U INDEXOVOJ rubrici Retrosportiva vraćamo se u prošlost i prisjećamo sportaša, klubova i događaja koji su fascinirali svijet prije 20, 30 ili 50 godina. Hakeem Olajuwon bio je jedan od najvećih centara i najbolji bloker u povijesti NBA lige. S Houstonom je osvojio dva naslova prvaka, ali i zauvijek ostao u sjeni Michaela Jordana, iako je u nekoliko navrata mogao promijeniti mitologiju o najvećem svih vremena.

KAD JE 6. listopada 1993. Michael Jordan objavio svoj prvi odlazak u mirovinu, svijet košarke ostao je u šoku. Objava je označila kraj trogodišnje dominacije Chicago Bullsa, ali i dala nadu 26 preostalih NBA momčadi da će na ljeto doći do toliko sanjanog šampionskog prstena, koji im je bio nedostupan.

Osvojili su ga Houston Rocketsi, predvođeni svježe okrunjenim MVP-jem Hakeemom Olajuwonom, nakon što su u finalu u sedam tijesnih utakmica nadigrali New York Knickse. Svjetska javnost nije bila impresionirana. "Netko mora biti prvak, vratite nam Jordana", bio je javni diskurs košarkaškog ljeta 1994., a štovatelji Jordanova kulta i danas su uvjereni da bi njihov bog osvojio osam uzastopnih naslova da ga očeva smrt nije na godinu i pol dana otjerala u bejzbol.

Iako mu je neograničeno samopouzdanje bilo jedna od najvažnijih osobina koje su ga dovele do trona Najvećeg, ni sam Jordan nije bio tako uvjeren u tu teoriju. Zapravo, priznao je da su Rocketsi bili momčad koja je Bullsima stvarala najviše problema i da Čikažani jednostavno nisu imali sastav koji bi mogao obuzdati Dreama. Uostalom, u tri šampionske sezone Bullsi su izgubili pet od šest utakmica s Houstonom.

Kad se Jordan vratio, s brojem 45 na leđima umjesto ikonske dvadeset trice, Bullsi baš iz tog razloga nisu ni ušli u finale i jer se nisu mogli nositi s čudom prirode zvanim Shaquille O'Neal. Ali čak i taj gorostasni fenomen u finalu je protiv Nigerijca izgledao poput kakvog nekoordiniranog srednjoškolca kojeg su na parket poslali samo zato što je visok i jak.

Hakeem je Shaqu priuštio nezaboravnu ljetnu školu, izvlačio ga na tricu i probijao bekovskom brzinom i tehnikom, a pod košem ga izluđivao okretnošću, brzinom rada nogu i patentiranim Dream Shakeovima, najpoznatijom centarskom fintom u povijesti košarke. Njegovi Rocketsi pomeli su Magic, koji je prethodno izbacio "nepobjedivog" Jordana. 

"On je bio jedini igrač kojeg nisam mogao slomiti", rekao je Shaq godinama kasnije i priznao da je u tom finalu igrao umjerenije nego inače zbog prevelikog poštovanja prema centru Houstona. "Tad sam naučio važnu lekciju i zakleo se da ću sljedeći put kad uđem u finale dominirati. I to sam i učinio."

Na draftu ga je Houston izabrao ispred Jordana. I nitko ne misli da je promašio

Zato je teza o Jordanovih osam uzastopnih titula u najmanju ruku upitna i logičnije bi bilo zapitati se koliko bi ostavština Gospodina Zraka bila drukčija da je tih godina naletio na Rocketse jer karijeru možda ne bi završio sa savršenim omjerom u finalima, koji mu je jedan od najjačih argumenata za status GOAT-a.

Uostalom, ne bi mu bio prvi put da je završio iza Olajuwona. I 40 godina nakon drafta 1984. Sam Bowie poznat je kao najveći "bust" u NBA povijesti, a košarkaški svijet i danas ismijava Portland Trail Blazerse jer su ga odabrali kao drugog i Jordana prepustili Bullsima. Houston je kao prvog izabrao Olajuwona, ali kao ni tada, ni 40 godina poslije tu odluku nitko ne preispituje. 

Uz dva prstena i titulu MVP-ja, Olajuwon je 12 puta izabran na All-Star i isto toliko puta u All-NBA momčad, dvaput je bio najbolji obrambeni igrač lige i devet puta član najboljih defenzivnih petorki. Ima i olimpijsko zlato iz Atlante 1996., koje je osvojio s SAD-om nakon promjene državljanstva, uvršten je u Kuću slavnih, karijeru je završio kao najbolji bloker svih vremena i kao jedan od samo četiri igrača u povijesti koji su ostvarili quadruple-double.

Nije loše za klinca iz Afrike, koji je prvi put primio košarkašku loptu u ruke tek kad mu je bilo 15 godina, u Ameriku dvije godine kasnije stigao još toliko igrački sirov da prvu sezonu na Sveučilištu Houston uopće nije igrao, a u drugoj se sramežljivo probijao u sastav, da bi nakon četvrte bio neosporni prvi pick jednog od najjačih draftova u povijesti, koji je NBA ligi donio i Jordana.

Michael nikad to nije javno rekao, ali Hakeemovi ondašnji suborci širili su mitove o emocijama koje je inače teško povezati s Jordanom. "On je jedini čovjek od kojeg je Jordan strahovao. Govorio je da se plaši velikog Afrikanca", rekao je bivši suigrač Robert Horry, a trener Rudy Tomjanovich prenio je Jordanove gorespomenute sumnje u hipotetskom finalu s Houstonom.

Odalamio suigrača, a ovaj ga htio izbosti

Iako ga povijest pamti kao velikog čovjeka i besprijekornog suigrača, Olajuwon je u prvoj fazi karijere bio prilično divlji i često se tukao na terenu, a znao je potegnuti i na suigrače, baš poput Jordana. Prijelomni trenutak njegova života bio je kad se posvetio islamu, što mu je donijelo novi fokus, unutarnji mir i jasnije prioritete.

Vernon Maxwell pet je godina igrao s Olajuwonom i dobro poznaje obje njegove strane. Maxwella su zvali Mad Max, i to potpuno opravdano, jer radilo se o jednom od većih "luđaka" koji su ikad kročili NBA parketima. Iz njihove prve zajedničke sezone datira priča u koju je podjednako teško i lako povjerovati, a prema kojoj je Maxwell nakon sukoba u svlačionici namjeravao doslovno ubiti Dreama.

"Bio je sjajna osoba nakon što je postao musliman, prije toga bilo ga je teško podnositi", rekao je Maxwell u uvodu u priču. "Na poluvremenu utakmice u Seattleu išli smo prema svlačionici, do koje je vodio jako dug hodnik. Bio sam nervozan i govorio mu da mi mora dodavati loptu. Rekao mi je da budem profesionalac, a ja njemu da ne želim to slušati.

U svlačionici sam sjeo na stolicu i nastavio mu prigovarati, a on je došao pred mene i iz sve snage mi opalio šamarčinu, tako jako da sam pao sa stolice. Tako sam poludio da sam uzeo stolicu, bacio je prema njemu i razbio staklo u svlačionici. Zgrabio sam komad stakla i htio ga izbosti. 

Svi su se razbježali, dotrčala je policija, uperili su pištolje u mene i vikali da bacim nož. Nisam mislio da ću to doživjeti, da ću na poluvremenu utakmice biti na nišanu policije", ispričao je Maxwell u podcastu Gilberta Arenasa.

O Olajuwonu su kružile svakakve priče, posebno nakon samog dolaska u SAD, o nazadnosti u kojoj je odrastao u Nigeriji, pa se čak i Wikipedia poziva na članak iz Houston Chroniclea 1981., prema kojem je kao dječak bio čuvar ovaca i kopljem ubio lava braneći svoje stado. No, to je samo otrcani mit koji su kasnije i Sudanac Manute Bol i u modernoj eri Joel Embiid prodavali naivnim i senzacija željnim Amerikancima.

Treninge iz nogometa, rukometa, ping-ponga i atletike pretočio u košarkaško savršenstvo

Zapravo, Hakeem je odrastao u nigerijskoj metropoli Lagosu, gdje je 1961. rođen kao treće od osmero djece Salima i Abike, u muslimanskoj obitelji Yoruba koja je imala svoj biznis s cementom. U djetinjstvu nije toliko držao do vjere, ali jest do životnih postulata i vrijednosti Yoruba, koji su ga oblikovali.

Yorube su narod koji nikad ne odustaje, koji se nakon neuspjeha ne sažalijeva, nego se trudi još više, radi još napornije, koji teži savršenstvu i prepreke na kojima je zapeo vidi kao blagoslov, a nove početke kao priliku da izgradi nešto još bolje od prvotno zamišljenog. 

Hakeem u djetinjstvu nije bio ni svjestan da će mu brojni novi počeci biti takav blagoslov u modeliranju avangardnog stila košarke, koji ga je izdvojio kao jednog od najvećih centara svih vremena.

Kao dječak bavio se raznim sportovima, a globalno je najpoznatije da je počeo kao nogometaš, čemu se pripisuje njegov hitri rad nogu. Ali, za razliku od Kobea Bryanta i Stevea Nasha, koji svoja nogometna iskustva smatraju ključnim za svoj pregled igre i percepciju kretanja na košarkaškom terenu, Olajuwon je zbog visine bio golman.

Obožavao je nogomet i, kao pravi Yoruba, želio se usavršiti, a za golmana je presudno kvalitetno postavljanje i spremnost na reakciju, odnosno neprestano lateralno kretanje sitnim koracima, kakvi nisu prirodni 12-godišnjacima koji su već izrasli gotovo dva metra. 

Bavio se i atletikom, točnije skokom u vis, i tako rano dobio bazu u vježbama skočnosti. Igrao je i stolni tenis, uz koji je poboljšao reflekse. Nakon nogometa, prebacio se na rukomet, novi sport u Nigeriji u kojem se zainatio postati najbolji, te kao pivot uvježbavao nagle okrete i promjene smjera. 

U njegovu slavnom Dream Shakeu mogu se pronaći elementi doslovno svakog od spomenutih sportova kojima se bavio prije nego što je s 15 godina prvi put uzeo košarkašku loptu u ruke, a koji su rezultirali boljim radom nogu, koordinacijom i generalnim atletizmom.

Došao na turnir kao rukometaš, otišao kao košarkaš

Košarka sedamdesetih godina prošlog stoljeća uopće nije bila popularna u Nigeriji, koja je poput svih drugih afričkih zemalja bila zaluđena nogometom, te se nije mogla ni gledati na televiziji. Zato nije bilo neobično da Ganiyu Otenigbagbe, bivši razigravač nigerijske reprezentacije, nema adekvatniji posao nego da bude košarkaški trener u Muslimanskoj učiteljskoj školi u Lagosu, u koju je išao Hakeem.

Prosječna visina nigerijskog muškarca u to je vrijeme bila samo 163 centimetra, pa se 15-godišnji dvometraš itekako isticao. Trener Ganiyu dugo ga je gnjavio da se s rukometa prebaci na košarku, ali Olajuwon nije htio ponovo mijenjati sport u već poodmakloj dobi za novi sportski početak.

U rukometu je dominirao, iako mu je to dopuštala i slaba konkurencija, jer malo se djece bavilo tim novim sportom. To se vidjelo i kad je Olajuwonu propala prilika da se iskaže na nacionalnoj sceni, na velikom natjecanju učiteljskih škola iz cijele zemlje, jer je rukometni turnir otkazan zbog premalog broja momčadi. Nasreću, na istom se sportskom festivalu održavao i košarkaški turnir. Razočarani Hakeem je popustio, konačno prihvatio Ganiyuov poziv i upustio se u nepoznato.

Do tog trenutka Hakeem o košarci nije znao baš ništa, osim da je dobro biti visok. Upoznavajući ga s osnovama, trener Ganiyu popeo se na stolicu kako bi mu demonstrirao zakucavanje kao najjednostavniji način postizanja poena. Kad je rekao Olajuwonu da sad on to učini, ovaj se popeo na stolicu. Kad mu je trener rekao da siđe, Hakeem je pokušao zakucati s poda, ali nije uspio. Ne zato što nije mogao, nego jer odraz i visinu nije znao iskoristiti s mjesta.

Ipak, nabrzinu je pohvatao osnove i shvatio da mu je košarka najprirodnije leži od svih sportova u kojima se okušao. Odmah je zaigrao na turniru na koji je došao kao rukometaš, a već nakon prve utakmice bilo je jasno da će ostatak života biti košarkaš.

Amerikanac Oliver Johnson, koji je u Afriku stigao s američkim mirovnim snagama 1969., pa ostao u Nigeriji i posvetio život radu s mladim košarkašima, nakon utakmice dojurio je do Ganiyua i povikao: "Pa gdje si pronašao ovog dječaka?!"

Na bazu stvorenu u drugim sportovima Ganiyu i Johnson nadograđivali su osnovne, pa složenije košarkaške elemente, a Hakeem je sve upijao i ekstremno brzo napredovao. Dvije godine nakon što je prvi put dotaknuo košarkašku loptu, vodio je nigerijsku reprezentaciju na juniorskom prvenstvu Afrike, pa iako nisu osvojili zlato, proglašen je MVP-jem turnira.

Američki san

Bilo je jasno da se radi o nadnaravnom talentu koji nema što tražiti u tako košarkaški zakržljalom okruženju kao što je Nigerija te da je jedini logičan idući korak odlazak u SAD. Hakeemu ideja nije teško pala jer je gotovo svaki Afrikanac, pogotovo nakon ukidanja segregacije, želio živjeti američki san.

Jednog je dana Olajuwon ušao u dvoranu u Lagosu, gdje je neformalni šuterski trening držao Christopher Pond, Amerikanac koji je tada radio kao izbornik Srednjoafričke Republike. Pitao je Hakeema želi li im se pridružiti, na što je ovaj pristao. Nakon što su i zaigrali, Pond nije mogao doći sebi.

"Trčao je po cijelom terenu i blokirao valjda svaki šut koji je itko uputio", prisjetio se trener. "Pitao sam ga ima li kakve planove za budućnost i nekoliko sati kasnije bili smo na ručku i krenuli za američku ambasadu. Tamo su nam pomogli kontaktirati nekoliko sveučilišta, ali morali smo koristiti javnu govornicu, a imao sam samo putničke čekove pa sam stalno slao Hakeema natrag u ambasadu da ih unovči kako bismo imali za nove pozive."

Pet sveučilišta odlučilo mu je dati priliku, ali samo za probu, nitko mu nije ništa htio jamčiti na neviđeno, a bez barem usmene garancije nije mogao dobiti studentsku vizu. Unatoč skepsi, jer Pond mu je već jednom uvalio "mačka u vreći", trener Sveučilišta Houston Guy V. Lewis naposljetku je odlučio dati garanciju američkoj ambasadi kako bi mu odobrila vizu.

Olajuwon je namjeravao posjetiti svih pet sveučilišta, a prvo odredište bio je njujorški St. John's. U New York je sletio u siječnju 1980., usred zime, i čim je izašao iz aerodromske zgrade, zapljusnuli su ga ledeni vjetar i nanosi snijega. Naviknut na puno toplije uvjete, šokirani košarkaš praktički se na peti okrenuo i otišao rezervirati let za sljedeće odredište - Houston.

No, prema planu, trebao je provesti tri dana u New Yorku, tako da je potpuno zbunio Lewisa kad ga je nazvao s aerodroma u Houstonu i rekao: "Tu sam." Kako ga nitko nije očekivao, tako ga nitko nije ni dočekao pa mu je Lewis rekao da uzme taksi i dođe na sveučilište. Čim ga je prvi put vidio na djelu, Lewis je znao da ga Pond ovaj put nije prevario i da je odluka da pokrije afričkog diva u ambasadi bila pun pogodak. 

I Olajuwonu se svidio Houston. Dok je većina Amerikanaca teksaške vrućine smatrala nepodnošljivima, njemu je tamo bilo kao kod kuće. Doslovno. "Tu je možda malo hladnije nego u Lagosu", zaključio je i odlučio ostati, otkazavši preostale tri probe. "Selidba u Houston bila mi je tako prirodna. U Nigeriji sam išao u internat, gdje se vodio sličan život kao tu na sveučilišnom kampusu."

Akeem

Pri registraciji na sveučilište došlo je do pogreške i Olajuwon je evidentiran kao Akeem, što je ostala verzija imena po kojoj je bio poznat sve do 1991. Za to ga nije bilo previše briga, ali mu je nešto teže palo kad je na sveučilištu odlučeno da tijekom prve godine ne igra, kako bi se posvetio prilagodbi na novi život, učenju i naravno košarkaškom napretku.

Dok je u Africi bez problema dominirao, za ozbiljnu košarku Olajuwon je još bio presirov, ali naporno je radio i dodavao nove elemente u svoju igru, čak i one koje ga nitko nije tražio.

"Treneri su vikali na mene: 'Igraš centra, ostani u reketu!' Ali ja nisam htio ostajati u reketu. Gledao sam bekove i inspirirala me njihova kreativnost. Reket je dosadan", napisao je Olajuwon za Players Tribune. "Želio sam plesati po cijelom terenu. Gledao sam bekove i želio raditi što i oni.

Zato sam razvio vanjsku igru, nisam radio samo centarske vježbe, nego i na driblingu i na šutu s poluodstojanja. Radio sam na dodavanjima i kretanju. Ako bi me čuvao sporiji igrač, izvukao bih ga vani, a onda probio i odjurio do obruča. Ako je čuvar niži, brzo bih se postavio bliže košu da ga mogu izgurati leđima.

Naučio sam igrati košarku i nogomet na barem jedan sličan način: Uzmeš ono što ti obrana ponudi. Uskoro su mi treneri prestali govoriti da ostanem u reketu."

U drugoj sezoni ušao je u standardnu rotaciju, ali uglavnom ulazio s klupe i igrao 18 minuta u prosjeku postižući 8.3 poena, 6.2 skoka i impresivnih 2.5 blokada. Cougarse je predvodio Clyde Drexler i odveo ih na Final Four, gdje su u polufinalu izgubili od kasnijih prvaka, North Caroline s Michaelom Jordanom.

Phi Slama Jama

Olajuwon je želio igrati više i pitao je trenere što treba učiniti da bi se to dogodilo. Poslali su ga Mosesu Maloneu, centru Houston Rocketsa, koji je upravo bio osvojio drugu nagradu za MVP-ja NBA lige. Malone je svakog ljeta u Houstonu trenirao s nekolicinom igrača, a Nigerijac im se pridružio i osjetio razliku.

"Često sam igrao protiv njega i to mi je iskustvo puno pomoglo. Igrajući protiv nekoga takve razine, brzo sam napredovao. On je bio najbolji centar lige, a ja sam poboljšavao svoju igru kako bih se mogao nositi s najboljima", objasnio je Olajuwon.

I zaista, u svojoj trećoj sezoni Olajuwon je poletio, i figurativno i doslovno, jer njegova su mu zakucavanja donijela nadimak Dream, nakon što je Lewis za njih rekao da su "poput sna", a s Drexlerom i ostalih atletski nadarenim suigračima tvorio je prvo "zakucavačko bratstvo" popularno nazvano Phi Slama Jama.

Drexler je opet odveo Cougarse na Final Four, ovaj out s Olajuwonom u puno prominentnijoj ulozi, ovaj put su došli i do finala protiv North Carolina Statea. Drexler je rano upao u probleme s prekršajima, a Olajuwon je morao stalno odlaziti na predah i stavljati masku s kisikom jer se brzo umarao na velikoj nadmorskoj visini u Albuquerqueu.

Unatoč svemu tome, Houston je bio u igri do zadnje sekunde, a momčad NC Statea je zbrčkala zadnji napad i Dereck Whittenburgh morao je šutnuti iz velike udaljenosti. Pod košem su čekali Olajuwon i Lorenzo Charles. Obojica su primijetila da će lopta biti prekratka, ali Olajuwon je bio neodlučan, nije želio prerano skočiti i riskirati silaznu putanju. Charles je iskoristio njegovu neodlučnost, uhvatio loptu i zakucao za pobjedu 54:52 sa zvukom sirene.

Unatoč pogrešci koja je Cougarse koštala naslova, Olajuwon je briljirao na Final Fouru s prosjecima od 20.5 poena, 20 skokova i 7.5 blokada, pa je proglašen najboljim igračem turnira te je do danas posljednji igrač koji je dobio to priznanje iako nije bio član pobjedničke momčadi.

Drexler je nakon te sezone izašao na draft, na kojem su ga kao 14. izabrali Portland Trail Blazersi, a Olajuwon je postao glavna zvijezda Houstona i odveo ga na treći uzastopni Final Four te drugo uzastopno finale. Ipak, ni ovaj put nije osvojio titulu, bolji je bio Georgetown s Patrickom Ewingom 84:75.

Prvi izbor drafta

Iako nije imao niti jednu povijesnu utakmicu, konstantno kvalitetne igre i prosjeci od 16.8 poena, 13.5 skokova i čak 5.6 blokada donijeli su mu uvrštenje u najbolju sveučilišnu petorku. Preostalo mu je odlučiti hoće li ostati još jednu godinu na koledžu ili se prijaviti na NBA draft, na kojem mu je praktički bilo zajamčeno prvo mjesto.

Tada nije bilo lutrije, izvlačenja kuglica koje su davale dobitnu kombinaciju, nego je odluka o prvom picku padala bacanjem novčića, a dobili su ga Houston Rocketsi. Olajuwon je želio ostati živjeti u Houstonu i to je bila savršena prilika da dobije i ovce i novce.

Rocketsi su se još oporavljali od odlaska MVP-ja Mosesa Malonea, nakon kojeg su pobijedili u samo 14 utakmica u sezoni te dobili prvi izbor drafta, kojim su odabrali 224 cm visokog centra Ralpha Sampsona, trostrukog sveučilišnog igrača godine. S njim su se popravili na 29 pobjeda, ali sreća im se opet naklonila i drugu godinu zaredom im donijela prvi pick.

Iako je draft 1984. do danas ostao jedan od najjačih u povijesti, te je NBA ligi dao legende na raznim pozicijama - Jordana na dvojci, krilnog centra Charlesa Barkleya i razigravača Johna Stocktona - Rocketsi nisu dvojili da će ponovo izabrati centra.

Uostalom, unatoč rastućem rivalstvu Magica Johnsona i Larryja Birda, generalno je vladalo mišljenje da se šampionska momčad gradi oko centra, a visoki igrači bili su najveće superzvijezde. Kad je na raspolaganju bila tako raznovrsna, moderna petica poput Dreama, Rocketse nije spriječilo to što im najbolji igrač pokriva istu poziciju, nego su stvorili prve Twin Towerse NBA lige, centarski tandem predodređen da se umiješa u dominaciju LA Lakersa i Boston Celticsa.

Trejd koji bi "promijenio povijest i legendu o Jordanu"

Svaki fan košarke zna da su Portland Trail Blazersi nakon toga kao drugog također izabrali centra, Sama Bowieja, te prepustili Jordana Chicago Bullsima, a sve ostalo je povijest. Poznato je i objašnjenje Blazersa da su godinu ranije izabrali Drexlera i da im je bilo puno smislenije u sastav dodati centra nego još jednog beka strijelca. Poznato je i da su Bowieju ozljede uništile karijeru i da je i danas, ni kriv ni dužan, predmet sprdnje jer je izabran ispred GOAT-a.

Manje je poznat scenarij prema kojem su i Olajuwon i Jordan i Drexler mogli završiti kao suigrači. U svojoj autobiografiji Living the Dream Olajuwon je otkrio da su Rocketsi pregovarali s Blazersima o razmjeni u kojoj su trebali poslati Sampsona u Portland za Drexlera i drugi izbor drafta, kojim bi izabrali Jordana, ali pregovori su propali.

"Takav trejd promijenio bi povijest lige, a možda i cijelu legendu o Michaelu Jordanu", napisao je Sam Smith, čikaški sportski novinar, kroničar Bullsa i autor knjige Jordanova pravila.

Zaista, tko zna kako bi se Jordan razvijao u takvim okolnostima. Možda bi karijeru započeo kao Drexlerova zamjena s klupe, možda bi zauvijek ostao druga opcija u Rocketsima, možda bi ga Houston s vremenom razmijenio u neki drugi klub... A možda bi Jordan svejedno postao GOAT i s Olajuwonom stvorio najdominantniji duo u povijesti, možda i trofejniji od Celticsa s Billom Russellom, koji su osvojili osam naslova zaredom i 11 u 13 godina.

Ovako ih je Jordan uzeo šest, Olajuwon dva u Jordanovim bejzbolskim godinama, a Drexler jedan, kad se pridružio Hakeemu u Houstonu, ali o tome ćemo kasnije. Jer Olajuwonu ni Jordan ni Drexler nisu trebali da dođe do finala.

Šokirali branitelje naslova Lakerse i spriječili njihovo novo finale s Bostonom

Za početak, Jordan je dobio priznanje za rookieja godine ispred Olajuwona, koji je također imao sjajnu prvu sezonu s prosjecima od 20.6 poena, 11.9 skokova i 2.7 blokada te pomogao Rocketsima da ostvare 19 pobjeda više nego prethodne sezone i uđu u doigravanje, u kojem su tijesno ispali u prvom krugu od Utah Jazza.

U drugoj sezoni Olajuwon je već bio u finalu. Nitko nije imao odgovor na takav centarski tandem u eri dok je većina igrača još smatrala tricu nepotrebnom novotarijom, a te sezone momčadi su ih u prosjeku ispucale 3.3 po utakmici, uz 28% uspješnosti. Za usporedbu, ove sezone NBA klubovi šutirali su 35.1 tricu po utakmici i pogodili gotovo 37% pokušaja.

"Nitko nije imao dva centra koji mogu trčati i znaju igrati. Našim bekovima bilo je teško odlučiti kome će dodati loptu, ali protivnicima još teže koga će od nas čuvati", prisjetio se Sampson u dokumentarcu o Olajuwonu.

U dvije godine s Dreamom Rocketsi su od posljednjeg mjesta na Zapadu došli do drugog, u doigravanju pomeli Sacramento 3:0 pa izbacili Denver 4:2, a onda su ih u konferencijskom finalu čekali branitelji naslova Lakersi s Magicom, Kareemom Abdul-Jabbarom i Jamesom Worthyjem.

U prvoj utakmici prekaljeni Kareem školovao je mladog Akeema i s 31 poenom odveo Lakerse do pobjede. Ali, Olajuwon je brzo učio, baš kao nekoliko ljeta prije igrajući protiv Mosesa Malonea, te u nastavku serije terorizirao šesterostrukog MVP-ja. U seriji je imao prosjeke od 31.0 poena, 11.2 skoka i 4.0 blokade, a Rocketsi su dobili sljedeće četiri utakmice i spriječili novo finale Lakersa i Bostona.

"Vjeruju u sebe, ništa ne uzimaju zdravo za gotovo, oni su momčad sposobna osvojiti naslov prvaka i osjećaju to", rekao je trener Lakersa Pat Riley prije nego što će Rocketsi dovršiti seriju u dramatičnoj petoj utakmici, koju je Houston dobio čudesnim akrobatskim košem Sampsona u zadnjoj sekundi.

Iako je Akeem briljirao, Celticsi s preiskusnom, povijesnom visokom linijom Bird-McHale-Parish i nedavno preminulim Billom Waltonom s klupe bili su prevelika prepreka. Boston je slavio 4:2, osvojivši posljednji od tri naslova s tom čudesnom generacijom. Ipak, činilo se da vrijeme Rocketsa dolazi i da je titula u bliskoj budućnosti neizbježna.

Međutim, u idućoj sezoni Sampson je doživio prvu u nizu ozljeda koljena, koje će mu nekoliko godina kasnije prekinuti karijeru, a iako je Olajuwon dominirao i postao stalni član najbolje NBA petorke, bez "blizanca" u optimalnom stanju nije mogao odvesti Rocketse dalje od polufinala Zapada.

Kad je Sampson početkom sezone 1987./88. doživio novu ozljedu, Rocketsi su ga trejdali u Golden State i razdvojili Twin Towerse. U Houston su stigli Joe Barry Carroll i Sleepy Floyd, koji su također bili All-Star igrači, ali Rocketsi nisu funkcionirali kao prije.

Dream Shake

U svakoj od iduće četiri sezone ulazili su u doigravanje i ispadali u prvom krugu. Olajuwon je kao neupitno prva opcija postizao najbolje brojke karijere, dvaput predvodio ligu u skokovima i dvaput u blokadama. Međutim, nije imao povjerenja u suigrače te se često odlučivao sve sam rješavati, čak i kad bi ga okružila tri obrambena igrača.

Nevjerojatna brzina nogu i okretnost omogućavali su mu da se iskobelja iz nemogućih situacija i zaista zabija protiv trojice, a kad bi na njemu ostao samo jedan čuvar, bio je to siguran koš. Tih je godina do savršenstva doveo Dream Shake, kombinaciju finti i poteza kojima je čuvare slao po ćevape jer nikad nisu znali što slijedi. 

"On ima pet poteza i četiri kontrapoteza. To mu daje ukupno 20 poteza", rekao je godinama kasnije Shaquille O'Neal kako je doživljavao okršaje s Olajuwonom i fintama koje je ovaj objasnio svojim nogometnim zaleđem.

"Dream Shake je zapravo nogometni potez koji sam prenio na košarku. Uvijek će omogućiti jednu od tri stvari. Ili će preusmjeriti protivnika na drugu stranu, ili će ga zalediti i oduzeti mu mogućnost da reagira, ili će ga otresti i stvoriti mi dovoljno prostora za neometani šut", objasnio je Olajuwon. O tome koju je od 20-ak kombinacija iskoristio ovisilo je što će se dogoditi s čuvarom, ali rezultat je uvijek bio isti - dva poena za Rocketse.

"Gubitak nekoliko suigrača, a time i očekivanja, ostavio je traga na njemu, ali zato je još više radio na svojoj igri i nosio momčad na leđima", rekao je ondašnji trener Bill Fitch. No, to je počelo donositi i prve kritike te stvorilo medijski narativ kako je Olajuwon sebičan i nikad neće biti zadovoljan suigračima, dok je on samo bio uvjeren da momčad ima veće šanse ako zabija sam protiv trojice nego ako doda. 

Bilo je i utakmica u kojima je uključivao i suigrače, pa je u ožujku 1990. protiv Golden State postao tek treći igrač u povijesti s quadruple-doubleom, ali NBA mu je nakon utakmice oduzela jednu asistenciju i poništila pothvat. Nepunih mjesec dana kasnije, protiv Milwaukeeja je imao 18 poena, 16 skokova, 11 blokada i 10 asistencija i ispravio nepravdu.

No, generalno, što se više trudio, to je lošije igrao, nervoza ga je izjedala i često se sukobljavao sa sucima te provocirao tučnjave s protivničkim igračima, a sigurni nisu bili ni njegovi vlastiti suigrači, o čemu svjedoči suluda anegdota Vernona Maxwella s početka priče. Na Maxwellovu sreću, samo je jednu sezonu igrao s Akeemom, a ostatak zajedničkih godina s Hakeemom.

Povratak islamu i izvornom imenu

Iako je odrastao kao musliman, Olajuwon nikad nije previše držao do vjere, a po dolasku u Ameriku potpuno se okrenuo svjetovnom životu. Nije se sramio svojeg bogatstva, imao je dvije kuće, vozio crni Mercedes i crveni Porsche. U kući u kojoj je živio imao je bazen u obliku košarkaškog terena i malu diskoteku na trećem katu.

Ali, momčadski neuspjesi i medijske kritike ostavile su traga na njemu i osjećao je potrebu da pronađe nekakav unutarnji mir, novi fokus, možda čak i novu svrhu. Jednog je dana, prolazeći pokraj džamije, odlučio ući i osjetio nešto, očito dovoljno da ga preusmjeri i započne duhovnu transformaciju. 

Počeo je ponovo čitati Kuran i prakticirati islamske običaje, čak je nakon sezone hodočastio u Meku. Uoči sezone 1991./92. službeno je promijenio ime po kojem su ga Amerikanci znali i ponovo postao Hakeem.

"Nije to neka velika stvar, samo sam vratio izvorno spelovanje", objasnio je tada Olajuwon. "Kad sam došao u Ameriku, nije me bilo briga što su mi na sveučilištu tako pisali ime. Ali kad bih se vratio kući ili razgovarao s majkom, pitala bi me zašto sam promijenio ime. Sad sam odlučio vratiti H, to je sve."

Od tada su u njegovoj putnoj torbi redovito bila dva nova predmeta - Kuran, koji je čitao u svakom slobodnom trenutku, čak i prije i poslije utakmica, te kompas, koji mu je otkrivao u kojem smjeru se okrenuti ka Meki tijekom svake od pet dnevnih molitvi. 

"Sve se promijenilo. Shvatio sam da će se dogoditi ono što je Božja volja. Shvatio sam da samo trebam nastojati biti najbolji što mogu, a onda je na Njemu da odluči. Ako želi da osvojim naslov, to će se i dogoditi", bio je uvjeren Olajuwon.

Naravno, novootkrivena vjera tjerala ga je i na post, ali to se nije osjećalo u njegovoj igri. Štoviše, 1995. je tijekom Ramadana proglašen igračem mjeseca u NBA ligi. "Osjećao sam posebnu energiju i eksplozivnost", objasnio je tada.

Hakeem je vrlo ozbiljno shvaćao vjeru te je naslijedio Abdul-Jabbara kao najpoznatiji musliman u NBA ligi, pa je zato 1996. bio vrlo tražen sugovornik nakon incidenta u kojem je košarkaš Denvera Mahmoud Abdul-Rauf ostao sjediti tijekom izvođenja američke himne iz protesta prema "simbolu opresije, ugnjetavanja i iskorištavanja manjina".

I dok su mnogi košarkaši Abdul-Raufu dali podršku jer ima pravo držati se svojih uvjerenja, najžešći kritičari njegova protesta bili su upravo Olajuwon i Abdul-Jabbar, koji je rekao da njegovo ponašanje šteti imidžu muslimana. "Islam nas uči da se pokoravamo i pokazujemo poštovanje prema zakonima zemlje u kojoj živimo, dok god samo Alaha obožavamo", objasnio je Olajuwon.

Sukob s vlasnikom kluba i sudbonosni let u Japan

Vjera i novopronađeni fokus možda su mu dugoročno pomogli i bili zaslužni za osvajanje dvaju naslova prvaka, ali prva sezona pod imenom Hakeem bila mu je najlošija i najmučnija u karijeri. Olajuwon je bio nezadovoljan škrtošću vlasnika Charlieja Thomasa, smatrao ne samo da treba zarađivati puno više, u skladu s učinkom i statusom, nego i da Rocketsi štede u slaganju momčadi te ga ne okružuju suigračima sposobnima za borbu za titule.

Tenzije su kulminirale krajem sezone kad je Olajuwon rekao da ne može igrati zbog ozljede zadnje lože, a klub ga je optužio da izmišlja i da sabotira momčad zbog nezadovoljstva ugovorom te ga suspendirao. Olajuwon je zaprijetio tužbom i zatražio trejd, a Rocketsi su prvi put u njegovoj eri propustili doigravanje.

Rocketsi su zaista istraživali tržište i pregovarali s Miamijem, koji je trebao u Houston poslati svoja tri najbolja igrača - Ronyja Seikalyja, Glena Ricea i Stevea Smitha - ali takva razmjena nikome ne bi donijela ništa dobroga jer bi Heat ostao bez cijele jezgre, bez koje bi mu i Olajuwon bio beskoristan, a Houston bez superstara ne bi bio kandidat za naslov.

Pregovori su propali i Olajuwon je u listopadu bio u avionu za Tokio, gdje je momčad igrala prvu utakmicu sezone. U avionu je, dakako, bio i vlasnik kluba Thomas, a let od 14 sati dao im je priliku da sjednu i izglade nesuglasice. 

"Prvi put smo otvorili komunikaciju i nakon svega odlučili zaboraviti na sve što se događalo i okrenuti se budućnosti", rekao je Olajuwon, a nekoliko mjeseci kasnije dobio je novi ugovor. Rocketsi su na draftu u startnu petorku dodali Roberta Horryja, a Maxwell, Kenny Smith i Otis Thorpe prihvatili su momčadsku mantru novog trenera Rudyja Tomjanovicha.

Olajuwon je konačno počeo osjećati da ima adekvatnu potporu i uključivati suigrače te je u idućim sezonama bilježio najbolje brojke karijere u asistencijama, a ekipa je prvi put nakon šest godina prošla prvi krug doigravanja izbacivši Jazz, prije nego što je ispala od Seattlea nakon produžetka majstorice.

Za razliku od ranih ispadanja proteklih godina, ovaj poraz nije ostavio gorčinu, nego poput onog u finalu 1986., optimizam i odlučnost da će sljedeća godina biti njihova.

Napokon prvak

Gledajući širu sliku, naravno da je lako obezvrijediti njihovu prvu titulu činjenicom da se Jordan povukao i Bullsi nisu bili ozbiljan kandidat za četvrti uzastopni naslov te da su samo popunili rupu nastalu odlaskom Velikog Michaela. 

Ali Hakeem je dominirao od početka sezone na obje strane terena, vodio primjerom i činio suigrače boljima. Rocketsi su postavili klupski rekord s 58 pobjeda, koji će 2018. nadmašiti generacija s Jamesom Hardenom, a Olajuwon je uz prosjeke od 27.3 poena, 11.9 skokova, 2.6 asistencija i 3.7 blokada proglašen MVP-jem te drugu godinu zaredom najboljim obrambenim igračem.

Rookie Sam Cassell i veteran Mario Elie pojačali su bekovsku liniju i davali impuls s klupe, jezgra je imala još jednu zajedničku sezonu za sobom i Rocketsi su ušli doigravanje kao druga momčad Zapada, a put im se dodatno otvorio kad je Seattle, koji ih je godinu ranije izbacio, kiksao u prvom krugu.

Houston je na putu do finala izbacio Drexlerov Portland 3:1, Barkleyev Phoenix 4:3, nadoknadivši domaće poraze u prve dvije utakmice, te Utu Stocktona i Malonea 4:1. U finalu su ih čekali New York Knicksi, odlučni da iskoriste odsustvo Jordana, koji ih je izbacivao u svakoj od prethodne tri sezone.

Točno deset godina nakon što je završio sveučilišnu karijeru porazom u finalu od Georgetowna, Olajuwon je dobio priliku za revanš protiv Patricka Ewinga na još većoj pozornici. Iako je finale najavljivano kao okršaj fantastičnih centara, Olajuwon je dominirao u svakoj utakmici, ali uporni i čvrsti Knicksi dobili su četvrtu i petu utakmicu i poveli 3:2.

Šesta utakmica igrala se u Houstonu, a Knicksima je pobjeda donosila naslov. Rocketsi su vodili 86:84, a New York je krenuo u zadnji napad, u kojem je Olajuwon u nekoliko sekundi spojio cijelu svoju sportsku mladost u jedan potez koji će mu obilježiti karijeru.

John Starks uzeo je loptu, Ewing mu je dotrčao u blok, a s njim i Olajuwon. Zvijezde Knicksa odlično su odigrale pick-and-roll i Starks je mogao dodati Ewingu za dva lagana poena i produžetak. No, do tada je već postigao 27 poena, uključujući pet trica, i odlučio zabiti i šestu te postati junak. 

Istrčavajući iz bloka, Starks je krenuo ulijevo, a Olajuwon na trenutak proklizao i bek Njujorčana imao je potpuno otvoren šut za pobjedu. Barem je tako mislio. No, Olajuwon je reagirao stolnoteniskim refleksima, okrenuo se poput rukometnog pivota, a onda, umjesto dugačkim korakom prirodnijim za tako krakatog čovjeka, s tri kratka koračića, za koja je kao golman naučio da mu daju veći momentum prije odraza, pojurio prema neprijatelju. Siroti Starks nije ga ni vidio, samo je u očaju pratio kako lopta neočekivano mijenja smjer.

"Kad smo došli ovako daleko, nema smisla da ne dovršimo posao", rekao je trener Tomjanovich prije sedme utakmice u svlačionici. Olajuwon je ponovo "ugasio" Ewinga i s 25 poena predvodio Rocketse do pobjede 90:84.

Četrnaest godina nakon što je iz Lagosa došao u Houston, deset godina nakon posljednjeg poraza u sveučilišnom finalu i osam nakon što je prvi put osjetio NBA finale, Olajuwon je ispunio san i donio naslov prvaka gradu koji ga je prigrlio i posvojio. 

"Nemoguće je to opisati, taj osjećaj koji te potpuno preplavljuje. Tako dugo smo čekali na ovaj naslov, a sad je gotovo. Nevjerojatno", rekao je presretni Hakeem.

"Nikad ne podcjenjuj srce prvaka"

Ali, nije bilo gotovo jer Rocketsi su isto ponovili i iduće godine. Deset godina nakon propalog trejda na dan drafta, ponovo su spojili bivše sveučilišne suigrače i iz Portlanda doveli Clydea Drexlera te krenuli u obranu naslova.

Doduše, stvari nisu išle prema predviđanjima i Rocketsi su nakon All-Star stanke dobili samo polovicu utakmica te u play-off ušli sa skromnog šestog mjesta, ali u njemu su pokazali nevjerojatnu upornost i neslomljivost. 

U prvom krugu Utah je vodila 1:0 i 2:1, Houston je okrenuo na 3:2. U polufinalu Zapada Phoenix je vodio 2:0 i 3:1, Rocketsi su preživjeli produžetak u petoj utakmici i Eliejevom tricom u majstorici pobijedili 115:114 te postali tek peta momčad koja je preokrenula zaostatak 3:1. Za finale Zapada protiv Spursa Olajuwon je imao dodatnu motivaciju.

Uoči prve utakmice NBA je dodijelila nagradu za MVP-ja San Antoniovu centru Davidu Robinsonu. Olajuwon je bio uvjeren da ju je on zaslužio, kao i godinu ranije. "Tijekom ceremonije nagnuo se prema meni i došapnuo mi: 'To je MOJ trofej'", prisjetio se Robert Horry. "Pomislio sam: O-o..."

Kao što je godinu ranije u finalu činio Ewingu, Olajuwon je tako izdominirao Robinsona, triput u prvih pet utakmica premašio 40 poena i seriju zaključio s 39 u šestoj, za pobjedu 100:95 i novi ulazak u finale. Tamo ga je čekao još veći izazov na centarskoj poziciji, čudovište beskrajne snage i zadivljujuće brzine zvano Shaquille O'Neal.

Shaq je s Orlandom već pokvario Jordanov povratak košarci, a sad je namjeravao detronizirati prvake, postati novi kralj i potvrditi se kao najveća sila koja je ikad trgala obruče po NBA dvoranama. A ispostavilo se da su O'Neal i Magic bili najlakši zalogaj za Nigerijca, koji u djetinjstvu nije ubio lava, kako su američki mediji pisali, ali je sada uništio drugu vrstu zvijeri.

Orlando je imao šanse samo u prvoj utakmici, koja je otišla u produžetak nakon što je Nick Anderson u zadnjih deset sekundi promašio četiri slobodna bacanja, a Kenny Smith izjednačio svojom sedmom tricom na utakmici, čime je postavio novi rekord doigravanja. U zadnjem napadu produžetka Drexler se odrazio svojim prepoznatljivim dugim korakom i jedrio prema košu, šokantno promašio polaganje, ali Olajuwon je iz odbojke poslao loptu kroz obruč za pobjedu.

Hakeem je u cijeloj seriji dominirao protiv Shaqa, a Houston je rutinski dobio sljedeće tri utakmice i metlom došao do drugog naslova. O'Neal je, baš poput Olajuwona u svom prvom finalu 1986., naučio vrijednu lekciju i zavjetovao se da više nikad neće pristupiti protivniku s toliko poštovanja kao što je učinio u tom finalu protiv svog idola.

"Nikad ne podcjenjuj srce prvaka", slavodobitno je rekao Rudy Tomjanovich nakon obrane naslova u sezoni u kojoj su ih više puta svi otpisali, i uoči doigravanja, i nakon zaostatka 2:1 protiv Jazza, i nakon zaostatka 3:1 protiv Sunsa, i nakon što su prokockali vodstvo 2:0 protiv Spursa. 

Osvojio je olimpijsko zlato, ali u NBA finale se nikad nije vratio

Svijet košarke nadao se da će 1996. gledati finale između Bullsa, koji su sastavili strašnu ekipu oko povratnika Jordana, i Rocketsa, koju su popunili rupu tijekom njegove mirovine. No, Houston nije održao svoj dio "dogovora". Iako je Olajuwon imao još jednu vrhunsku sezonu, ozljede su iznapadale njegove suigrače, a u play-offu su Rocketsi naletjeli na Seattle, koji im nikako nije odgovarao. Sonicsi su ih pomeli u drugom krugu i otišli do finala, u kojem su iz prve ruke svjedočili početku novog čikaškog "three-peata".

Olajuwon se tog ljeta utješio osvajanjem olimpijskog zlata u Atlanti s američkom reprezentacijom, za koju je debitirao tek tada, iako je državljanstvo uzeo još 1993. No, zbog onog afričkog juniorskog prvenstva na kojem je igrao prije dolaska u SAD, morao je čekati tri godine zbog FIBA-inih pravila o promjeni nacionalnosti.

Povratak u NBA svakodnevicu podrazumijevao je novu borbu za naslov, a Rocketsi su u skladu s tim ambicijama iz Phoenixa doveli prstena gladnog Charlesa Barkleya i stvorili supermomčad koja je trebala biti pravi odgovor na Jordana i Bullse. Ipak, bila je to momčad s tri superstara u srednjim tridesetima i priroda je učinila svoje.

Ozljede su načele Barkleya i Drexlera, pa iako je Olajuwon posljednji put u karijeri izabran na All-Star i u najbolju petorku sezone, Houston je u finalu Zapada naletio na zdraviju i raspoloženiju Utu, koju je John Stockton tricom u zadnjoj sekundi šeste utakmice uveo u finale.

Svijet nikad nije dočekao finale Olajuwona i Jordana. Hakeemu je to bila posljednja vrhunska sezona. Iako je igrao sve do 2002., produktivnost mu je značajno opala, Drexler se umirovio 1998., a zamijenio ga je Scottie Pippen nakon raspada šampionske momčadi Bullsa, ali nije pomoglo.

Houston je doživio sudbinu svake momčadi izgrađene na ostarjelim zvijezdama i morao u bolnu rekonstrukciju, u kojoj nije pošteđen ni Hakeem. U ožujku 2001. liječnici su mu otkrili problem u nozi koji je mogao rezultirati stvaranjem krvnog ugruška i prekinuti mu karijeru. Rocketsi su odlučili spasiti što se može i na ljeto ga razmijenili u Toronto Raptorse, koji su pokušavali svoju mladu zvijezdu Vincea Cartera okružiti iskusnim veteranima. 

Nakon 21 godine u Houstonu, Olajuwon se morao preseliti na sjever, u klimu sličnu onoj koja ga je odvratila od izlaska iz njujorškog aerodroma onog dana kad je prvi put sletio u Ameriku. Mučila su ga i leđa, nije puno igrao i na kraju sezone, s 39 godina, objavio je kraj karijere.

Kći mu je igrala u Zagrebu

Nije ostao u košarci, barem ne službeno. Ako mu sudbina ili bog kojem je sve stavio u ruke nisu donijeli finale protiv Jordana, donijeli su mu istoimenu arapsku zemlju. Olajuwon već godinama živi između Houstona i jordanske metropole Ammann. 

Sa suprugom Dalijom ima četvero djece, uz kćer Abi iz prethodne veze, ostavštinu iz vremena dok je živio tipičnim stilom američkih crnaca i ostavio dugogodišnju djevojku nakon što je zatrudnjela iako su se planirali vjenčati. Unatoč tome, u dobrim je odnosima s Abi, koja je pošla njegovim stopama i postala uspješna košarkašica, koju je sportski put 2012. bio doveo i u Hrvatsku, gdje je kratko igrala za Novi Zagreb.

I mlađa djeca pokazala su interes za košarkom, a najveći je talent Abdullah, koji nije izrastao poput oca, nego je 196 cm visoki bek i iduće sezone igrat će za sveučilište Detroit Mercy. 

Novac zarađen u košarci Hakeem je pametno ulagao u nekretnine, a barem dio zasluga za poslovne uspjehe također pripisuje vjeri jer islam zabranjuje poslovanje s kreditima, pa je sve svoje transakcije izvršavao u gotovini, što je mu je dalo ogroman kredibilitet među poslovnim partnerima.

Iako nikad nije službeno radio ni za jedan klub, u doticaju s košarkom ostao je kao privatni trener, koji radi s mladim igračima baš kao što je nekoć s njim radio Moses Malone. Rocketsi su mu često slali svoje mlade centre, ali radio je i sa zvijezdama drugih klubova, poput LeBrona Jamesa i Dwighta Howarda, a 2009. i s Kobeom Bryantom, koji ga je tražio da ga nauči Dream Shake.

Redovito odlazi u Jordan, gdje hodočasti i izučava islam, ali o onom drugom Jordanu ne razmišlja. Iako su im se sudbine ispreplitale još od sveučilišnih dana i drafta, nikad se nisu našli u velikom NBA finalu da razriješe tko je bolji, kako je košarkaški svijet priželjkivao. Samo, on nikad nije ni tvrdio da je veći od Jordana.

"Da je Jordan životinja u džungli, mogao bi leći na najveću stijenu i nitko ga ne bi uznemiravao, nitko ga ne bi napao", rekao je Olajuwon. "Većina superzvijezda, ako igraju na istoj poziciji, neutralizira jedna drugu. Ali Michaela Jordana se ne može neutralizirati. On je drukčiji, on dominira nad superzvijezdama."

U hipotetskom finalu njih bi se dvojica rijetko našla u direktnim okršajima, pa se ta izjava na njega teško može primijeniti. Ali ako Robert Horry i Rudy Tomjanovich nisu izmislili Jordanov strah od "Velikog Afrikanca", to je finale zaista moglo promijeniti povijest i percepciju o najvećem svih vremena.