2005. odigrao 67 utakmica za Republiku Irsku, a na SP-u u SAD-u odigrao je sva četiri susreta. No, SP u Japanu i Južnoj Koreji propustio je zbog žestoke svađe s tadašnjim izbornikom Mickom McCarthyjem. Taj sukob je podijelio naciju pa je u tamošnjoj nogometnoj mitologiji dobio službeno ime - "Građanski rat" za Irsku.

The Irish Times je pisao kako je rat između kapetana i izbornika toliko podijelio Irce da je zbog njega dolazilo do pucanja odnosa među prijateljima, čak i do ozbiljnih sukoba unutar obitelji. Pola Irske je stalo na stranu Keanea, a druga polovica dala je podršku Savezu i McCarthyju.

Što se dogodilo? Keane je kao kapetan jako dugo bio nezadovoljan odnosom Saveza prema igračima i reprezentaciji. Smatrao je da su pripreme reprezentacije godinama organizirane krajnje neprofesionalno, bio je ljutit i zbog činjenice da su čelnici Saveza putovali na natjecanja biznis klasom, dok su igrači dobili mjesta u ekonomskom razredu. Nije bio zadovoljan ni načinom prehrane, ambicijama, a najviše kompetencijom izbornika.

"Zamislite, prije ključne utakmice s Nizozemskom za SP 2002. dobili smo sendviče sa sirom umjesto tjestenine", pričao je Keane.

Keane je prije dolaska u Japan rekao Alexu Fergusonu da ide na SP kako bi ga osvojio, no kad je vidio kako izgleda kamp na otoku Saipanu i kako su zamišljene pripreme, poludio je. "Lopte i ostala oprema su kasnili, prvi trening nam je izgledao kao da radimo na parkiralištu", govorio je ljutiti Roy koji se istog dana nakon svađe s trenerima golmana Packiejem Bonnerom i Alanom Kellyjem odlučio pokupiti i otići kući.

Ljudima u Savezu čak je i pomalo laknulo da će se riješiti čovjeka koji je bio hodajući problem pa su mu u rekordnom roku pronašli let za Manchester i pozvali Colina Healyja kao zamjenu. Ipak, McCarthy je rano ujutro, prije Keaneovog leta za Englesku, prišao kapetanu i zamolio ga da ostane u kampu. Roy je to prihvatio, ali nezadovoljstvo je ostalo.

Tom Humphries iz The Irish Timesa razgovarao je s Keaneom, a ovaj mu je iznio sve što ga muči. Kad je članak izašao, McCarthy je s primjerkom novina u rukama u svlačionici pred svim igračima napao Keanea. Najprije ga je optužio da novinarima otkriva detalje iz svlačionice, a onda i da je lažirao ozljedu u uzvratnoj utakmici baraža za plasman na SP protiv Irana. Bijesni Roy je tada iz sebe izbacio sve što misli o McCarthyju.

"Mick, ti si lažljivac. Ti si kreten. Nisam te cijenio kao igrača, ne cijenim te kao trenera, a ne cijenim te ni kao čovjeka. Ti si jebeni drkadžija i možeš si zabiti svoj SP u guzicu. Jedini razlog zašto uopće imam posla s tobom je što si iz nekog razloga izbornik moje zemlje. Možeš si zabiti to sranje u guzicu", urlao je Keane, kojeg su suigrači jedva zaustavili da fizički ne nasrne na izbornika. McCarthy je istog dana održao presicu na kojoj je objavio da je Keanea izbacio iz reprezentacije i poslao kući. 

Niall Quinn, bivši igrač Arsenala, Cityja, Sunderlanda i reprezentacije Irske, u svojoj je autobiografiji napisao kako je desetominutno urlanje Keanea na McCarthyja bilo potresno, uznemirujuće i da je izazvalo ozbiljne potrese u irskom društvu. No, bio je jako kritičan prema potezu svog kapetana dodavši da je Keane ekipu ostavio na Saipanu, a ne obratno. I da je kaznio sebe puno više nego bilo koga od suigrača kad je napustio kamp reprezentacije.

Keane se zakleo da nikad više neće igrati za reprezentaciju dok je god McCarthy izbornik, a u autobiografiji je napisao da "što se njega tiče, McCarthy može trunuti u paklu". Irska je na tom SP-u bez svog vođe odigrala solidno. Plasirala se u osminu finala gdje ju je Španjolska izbacila nakon udaraca s bijele točke.

Keane je održao obećanje i odbijao je igrati za Irsku dok je na klupi bio McCarthy, a nakon što je ovaj odstupio poslije poraza od Rusije u kvalifikacijama za EP 2004., vratio se kad je izbornik postao Brian Kerr. 

Carlos Queiroz je dokrajčio odnos između Keanea i Fergusona

I baš nekako u vrijeme kad se smirila situacija u reprezentaciji, počeo je pucati Keaneov odnos s Fergusonom u Unitedu. Škot je cijenio Irca, ali nikad mu se nije sviđala njegova pretjerana impulzivnost. Nije volio spoznaju što nikad nije mogao biti siguran što će Keaneu pasti na pamet i hoće li zbog neke gluparije ostaviti momčad na cjedilu. S druge strane, Keane je poštovao Fergusona, ali ništa više od toga. Nikad nije bio blizak s njim kao neki drugi igrači.

"Sjećam se kad sam tek došao u United. Neki stariji igrači bi nakon treninga odlazili Fergusonu u ured na šalicu čaja i druženje. Nikad mi nešto slično nije palo na pamet. Nikad nisam želio piti s njim čaj i malo čavrljati", nedavno je Keane priznao u razgovoru za Monday Night Football pa dodao:

"Kad sam postao kapetan, naš odnos je, ako bih ga analizirao, bio takav da smo obojica voljeli United i željeli smo pobjeđivati. Ali to je bilo to."

Ono što su nekad bile pukotine u odnosu, na predsezonskim pripremama u Portugalu 2005. postale su ogromne rupe. Carlos Queiroz, Fergusonov pomoćnik, uvjerio je Škota kako Keane nije dovoljno odan i doveo je u pitanje Irčevu lojalnost.

Isti taj Queiroz je dvije godine ranije bio ključan faktor zbog kojeg se Ferguson odrekao Davida Beckhama i praktički ga natjerao da ode u Real. U međuvremenu je i Portugalac odradio jednu godinu na klupi Reala, ali je zbog loših rezultata dobio otkaz i vratio se na Old Trafford asistirati Fergusonu.    

U svojoj autobiografiji The Second Half iz 2014., Keane je opisao kako je tekao razgovor između njega i Queiroza kad je saznao da mu Portugalac rovari iza leđa.

"Carlose, molim te, samo mi nemoj ti pričati o jebenoj lojalnosti. Napustio si ovaj klub nakon samo 12 mjeseci zbog Reala. Da se nisi usudio dovoditi u pitanje moju lojalnost. Imao sam ponude Juventusa i Bayerna, a nije mi palo na pamet otići", rekao je Keane Queirozu, a kad se Ferguson koji je prisustvovao svađi pokušao umiješati, Keane je i na njega skočio: "Trebamo više i od tebe. Zaostajemo za drugim ekipama." Fergusonu je već to bilo dovoljno da prekriži Irca.

Ipak, trenutak koji je odredio Keaneovu sudbinu na Old Traffordu dogodio se nakon 4:1 poraza od Middlesbrougha. Roy tu utakmicu nije igrao zbog ozljede, ali je dao šokantan intervju za klupsku televiziju u kojem je žestoko i na osobnoj razini napao nekoliko suigrača. Ferguson je zabranio emitiranje tog intervjua.

''Vidio sam da se to već dogodilo Riju. Ovo je bila jadna obrana. Ne mogu razumjeti da netko samo zato što je plaćen 120 tisuća funti tjedno i što je odigrao korektnih 20 minuta protiv Tottenhama umisli da je superzvijezda. Darren Fletcher? Jedna stvar mi nikako nije jasna... Zašto tog momka toliko vole u Škotskoj?", između ostalog je tada rekao Keane.

"Nisam mogao vjerovati", napisao je Ferguson u svojoj autobiografiji 2014. "Sve ih je masakrirao. Darrena Fletchera, Alana Smitha, Van der Sara, Rija Ferdinanda... Roy ih je jednog po jednog rušio. Rekao sam mu da je bilo sramotno od njega da je tako kritizirao suigrače i želio da to izađe u javnost.

Tijekom svoje karijere bio sam dovoljno jak da se nosim s takvim problemima. Roy je apsolutno prekoračio granicu. Ništa drugo nismo mogli učiniti. Tog dana dok smo se svađali, primijetio sam da su mu oči počele suziti. Gotovo da su curile crne suze. Bilo je zastrašujuće to gledati. A ja sam ipak iz Glasgowa."

Ta je svađa bila zadnja između Fergusona i Keanea. Irac je nakon 12 senzacionalnih godina napustio Old Trafford i otišao je u Celtic završiti karijeru. U svojoj zadnjoj sezoni osvojio je prvenstvo i kup i odlučio je da je dosta. Ipak, pekao ga je način na koji se rastao s Fergusonom i u jednom trenutku mu se ispričao. Kasnije je priznao da mu je to bila greška.

"Sad bih volio da se to nije dogodilo. Puno sam razmišljao i nisam siguran zašto sam se jebeno ispričao", pisao je Keane u autobiografiji. 

"Ispričao sam se zbog onog što se dogodilo jer se dogodilo. No nisam se ispričao za svoje ponašanje i zbog svog stava. Postoji velika razlika, jer se nisam imao zbog čega ispričavati. Nije me briga je li u pitanju Papa ili Alex Ferguson. Ako mislim da sam u pravu, bez obzira na sve, branit ću svoj stav."

Karijeru je trijumfalno završio u Celticu, probao je biti trener, a briljira kao stručni analitičar

Odmah po završetku igračke karijere, Keane je započeo trenersku. Preuzeo je klupu Sunderlanda, a zanimljivo je da je klub preuzeo od Micka McCarthyja i Nialla Quinna. Noć uoči utakmice između Wolverhamptona, koje je preuzeo McCarthy, i Keaneovog Sunderlanda, dvojac se najprije pomirio telefonski, a pred samu utakmicu su se srdačno rukovali i tako javno pokazali da su zakopali ratne sjekire.

Štoviše, Keane je pohvalio McCarthyja za odličan posao u Sunderlandu, a u prosincu 2013. u jednom dokumentarcu za ITV4 prvi je put progovorio o incidentu u Japanu 2002. Priznao je da je pogriješio i da je trebao svoje osobne razmirice s McCarthyjem ostaviti po strani za dobrobit Irske.

"Bilo bi lijepo da sam igrao na tom SP-u. Puno je ljudi bilo razočarano, najviše moja obitelj."

Nakon dvije godine rada u Sunderlandu Keane je 2009. preuzeo klupu Ipswich Towna, ali je zbog loših rezultata u siječnju 2011. dobio otkaz. Kasnije je imao još nekoliko ponuda, ali je shvatio da taj posao nije za njega. Pronašao se u ulozi stručnog komentatora i to radi fenomenalno. Dok je bio igrač, suigrači su ga se plašili. Danas igrači Uniteda nakon svakog kiksa ili loše partije strepe što će ludi Irac reći na televiziji.  

"Što je to, jesu li to rukavice? Nose li to oni rukavice? To je sjajna poruka, da", šokirao se Keane prije dvije godine kad je vidio stopere Uniteda Harryja Maguirea i Raphaela Varanea kako nose rukavice jer im je bilo hladno. "Dva snažna stopera. Da to naprave bekovi, još nekako, ali dvojica najsnažnijih igrača... Nemam riječi."

Nakon toga nijedan igrač Uniteda nikad više nije navukao rukavice bez obzira koliko hladno bilo.

U privatnom životu, barem prema pisanju engleskih medija, Roy Keane je sušta suprotnost Royu Keaneu s nogometnih terena. Divlji, agresivni i vječno svađalački raspoloženi Irac je brižan suprug, otac i djed. Suprugu Theresu Doyle je upoznao u jednom klubu u Nottinghamu 1992. dok je igrao za Forest.

Odmah je znao da je ona ljubav njegova života, no ona na početku nije baš mislila isto. Dugo mu je trebalo da ju osvoji, no bio je uporan i dosljedan, baš kakav je bio i kao igrač. Par se vjenčao 1997. u Keaneovom rodnom Corku. Imaju petero djece i dvoje unučadi, a Keane je u jednom intervjuu za Sunday Times, govoreći o svom braku, svoju suprugu opisao kao stijenu:

"Nikad je ne spominjem u javnosti, ali ona je bila kamen u mom životu. Puno me bolje čita nego ja sebe. Ne bih rekao da se Theresi sviđa svaki dio mog paketa, zna da nemam aureolu nad glavom. Zna da nisam svetac. Zapravo, to joj se sviđa kod mene. Ali zna i da nisam najopasnija osoba na svijetu."

P. S.

Znate li tko je Gary Charles? Vjerojatno ne, ali i kako biste? Gary Charles je kao mladić početkom devedesetih bio jedan od najtalentiranijih engleskih braniča. Charles i Keane su zajedno igrali u Forestu i bili su odlični prijatelji. Charles je bio godinu dana stariji od Keanea. Pod vodstvom Briana Clougha obojica su nevjerojatno napredovala. Keane je 1991. debitirao za Irsku, a Charles iste godine za Englesku. Činilo se da im je obojici svijet pod nogama. 

"Kad Charles igra, leti kao gazela. Nogomet izgleda tako jednostavno. Isprva izgleda kao da se ne miče, a onda ga vidite na drugom kraju terena", nakon jedne utakmice oduševljen je bio Brian Clough. Charles je nosio nadimak Brazilac zbog vještine da kao bočni igrač zabija puno golova, ali i zbog latino izgleda.

Keane je 1993. potpisao za United, a Charles za Derby County. Irac je u međuvremenu postao jedan od najboljih igrača na svijetu, dok je karijera Engleza počela strmoglavo padati. Igrao je sve manje, sve lošije, a više nije bilo poziva u reprezentaciju. Vjerojatno je razlog kraha jedne potencijalno velike karijere bila nesreća s tragičnim ishodom u ljeto 1992.

Naime, Charles je svojim automobilom udario tinejdžera na biciklu i ubio ga je. Iako je oslobođen krivnje, spoznaja da je ubio dijete na Charlesa je djelovala razarajuće. S promjenjivim uspjehom igrao je kasnije za Aston Villu, a u Benfici i West Hamu minutažu je dobivao na kapaljku. Tragedija iz ljeta 1992. ga je stalno proganjala i sve je više posezao za bocom.

U početku je pio rekreativno, tvrdio je da mu alkohol podiže samopouzdanje, no stvari su ubrzo izmakle kontroli. U tri godine u West Hamu odigrao je svega osam utakmica, a konačan kraj se dogodio kad je skrivio prometnu nesreću i pobjegao. Zatim je dobio kaznu od četiri mjeseca zatvora zbog vožnje u pijanom stanju, a 2005. je završio u zavoru zbog prijetnji izbacivaču jednog noćnog kluba dok je bio na uvjetnoj.

Tu na scenu stupa Roy Keane. Dvojac nije bio u kontaktu otkako su napustili Forest. Zato se Charles iznenadio kad je 2006. dobio poduže pismo svog bivšeg suigrača dok je služio kaznu u zatvoru Rutland. Dok je bio bogati nogometaš Premier lige, Charles je imao puno prijatelja. Kad je završio u zatvoru, ostao je sam. 

"Ono što se tebi dogodilo moglo se dogoditi meni", napisao je Keane Charlesu obećavši pomoći svom starom prijatelju. Rekao mu je da će napraviti sve da ovaj pronađe svoj put želi li se baviti trenerskim poslom i da će mu pronaći dom. Keane je održao riječ. Zapravo, napravio je puno više od toga.

Nije Charlesu pomogao potražiti dom, već ga je primio k sebi, da živi s njim i njegovom obitelji. Dok je radio u Sunderlandu, dao mu je mjesto jednog od svojih pomoćnika. Momčad je otišla na predsezonsku turneju u Nizozemsku. Charles je bio s njima u avionu.

Više nikad nije okusio alkohol. Godinama je bio voditelj nogometne akademije na Sveučilištu u Nottinghamu s položenom UEFA trenerskom licencom, a 2018. postao je trener Nuneaton Towna. Također, osnivač je GC Sports Care, organizacije koja pomaže nogometašima koji imaju probleme s alkoholom, drogama i depresijom. 

Keane nikad nigdje nije spomenuo to što je napravio. Nikad o tome nije govorio u intervjuima, podcastima, televizijskim nastupima... Ni slova nije napisao o ovom slučaju u obje svoje biografije. Zadnje je što bi želio je hvala zbog toga što je pomogao prijatelju kojem se život raspao. Priča je ugledala svjetlo dana tek u lipnju 2017. kad ju je iskopao novinar BBC-ja Simon Austin.

Eto, i takav je isto bio Roy Keane.