ŽIVOT nerijetko piše tužne i teške priče. Jedna takva je priča žene iz Rijeke koja ima 55 godina, 16 dijagnoza i skrbi o unuku tinejdžeru. Zbog svog zdravstvenog stanja nije sposobna za rad, a kada mjesečno plati sve troškove života, u novčaniku joj ne ostane gotovo ništa novca. Srećom, postoje udruge i organizacije koje pomažu osobama u ovakvim teškim životnim situacijama. Jedan od takvih programa je i Moje mjesto pod suncem.

Ima 16 dijagnoza, ne može raditi, a uz to skrbi o unuku tinejdžeru

55-godišnja Riječanka već 16 godina skrbi o svom unuku. Ispričala nam je da ga je iznijela iz rodilišta, i iako joj sve ove godine nije bilo lako, uspjela je dobiti skrbništvo nad njim i brinuti se o njemu. Naime, njezina je kći bila maloljetna kada ga je rodila, a uz to je imala problema s drogom. 

Baka s kojom smo razgovarali, a koja, uz skrb o unuku, ima i velikih problema sa zdravljem, prepričala nam je životnu borbu koja nije uključivala samo obiteljske i financijske probleme već i nesuglasice s Centrom za socijalnu skrb.

„Imala sam problema s Centrom za socijalnu skrb i državom oko skrbi za svog unuka. On je trebao završiti u domu, što na koncu nije niti hoće dok sam ja živa. Prvo sam mu bila skrbnik, a nakon toga su mi rekli da je majka punoljetna i da ja skrbnica više ne mogu biti.

Uz to sam imala problema sa stanom. Naime, morala sam izaći iz njega jer sam se u međuvremenu rastala od muža koji je bio u kaznionici u Puli jer je skrivio prometnu nesreću. Socijalni radnici su nas gledali kao problematičnu obitelj, a nisu gledali da sam ja u tom stanu već sedam godina živjela sama. 

Morala sam izaći iz stana koji je muž u međuvremenu prodao i do danas nisam dobila dio novca koji mi pripada. Imala sam opciju ići u podstanarstvo da bih spasila dijete da ne ide u dom. Minimalno šest puta sam bila kod psihijatra kako bi se ustanovilo da sam sposobna skrbiti o djetetu“, kazala nam je.

Skoro završila u komi zbog previsokog šećera, a sve zbog problema sa stanom

Ona se za pomoć obratila programu Moje mjesto pod suncem, gdje su joj, uz materijalnu pomoć, ponudili i razne savjete oko postupaka preuzimanja brige o djetetu. Dio programa je od njegovih samih početaka, još od prije osam godina.

„Drago mi je da ovaj program postoji jer Centar za socijalnu skrb skače gdje ne treba, a tamo gdje treba ne skače. Samo znaju uzeti djecu, s tim nisu ništa učinili da dijete ostane u krugu svoje obitelji. Ta djeca samo pate. Znam jako puno obitelji kojima je potrebna pomoć“, ispričala nam je.

Ona ima 16 dijagnoza, uključujući dijabetes, visok tlak, tumor na hipofizi, probleme s jetrom, a nedavno su joj se pojavili i problemi sa štitnjačom. Uz to, nedavno je, priča nam, gotovo završila u komi zbog previsokog šećera, koji se pojavio kao posljedica stambenog problema.

„Na inzulin sam prešla kada sam saznala da moram izaći iz stana u kojemu smo godinama živjeli unuk i ja. Šećer mi je tada skočio na 32 i bila sam pred komom“, priča nam.

No unatoč tome, za sebe kaže da je žena koja na život gleda optimistično.

Subvencija za stan je 140 eura, a stanarina 600 eura. „Događalo se da nakon plaćanja režija nemam niti jednu kunu u džepu“

Zbog nemogućnosti rada, njezina primanja su mizerna. Godišnje dobije jednokratnu pomoć od oko 500 eura, mjesečno prima 430 eura za udomiteljstvo, naknadu za rad i dječji doplatak, a unuk dobije 48 eura za svoje potrebe, što je, priča nam, nedostatno za ostvarivanje svih životnih potreba.

Od Grada dobiva subvenciju za podstanarstvo koja iznosi 140 eura, a mjesečna stanarina košta 600 eura. Kazala nam je da kada zbroji sve što dobije, nakon plaćanja režija joj ne ostane gotovo ništa novca.

„Kada sve to zbrojim te platim stanarinu i režije, bolje da ne znate koliko mi novca ostane, ni za napuniti jednu vrećicu iz dućana. Uz sve to, svaki mjesec 82 eura dajem za nadoplatu lijekova“, ispričala nam je.

Jednom prilikom joj se dogodilo da je ostala bez kune u džepu jer joj je novac skinut s računa zbog ovrhe pa nije imala za kruh. Srećom, kaže, ima prekrasne ljude oko sebe koji su joj odmah priskočili u pomoć. U prvom redu tu je program Moje mjesto pod suncem, program socijalnog uključivanja namijenjen djeci i roditeljima iz obitelji koje žive u lošijim socijalnim i ekonomskim uvjetima.

„Najteže mi je bilo kada sam dobila jednokratnu pomoć za drva, a novac je skinut s računa zbog ovrhe. Bilo je 850 kuna na računu, međutim, na bankomatu je pisalo da na kartici nema ništa novca. Bila sam u banci gdje su mi rekli da mi je sjela ovrha. Nisam imala ništa. S tim novcem sam planirala kupiti namirnice za ručak. Došla sam kući i plakala.

Zvala sam u MMPS i objasnila kakva je situacija. U međuvremenu sam od brašna i ostataka namirnica koje sam imala kod kuće napravila palačinke. Tek sam primila nešto novca, a već sam bila ostala bez njega.

Sutradan sam išla u Finu, gdje su mi vratili novac na račun nakon što sam im pokazala potvrdu da se radi o novcima za drva. U međuvremenu su mi financijski pomogli i iz MMPS-a. Rekli su mi: 'Ovo je od nas da imate za hranu i lijekove.' Nikad im to neću zaboraviti. Da nije bilo Mog mjesta pod suncem, ne znam što bih. Kada ti netko tako pomogne, to nikad ne zaboraviš.

U MMPS-u me uvijek pitaju treba li mi pomoć, ali znam da i oni imaju svoje izdatke. Dovoljno mi je kada ponekad dobijem od njih ručak. Unuk je sretan što ovdje dolazi, omogućili su mu puno toga, pa i besplatnu teretanu, što ga posebno veseli.

Da nije bilo MMPS-a, nikada ne bih vidjela neka mjesta, primjerice Brijune. Jednom smo išli i na Plitvička jezera, bilo je prekrasno. Sama sebi i svom unuku takvo nešto nikada ne bih mogla priuštiti.

Nisam osoba koja će se stalno žaliti, ne želim ih opterećivati, ali kad god da sam im se javila, pomogli su mi. Vjerujte mi, to je jedina udruga koju u deset navečer možeš nazvati, reći im da ne znaš što činiti i oni će pomoći. U razgovoru s njima osjeti se mirnoća i shvatiš da nije sve toliko crno koliko misliš i da će ti netko pomoći“, kazala nam je.

Ne gubi nadu, a dobri ljudi voljni pomoći su uvijek uz nju

Unatoč teškoj situaciji, njezin je unuk odličan učenik i uspješan sportaš koji rado pomaže drugima. Nedavno je s njim uselila u novi stan gdje su, priča nam, jako sretni. Stanarina je skuplja pa ona povremeno čisti prozore i pegla košulje kako bi zaradila nešto novca.  

„Unuk nikada nije osjetio da nešto nema. Odličan je učenik i uspješan sportaš, u školi ga jako hvale, a čak je i predsjednik razreda. Za Božić je organizirao skupljanje poklona za potrebitu djecu. Stvarno je dijete za poželjeti. Neko vrijeme nije pričao s majkom, ali pomirili su se, uspjeli smo i to riješiti. Razuman je i nema problema s tim.

Ja sam žena optimist i pored svojih svih bolesti znam otići dugima očistiti prozore, a jednom gospodinu perem i peglam košulje pa i tako zaradim. Znalo mi se dogoditi da se rasplačem od muke jer ne znam kako ću sutra bez kune u džepu, ali uvijek se netko pojavi tko mi pomogne. Snalažljiva sam, ali da je teško - jest", ispričala nam je, a ima i poruku za druge ljude:

„Društvo se otuđilo. Svi su na mobitelima i rijetko dižu glavu kako bi vidjeli druge oko sebe. Nemojte se ustručavati pomoći jedni drugima.“

I vi možete pomoći

Moje mjesto pod suncem kontinuirano radi s preko 60 riječke djece u riziku od siromaštva i marginalizacije u dobi od 6 do 18 godina, kao i s njihovim roditeljima. Djeci pružaju trajnu razvojnu podršku u stjecanju znanja i vještina te im omogućavaju sudjelovanje u aktivnostima koje bi im inače bile nedostupne.

Video: Milica Czerny Urban

Nažalost, iz godine u godinu sve je veći broj djece kojima je Moje mjesto pod suncem potrebno.

Odvojite 5 EUR mjesečno i omogućite riječkoj djeci koja žive u siromaštvu sve ono što im sustav, njihovi roditelji ili skrbnici ne mogu pružiti.

Donirati možete putem ovog linka ili skenirajte kod. Ili putem trajnog naloga na IBAN HR1924020061500087226.