HRVATSKA je početkom 2023. uvela novost u svoj financijski ekosustav, tzv. "narodne obveznice". S minimalnim ulogom od 500 eura građani su mogli ostvariti prinos od 3.65 posto godišnje, što je znatno više od kamata na štednju u bankama. Izdanje je bilo uspješno, oko 45 tisuća građana je kupilo 1.3 milijarde dolara obveznica na koje će ostvariti razuman prinos za praktički sto posto sigurnu investiciju, a država će umjesto bankama dugovati vlastitim građanima.

Nakon toga su uslijedila još dva izdanja trezorskih zapisa, u prosincu prošle te u veljači ove godine. Ukupno je do sada država tako prikupila 3.3 milijarde eura. Planira se izdanje novih "trezoraca", ovog puta se planira prikupiti 900 milijuna eura. Bit će dva "tipa", tj. dvije ročnosti, jedna na 91 dan i ciljani iznos od 259 milijuna eura, a druga od 364 dana s ciljanim iznosom od 650 milijuna eura.

Poznate su tzv. narodne obveznice, što su sada trezorski zapisi?

Prinos za 91 dan će biti 3.75 posto (godišnji), a za ročnost od 365 dana 3.65 posto. Minimalni iznos koji će građani moći upisati je 990.74 eura, a drugi 964.88 eura.To znači da će građani koji upišu 990.74 eura nakon 91 dana dobiti 1000 eura, a građani koji upišu 964.88 eura u drugim izdanju će dobiti 1000 eura za godinu dana.

Građani će tako imati priliku da financiranjem države za tri mjeseca zarade gotovo 10 eura za jedan trezorski zapis i 35 eura nakon godinu dana po jednom trezorskom zapisu.

Trezorski zapisi su u praktički isto što i državne obveznice, ali imaju kraći rok dospijeća, maksimalno do godine dana. Stoga se koriste za kratkoročna zaduživanja i standardni su instrument državnih financija. Hrvatska država je oduvijek izdavala trezorske zapise i obveznice, kao i sve ostale države na svijetu.

Hrvati na računima banaka drže ogroman novac

Nitko se neće obogatiti od toga, niti je to cilj, ali se radi o daleko boljim prinosima od kamata na štednju u bankama. Zapravo elegantno rješenje za problem prevelike štednje, jer su Hrvati skloni držati novce na računu u bankama umjesto da ih investiraju u dionice i investicijske fondove. U suštini na bankama "leži" ogroman novac koji bi bio puno korisniji da se investira.

HNB je tijekom 2023. godine prikupljao podatke o depozitima hrvatskih građana kod kreditnih institucija, iz kojih proizlazi da je na kraju prosinca te godine nešto više od 3.3 milijuna građana imalo štednju u iznosu od 37.8 milijardi eura.

U to spadaju sredstva na transakcijskim računima (tekućim računima, žiroračunima te valutnim i multivalutnim računima), na računima štednje po viđenju i na računima oročenih depozita. Država se ionako mora zaduživati da bi servisirala dospijeće starog duga pa je razumno da se zadužuje kod vlastitih građana, koji očito ne vole rizične investicije pa izbjegavaju burzu.

U Hrvatskoj se jako malo investira u dionice, obveznice i investicijske fondove

Averziju Hrvata prema investiranju u bilo što osim nekretnina nije jednostavno objasniti. Čak i ako se gleda samo financijska imovina, između 45 i 55 posto se radi o novcu i klasičnim depozitima, slično kao u Poljskoj, Sloveniji, Portugalu, Grčkoj i Rusiji, ali je isto primijećeno u Južnoj Koreji te Japanu (podaci OECD-a).

Za usporedbu, građani Islanda, Švedske, Danske i Norveške samo 15-ak posto svoje financijske imovine drže u depozitima, tj. na računima banaka ili u obliku štednje. Na istoku EU većina država ima isti "problem", s iznimkom Estonije i Mađarske. U tim zemljama je udio depozita u ukupnoj financijskoj imovini kućanstava manji od 30 posto, a dionica 40 posto (Mađarska) i 55 posto (Estonija).

Drugi pokušaj hrvatske države da uvjeri građane u nešto drugo osim držanja novca na banci. Prvi je bio prodaja dionica HT-a

Ovo nije prvi pokušaj hrvatske države da uvjeri građane da ne drže novce dominantno na računima banaka. Tijekom 2007. je provedena prodaja dionica Hrvatskog Telekoma. Cijena je u početku bila 265 kuna po dionici, što je bilo ispod tržišne cijene.

Interes građana je i tada bio velik. Skoro 400 tisuća građana je kupilo dionice, a prosječnom uplatom od 34 tisuće kuna. Zapravo je navala bila toliko velika da je višestruko premašivala ponudu dionica, tj. broj dionica koji je država bila voljna prodati građanima, s potražnjom ukupne vrijednosti veće od 37 milijardi kuna.

Savjetnik hrvatske države za prodaju dionica HT građanima je bila poznata američka kompanija JP Morgan. Tada je zadovoljstvo velikim zanimanjem za javnu ponudu dionica HT-a iskazao premijer Ivo Sanader, istaknuvši da odaziv pokazuje i daljnji porast standarda hrvatskih građana, promjenu dioničarske kulture te jačanje hrvatskog tržišta kapitala.

HT je do kraja 2007. bio uvršten ne samo na Zagrebačkoj burzi nego i na Londonskoj burzi, a isprva je sve bilo toliko uspješno da se razmatrao isti model privatizacije za ostale državne kompanije. 2008. počinje velika svjetska financijska kriza, što je pokvarilo planove o poticanju Hrvata na veće burzovno investiranje. 2014. se HT povukao s Londonske burze.

Državne obveznice i trezorci su potpuno sigurni, za razliku od nekada dionica HT-a

Naravno, današnje izdavanje "narodnih obveznica" i "narodnih trezoraca" nije isto kao prodaja dionica HT-a građanima. Za početak je daleko sigurnije, u principu sto posto sigurno. Dionice su daleko rizičnije od državnog duga, zbog čega je prilika za zaradu veća.

Zbog razlike između sigurnih prinosa kod obveznica i trezorskih zapisa u odnosu na rizik koji proizlazi iz kretanja cijene dionica, i motivacija građana je drugačija. HT se uglavnom planirano kupovao da bi se brzo prodao po većoj cijeni, ne da se drže dionice na duge staze. U osnovi se radilo o masovnoj špekulaciji građana Hrvatske.

Obveznice i trezorske zapise se kupuje da bi se ostvario kakav-takav razuman prinos na financijsku imovinu koja ionako postoji na računima, ali puno veći i isplativiji od kamata u banci. Ali se može povezati s ponudom dionica HT-a građanima kao pokušaj države da "izvuče" štednju građana iz banaka i uvjeri ih da s njom naprave nešto korisnije i isplativije od toga da jednostavno leži na računima i stvara mizerne prinose.